IZLAZNA STRATEGIJA-STRATEGIJA PREŽIVLJAVANJA

kakadu, ja sam odustala s 38. Tako sam si unaprijed dala limit, gledajući vjerojatnosti trudnoće. Kasnije smo predali papire za posvajanje i na tečaju za posvojitelje nam je rečeno da prvo moramo odžalovat da nemamo svoje biološko dijete. Ja sam toliko bila mirna sa odustajanjem, da sam se pogledala i shvatila da nemam repove. Možda ovo što ina spominje - roads not taken.

Mi smo posvojili dječaka, tako da nije da nemamo djece, ali sam sigurna da naš sin nije riješio nikakve naše "probleme". Iz mog iskustva dugog zajedničkog života bez djece - Ako nemate međusobno probleme, nema veze imate li djecu. Život stvarno može biti lijep. Ako ih imate, djeca će ih još akcelerirati.

Obožavam svoje dijete, sve sam mu podredila što sam mogla, ali da ga nemam imam puno ideja što bih sve mogla, a ovako ne mogu :)

Mislim, ako ćemo znanstveno, istraživanja jesu li sretniji parovi s djecom ili bez djece daju mixed results (koji u nekoj dobi naginju čak prema bezdjecnim parovima, tj. pobijaju mit da su djeca nit poveznica para). Doduše, vjerojatno i da su single žene sretnije od žena u braku, dok je za muškarce obrnuto - žene si nađu prije, naprave si od prije izuzetno važnu mrežu emotivne podrške koju muški uglavnom ne rade u svojim muškim prijateljstvima koja su više activity-based.

Ukratko, prespavaj, pusti da se krčka pa donesi odluku u nekom trenu. Nakon toga, čeka te cijeli život i nove avanture. Sretno na tvom letu!

ina33, kad sam pročitala tvoj doživljaj svega što ste prošli ti i TM, posebice ti u svojoj nutrini tijekom tih dugih 10 godina, samo ću ti reći da ti šaljem veliki hug and kisses i da sad puno bolje i jasnije razumijem tvoj način pisanja.

Mislim da bi ti "kamen pao sa srca" kad bi jednog dana sve to otpustila i ostavila u prošlosti, da ti više nije na plećima :heart: ako ti je to opcija. :-)

Sada živiš vrlo ispunjenim životom, što je bilo u prošlosti, neka tamo i ostane. Meni je nekako tako lakše promišljat.

Ti i Jelena pišete svoje osobne priče :heart: i mislim da su kakadu jako korisne.


Kakadu, ja bih samo dodala, ukoliko vam je posvajanje opcija, ne čekajte da ispucate IVF pokušaje prije toga jer i ta procedura time consuming. :-)

Sretno s odlukom kakva god bila u konačnici!

Citiraj:

---

Lili75 prvotno napisa

ina33, kad sam pročitala tvoj doživljaj svega što ste prošli ti i TM, posebice ti u svojoj nutrini tijekom tih dugih 10 godina, samo ću ti reći da ti šaljem veliki hug and kisses i da sad puno bolje i jasnije razumijem tvoj način pisanja.

Mislim da bi ti "kamen pao sa srca" kad bi jednog dana sve to otpustila i ostavila u prošlosti, da ti više nije na plećima :heart: ako ti je to opcija. :-)

Sada živiš vrlo ispunjenim životom, što je bilo u prošlosti, neka tamo i ostane. Meni je nekako tako lakše promišljat.

---

Hvala ti na mojim promišljanjima mene, ali ja stvarno ne želim živit samo u ružama, i trnje je dio mene, čini me time što jesam :mrgreen:. To ti je isto kao što ja tebe stalno promišljam i pokušavam te uvjerit da makneš malo svog rozila, neće ti se svijet uništit, ono... ajde malo neki konflikt, ne samo hugs and kisses itd. i ne samo suptilni fajt, ajde malo otvoreno, bilo bi ti lakše itd. :heart:. Live and let live, Lili, svijetu trebaju i ruže i trnje, a svoje ruže i svoje trnje može zalijevat/micat samo konkretna osoba :ghug:. Jel ti ono kužiš njemački - ima jedna super koja ide baš na igru riječi na njemačkom - Ratschlaege sind auch doch Schlaege.

Krasno napisano :heart:
Nije ni meni bila pjesma moje 3god u tom svijetu,meni su bile jakooo duge i jako teško mi je bilo prihvatit činjenicu da bez obzira na uloženi trud, predanost, ishod može bit svakakav.

Najmanje mi se svidjalo i najviše me brinulo, što se tada moja osobnost promijenila.To više nisam bila ja vrckava, poletna Lili sa svojom lakoćom postojanja. To je bila neka druga osoba koja je postojala tada, ali poslije više ne.:mrgreen: zatrla sam je i ostavila u prošlosti.

Ne znam njem, proguglat ću.:-) znam eng, franc i tal.

S tim da nisam došla do faze razmišljanja o odustajanju od roditeljstva, ali jesam do prihvaćanja ideje da ćemo postat roditelji usvajanjem. Sljedeći korak je bio privatno ivf kod Radončića a onda polako raspitivanje o usvajanju. I dogodila se trudnoća.

No dok živim neću zaboravit onaj osjećaj nemoći u tim pokušajima i iščekivanje bete, nerazumijevanje dijela okoline,...čak i unajboljoj namjeri. Mogla sam se rasplakat doslovce u svakom trenutku, koliko sam bila ranjiva i osjetljiva i beskrajnoo tužna....

Inače nisam senzibilna ni blizu, mene kad udara, ja odbijam ko od oklop,i bivam još čvršća, ali tada...tada više nisam mogla, ni znala..... tuga...i psih.pomoć bi mi bila više nego dobrodošla.

Zato svima koji su u tim vodama preporučam da je potraže ako osjete potrebu, jedino nać terapeuta koji razumijr tu temariku je valjda lutrija.

Mislim da to može pojmitsamo netko tko je to iskusio ili netko u njegovoj okolini ili je specijaliziran za tu tematiku.

Citiraj:

---

Lili75 prvotno napisa

To je bila neka druga osoba koja je postojala tada, ali poslije više ne.:mrgreen: zatrla sam je i ostavila u prošlosti.

---

Evo, razumi da je ovo meni ipak malo preekstremno. Ja nisam sto osoba, razvijam se, iz jedne izlazi druga, to je kontinuitet, nisam se baš promijenila nikad toliko da nisam ona ista ina33 kao dijete od 5-6 godina. Niti ne želim u takva ekstremna brisanja. Ja mislim da to nije niti potrebno (u mom slučaju). Tako da ove riječi i ti i svi možemo čitat samo kroz prizmu svog pogleda. Ja, da sam bila u tvojim cipelama, vjerojatno bi isto ovako pisala i bila ista. Ne vjerujem da su to baš takve traume da se totalno promijenimo, ali razumijem da nekome možda jesu. Hoću ti reć - isto bi ja pisala prije ili poslije. Ja sam sad samo (zbog godina) samosvjesnija i iskrenija. Manje biram riječi nego prije. A neko tko čita moje pisanije će mislit - isuse, jadna se napatila. A ja se "napatila" ko pola maratonaca, ni više ni manje. Ja jednostavno nemam takav pristup svijetu da mora sve bit stalno roza. Mene od toga, majke mi, zaboli glava, moram pit lekadol. Ekstremno pozitivne si moram dozirat, ali i to sam naučila već, radim pauze u druženju. Različite su nam potrebe.

Citiraj:

---

Lili75 prvotno napisa

Zato svima koji su u tim vodama preporučam da je potraže ako osjete potrebu, jedino nać terapeuta koji razumijr tu temariku je valjda lutrija.

Mislim da to može pojmitsamo netko tko je to iskusio ili netko u njegovoj okolini ili je specijaliziran za tu tematiku.

---

Moje je iskustvo i oko ovoga opet drugačije. Ako je terapeut dobar, prilagodit će se i skužit će. Nije frustracija oko ove teme toliko drugačija od sto drugih frustracija, nemoći i bolesti. Ljudsko iskustvo je univerzalno, dobar terapeut može pomoć osobi bez obzira što nije možda specijalist za baš to pitanje.

Majke mi mile to nisam bila ja, ne znam kako da se izrazim. To jest očito sam bila ja al u nekoj vrlo čudnoj verziji od silne tuge boli psihičke i razočaranja.

Prošla sam i rat u najgoroj mogućoj verziji (i neke dogadjaje koje ljudi u sebi rješavaju godinađaaa) nije me skoro ni okrznulo u odnosu na tu činjenicu da neću realizirat majčinstvo (al bezveze mi je i posve neukusno sad to pisat na ovoj temi zato ni neću, samo da shvatiš mpju poantu).

Meni je posvajanje takodjer bilo opcija i realizirala bih se tim putem.

Netko se ne realizira kao roditelj pa ima uspješan i ispunjen život, ljudi nabave kućne ljubimce, otkriju svoje strasti, posvete se hobijima, jedno drugome...život ide dalje.

Citiraj:

---

ina33 prvotno napisa

Moje je iskustvo i oko ovoga opet drugačije. Ako je terapeut dobar, prilagodit će se i skužit će. Nije frustracija oko ove teme toliko drugačija od sto drugih frustracija, nemoći i bolesti. Ljudsko iskustvo je univerzalno, dobar terapeut može pomoć osobi bez obzira što nije možda specijalist za baš to pitanje.

---

O pa super onda, znam da se prije pisalo da ih je teško nać (tada u moje doba ivfa).

A ovo za pozitivan attitude tu se skroz varaš da ljudi koji su optimističnijeg pogleda na život da nisu svjesni poteškoća, prepreka, da nemaju brige, da ne vide 'ružne' stvari/odnose oko sebe, to uopće nije točno a pogotovo da sve treba bit rozo Bože me sačuvaj. To je nemoguće.

Volim ja u RL stvari nazvat pravim imenom natukla sam isto godinica dovoljno za životne mudrosti i "u glavu" (na forumu mi ne pada na pamet gubit vrijeme na neke ljude koje ni ne poznajem i ne znače mi baš ništa u životu) a oni kojima je sve super i ludilo brale su fejk. To nije moguće to je žešće laganje samoga sebe prije svega.

No meni je uvijek više odgovaralo da buduće dogadjaje gledam s dozom optimizma a tebi kroz malo oprezniji scenarij. To su razlike medju ljudima i super da postoje.

Citiraj:

---

Lili75 prvotno napisa

O pa super onda, znam da se prije pisalo da ih je teško nać (tada u moje doba ivfa).

---

Ponavljam - ne treba biti specijalist da bi pomogao. Jednaki im je broj i prije i tada - nema ih. Al nema veze, nije baš sad toliko to specifično da ti nitko drugi ne bi mogao pomoć od stručnjaka.

Citiraj:

---

Lili75 prvotno napisa

No meni je uvijek više odgovaralo da buduće dogadjaje gledam s dozom optimizma a tebi kroz malo oprezniji scenarij. To su razlike medju ljudima i super da postoje.

---

Da. Ja sam više level stalno - a ti se dižeš, pa se brišeš i rađaš ko feniks skroz druga:).

Citiraj:

---

ina33 prvotno napisa

Da. Ja sam više level stalno - a ti se dižeš, pa se brišeš i rađaš ko feniks skroz druga:).

---

Ispravak tumačenja:

Nisam se radjala druga upravo suprotno, samo sam se vratila staroj sebi :-) nemam ja oscilacija osim tada jednom u životu jer se radilo ajmo to reć o mom smislu života u tom trenutku.

Citiraj:

---

Lili75 prvotno napisa

Ispravak tumačenja:

Nisam se radjala druga upravo suprotno, samo sam se vratila staroj sebi :-) nemam ja oscilacija osim tada jednom u životu jer se radilo ajmo to reć o mom smislu života u tom trenutku.

---

Da, ja sam od početka bila spremna da ću tresnut tu jer sam vidjela kako ekipa pada i lijevo i desno, iako se o tome nije kao smjelo pisati jer je to "demotivirajuće" i "neuspjeh je valjda samo odgođeni uspjeh" i ona meni omražena "sve ćemo mi jednog dana imati svoj zamotuljak u rukama i tad sve zaboraviti". To je ta naša razlika. Mene smetala ta tadašnja atmosfera i zato mi je bio melem ovaj topic (što su uopće dovzolili da se otvori unutar ovog podforuma).

Kod mene sve suprotno :-)
Meni kontra pristup odgovarao, al da ne zachatavamo temu (jer ne bih htjela nekome odmagat u teškoj situaciji) tu stajem.:-)

Edit: btw ovo mi je jedina normalna tema na forumu trenutno.:-)

eh..
hvala vam još jednom na pričama.

Nažalost posvajanje i donorstvo nam nisu opcije.. u anonimnosti foruma mogu si priuštit pa reći na glas i ne tako plemenitu istinu, naša želja za djecom se javila kad smo oboje zaključili da nam je to - to. Nisam prije nego što sam njega upoznala (naravno, kad se to zaozbiljilo) imala razvijene majčinske impulse i nisam jedna od onih koje su oduvijek htjele djecu. Sa te strane imam i mali guilt kada čitam priče žena (parova) koje ne mogu a to su uvijek htjele, jer eto ja nisam dok nisam odlučila i onda se osjećam kao da na neki način nemam pravo na "bol i žal".
Istina, svog MM sam upoznala sa 33, moguće da je i moj biološki sat počeo zvoniti pa se sve poklopilo.

No, kako god, i dalje se više raskmečim na psića nego na nepoznatu bebu u kolicima. Ali želja za mixom njega i mene je prisutna i dalje, samo sada se i mirim sa realnošću.

Našla sam se podosta i u ininoj priči - i ja sam u neku ruku pesimist, odnosno ne mislim da će sve biti dobro i sretno jer "mora" i jer "nema odustajanja" i "kad se najmanje nadaš". Bilo bi mi vjerojatno lakše kroz život da sam drukčijeg karaktera, da nisam uvijek waiting for the other shoe to drop. I tako je bilo i u svakom postupku, kombinacija nadanja i očekivanja neuspjeha. Obrambeni mehanizam da se amortizira udarac kad bude negativan ishod, jer, zašto bi meni bio pozitivan sad, kad nije dosad. :)

Muž je kao Lili, optimista do bola i uvijek šeće sa rozim naočalama. Njegov stav je da ne možemo u većini situacija utjecati na ishod i on će biti kakav će biti, pa je bolje onda odabrati biti pozitivan nego očekivati najgore i biti u strahu oko ishoda.
Mislim da je njegov put bolji, sretniji za njega, al štaš kad se ja ne uspijevam prešaltati. Meni je uvijek taj what if nad glavom. I često se mislim, da i opet ostanem trudna jel bi uspjela to psihički izdržati, koliko bi me jeo taj strah da opet ne dođe do spontanog, da ne bude mrtvođenje, da ne umre u kolijevci.. Mislim da bi kao i ina, teško mogla povjerovati da će evo sad baš bit sve fine i dandy, ko da se ovi neuspjesi nisu događali.

Možda će mi to odustajanje doći kao neki saving grace..

Ono što je najviše obilježilo moj dosadašnji put i za čime žalim dijelom, a opet i ne, jer tada nisam bila u stanju drukčije reagirati, je gubitak nekih prijateljstava. Mi kao par smo ostali skupa i ovo nas je okrenulo još više jedan drugom. No taman oko tog mog spontanog i u početku mog MPO puta se zaredalo par trudnoća kod mojih priateljica i u bližoj rodbini u njihovim kasnim tridesetima 35-40. Što je značilo da je svaka naša komunikacija uključivala njihovu djecu, fotke njihove djece, fotke sretnih obitelji, itd, itd.
Nije mi na ponos kao čovjeku, ali meni je to tada bila samo sol na ranu. Čekam betu i očekujem kako će biti negativna, a ona mi šalje slike svojih blizanaca.. :) Ovo je više za temu "gdje neplodnost boli" nego ovdje, no, jedini obrambeni mehanizam koji sam imala je bilo smanjenje interakcije što je na kraju dovelo do potpunog gubitka kontakta...

Gledajući unazad jako sam se zatvorila u sebe, u nas, u taj cilj, koji je iz želje za našim djetetom koje će sličiti na nas prešao u nekakvu misiju.. Uopće ne znam to verbalizirati, al kao da je želja za djetetom postala želja za ispunjenjem - jedino tako ću moći reći da sam živila smisleno. Isto me opralo da sam u svojim 30tim na kraju životnog puta, ono kao one neke mušice koje žive jedan dan.. razmnože se i odma umru nakon toga. Tako je i meni bilo - koji je smisao života nakon reproduktivnog staža.

Ma užas jedan, sad kad samu sebe čitam :) Komotno mogu u klub PTSPovki :)

Mislim i dalje sam tu, još nisam izašla. Al pesimist tj bolje informirani realist u meni se već praktički pomirio da je gotovo...

Kakadu, svaka čast na iskrenosti :klap: :kiss:

Ja volim jako pse, ali se nisam nikad više "topila" na njih nego na bebe, što mi je isto otežavalo.

Vjerujem da bi ti možda priča odustajanja mogla "lakše pasti" (ne znam kako da se pametnije izrazim) zbog svega šta si navela, iako je to uvijek teško. Mirenje s odlukom o odustajanju vjerojatno donosi olakšanje i potrebni mir.

A te prijateljice koje znaju da se boriš s neplodnosti, a šalju ti slike svojih beba su baš bezobzirne i manjka im empatije.

Općenito neki ljudi kad dobiju djecu, postanu udavi i jedina tema su im djeca, kakica, dohrana....bla bla bla
Nije mi u životu palo na pamet da nekoga gnjavim s djecom,osim ako me sam pita , a pogotovo ne bi gnjavila s baby pričama frendice koje su solo ili imaju partnere ali nemaju djecu jer to nije njihov djir.

I ja sam svjesno prekinula neka druzenja, ljudi nisu boli napasni, al nisu mi npr bili bliski prijatelji i pozive na krstitke sam odbijala, ono...pa moram li sad jos i to? Ne, ne moram. Tad sam prvi put naucila da bez ikakve griznje savjesgi stavim sebe na prvo mjesto. Korisno i oslobadjajuce, mogu reci. Isto tako sam u potpunosti i s ponosom prihvatila, pace, emancipirala svoj 'pesimizam' i dalje imam taj 'pesimizam' prajd. U svijetu u kojem se cuju samo cheerleaderi, lijepa je to protuteza. Meni je tako lakse i volim se zbog tog. Meni preoptimisticne ljude koji u svemu vide stalno nesto dobro i stalno su nevim preodusevljeni...moram dozirat, naporni su mi. Il druzenje mora doc u neku dublju fazu, da pricaju i malo realnije.

Nisam bila na ovoj temi neko vrijeme, čitam vaše zadnje komentare i pokušavam naći svoju izlaznu strategiju. Uvijek sam mislila za sebe da sam jaka, ali nisam. Ja još nisam imala priliku niti probati, znam da je postupak i emocionalno i fizicki težak, ali ipak bar da sam probala. Jednostavno MM nemogu naći ma nijedan jedini spermij da bar pokušamo. Ljubav i želja za djeteteom doslovno nakon mjesec dana veze me razaraju.... pa si mislim kud sam baš ja ta, koju sam nekada gledala iz neke skroz druge perpektive..

Ne znam koliko sam ti od pomoći, jer sam i ja u procesu slaganja izlaza :) Al, meni je neka mantra "probala sam sve što sam mogla probat i jebiga, ne ide". Znam da te boli to što nemaš ni priliku probati, meni je tako bilo u početku, imala sam i nekih komplikacija nakon tog mog prvog spontanog, da mi se činilo da ću prije ući u menopauzu nego u MPO, i sve što sam želila je bar jedan pokušaj.

Imala sam sreće da sam ga ostvarila, i više njih nakon toga.. sve neuspješno.. i nakon tog prvog neuspjeha bio mi je jednaki žal kao i onda kada nisam imala prilike probati nego prirodno, i nadati se nekakvom čudu. Jer, čitamo o tim čudesnim pričama gdje žene s jednim jajnicima i pola maternice u 45toj rode.. što dođe na kraju, barem meni kao medvjeđa usluga. No opet, nismo svi pesimisti karakterom, nekom je dobro i dati nade, jer, eto zaista ima tih 1% čudesnih..

Možda da si probaš složiti u glavi, čak i ako nikad ne nađete taj jedan spermij, da si kažeš da ste ga barem pokušali naći. Da ste učinili sve u vašoj moći da pokušate i da postanete roditelji.

Ne mogu reći da se kužim previše u vaš razlog neplodnosti, ali vidjela sam po internetima da se spominju neke metode ekstrakcije spermija iz testisa.. Mislim, pretpostavljam da sama znaš puno bolje od mene koje su vam opcije lječenja i tu ti nemam što pametno za reći..

Za donacije i posvajanje, ako su vam opcija, vjerujem da znaš također..

Evo, za utjehu, izgleda da ljudi nađu sreću u životu i bez djece - pri tom mislim naravno na parove kojima je to ostala neispunjena želja.

Šaljem zagrljaje, jer, nažalost razumijem te kroz što prolaziš

Srculence, jel vam dolazi u obzir opcija donacije ili posvajanje? na kraju je uvijek dijete dijete, bilo kojim putem da se "dođe" do njega.

Ako te opcije ne dolaze u obzir, onda nema druge nego iznaći način i prihvatiti.

Citiraj:

---

Lili75 prvotno napisa

Srculence, jel vam dolazi u obzir opcija donacije ili posvajanje? na kraju je uvijek dijete dijete, bilo kojim putem da se "dođe" do njega.

Ako te opcije ne dolaze u obzir, onda nema druge nego iznaći način i prihvatiti.

---

Draga Lili, u trenutku šoka dok je doktorica izgovarala da je Micro TESE bio neuspješan ja sam se raspala i sastavila u istom trenu sa misli da ćemo ići na donorsko sjeme ili posvajanje. Moj mm je odmah iza izrekao isto. Ali, ja sam birala njega. Ne donora nego njega, i to nam je svima tako evolucijski biraš partnera da imaš potomke s njim. On će biti predivan otac na ovaj ili onaj način, a moja borba za naše biološko neće prestati dok se sve opcije ne iscrpe. Znam da sam sad malo i fulala temu, ali još tražim svoju izlaznu strategiju pa evo možda je i pronađem......

Kužim da, donacija je delikatna tema i definitivno nije za svaki par. Možemo mi uložiti trud, vreme, novac, ali ne bi trebali biti vezani na izhod (rezultat) priče, jer na to ne možemo uticati. Ako ništa drugo, onda barem tada vidiko da neko drugi s tim upravlja, pa možete mu reći energija, svemir, Bog, ...

Čitam inu33 i nakon 10 godina borbe za dete i uspeha (!) mi se čini kao da misli da je cena za to bila previsoka. Sve je stvar odluke, nekad za neke stvari treba platiti puno, ali ne treba žaliti na odabirima koje smo napravili.

Jednostavno trebamo biti iskreno sa sobom, a ne skupljati traume na putu koji je neizvesan i posle ceo život živeti sa njima.

Citiraj:

---

tinkilinkixyz prvotno napisa

Kužim da, donacija je delikatna tema i definitivno nije za svaki par. Možemo mi uložiti trud, vreme, novac, ali ne bi trebali biti vezani na izhod (rezultat) priče, jer na to ne možemo uticati. Ako ništa drugo, onda barem tada vidiko da neko drugi s tim upravlja, pa možete mu reći energija, svemir, Bog, ...

Čitam inu33 i nakon 10 godina borbe za dete i uspeha (!) mi se čini kao da misli da je cena za to bila previsoka. Sve je stvar odluke, nekad za neke stvari treba platiti puno, ali ne treba žaliti na odabirima koje smo napravili.

Jednostavno trebamo biti iskreno sa sobom, a ne skupljati traume na putu koji je neizvesan i posle ceo život živeti sa njima.

---

Lijepo napisano tinky.

Citiraj:

---

tinkilinkixyz prvotno napisa

Kužim da, donacija je delikatna tema i definitivno nije za svaki par. Možemo mi uložiti trud, vreme, novac, ali ne bi trebali biti vezani na izhod (rezultat) priče, jer na to ne možemo uticati. Ako ništa drugo, onda barem tada vidiko da neko drugi s tim upravlja, pa možete mu reći energija, svemir, Bog, ...

Čitam inu33 i nakon 10 godina borbe za dete i uspeha (!) mi se čini kao da misli da je cena za to bila previsoka. Sve je stvar odluke, nekad za neke stvari treba platiti puno, ali ne treba žaliti na odabirima koje smo napravili.

Jednostavno trebamo biti iskreno sa sobom, a ne skupljati traume na putu koji je neizvesan i posle ceo život živeti sa njima.

---

Koje mudre i dubokoproživljene riječi žene bez osobnog iskustva na ovom polju, pri čemu nije ni psiholog. Živio uspjeh (!!!).

Citiraj:

---

Srculence3 prvotno napisa

Draga Lili, u trenutku šoka dok je doktorica izgovarala da je Micro TESE bio neuspješan ja sam se raspala i sastavila u istom trenu sa misli da ćemo ići na donorsko sjeme ili posvajanje. Moj mm je odmah iza izrekao isto. Ali, ja sam birala njega. Ne donora nego njega, i to nam je svima tako evolucijski biraš partnera da imaš potomke s njim. On će biti predivan otac na ovaj ili onaj način, a moja borba za naše biološko neće prestati dok se sve opcije ne iscrpe. Znam da sam sad malo i fulala temu, ali još tražim svoju izlaznu strategiju pa evo možda je i pronađem......

---

Sretno! Pretpostavljam da ćete pokušati još koji TESE pa onda vidjeti.

Citiraj:

---

ina33 prvotno napisa

Koje mudre i dubokoproživljene riječi žene bez osobnog iskustva na ovom polju, pri čemu nije ni psiholog. Živio uspjeh (!!!).

---

A i ovo je istina, zaista se teško može napisat nešto na ovu temu ako to nisi prošao.

Citiraj:

---

ina33 prvotno napisa

Koje mudre i dubokoproživljene riječi žene bez osobnog iskustva na ovom polju, pri čemu nije ni psiholog. Živio uspjeh (!!!).

---

Vidis da se mnogi osjecaju pozvani dati misljenje iako nemaju nikakvo osobno iskustvo.
To samo potvrduje onu narodnu izreku...

Cure!
I ja slabo zalazim ovamo, i sad sam progutala ove zadnje dvije stranice, hvala vam <3
Mi smo u MPO priči 5 godina, tek prošle smo dobili neku stvarnu dijagnozu zbog koje smo sad odredili trenutak kad će cijeloj priči doći kraj - imamo dva smrznuta embrija kod privatnika, u koja ne polažem velike nade (naš najveći problem je loša, ali baš loša kvaliteta jajnih stanica), još jedan stimulirani za ispucati preko HZZO-a, i onda povlačimo crtu. Iscrpljeni smo i psihički i fizički i financijski, već pet godina nam se život vrti oko mojih ciklusa, jurcanja za Zagreb (koliko je tek to opterećenje parovima koji nisu iz velikih sredina), komplikacija i dogovaranja na poslu... Jednom nogom smo vani, a što ćemo dalje, trenutno još nismo odlučili. Mislim da opcija je da idemo prema posvojenju, ali o tome ćemo vjerojatno kako će svemu ovome dolaziti kraj...
Htjela sam reći, možda sam i malo prekasno krenula, ali meni je lakše ovaj proces podnijeti kroz tretmane psihologinje. Pomogla mi je da osvjestim neke stvari, da prestanem sama sebi nametati krivicu, da samu sebe ne proždirem nekim razmišljanjima (još nisam do kraja riješila samooptužbe i sliku sebe kao - jalove, odvratna je riječ, ali ne mogu je se otarasiti od trenutka kad smo dobili dijagnozu)... to je proces, i sve vi koje ste ga prošle, znate da nije ni lagan, ni kratkotrajan, ni bezbolan...
I ja vidim koliko mi se 'pročistio' krug prijatelja otkako smo u svemu ovome, koliko tu ima stvari koje naši bližnji koji su se ostvarili kao roditelji možda nikad neće moći shvatiti, a najteže od svega bude kad svatko izvlači iz rukava neke svoje poznanike, prijatelje, prijatelja prijatelje, primjere čuda koja su se događala jer, eto - samo treba biti uporan, ili se opustiti, ili sve bude došlo u svoje vrijeme...
Meni su sve to anegdotalni primjeri, znam da ih ima, neke poznajem i sama, ali meni takve priče nisu ohrabrenje, više su mi pritisak da moram i ja ostati optimistična i ne gubiti nadu... a ja sam kao ina i kakadu, po vokaciji pesimist, uvijek u svemu vidim najcrnji scenarij i veća mi je potpora čitati ovakva iskustva, jer ne dogodi se baš svima čudo, jel?
Spomenula si, ina, tihu masu ljudi koji se nisu ostvarili kao roditelji, i znam da nas ima, i znam da možemo biti sretni.

I zato vam, cure, svima hvala, tiha masa brege dere <3

Zena kojoj je smanjena plodnost (nijedna žena nije neplodna 100 % osim ako su joj reproduktivni organi odstranjeni operacijom) ne bi trebala osećati krivicu zbog svoje diagnoze, nego vidjeti što može učiniti da se problem smanji/reši. Dobar haeler/psiholog može puno pomoći.

Ima parova koji misle da će beba popuniti neki nedostatak, neku prazninu u životu, ali to se nikad neće dogoditi. Ili da će sve rešiti putovanje/novi posao/novac ili nešto treće.

Sama imam PCOS i to sam saznala prošle godine par dana prije zaruke i trebalo mi je neko vrijeme da prihvatim diagnozu, kao i pregradu u maternici. Sve to mi ne ide u prilog, ni godine (35), ali svako ima neki svoj put i znam da potpomognuta nije put koji ćemo odabrati moj muž i ja, naravno da ne osudjujem tudje odabire. Zašto ne, to je druga priča, ali izmedju ostalog su mi hormoni u postupcima no go, jednostavno ne želim to unositi u sebe.

Bitno je prihvatiti sve negativne emocije, ih zagrliti i reći im dobrodošle, vidjeti koje potrebe se kriju iza toga (ne, nisam psiholog, ali me psihologija interesira, zato čitam i odkrivam kako, zašto i što možemo napraviti). Ono što ne mogu uraditi s tam ne gubim energije, nego se pitam što ja to mogu napraviti u svim područjima života.

A nije ni bitno ako neka nepoznata osoba napiše nešto što nekoj forumašici ne rezonira, svako zna svoju istinu.

KajTeBriga, tiha masa rocks :)! Sretno u svemu! La vita e bella ;).

Citiraj:

---

sirius prvotno napisa

Vidis da se mnogi osjecaju pozvani dati misljenje iako nemaju nikakvo osobno iskustvo.
To samo potvrduje onu narodnu izreku...

---

X

Kad smo se u ranim tridesetima suočili s dijagnozom i bilo nam je rečeno da odemo na donaciju js, bilo nam je teško izvedivo (financijski, vremenski), ali ono najvažnije što smo se dogovorili, da dijete ako ne bude genetski naše to bude posvajanjem (ne bude pol-pol). Radije smo novce i vrijeme uložili u posvojeno dijete. Svatko bira što će sa svojim novcima.
Samo hoću reći da ako razmišljate o posvajanju, nije tako nemoguća misija. Ja sebe nisam mogla zamisliti da ne budem majka. Ima i parova koji su sretni sami, poznajem neke. Nekima je i žao što su im godine prošle, a mogli su drugačije.
U svakom slučaju, vi koji ste potražili stručnu pomoć (mislim na psihologa, itd) dobro ste učinili. Bitno je da kasnije ne žalite za ničim...

Srculence
Tebe pratim na temi azoospermija, imamo jako slične priče.. Sa neuspjelim TESE, jedino što smo mi na kraju ipak dobili priliku pokušati, ali nije uspjelo.
Kad čitam tvoje postove čini mi se kao da sam ih ja pisala..
Nadam se da ćemo obje uspjeti naći izlaznu strategiju koja će nam donijeti mir.

Citiraj:

---

Carica prvotno napisa

Srculence
Tebe pratim na temi azoospermija, imamo jako slične priče.. Sa neuspjelim TESE, jedino što smo mi na kraju ipak dobili priliku pokušati, ali nije uspjelo.
Kad čitam tvoje postove čini mi se kao da sam ih ja pisala..
Nadam se da ćemo obje uspjeti naći izlaznu strategiju koja će nam donijeti mir.

---

Draga Carice, pratim sve teme na forumima ali se nisam nikako javljala, trebalo je nekako vremena sve ovo apsorbirati. Prošlo je skoro mjesec dana od neuspješne m-tese, i vidim da smo nakon početnog šoka se počeli mjenjati. Više smo se okrenuli jedan drugome, otvorili oči na toliko stvari u životu koje smo do sada propuštali. Npr, ovu jesen planiramo put u Tursku, iako idemo tamo najviše radi doktora Tansela, ali ćemo odputovati i turistički. Uživati, doživjeti nešto drugačije.. Naravno da ćemo sve što je god moguće probati, i zadnju lipu dati za to, ali ja nekako u sebi se mirim. Mirim se da je to naša sudbina, i ona nosi svoje. Kako je već gore Tamara pisala, život je cijeli spektar dobrih, loših, uzbuđujućih, tužnih i gorkih trenutaka, valja nam iskustiti sve..

Draga Srculence,
Drago mi je čuti da idete u Tursku. Vjerujem mi da će vam biti predivno. Nama je Turska ostala u predivnom sjećanju iako nam nije uspjelo.
Ukupno smo tamo proveli 30 dana u tri navrata.
I iako je bilo stresno zbog postupaka, bilo je i predivno turističko iskustvo. Vjeruj mi da nećete pogriješiti.
Što se tiče svega ostalog u istoj sam fazi i mišljenju kao i ti. Valja pokušati sve što je u našoj moći, ali na kraju krajeva i biti spreman da je naša sudbina možda drugačija, što ne znači nužno i lošija, samo drugačija.
Javljaj nam se iz Turske, svakako bi htjela čuti kako vam je bilo (i zdravstveno i turistički).

Citiraj:

---

Carica prvotno napisa

Draga Srculence,
Drago mi je čuti da idete u Tursku. Vjerujem mi da će vam biti predivno. Nama je Turska ostala u predivnom sjećanju iako nam nije uspjelo.
Ukupno smo tamo proveli 30 dana u tri navrata.
I iako je bilo stresno zbog postupaka, bilo je i predivno turističko iskustvo. Vjeruj mi da nećete pogriješiti.
Što se tiče svega ostalog u istoj sam fazi i mišljenju kao i ti. Valja pokušati sve što je u našoj moći, ali na kraju krajeva i biti spreman da je naša sudbina možda drugačija, što ne znači nužno i lošija, samo drugačija.
Javljaj nam se iz Turske, svakako bi htjela čuti kako vam je bilo (i zdravstveno i turistički).

---

Hej draga, razveselilo me vidjeti tako brzo tvoj odgovor :) hvala i na lijepim željama, javljat ću se svakako. To je dobro napisano, drugačija ne nužno i lošija samo drugačija. Dok se borim živa sam, savjest mi je mirna znam da ću učiniti sve. Hoćete li ići ponovo u Tursku, imate li nekakav generalni plan?

Promakao mi je post od KAKADU, oprosti draga vjerovatno ti se kasnije objavilo dok su ti odobrili i ja nisam skužila. Hvala ti na lijepim riječima i dugom postu, to što spominješ ekstrakciju, da probali smo. Dakle doslovno su mu otvorili testise mikroskopom tražeći i nisu našli ništa. I nema lijeka, niti znaju uzrok. Ali svakako nema predaje ;)

Ej draga, zadnjih dana visim na forumima, čitam o posvajanju i donaciji.
Kako sada stvari stoje nećemo opet u Tursku. Bili smo na tri transfera tamo i iscrpilo nas financijski i psihički. Mislim da smo do sada dobrih 100.000 HRK potrošili vezano na mpo. I nije mi žao. Ali više nas je iscrpilo psihički jer nije lako putovati u daleku stranu zemlju na transfere, i poslije se još nositi sa neuspjehom i spontanim.
Dati ćemo još jednu priliku Hrvatskoj i microTese na Rebru i to odlučili smo ako ništa ne bude da time naša borba završava.
Zato i čitam o donaciji i posvojenju jer mi je lakše se nositi s potencijalnim neuspjehom ako već unaprijed imam plan za dalje.