Zahtjevna djeca

Citiraj:

---

*mamica* prvotno napisa

Ali ako si počela uživati u noćnom štipanju, zašto ne :mrgreen:

---

Ne spominji to!
Tako se uspavljuje, mjeseci su mi trebali da shvati da me ne štipka po vratu i ne navlači madeže i ostalo (to ju je smirivalo, a počela je to raditi još dok je dojila), Ali i sad to ponekad krene raditi...ali primijetim da se i sve češće sama zaustavi.

Ruke i noge stalno u pokretu. Sad je ponekad kad ležimo za uspavljivanje, ako je previše nemirna s njima, uzmem ruke u moju ruku i držim ih, s drugom rukom držim nogu...i to je smiri pa zaspe.

Inače, navečer nemamo problem s uspavljivanjem, to odradimo u 10-15 minuta. :ajddaseijapohvalim:

Ajme ne stižem vas čitati... a vjerujem da ste puno pametnog anapisale.

Moja lagano grebucka kad se uspavljuje.

Citiraj:

---

*mamica* prvotno napisa

Leonisa, to je ključ onoga što želim reći - znakovi koje nam dijete daje. Ako je tvoje dijete (a i vi s njom) zadovoljnije i smirenije s vama u krevetu, očito je TO ono što joj treba i što je povoljno za njezin san. U tom slučaju co-sleeping mi je sasvim prihvatljiv.

---

eee to sto pises je ono sto ja pisem svo vrijeme. nauciti citati znakove djeteta, uspjeti ga shvatiti i prihvatiti i naci najoptimalnije rjesenje kad stavis "na papir" djetetove i svoje zahtjeve i prohtjeve, vase mogucnosti.

Joj tocno sam znala da ce se netko uhvariti za ono da te takva djeca traze.cijelu i u potpunosti. Mozda se ne znam najbolje izrazavati i stvarno mi se neda sad o tome razglabati, tko je shvatio sto mislim, shvatio je. Naravno da sva djeca traze mamu na taj nacin ali neka djeca iscrpe mslo vise ili eto ako je nekome tako lakse mozda sam razmazena pa mi je sve tesko.
Mamica nisam ja imala kome dati malu do 13 mjeseci. Jednostavno nemamo tu srecu da imamo bake i dede. Imamo jos na cuvanju i moju dementnu mamu, tako da nam nije lako. Nema smisla da sad ponovo opisujem kakva je J bila beba, ali bila je takva da sam se ja najbolje osjecala kad sam bila s njom i to je tako bilo i trebalo biti jer sam ja to tako osjecala, danas je sasvim drugacije. Svi mi imamo razlicite zivote i zivotne situacije i postpuamo prema njima. Da je moja mama zdrava sigurna sam da bih se puno ranije odvojila od J i bilo bi mi puno lakse jer bih od mame imala bezrezervnu podrsku i pomoc ali eto zivot joj je donio tu groznu bolest i iako je uvijek jedva cekala unuku sada ne moze uzivati u njoj a ni biti nama od pomoci.
Sto se tice zajednickog spavanja, prakticiramo ga i danas, ne zato jer to negdje pise nego zato jer i ja i Mm osjecamo da tako trebamo. Mozda to i nije dobro, mozda je, ne znamo, znam da ce kao i kod ostalih stvari doci trenutak kad cemo reci sad je dosta. Tako je bilo i s dojenjem, imala je 17 mjeseci kad sam ja rekla ne mogu vise i taj dan smo prestali dojiti, nisam se uopce mucila s griznjom savjesti, zapravo i kroz ovu temu sam shvatila da nemam problem s postavljanjem svojih granica jer ako ja nesto nevu, ne zelim ili ne mogu moze ona plakati do sutra. Zapravo je svaka odluka pa i to da se nisam odvojila od nje 13 mjeseci ( tu ne mislim da se nisam niti minute odvajala, nego na par sati) bila moja.

Meni je sasvim normalno ne odvajati se od djeteta prvu godinu, osim ako moraš. Ni čitala nisam te prve godine, a TV mi nije na pamet padala (doduše ne volim gledati, više sam knjiški tip). No, to mi se ne čini zahtjevnost, nego normalnost.

Evo ja samo u prolazu na kratko da pozdravim Zusku. Dragomije da si bolje!

Inače ja ko i Mitovski, još uvijek spavam sa malom iakojoj je 3 i pol iz istog razloga, osjećam da još tako trebam, a sad jel to dobro ili nije, tko će ga više znat, ja se bome više ne upuštam u takve rasprave :-)

Citiraj:

---

Zuska prvotno napisa

Ne spominji to!
Tako se uspavljuje, mjeseci su mi trebali da shvati da me ne štipka po vratu i ne navlači madeže i ostalo (to ju je smirivalo, a počela je to raditi još dok je dojila), Ali i sad to ponekad krene raditi...ali primijetim da se i sve češće sama zaustavi.

Ruke i noge stalno u pokretu. Sad je ponekad kad ležimo za uspavljivanje, ako je previše nemirna s njima, uzmem ruke u moju ruku i držim ih, s drugom rukom držim nogu...i to je smiri pa zaspe.

Inače, navečer nemamo problem s uspavljivanjem, to odradimo u 10-15 minuta. :ajddaseijapohvalim:

---

Sada si me podsjetila na jednu stvar, moja malena je, kao jako emotivno dijete, voljela izražavati ljubav prema nama, djedu, bakama.. i onda bi znala usred grljenja i ljubakanja od dragosti nas izlupati po licu ručicama. Ali to je užasno boljelo, baš kao šamari. Jednom kada više to nisam mogla izdržati, objasnila sam joj da to boli i da me mora polako dirati po licu. Od tada bi ona ukočila ruku i prstiće, skupila ih i skrooz laganim pokretima nas mazila po licu. Bilo je dirljivo i smiješno vidjeti koliko joj je samokontrole bilo potrebno dok je izražavala svoje emocije.

Što se tiče lamatanja nogama i rukama, skužila sam da to zna probuditi mog sina, zato ga povijam preko noći i odmah je san bolji i čvršći.

Općenito, sa kćerkom sam dobro čitala njezine znakove. Ona je se izvana ljudima činila kao totalno easy-to-handle dijete i često su mi znali ljudi reći "lako tebi s tako savršenim djetetom" u smislu kako je poslušna, mirna, dobra itd. A samo sam ja znala koliko je truda bilo uloženo u to - ona je bila zahtjevno dijete, ali smo znali pročitati njezine znakove i odabrati pravi pristup.

S druge strane, sa sinom totalno zakazujem na tom polju, ali on je srećom jedan totalno skulirani tip kojeg to puno ne tangira :mrgreen:

Citiraj:

---

Beti3 prvotno napisa

Meni je sasvim normalno ne odvajati se od djetet
a prvu godinu, osim ako moraš. Ni čitala nisam te prve godine, a TV mi nije na pamet padala (doduše ne volim gledati, više sam knjiški tip). No, to mi se ne čini zahtjevnost, nego normalnost.

---

Meni opet sasvim obratno, ne vidim nista normalno u tome, ali svatko ima svoje, netko se moze nositi s time, netko ne moze.

Mitovski, tvoj post necu niti komentirati jer se bojim da preosobno shvacas stvari, a ne zelim prepirku ili da se osjecas povrijedjeno s moje strane. NHF!

Citiraj:

---

Beti3 prvotno napisa

Meni je sasvim normalno ne odvajati se od djeteta prvu godinu, osim ako moraš. Ni čitala nisam te prve godine, a TV mi nije na pamet padala (doduše ne volim gledati, više sam knjiški tip). No, to mi se ne čini zahtjevnost, nego normalnost.

---

Ja osjećam isto kao ti. Nikad nisam ostavljala nijedno od svoje djece, a da nisam baš morala do godine dana i to mi je nekako prirodno. Nemam potrebe dok je dijete tako meni malo ići na kava, na frizure ili štoveć bez djeteta. I sad kad se meni moje treće čini posebnijim, zahtjevnijim i težim, a ja sam kao prava 100posto uživljena mama, pitam se(što sam već na jednoj drugoj temi pisala) je li s djetetom sve u redu. Ono, kako je moguće da me treće zdravo i krasno dijete tako poljulja? Griješim li? Treba li nam pomoć? Ima li dijete ipak kakvih poteškoća?

Citiraj:

---

*mamica* prvotno napisa

Meni opet sasvim obratno, ne vidim nista normalno u tome, ali svatko ima svoje, netko se moze nositi s time, netko ne moze.

!

---

Potpis. Nije ni normalno ni nenormalno :mrgreen:
Naravno, pod pretpostavkom da majka ne lumpa svaku noc do 4 ujutro pa spava do 12 h :mrgreen:

Sto je lose i nenormalno u cinjenici da mama ide svaki tjedan na kavu dva sata ?
Ok, ja nisam nigdje isla :D no, ne vidim u tome nista lose. Kad je spavala, citala sam debele knjizurine, tj.ucila iz njih.

Sad kad pokusavam prebrojiti scoje "izostanke" kad mi je starija bila beba, dosla sam do broja 1. I to radi sprovoda u drugom gradu.

Evo, ja nisam, ali podrzavam sve odlaske na kave, frizure i teretane :)

Ma ja isto podržavam, ali eto dijelimo... Pa ja nisam i ne bih vjerojatno ni s četvrtim, a ovaj treći mi je svejedno najteži, a nisam stara, ni u klimakteriju, ni ne radim, ni muž me ne zlostavlja, pa što je?? Ima ipak nešto u kompatibilnosti majke i djeteta i u samom djetetu...

Ma i ja podržavam sve odlaske onoj kojoj to paše. Kad treba mira da se mami napune baterije, naravno da može ići. Tko bi rekao išta protiv.
Meni to nije trebalo, ali ja sam takva. Malenih bih mogla imati svake godine, meni nema ništa zahtjevno u bebi prvu godinu, ma ni prvih pet. Sa velikima je teško. Prezahtjevni su, svakom godinom sve više, ali ovo je tema o maleckim zahtjevnicima. :)

Nema apsolutno nista lose da majka koja zeli i moze ode i na kavu i gdje god hoce. Ja se nisam osjecala dobro i nisam se htjela prisiljavati u tih godinu dana je ostaviti na par sati. Mozda da je bila mirna beba koja bi budna gledala i promatrala, mozda bi i moji osjecaji bili drugaciji pa bih otisla.

a bome ne traže sva djeca mamu na jednak način
ako moje dijete plače kad nisam kraj nje u krevetu i sad sa 16 mjeseci
a nečije drugo voli mir i tišinu, spuštanje u krevetić bez puno dodira i mazukanja
e nije isto

i uopće nije stvar u pogledu na cijelu stvar, bar ne u potpunosti
slažem se da je puno i u mami
i tome kako ona doživljava neku situaciju - pa jednoj ista može izgledati ubitačno zahtjevno a drugoj podrazumijevajuće i normalno
ali nije svaki slučaj takav
stvarno postoje zahtjevnija djeca
pa i mama koja je smirena i iskusna može vidjeti razliku u odnosu na djecu s kojom joj je ipak bilo lakše

možemo sad 16 godina raspravljati što je nekome normalno a drugome nije, ljudi smo, različiti smo i to je ok.
jedino što je po meni bitno jest naći svoj put, onaj koji će biti najoptimalniji za to dijete i tu majku i tu obitelj
da nađu pristup koji će njima svima u globalu olakšati stvari
jer nešto to meni olakšava može nekoj drugoj mami izazvati čir na dvanaestercu ili obratno
i zato je dobro da pričamo i komentiramo, jer je sto glava pametnije i svako može izvući za sebe nešto korisno

da se nadovežem još na kavu - po meni ne da nije loše ići na kavu nego je i korisno
i meni treba
nakon iste se osjećam odlično

Citiraj:

---

flopica prvotno napisa

da se nadovežem još na kavu - po meni ne da nije loše ići na kavu nego je i korisno
i meni treba
nakon iste se osjećam odlično

---

X!
Kad sam konačno navečer izašla van, imala je oko 19-20 mjeseci, drugi dan sam imala tri put više energije za nju.

Citiraj:

---

Beti3 prvotno napisa

Meni je sasvim normalno ne odvajati se od djeteta prvu godinu, osim ako moraš. Ni čitala nisam te prve godine, a TV mi nije na pamet padala (doduše ne volim gledati, više sam knjiški tip). No, to mi se ne čini zahtjevnost, nego normalnost.

---

Je. To sam uspješno odradila s drugim i trećim djetetom. S prvim sam htjela ja, ali nije on. Ali nije želio ni biti bez mene. To dijete je bilo vječito nezadovoljno t pa je prošlo sigurno mjesec-dva dok nismo skužili da mu bude previše podražaja ako dnevno odemo u dvije šetnje umjesto u jednu (a ja sam mama landralica). Da ako ne zaspe u npr. 7.05 neće spavat do 11 (nego će plakat). Da ako mu iz dojke krene malo slabiji let down ide višednevni štrajk. Ako mu fali sna možemo se pozdravit s budućim spavanjem cca dva tjedna (ovo je još uvijek na snazi). Kad je imao tri mjeseca zapisivala sam jedan dan njegovog spavanja, u komadu je to bili sedam minuta. Bila ja do njega ili ne, bila sisa u ustima ili ne.

Sve ga ne bi sprašila u krevetić da se dao :mrgreen:

O itekako ima djece koja te iscijede, i ja nikakne mogu usporediti E. kojem nikakve taktike nisu palile s recimo T. koja je 100% orijentirana na mene, ali i uz svu tvrdoglavost i aktivnost bar je zadovoljna kad je na meni/sa mnom. Gledajući sa strane isto je prekrasno mirno dijete, ali kao što kaže mamica iza toga stoji veliki trud. Iza E
stoji barem duplo veći trud, a rezultat je na dane.

Citiraj:

---

flopica prvotno napisa

a bome ne traže sva djeca mamu na jednak način
ako moje dijete plače kad nisam kraj nje u krevetu i sad sa 16 mjeseci
a nečije drugo voli mir i tišinu, spuštanje u krevetić bez puno dodira i mazukanja
e nije isto

i uopće nije stvar u pogledu na cijelu stvar, bar ne u potpunosti
slažem se da je puno i u mami
i tome kako ona doživljava neku situaciju - pa jednoj ista može izgledati ubitačno zahtjevno a drugoj podrazumijevajuće i normalno
ali nije svaki slučaj takav
stvarno postoje zahtjevnija djeca
pa i mama koja je smirena i iskusna može vidjeti razliku u odnosu na djecu s kojom joj je ipak bilo lakše

možemo sad 16 godina raspravljati što je nekome normalno a drugome nije, ljudi smo, različiti smo i to je ok.
jedino što je po meni bitno jest naći svoj put, onaj koji će biti najoptimalniji za to dijete i tu majku i tu obitelj
da nađu pristup koji će njima svima u globalu olakšati stvari
jer nešto to meni olakšava može nekoj drugoj mami izazvati čir na dvanaestercu ili obratno
i zato je dobro da pričamo i komentiramo, jer je sto glava pametnije i svako može izvući za sebe nešto korisno

---

Veliki potpis na sve ovo pogotovo na prvi dio. I moram priznati da mi smeta što se kroz neke postove stalno provlači, pa čak i na nekim drugim temama onako fino upakirano da ne postoje zahtjevnija djeca, sva su jednako zahtjevna samo su mame različite i ne znaju prepoznati ili odgovoriti u određenom trenutku na djetetovu potrebu pa je zato dijete zahtjevno.
Samo ja znam kakva je beba bila moja J i je, stalno je plakala, čak i vrištala. Nema toga što nismo probali, vodili je doktoru od uzv mozga, vađenja krvi preko nekoliko puta, uzimanja urina nekoliko puta i ništa nismo uspjeli pronaći što se tiče toga. Ne znam što sam mogla više napraviti, dijete sito, premotano, nošeno i dalje plače, ne spava i želi biti 24 sata na rukama, kolica niti čuti, na ravnom tj. na krevetu niti čuti. Ne znam uopće kako je ona prohodala s obzirom da nam je stalno bila na rukama.
Ne mislim ja da je zahtjevno to što beba cica i ne spava i što je treba prematati i što si prvih godinu dana potpuno podređen djetetu, to nije zahtjevno to je normalno. Imala sam potrebu ovo napisati, jer imam osjećaj da su neke shvatile da neke od nas ovo smatraju zahtjevnim a to nije točno.

ja ne znam kako netko ne moze kuziti frazu da te dijete trazi 100%.
mislim, i djeca koja nisu zahtjevna imaju zahtjevnijih dana i manje zahtjevnijih dana.
to "trazenje" se odnosi na posvecenost. kad dijete "ne dopusta" majci/ocu da radi ili da je cak i mislima usredotoceno na nesto drugo osim na njega. onda kad ne mozes ni rucak skuhati ili otici na wc jer dijete sizi. jer MORAS biti s njime. pa cak ne pomaze ni da ga se nosa dok se nesto radi jer ono ne zeli biti ruksak.

i ima djece koja imaju takve dane, a ima djece kojima su svi dani takvi.

i da, djeca jaaaako osjecaju mamin nemir.
i cesto se zna zavrtiti onaj zacaran krug- zahtjevno dijete (makar i taj dan) nervozna mama jer nista ne uspjeva napraviti i ne uspjeva dijete smiriti, dijete jos nervoznije i samim time zahtjevnije. i oboje cekaj kraj dana u nadi da ce sutra biti bolje.

Hahaha, leonisa, čekanje kraja dana i vremena za večernju higijenu mi je bila svakodnevnica prve tri godine! S drugim i trećim djetetom je to bila tek povremena pojava.

Citiraj:

---

leonisa prvotno napisa

ja ne znam kako netko ne moze kuziti frazu da te dijete trazi 100%.
mislim, i djeca koja nisu zahtjevna imaju zahtjevnijih dana i manje zahtjevnijih dana.
to "trazenje" se odnosi na posvecenost. kad dijete "ne dopusta" majci/ocu da radi ili da je cak i mislima usredotoceno na nesto drugo osim na njega. onda kad ne mozes ni rucak skuhati ili otici na wc jer dijete sizi. jer MORAS biti s njime. pa cak ne pomaze ni da ga se nosa dok se nesto radi jer ono ne zeli biti ruksak.

i ima djece koja imaju takve dane, a ima djece kojima su svi dani takvi.

---

Ja to prihvaćam kada je riječ o malenoj bebi koja ne razumije. Ali ne mogu shvatiti da od dvogodišnjaka koje je razvojno zdravo dijete ne možeš skuhati ručak i otići na wc, niti smiješ biti usredotočen na nešto drugo. Ja iz osobnog iskustva ZNAM da postoje zahtjevnija i manje zahtijevna djeca. Ali oba tipa djece zahtijevaju granice i odgoj. Ako se svaki dan neprestano vrti oko samo jednog člana obitelji i ne smije se raditi ništa drugo (ili se radi uz djetetove šize i drame), onda to po meni nije zdrava i normalna obiteljska situacija. Već sam napisala, ja bih se zajedno s djetetom uhvatila u koštac s problemom, postupno bih ga suočavala s takvim situacijama i učila bih ga da postoje i tuđe želje, potrebe, granice, što već, umjesto da mu podilazim i da činim sve da ga umirim. Ja stvarno ne mislim da su takva djeca sretna i zdravo privržena svojim roditeljima, niti mislim da su roditelji sretni s takvom situacijom. Takva situacija se treba mijenjati, a ne hraniti i podržavati popuštanjem pred djetetovim šizama i dramama. Da, imala sam takve situacije i ispočetka sam i ja podilazila, dok nisam shvatila da tako neće ići. Mislim da nitko ovdje ne dovodi u pitanje zahtjevnost djece (ja bih prije rekla karakter djece), nego način na koji se postavljamo u takvim situacijama.

pa zbog velikog raspona u dobi djece o kojoj pisemo nastalo je i mnogo nesporazuma na ovoj temi.
a o samoj dobi djeteta ovisi i pristup djetetu i/ili problemu, zar ne?

Citiraj:

---

leonisa prvotno napisa

pa zbog velikog raspona u dobi djece o kojoj pisemo nastalo je i mnogo nesporazuma na ovoj temi.
a o samoj dobi djeteta ovisi i pristup djetetu i/ili problemu, zar ne?

---

Naravno, ali čini mi se da je većina djece o kojoj se ovdje piše već u dobi kada imaju razvijeno razumijevanje govora i već im se mogu postavljati čvršće granice.

Rehab, potpis na zadnji post.
Jedino što kod neke djece to učenje trajeeee...

I mislim da je to ono što ih čini zahtjevnim, odnosno mi ih takvima doživljavamo. S nekim je lakše, s nekima teže, a s nekima uposliš sve pogone da bi ih stavio u red. I takve ja nazivam zahtjevna djeca

Huh, postaje vatreno :mrgreen:

Da razjasnimo nešto, nigdje nisam napisala da NE postoje zahtjevnija djeca i manje zahtjevna djeca. Dapače, pa napisala sam jasno da su i moja djeca (bila) takva. Sa kćerkom sam prošla sve što vi ovdje navodite - i prvo pranje zubi u 2 popodne, nekupanje po dva-tri dana, i vrištanje u AS i kolicima, itd. I sve je zahtijevalo objašnjenje, najavu i čvrsti red i raspored. Imali smo i neprospavanih noći, pa evo i sin mi je sinoć lošije spavao i odmah sam umornija i nesposobnija. Dakle, zahtjevna djeca za mene nisu SF. Ali ne priznajem da se neka mama daje više od druge (to ovdje između nas, ne govorim o majkama koje zanemaruju i zlostavljaju svoju djecu). Ili da dijete od Mitovski treba svoju mamu više nego mene moj sin. Samo se dajemo na druge načine.

Na kraju krajeva, postoje i djeca sa raznim dijagnozama, štajaznam, poremećajima senzorne integracije, ADHD, to je već van kategorije (čini mi se, trampolina, da si spominjala da tvoj E ima neke dijagnoze?)

Ali kada govorimo o zdravoj djeci, zbog svog mišljenja nadrapat ću kao maria71 na temama o školi i AP-u, ali što mogu :mrgreen: Potpisujem rehab u rečenici: " Mislim da nitko ovdje ne dovodi u pitanje zahtjevnost djece (ja bih prije rekla karakter djece), nego način na koji se postavljamo u takvim situacijama".

1. Smatram da su u ovoj poplavi zahtjevne djece danas više problem roditelji (pogotovo majke) nego djeca. I ovdje ne govorim konkretno o vama, Mitovski, Zuska, jer vas niti ne poznajem i mogu zaključivati samo na temelju vaših postova, a znamo svi da se nekada ne izrazimo dobro i da pisanjem na forumu ne možemo dati dobar cjelokupan pogled na situaciju. Govorim na temelju onoga što vidim u životu, pa i u par meni izrazito bliskih i dragih ljudi iz obitelji s kojima često razgovaram o roditeljstvu i razmijenjujem mišljenja iskustva.

Mislim da u većini takvih situacija više majke trebaju i traže djecu nego djeca njih. Uzmimo na primjer i ta dugogodišnja dojenja (preko 2 god), iz onoga što sam ja mogla vidjeti, u pitanju je uvijek bila potreba majke, a ne djeteta. Zato se meni takve stvari i dijagnoze "zahtjevne djece" generalno ne sviđaju.

I tako ja svojoj dragoj osobi majci iz svoje obitelji koja ima djecu koja joj skaču po glavi i istjeravaju je iz kože da se to ne može gledati, koja ih doji godinama i godinama, ne da ih nikome osim jedva ćaći, a dotjerala je se do 40-ak kg na 170 i kusur centimetara, skoliozu, uništene zube, itd., kažem: "nemoj mi reći da zato što si se samouništila, ti voliš više svoju djecu i bolja si majka od mene". (Da ne bi bilo zabune, dovoljno smo bliske da tako otvoreno razgovaramo, i ja dobijem packe od nje jer ne dajem svojoj jadnoj djeci slatkiše i ne oblačim im pet slojeva odjeće na +40).

A ona meni krene objašnjavati kako su njena djeca izrazito osjećajna i straaašno njoj privržena i kako se boje biti bez nje. I sve to dok je dijete moli da ide kod mene doma, sa mnom. A ona me uvjerava da će se dijete bojati kada skuži da nje nema.

Isti obrazac ponašanja vidim kod još par osoba (jedinih uopće koje i poznajem u životu) sa takvom zahtjevnom djecom. Vjerojatno su te tri osobe koje poznajem premaleni uzorak za neko veće zaključivanje... Ali to je jedino što ja vidim i znam, jedino moje iskustvo s takvom djecom i roditeljima.

Sada pucajte i razapnite me, ali ja sam iz tog razloga jako skeptična prema stvarnim razlozima ponašanja takve djece.

I, kao što su neke forumašice napomenule, važan faktor je i dob djeteta. A ja, suprotno AP stavu, mislim da dijete može neke granice razumjeti već i prije godine dana. Konkretno, od dobi kada počinje puzati, odazivati se na svoje ime i izgovarati prve riječi. Sve do tada je strpljivi trud i rad s djecom, sistem pokušaja i pogrešaka, traženje i čitanje znakova - možda će ga smiriti ovo, možda će ga uspavati ono. U dobi od kada počinje razumijevati - granice, granice i granice.

Ja se slažem sa poslednjim postovima Rehab i Trampoline.
Onako generalno gledajući se slažem i sa Mamicom.
Jedino moram da primetim da se može dojiti i preko dve godine, pa i tandem preko dve godine, a da se ne dobije ni skolioza, niti bolesno izmršavi, niti unište zubi. I to je stvar postavljanja granica.
Ne bih se složila da je višegodišnje dojenje baš dobar primer za situaciju kada je nešto potrebnije majci nego detetu (moje mišljenje je pristrasno, ali ne mora značiti da je zato i netačno).
Takođe, to što neka majka ne "deli" lako dete sa rodbinom, možda govori i o nedostatku poverenja u rodbinu, ne o posesivnoj majci (Opet i ja ovde govorim o nekakvoj hipotetičkoj situaciji, pa donekle i o sopstvenoj, da ne bude da sudim nešto o Mamici. ) Ja bez dvoumljenja ostavim ćerku par sati kod njene drugarice. Ali još nije ostala nikad kod bake i dede bez mene-nažalost. Volela bih da je drugačije.
Hoću reći, slažem se da treba znati reći "dosta", kako je to Anemona i napisala. Samo se ne slažem da su dugo dojenje, zajedničko spavanje i nedavanje dece rodbini baš nedvosmisleno povezani sa nepostavljanjem granica.

Moje je dijete zahtjevnije i ja to znam bez obzira na skepticizam i nevjericu. Sa svoje 34 dovoljno sam sigurna u sebe da to mogu reci. Nisu meni zahtjevne potrebe moga dijetete, nikada nisu ni bile. Njezina zahtjevnost se mijenja kako ona odrasta i dobiva drugi oblik medjutim to sto je ona zahtjevna ne znaci da je nepristojna i da nema postavljene granice i da joj dozvoljavam da samnom manipulira, a ne taj film nece gledati. Medutim ono sto ce neko djete probaviti i prihvatiti nakon 10 puta moja ce nakon 50 puta i svaki put ce probati protestirati i 'pobijediti' ali nikada joj nismo popustili samo zato sto nam se neda slusati njeno plakanje a one koje imaju takvu djecu dobro znaju kako mozak zna zakuhati :). I uvijek sam govorila da znam da imam pogresnih reakcija i koraka koje potpale tu njenu zahtjevnost i borim se protivtoga a to je najcesce u trenucima velikog umora i iscrpljenosti kad reagiram a da nisam prije toga udahnula i nabrojala do 5. Covjek sam.

Nije mi jasno što misliš pod ovim: Medutim ono sto ce neko djete probaviti i prihvatiti nakon 10 puta moja ce nakon 50 puta. Kako to misliš nakon 10 puta što nešto kažeš? Ako roditelj smatra da dijete nešto, bilo što, mora napraviti, nema tu 10 puta. Nema. Ili ćeš reći tako da te posluša na prvu, drugu, ako ne objasni da je to tako i nikako drugačije. Ili to što roditelj želi nije uopće bitno i roditelj to onako usput govori, reda radi.

A 50 puta! Ne, nije to u redu. Nikome ništa ne možeš reći 50 puta bez reakcije. Ako ta osoba kojoj se obraćaš čuje. Ili riječi nisu prave, ili ton, ili stav. To se ne zove zahtjevnost.
No, ja vjerujem da je ipak greška u pisanju. Ili brojanju.

Citiraj:

---

mitovski prvotno napisa

. I uvijek sam govorila da znam da imam pogresnih reakcija i koraka koje potpale tu njenu zahtjevnost i borim se protivtoga a to je najcesce u trenucima velikog umora i iscrpljenosti kad reagiram a da nisam prije toga udahnula i nabrojala do 5. Covjek sam.

---

Ih, pa kome se to ne dogadja. Kod svakoga je tako. Rode smo, nismo roboti :mrgreen:

Ajme Beti, joj neda mi se vise, ocito se ne znam izrazavati. Ne da ona nece to napraviti ali reakcije su burne. Kako god da napisem vidim da me se krivo shvati a i ja sama ne nalazim rijeci kako to objasniti najbolje.
Strasno je emotivno dijete i tesko se nosi sa emocijama ali uci polako, mi je ucimo.

Mitovski ja te kužim . Starijem sam mogla govoriti beskrajno mnogo puta bez reakcije , mlađa je sasvim druga priča . Ja sam ista. Postoje takva djeca ( istina moj ima opitljivih problema koji nemaju veze sa mojom dosljednoscu ili sa onim tko daje upute općenito ).

Beti, ja ću ti probati objasniti.
Nisam sigurna da ću uspjeti, ali kužim mitovski skroz što priča (ovo u stvari potvrđuje njenu hipotezu da tko nema takvo dijete misli da su sva djeca zahtjevna, samo je reakcija roditelja neodgovarajuća).

Mislim da se ne radi o poslušnosti nego o probavljanju i prihvaćanju svijeta i nekih ajmo reći društvenih regula.
Mi smo recimo prilično brzo stigli do faze da me posluša na prvu, ali s druge strane je godinu dana probavljao da dan ne može svanuti prije nego što prođe noć. Nakon puuuuno objašnjavanja (astrologija, fizika pa i geometrija omg kad se sjetim), tješenja, razumijevanja, vikanja, bacanja na humor ti jednostavno nemaš više alata za pomoći djetetu koje je ljuto na noć (a puno je bio ljut :mrgreen:). Većina djece će to nakon par dana i praćenja dnevnih ciklusa usvojiti dan-noć, odnosno ne usvojiti nego se pomiriti s tim da to nije u njegovoj domeni i da nema nikakvih sredstava da utječe na to. Tad je imao 3.5 godine.

Nemojte se hvatati za konkretni primjer i što je kako trebalo napraviti, navela sam ga samo da dočaram dokle to ide. A to je bila kap u moru.

mamica, nema nikakvu službenu dg, imamo samo sumnje jednog radnog terapeuta i defektologa, uz preporuku da je bolje ne čačkati po tome ako stvari idu na bolje. A zbilja idu, jer srećom odrastaju i puno više kuže a i bolje prihvaćaju svoju nemoć u dosta situacija koje bi ih prije skršile.

Ovo sve ja mogu kristalno jasno sagledati sada, dok smo bili u tome ništa mi nije bilo jasno, uglavnom sam reagirala nekad intuitivno nekad racionalno, nekad sam falila nekad pogodila. E. kao kruna svega ima jaaaako dobro pamćenje (pamti stvari, sitnice od prije 5 godina, sad ima 6.5) pa si još predbacuje neke krive reakcije u prošlosti. Mali moj analitičar i perfekcionist :heart:

Ja mislim da moja starija definitivno spadala (i jos uvijek spada) u ovu skupini, puno spomenutih detalja je bilo i kod nas... Samo ja je ne zovem zahtjevno nego intenzivno dijete. S mjesec dana smo joj dali karakterni nadimak i jos uvijek vazi (ali malo je ipak popustio intezitet :mrgreen:)

Uglavnom, da ne duljim pricu, nama je krenulo nabolje s cca 4 godine, a s tri i pol je bio vrhunac kad sam mislila da cu iskociti iz koze (ona, beba i ja same po cijeli dan, i ja se 95% vremena moram baviti njome i ona uz svu tu moju posvecenost na vrhuncu nezadovoljstva, ja luda ko puska a beba sretna s mrvicama moje paznje ali zato mjesto baby tv ima kazaliste u kuci svaki dan)

Sto se tice eventualnih "dijagnoza" rekla bih da dokle god u vrticu nema problema tu je pimarno u igri njihov karakter i inteligenicja, moja nikad nije imala problema u vrticu ali iak je isla u tri razlicita vrtica u svima je dobila isti nadimak kod teta :mrgreen:

Treba probati sacuvati zivce, kod nas se definitivo vidi napredak s vremenom (raci i inteligencija prevladavaju nad emocijama) ali proces trajeeeeeee (npr s 4,5g je napokon pristala spavati u svom krevetu, ali i dalje me po noci ponekad doziva da lege pored nje - junioru prognoziram da ce s dvije godine zavrsiti u svom krevetu bez ikakve drame inspavati cijelu noc)

Cure, zvuči prilično naporno i iscrpljujuće, bez daljnjega ali mene zanima kako vam oni funkcioniraju s okolinom (vrtić, bake/dede, park, prijatelji, škola i sl.)? Jesu li jednako intenzivni kako kaže sillyme ili se postavljaju drugačije? Imam primjer iz vlastite okoline pa me zanima kako vaši?

J voli ici u vrtic, ali svako jutro se ukopa na vratima i teta mora doci po nju i kazu tete ona ujutro mora dobiti od nas samo svojih 5 minuta i poslije ide dalje najnormalnije. Mi smo htjeli i razgovarati s njom o tome ali tete kazu ne, to je njena potreba i mi cemo joj to dati.
Inace je uvijek hvale da pomaze tetama, da nikada ne udari niti vraca kad nju lupe ali bila su 2-3 slucaja kad se 'otela' kontroli i upozorile su nas, porazgovarali smo s njom i popravilo se.
Jos su nam u par navrata rekle da su primjetile da su joj zadaci koje rade s drugima nekada dosadni tj. da ih vec zna pa njoj zadaju teze zadatke i da je onda zadovoljna.
Sad preko ljeta su preselili i drugi vrtiv jer njihov ureduju i kako su njene tete na godisnjem to joj je jako tesko palo, tesko se privikava na druge tete i prvi puta se dogodilo da je govorila da ne zeli u vrtic.

U vrtiću je bilo svakako, ovisilo je o njegovoj samokontroli.

Ono što sam primjetila je da nije sa svim odraslima isti, ne traži od svakoga isto. Točnio zna koliko je tko u stanju dati, i nije zadovoljan ničim osim osobnog maksimuma. Nije bitno ako je nečiji skroman, bitno je da daje sve od sebe. Ovo je bilo intenzivno u periodu 2-5 godina, sad su stvari daleko drugačije.

U stvari tek sad vidim da je ovo skupina 1-3, trebala sam se u postovima ograničiti na tu dob, ja cijelo vrijeme pišem onako sveobuhvatno.

Da i ja sam tek sad vidjela da je 1-3, a trebao bi neko forum od 0-99 pa da pisemo i o zahtjevnim muzevima :D.
Trampolina kod nas je ista stvar s odraslima.

Citiraj:

---

sillyme prvotno napisa

Samo ja je ne zovem zahtjevno nego intenzivno dijete.

---

:) prvih par mjeseci njenog života svi smo je opisivali kao intenzivnu. Tad sam je i počela zvati giga jer su joj takve bile reakcije.
Tek kasnije sam skontala da postoji tema o zahtjevnoj djeci, kao i da Sears to zove "djeca s visokom razinom potreba" i vrlo precizno opisuje njihov karakter.

Enchi, zahtjevna je i s bakama i djedovima, ali se izvrsno slaže s njima. I jedni i drugi imaju još po jednog malog unuka i ona im je, kažu, od rođenja puno intenivnija.
S odraslima...uglavnom ih proučava, neke tjera od sebe (bude mi neugodno, ali mislim da to radi većina u toj dobi), no, postoje odrasli s kojima sklizne u prvoj sekundi upoznavanja i potpuno im se preda i traži isto od njih. To se događa rijetko, ali kad se dogodi, ostajem paf gledajući kako brzo, predano i s puno povjerenja gradi odnos. Nedavno nam je bila u gostima moja frendica iz Zg koja nam je zadnji put bila u siječnju i to je bila ljubav od prve sekunde njenog ulaska u stan, mi tri dana skoro nismo postojali za nju, samo ona. Nije ju puštala :)

Za 2 tjedna krećemo u jaslice pa ćemo vidjeti kako će to proći. Ne znam da li da krenemo s postepenim privikavanjem, da iz dana u dan povećavamo sate provedene u jaslicama, ili da primijenim doktrinu šoka, tipa, prvi dan do spavanja, a drugi dan odmah cijeli.
Prva opcija mi se čini ljudskija, ali imam osjećaj da bi njoj bila korisnija druga, samo mi je bad ako će ostali roditelji tamo biti, da joj ne bude bad što nas nema. Već neko vrijeme pričamo o vrtiću i ona zna da će tamo ići s ostalom djecom, da će biti tete, da će tamo spavati, jesti, igrati se, pjevati i plesati, bla, bla, a svaki put kad je pripremimo na nove situacije odreagira izvrsno.

jeste bili u igraonicama? nama je to pomoglo, otisli smo nekoliko puta prije adaptacije da vidi kako je to biti sa tetama.
jel imas mogucnost ne dati je odmah 2.9.?
puno je laksa adaptacija ako se ne adaptira 10 djece odjednom pa se tata moze vise posvetiti njoj.