Ja cu u pakao.....Meni nekad ponasanje vlastitog djeteta ide na zivce. O drugoj djeci da ne govorim..... :P
Printable View
Ja cu u pakao.....Meni nekad ponasanje vlastitog djeteta ide na zivce. O drugoj djeci da ne govorim..... :P
e, ninet, to je drugo. Vlastita djeca (a bogme i MM) mi cesto idu na zivce.Citiraj:
ninet prvotno napisa
Al zato su mi tudja super
:?
:roll: Ovo je stvarno previše. Ispričavam se svima koji su pomislili da mi je i nakraj pameti da pomislim da postoje zla djeca ili da djelim djecu na dobru i zlu.
Molim administratora da zaključa ovu temu
Ja mislim da bi bilo bolje promijeniti naslov teme, a sadržaj je itekako zanimljiv, i mene zanima pročitati tuđa mišljenja, mislim da bi bilo šteta zaključati je 8)
ajmo onda preusmjeriti temu, kako predlaze tanja_b
Mozda mozes ovako: ti ga pitaj - "Andrej, ti bi se htio igrati s tom igrackom? Mozemo li onda decku/curici ponuditi ovu drugu igracku?" Pa onda ti idi do tog drugog djeteta, i reci da se je Andrej bas igrao s ovom igrackom i da mu ta treba, ali da mu moze posuditi ovu drugu (ili jos bolje, reci Andreju da to kaze).Citiraj:
tanja_b prvotno napisa
Tak nekako.
KAo sto mislim da je prerano da dvogodisnjak zna dijeliti i bude empatican, tako je i prerano da se stvarno zna sam za sebe zauzeti - mi mu moramo pomoci - tako da se osjeca zasticeno, ali da ipak i sam sudjeluje u pregovorima. S vremenom ce valjda nauciti.
I meni isto...ali nikad ne bih ni pomislila da su djeca zločesta i da su se rodila takva: škrta/histerična/gruba...Citiraj:
ninet prvotno napisa
i volim faze. da ne znam za postojanje faza, mislim da bih odavno završila u Vrapču. Samo je pitanje kako se odnosi prema djetetu u vrijeme faza. neki roditelji ne znaju za faze pa im je onda i vlastito dijete "jaaakooo zločesto".
dijeljenje igračaka i inih predmeta uopće ne doživljavam kao problem ni kod mojeg djeteta a ni kod druge djece. veći problem od toga mi je kad dijete izražava svoju negativnu frustraciju od doma na mojem djetetu u vrtiću. a to nije faza, nego posljedica frustracije.
i je li glupo svoje dijete "štititi" od takvog ponašanja, npr. Dianina prijateljica iz vrtića je konstantno nenaspavano dijete koje je stalno nervozno, plačljivo i vrišteće a da se zbog toga nitko ne uzrujava pretjerano, pa onda Diana misli da je to ponašanje OK i prihvatljivo u svim situacijama "jer i Petra to radi".
isto, samo sto nekako lakse nadjem opravdanje za tudje dijete, nego za vlastito :roll:Citiraj:
ninet prvotno napisa
Kate nemoj se ljutiti, ali ipak je malo pretjerano reći za neko dijete da je odbojno, možda nisi to tako mislila kako je ispalo, ali ovdje je vidljivo samo ono što je napisano. Nadam se samo da to neće pročitati mama tog djeteta jer bi ju to sigurno povrijedilo.
A što se tiče objašnjavanja takvog ponašanja dvogodišnjacima,
mislim da se tu stvarno nema što puno objašnjavati-ja svojima jednostavno kažem danas taj i taj nije bio dobre volje, sigurno se nije naspavao, drugi put ćete se ljepše igrati.
Mislim da su neki od vas laganini pretjerali, možda i vaše dijete (djeca) dođu u takvu fazu. ;)
Moja Fiona je isto bila dijete koje je prilazilo svima, htjelo se maziti, pružalo svoje igračke i knjige kao pokazatelj dobre volje i želje za igranjem. I onda je krenula u vrtić i time je počela njezina faza "moje, moje".
Koliko god joj u pojedinoj situaciji objašnjavam da bi bilo lijepo igrati se zajedno s djetetom koje joj je prišlo, da ono samo želi vidjeti njezinu igračku i da će joj je ziher vratiti, da neće ostati bez igračke i slično, ona ponekad ne da i gotovo, a ako treba, i rasplače se. I što da ja radim ako ona plače i ne da, da joj otmem iz ruke zato da bi drugo dijete bilo zadovoljno? :roll: :? Imala je faze kad ju je čak smetalo i da neko dijete priđe njezinim kolicima i počne se igrati s onim visećim glupostima.
Sad polako izlazi iz te faze i spremnija je dijeliti s drugom djecom, ali ne uvijek. Ja joj svaki put kažem da joj drugo dijete neće uzeti ni uništiti igračku, da bi bilo lijepo da se igra s tim djetetom, da i ona može dobiti nešto od tog djeteta i slično - ponekad hoće, ponekad neće.
Hoću samo reći da prije samo pola godine ne bih vjerovala da se i mom djetetu može dogoditi takav preokret. Zato pažljivo s etiketiranjem odbojne i škrte djece. ;)
Sanja, tako si to lijepo rekla! :*Citiraj:
Sanja prvotno napisa
Ljudi djeca nam prolaze kroz razne faze . Neki prije, neki kasnije, a neki čak i preskoče, ali sva djeca su :saint: .
I moja je Megi prolazila kroz sto faza- darežljivu, pa manje darežljivu, škrtu, umjereno škrtu... itd. Znala me dovesti u grozno neugodne situacije kad bi vrišteći branila nešto svoje, jer nisu svi roditelji uvijek reagirali s razumijevanjem, a i bilo bi mi žao druge djece kad bi je lijepo molili, a ona njima tvrdoglavo: "Ne daaam!" Isto tako tisuću puta sam bila preponosna na nju kad bi dijelila igračke s drugom djecom. Jedno vrijeme je bila toliko darežljiva da je poklanjala igračke, a meni bi onda bilo neugodno reći pred drugim roditeljem da ne smije, iako nisam bila baš sretna kad je poklonila bebicu koju sam joj kupila prije par dana ili neku igračku koju je tek dobila za rođendan. Objasnila sam joj nasamo da nema potreba da uvijek poklanja igračke, jer to radimo za rođendane, kad idemo u goste itd.
Inače, najviše pali kad joj kažem da pravi prijatelji dijele stvari- onda se osjeća ponosno, a i uvijek je pohvalim: "Bravo, Megi, tako to rade pravi prijatelji". To s prijateljstvom nije još za dvogodišnjake, ali kod malo starijih je učinkovito.
zla djeca imaju rogove i rep, a ja niti jedno takvo nisam vidjela u svom životu.;)
što se tiče odbojnog- dajte sad vi recite da ljudima koji slušaju dijete koje urliče ili vrišti i sl. nije odbojno to slušati i nalaziti se u takvoj situaciji?
meni je odbojno i iz tog razloga se nerjetko pokupim sa takvog mjesta.
djeca sva su divna i strašno volim djecu-što ne mogu, nažalost, reći i za sve roditelje :/
Mogu reći da mi nimalo nije odbojno ako dijete vrišti, plače, baca se po podu....da ne volim prisustvovati takvim prizorima ne volim, ali samo zbog toga jer uvijek pomislim kako je roditeljima te djece u tom trenutku.
Jer uvijek će se naći netko pametan s komentarima tipa, joj kak si zločest/a, nemoj plakati itd. pa i do onih za koje ću blago reći da su zlonamjerni i koji će reći da je dijete neodgojeno, da njhovo to nije/nebi nikada i sl. gluposti :roll:
A samo djetetovo ponašanje mi nije nikada odbojno ni skandalozno ni grozno. Naravno da je stvar malo drugačija za veću djecu, ali i u tom slučaju se ne bi usudila niti nešto komentirati niti bi si dozvolila neke primisli jer već sutra me moji :saint: :saint: mogu iznenaditi.
moja Lea ima prodoran, kako ja to velim, visoki c i obozava vristati. to nuzno ne znaci da negoduje ili da joj nesto ne pase. jednostavno voli vristati. da li to znaci da je moja, ne jos, sestomjeseca curica zlocesta? ja je volim i nije mi uopce bed kad "terorizira cijeli kafic/ducan/park"
Meni je jedno dijete koje je htjelo povrijediti Viktora bilo poprilicno odbojno. Zaista u tom trenutku nisam analizirala njegov postupak, njegovo korijenje, roditelje, nista......samo mi je bilo odbojno i udaljili smo se.
E sad, s ove distance, kad Viktor vise nije u opasnosti, to dijete mi nije odbojno....Razumijem ga....
Razumijete?
Mislim da je kate osjetila odbojnost jer je nasuprot toj curici, stajala njena. Da nije....ne bi ni bilo odbojnosti.
Ili to nije odbojnost nego instinkt majke vucice....U svakom slucaju kad mi taj instinkt proradi onda je bolje da osjecam odbojnost i nestanem nego da grizem (tudju djecu).....jer gdje radi instinkt ne radi Juul....
Sve smo mi osjetile instinkt da zaštitimo svoje dijete, no pitanje je kada se rukovoditi instinktima, a kada razumom.
I naravno da će svatko maknuti svoje dijete iz opasnosti...
Međutim moja prijateljica i ja se i danas znamo nasmijati kako smo se jednom prilikom potukle da nas je trebalo razdvajati. Posvađale smo se bezbroj puta i da su se u naše svađe miješali naši roditelji ne samo da bi nas zakinuli za mnoge predivne trenutke nego bi se i oni međusobno posvađali. Iako je to bilo prije ohoho godina još se sjećam kad joj je njena sad pokojna baka govorila: što ćeš kod nje ona je bla, bla, samo se svađa s tobom i sl. Kao dijete me to jako povrijedilo i nikad joj to nisam oprostila.Srećom moja prijateljica je imala kao i ja normalne roditelje koji se nisu previše petljali u dječja posla.
Ako su djeca starija, 4-5 godina naviše. Pravi način! Nemiješanje i miroljubiva koegzistencija 8)Citiraj:
suncokret prvotno napisa
meni definitivno nisu odbojna djeca nego roditelji koji se ne miješaju. npr. nedavno na JArunu neki veći dečkići stalno guraju Leu i nitko ne intervenira.
Onda ja interveniram a mama skoči na mene. A što se tiče davanja igračaka, totalno mi je OK ako dijete neće dati svoje igračke. Baš su nedavno na Boćarskom neke curice imale hrpu čašica i bočica i igrale su se na toboganu gdje Lea pravi sir i ništa joj nisu htjele dati - mama im je rekla da je to ružno i sebično, ali nije ih tjerala da joj daju svoje igračke, i meni je to ok reakcija.
Mogu se ja malo utrpat u ovu temu obzirom da nisam prije sudjelovala :trep: ? I možda malo usmjeriti vašu raspravu u drugom smjeru?
Sinoć smo bili kod naših najboljih prijatelja...naša i njihova djevojčica su razlika 4 dana. Ona je uvijek bila malo "grublja" (u nedostatku bolje riječi). I njeni roditelji su uvijek ispravno reagirali i opomenuli je, ali ne pomaže...I ne smeta mi toliko djevojčicino ponašanje...naime, slažem se s curama koje su rekle da je to normalno...ali ja svom djetetu ne mogu objasniti, a često je i u opasnosti. Jučer je npr. H. htjela sjesti na dječju fotelju (odmah pokraj mene, ali to je bila sekunda i nisam stigla reagirati), a djevojčica joj je izmakla stolicu ispod guze vičući to je moje i H. je pala na pod i udarila guzom i glavom na pod. Nakon još nekoliko sličnih situacija koje nisu bile tako opasne, a u kojima je H. ipak završila plačući, ona je došla k meni i rekla: H:Mama R. je jako zločesta.
J: Nije draga, ona se sada nije lijepo ponašala i nije poslušala svoju mamu.
H:Je, je... ništa mi ne da i tuče me, idemo kući i nećemo više nikada doći kod R.
J: Ajde draga pomirite se i igrajte se tu u kuhinjici. Njoj se sada dogodilo da ne sluša mamu i da se ne ponaša lijepo, drugi put hoće.
H: A kako se to meni ne dogodi, ja njoj sve dam i nikad je ne tučem. Neću da više dođemo ovamo.
I ubrzo smo otišli kući...
Ali bilo mi je žao H. i nisam znala kako da joj objasnim da djevojčica to radi i da nema nikakvih posljedica, a da ona svima sve da i nikada nije udarila drugo dijete, i da zbog toga uvijek "izvuče deblji kraj".
Sad je to počela kužiti kao nepravdu prema sebi i ne znam kako da joj to objasnim. Osim toga ona je sama počela karakterizirati tu djecu kao zločestu (čuj, čula je to negdje, iako mi ne prakticiramo takvu karakterizaciju - mislim zločesto), a i zbog toga mi je žao...i ne znam što reći?
Može neki savjet iz vaših iskustava?
Evo posipam se pepelom zbog rječi "odbojna" :oops: , ali cure stvarno mi je bilo jako jako jao (što bi rekla jameisi iz bb)
Na cijelu situaciju njena mama se samo smješkala bez komentara i iako se radi o mojoj prijateljici nemam više želju za druženje djece...pa sad me ubijte.
Normalno mi je da djete neda neke svoje igračke i da ponekad vrišti i protestira, ali baš da tako odbija sve što nije po njenom vrišteći i da se na to ne reagira mi je odbojno, :P
BHany, ja mislim da nema nista lose u tome da tvoja djevojcica kaze da je ova druga zlocesta, ako to tako dozivljava, i mislim da je ne trebas nagovarati na druzenje ako je to tvojoj kceri gnjavaza.
Mozda joj mozes reci da se ta djevojcica ruzno ponasa (to je bolje nego reci da je zlocesta), i da se ne mora s njom druziti dok god se ona ne pocne ljepse ponasati (pa onda mozete jos koji put otici do tvoje prijatečljice, vidjeti da li se curica u medjuvremenu pocela lijepo ponasati?)
osim toga, pokusaj naglasiti svojoj kceri to da druga djeca vole prijateljsko ponasanje (a i da si ti jako ponosna na nju kad vidis to) i da ce ona lakse naci prijatelje na taj nacin - za razliku od ove druge djevojcice koja ce tesko naci prijatelje, jer se, eto, cak i tvoja kcer vise ne zeli s njom igrati. Pokusaj joj ukazati na prednosti njenog ponasanja, a ne da "zlocestocu" dozivi kao nekakvu privilegiju.
Ja mislim da nema nista lose u tome da djeca medjusobno jedna drugu osudjuju i ruzno gledaju zbog grubosti i skrtosti (samo treba naglasiti da je to dijete sad takvo, ali da mozda sutra nece biti takvo, i da ga ne treba izolirati). Ne mozemo od dvogodisnjaka npr. ocekivati da razumije razloge skrtosti i grubosti nekog drugog djeteta. Ali mi odrasli bi trebali to moci.
Osim toga, moslim da ne treba uvijek samo svom djetetu objasnjavati zasto je neko drugo dijete "odbojno". Mozda je dobro neki put doci tom drugom djetetu, uspostaviti kontakt, i reci "Ovo nije bilo lijepo, sad se vise moja xy nece igrati s tobom" ili nesto slicno.
MA ljudi, pa to su mala djeca, ako se upustite s njima u razgovor, i pokazete malo njeznosti i interesa (umjesto da se postavljate samo kao zastitnik SVOG djeteta), svasta se moze postici.
Naravno, ako drugo dijete fizicki napada vase, ili ako vase napada druge, intervenirat cete fizicki - tako da sprijecite udarce. A dalje - njezno!
BHany, razumijem točno što te muči - ni ja još nisam otkrila način kako postupiti u takvoj situaciji.
Prošli vikend: bili smo na Jarunu i Andrej se s velikim žarom penjao na onu klackalicu-ljuljačku u obliku motora. Ali kako je mali, treba mu malo više vremena, a hoće sve sam. I dok se on tako pentrao po motoru, iz auta je izjurio jedan dečko od svojih 4-5 godina, doletio do motora, izgurao Andreja u stranu i sam se počeo ljuljati.
Andrej je stajao bespomoćno (kao i uvijek) s tužnom facom, a dečkov tata mu je prišao i molećivim glasom rekao "Marko, pusti dečka. Marko, to nije lijepo. Marko, molim te. Marko." Ali mali ga uopće nije slušao, samo je stiskao ruke oko motora i pravio se da nikog nema kraj njega. Na kraju smo se mi pobrali (znam, krivo!) i rekli Andreju da ćemo se malo strpiti dok se dečko ne makne. Andrej je to objašnjenje šutke podnio, ali je onda otrčao u stranu i rekao da hoće doma. Nekako smo ga odobrovoljili, ali to više nije bilo to.
Naknadno sam shvatila da je greška tate bila u tome što nije bio odlučniji prema dečku, a moja greška što sam sve to prihvatila zdravo za gotovo. A svoje dijete tako učim da se ulanja jačima od sebe, što isto nije dobro. I kud sad i kako dalje?
evo, tanja_b, ja bi na tvom mjestu dosla tom velikom decku i rekla: Hej, cekaj malo! Jesi li ti vidio ovog malog decka kako se penje! I onda si slabijeg od sebe odgurnuo? Ma, ja nikad nisam vidjela da hrabri decki guraju manje od sebe, tc, tc, tc... A mozda ti nisi hrabar? Andrej, kaj ti mislis, jel ovaj veliki decko hrabar?...
E, sad, ja mislim da je velika vjerojatnost da se taj veliki zbuni i skuzi da je pogrijesio - a ako ne, opet ces se pokupiti s Andrejem, ali ces reci ovom velikom sto ga ide, i Andrej ce dobiti poruku da se ipak treba zauzeti za sebe, pa makar to ponekad i ne uspjelo.
Kaj ti mislis, tanja_b?
a zakaj, imaš pravo. Imala sam ja još sličnih odgovora na pameti, ali prekasno. U tome je problem - moramo riješiti kasno paljenje. Kod mene.
Inače, reakcija dječakovog tate bila je knjiški primjer kako ne treba razgovarati s djetetom u takvoj situaciji - molećivim tonom, bez gledanja u oči. Isto tako ponekad zna MM razgovarati s Andrejem, i naravno, bez rezultata.
Eh, blago meni kad mi teorija tako dobro leži, a u praksi ništa :mrgreen:
tanja_b :love:Citiraj:
tanja_b prvotno napisa
takva sam i ja s odraslima, a s klincima se obicno brze snadjem.
tanja_b, i ja sam dugo vremena kasno palila. Sad jednostavno priđem djetetu koje Fioni recimo otme igračku i mirno kažem "to je ona držala u ruci, ti si uzela bez pitanja, pa je ona sad tužna i plače. Vrati joj igračku i pitaj je hoće li se igrati s tobom". Djeca se uglavnom zbune, jer ne očekuju taj pristup (roditelj uglavnom urlaju na njih) i zaista vrate igračku i pitaju Fionu mogu li se zajedno igrati, a ona u takvim situacijama uglavnom pristane.
I da, naučila sam ju da nema micanja kad ju netko želi izgurati. Nevjerojatno je kako se čak i starija djeca zbune i povuku ako su naviknuta da im se uvijek svi miču, pa nalete na nekog tko to ne radi. :mrgreen: Ako ju ipak uspiju izgurati, a roditelj ne reagira ili reagira neadekvatno (kao ovaj "tvoj" na Jarunu), evo opet mene s "ovo nije lijepo, ona je tu bila prva, pričekaj da se malo poigra, pa ćeš i ti doći na red", a Fioni kažem da bi se curica isto htjela ljuljati (ili što već) i da bi bilo lijepo da joj malo prepusti svoje mjesto.
Ne funkcionira uvijek, ali funkcionira dovoljno često. :)
Tanja.b, i moj curičak je mali i dosta spor kad je među većom djecom, ali ja sam uvijek iza nje i ne dopuštam da je guraju. Obično to bude kad se više (veće) djece brzo penje na tobogan, pa im ona smeta jer je spora. Šta im je mogu, ima dosta tobogana, pa nek idu na neki drugi. Nekad i ona kaže "nemoj me gujati". Ali ne mogu od nje očekivati da se još tako mala izbori za sebe.
Kate, jesi se posula pepelom, ali čini mi se zato, jer su cure zbilja bile revoltirane tvojim izrazima.
Moje dijete uzima tuđe igračke (tko joj da), a svoje rijetko hoće dati. Nije lijepo, ali je tako. Ako tko ne želi dati igračku, ne buni se. (i do toga smo mukotrpno došli)
Na 5za5 je skočila sa ljuljačke i dojurila do svog triciklića koji joj je dirao mali dečkić.
Vjeruj mi da su moja objašnjavanja za sad ostala uzaludna. Takvo ponašanje je kao i kod Sanje došlo s polaskom u vrtić. Ja je ne tjeram da podijeli svoje igračke, ako to ne želi. Pokušam uvijek, ali ako ne ide-ne ide. Jako je osjećajno dijete i to će doći s vremenom.
Josie, ja ne nosim igračke u parkić da bi se svi igrali s njima, već da se prvenstveno moje dijete igra, pa nek će to biti i pedeset autića. Ako se ona voli igrati s njima, neću ih nositi manje, jer je ona u fazi da ne želi dijeliti.
Moram se uključiti..i reći da potpisujem Sanju. I da mi je trebalo vremena da se ovako naučim ponašati.Citiraj:
Sanja prvotno napisa
I da mi je također trebalo vremena da se naučim ne sklanjati od situacija poput ovih u kojoj ste se vi našli Tanja na Jarunu.
I mi smo ovog ljeta na moru imali "druženje" sa jednim malcem, vršnjakom, kojem roditelji, na žalost, nikada nisu "ukazali" na njegove "grubosti" i na žalost nema postavljene granice (ovo je malo pregrubo rečeno) u svojem ponašanju.
Dok sam ja bila umiješana u njihovu igru, igrali su se super i dva sata...ali kad ih je "čuvala" njegova mama ili (nedajBože) tata, Lovro je završavao udaren glavom o glavu, prstima u očima, skoro gurnut na stijene itd itd uz njihovo (vječito) opravdavanje sinovih postupaka i bez ikakve direktne reakcije djetetu: "I. nije mislio ništa loše!" ...
I moram reći da nema zločeste djece, djeca su uvijek slika i prilika odnosa roditelja prema njima i prema okolini. S time da sam sasvim sigurna da i ja činim ponekad greške u odgoju Lovre. :/ (ali učim od drugih roditelja :) ).
evo, da i ja kazem koju.
potpuno razumem decu kada nesto ne zele da daju drugima ili kada se malo grublje bore za svoje mesto na toboganu, ali mi nisu jasni roditelji koji to jos i podsticu. evo primera: cerkica nasih kumova je vrlo malo u kontaktu sa drugom decom i cesto doalzi u situaciju da se otima za igracke ili ne da nesto svoje. kada smo bili kod njih u gostima, nije htela da sa ivanom podeli cokoladu koju je jela (sto razumem). na majcine molbe odgovarala je urlanjem i kako ne da (sto isto mogu da shvatim), ali kada je zavitlala cokoladu na pod uz histerican plac, majka joj je rekla kako ne mora nikom nista dati, samo neka ne bude tuzna. jasna mi je majcina namera da je utesi, ali mislim da je nacin bio skroz pogresan. moje dete se rastuzilo i pozelelo da ide kuci. kada je nakon svega mala prisla i iz sve snage me sutnula u stomak (bila sam pri kraju trudnoce), to je bio kraj posete. bez obzira na svo razumevanje prema temperamentu i potrebama te devojcice, od tada se vidjamo retko i na kratko. zasto bi moje mirno dete trpelo i dobijalo poruke da se gresivnoscu moze dobiti sve?u medjuvremenu je ivanica porasla i sada ume vrlo jasno da oseti i kaze cije drustvo joj prija, a cije ne. i mi to postujemo. obicno se sama izbori za sebe, a kada procenim da to ne moze, odbranim je.
i jos nesto. pridruzujem se misljenju onih koji tvrde da nema nevaljale i odbojne dece. ima samo dece koja su neadekvatno tretirana i zbog toga iskazuju bunt prema roditeljima i drugoj deci. decija sebicnost u ranom uzrastu nije sama po sebi negativna osobina i treba je postovati kao potrebu za sopstvenim integritetom, naravno uz daljnje ucenje o tome kako se sticu socijalne vestine.
Ma da, ja sam H. pokušala reći da djevojčica nije zločesta i da se zapravo samo ružno ponaša, a vjerujte mi, i djevojčici uvijek, i ne samo jučer, (i njeni se roditelji na to ni malo ne ljute) pokušam objasniti da to nije lijepo i da se H. neće više doći igrati s njom. To joj govore i njeni roditelji…ali ne pomaže...ona samo viče da je to njeno i da ona to želi. Kužite, ja u ovoj situaciji ne krivim ni roditelje…za koje smatram da manje-više dobro reagiraju, a ni dijete (jer je dijete), ali samo ne znam što više učiniti, osim ne družiti se s tim ljudima koji su nam kumovi i super prijatelji.
Ali sviđa mi se ovaj prijedlog:
A znate zašto mi je igralište problem…ja reagiram i objasnim djetetu, ali H. više to ne želi i odmah se povlači…i čak i kad se upozoreno dijete ukloni i čeka red, H. izjavi da ona to više ne želi…Citiraj:
a zakaj prvotno napisa
a zašto bi ti hanu ponovo vodila tamo ako ona to neće i jasno ti je rekla zašto?
prije ili kasnije će se naučiti nositi s malim agresivcima,možda ne treba sad forsirati
Iz sasvim jednostavnog, što mi se ne sviđa ideja da prekinem druženje s jednim od rijetke djece (uz još jednu djevojčicu i Haninu sestričnu) koje je moje dijete (bar do sad) prihvaćalo (pa makar je ponekad "izvukla kraći kraj"), kao, u konačnici, i s ljudima s kojima smo mi, veliki bliski (nemojte me sada napasti zbog sebičnosti :* ). Već sam i na drugim temama pisala, a i sami ste shvatili, da Hana baš nije jako društveno dijete, pa smo sretni kad uspije svojevoljno uspostaviti kontakt s nekim. Mislim, mi smo već sada prorijedili te susrete, ali oni se ipak dogode, a i curice se sreću na aktivnosti na koju obje idu, na igralištu, itd...(naime ovo je mali grad).