kako preživjeti PPD ??

i ja imam nažalost slična iskustva kao i ti.
u konačnici-ljekovi. no izvukla sam se fala bogu.
moj savjet-ako ikako možeš da neko bude uz tebe-mama ili neka teta ako si možete priuštiti, da što više pričaš, da se ne zatvaraš u sebe.
a ono što je meni najviše pomoglo i što me definitivno izvuklo iz dna je brzi povratak na posao (počela sam raditi nakon 6 mjeseci), iako sam bila u groznoj situaciji i mislila sam da ja to nikako neću moći.
moraš izići van ne zatvarati se u začaranom krugu i sve dublje tonuti.
ljekovi će ti pomoći ali neće definitivno riješiti tvoj problem (kao što je bio i kod mene slučaj).
moraš promjeniti filozofiju života i preokrenuti nešto (otići raditi, baviti se s nečim drugim osim samo s djetetom).
moraš se odmaknuti na neki način od cijele priče (osamljenost, stalno iste radnje-dojenje, pelene,).
zaboravih napomenuti što mi je doc. reko, vrlo važna uloga je umor, iscrpljenost i neispavanost.
osim tableta koje će ti doc. prepisati preporučila bi ti vitamine b-kompleks (ja dobila 10 injekcija).
znam kako ti je kroz sve sam prošla, trebalo mi je 6 mjeseci i neponovilo se.
ali imaj vjeru da će proči i da će sve biti po starom, samo to isto tako ovisi o tebi ali i onima oko tebe.
puno pozdrava i :love:

:love: :*

ribice, ne znam sto bih ti rekla ali vjerujem da ce ti dr. pomoci. Moze li ti mama doci na par dana da ti malo pomogne, makar da samo pricuva bebu dok ti prosetas?
Kako su ti vec rekli, moras se malo distancirati od svega, odi na kavu, do grada...ne znam...

joj draga!!! a ja mislila da sam ja u "banani"...u rodilištu smo bili 10 dana...i ajd pretrpim carski, pretrpim mastitis...al, kad smo došli kući...eh....ja sam NON STOP plakala jedno 2tjedna...lupala glavom od ormar....malac je spavao recimo 20min, pa vriska....no stop na meni...ja ti nisam ni jela, ni pila, ni wc....niš....sad kužim zašto...a kužim i zašto je mališa bio takav...mica moja....i da nitko to nije znao osim mm....al, hmmm, eto uvik nekako ispadne da muževi SLABO kopčaju...moj me je gledao, žalio, al nije znao pomoći....ustvari zahvalna sam mu što je bio tamo...jer mi je bilo tak grozno da sam se bojala za malog...da mu neš ne napravim :( .....kako da kažem....volim ga do neba i nazad...al što mi je tad išao na živce!!!!!
sad...je beskrajno bolje...još sam prije cca mjesec dana imala fazu opet 2tj... i opet naravno da se i mali totalno ubedira...i počne VRIŠTAT....spavat sam na meni, jest na jedvite jade....ah... :/ ... Bože dragi...ak ga tad nisam izbacila kroz prozor (a i sebe)....uf....
meni puno pomaže vjera...duhovne pjesme....čak sam jedno vrijeme OZBILJNO mislila uzet kakvu pomoćnicu/družicu!!!! mama, iako je ispod mene, nije od neke pomoći...ne pričamo baš...prijeteljice?? a sve imaju posa....
mm?? hmmm...mogli bi smo biti u puno boljim odnosima...ispada da od kad se malac rodio....da nismo baš naj naj...ja o malom, on o poslu....najgore mi je kad ponekad kaže "pa što si ti radila?!"... il kad sam malog pod mojom temp od 39,3 nosala 5 sati, hranila...a on nakon što ga je nosao 10min komentirao "u je težak"...spustio da plače i ajd ti mama :x ...uf...
zar su muški stvarno TOLIKO "blesavi" (sorry) pa ne kuže kak je ženama...
ej il kad nakon 6do8 sati kaže kak se nije naspavao...a što bi ja na to?? koja se budi cca svakih 2sata..... uf...
bit će da ne odgajamo samo dicu neg i VELIKU DICU :mrgreen:

SVI moji i SVI od supruga su 250km dalje od nas!! svi oni rade,bila mi je mama 10 dana kad sad rodila i to je to...a,nemam baš neku susjedu kojoj mogu pustiti bebu od 2mj,a taksiranje klinaca u vrtić,škola,4 puta dnevno ...danas sam ja počela,jer mm nikako više ne može izostajati s posla.

a mozes li si financijski priustiti pomoc u kuci na par sati tjedno? mozda bi ti to olaksalo.

Citiraj:

---

upornamama prvotno napisa

a mozes li si financijski priustiti pomoc u kuci na par sati tjedno? mozda bi ti to olaksalo.

---

ne :/
doći će mi sestra idući tjedan!!!!!bit će 4dana!!!! :D :D :D :D :D :D :D

Super!!! Bar ce ti ona malo olaksati. Drzi se. :heart:

bila sam danas kod dr.psih. u klinici...jako simpatična ženska,lijepo sam se napričala da me sve jezik boli :mrgreen: ,potrošila kutiju maramica... :mrgreen: ,iako sam noćas cvilila mm da ne bi išla. mislila sam da će mi srca puknuti od straha kad sam ulazila u tu zgradu... :(
bit će to dug put i borba da neš pokrenemo na bolje,ali nadam se...
vidjeli smo i dr.Finderlea :saint: ,tako sam sretna svaki put kad vidim da uvijek može odvojiti minutu-dvije da nas pozdravi,odmah osjetim neko olakšanje što postoje ljudi kojima je stalo,a mm kaže kako iz tog čovjeka zrači dobrota :love:
(prvi korak će biti česti razgovori,a zatim ćemo dogovoriti terapiju...)

Citiraj:

---

ribica tina prvotno napisa

bila sam danas kod dr.psih. u klinici...

---

Bravo! Svaka čast :love: :heart:

ribice, kako si?

ma,imam frku sa komp. pa me nema,ali sad je mm na kratko donio laptop s posla,pa koristim guzvu,jer moj komp. stize u nedjelju.
idem stalno na razgovore u kliniku,pa mi bude dva dana bolje,a onda opet strašno.... psihologica mi još ne da lijekove,pokušavamo prvo vidjeti kako će i dokle će ići ovako... :(
samo želim imati volje ujutro ustati iz kreveta i tada će biti novi početak za mene...
mislim da sam još daleko od toga... :cry:

ribice kako si, ne javljas se?!

ne javljam se jer ne znam kako sam,sve više se ta tuga pretvara u gorčinu i ljutnju i lako puknem....pa mi bude žao... najviše se lomi na mojoj srednjoj kćeri koja je totalno nemoguća,sada je u fazi iskušavanja roditeljske strpljivosti i granica,a ja se nemogu nositi s time.... :(

sve sam prošl. i lijekove, i terapiju, ali sam zakasnila. uspjela sam se i rastaviti u takvom stanju. što prije potražite stručnu pomoć, to bolje. može se pretvoriti u pravo sranje!

uz stručnu pomoć i savjete,sa srednjom kćeri vidimo poboljšanje za 300% u samo tj.dana,ali trudimo se i nadam se da će biti još bolje... :love:
ja sam počela dublje kopati po svom problemu uz veliku pomoć i podršku prof.k.k.,tak da sam danas skroz slomljena... :cry: :cry:
slažući po milijunti put dijelove s mog poroda,sasvim sam sigurna da
prisustvo supruga na porodu ovisi o dobroj volji doktora ili o snazi i glasnoći da se istom usprotivite! :evil:

Tina, drago mi je da se nešto počelo pomijerati na bolje!

ribica, šaljem ti puno :love: i :* !
Nažalost, ja ti ne mogu drugačije pomoći...

može li mi netko reći (ko je prošao kroz depresiju)koliko dugo ću živjeti dan za danom,tj. zahvaljujući navečer što sam živa i strahujući što donosi sutra... :cry:
i nikada neznajući kakve volje ću biti i kako ću se prema drugima ponašati???
nekad se osjećam kao da imam strašan oblik PMS-a i totalno sam nepredvidljiva za okolinu a za sebe što me najčešće plaši... :(
kao teški izliječeni ovisnik?!

ribice, ja ti neću pomoći savjetom jer nisam proživjela depresiju, ali mislim da ti nitko ne može predvidjeti trajanje ovakvog stanja
ideš li i dalje na razgovore?jesi li dobila i terapiju lijekovima?
:love:

Ribice - kako si , ima li novosti ?

idem stalno na razgovore i poslije mi bude ok dan-dva,pa me uhvati kriza...skroz su mi nepredvidljivi i dani i reakcije...evo,danas sam super!!
jučer tako-tako,ali već imam lagani strah za početak tjedna... sutra...
ne uzimam lijekove.
nekako mi je višeputni,svakodnevni plač prešao u strah,nervozu,paniku...i silnu tugu koja boli :(

Ribice, želim ti brz oporavak i da što prije uživaš u životu!
Ne mislim ništa loše, ali me zanima (ako ti se da odgovorit)- što te čini tužnom? Još uvijek porod, bez obzir što je prošlo vremena od tada i taj događaj se ne može promjenit?
Mislim, imaš troje djece, iziskuju veliki trud i ulaganje, vrijeme, pa me eto malo zanima kad stigneš bit tužna pored njih, kako se oni nose s tvojom tugom?
I ako ti mogu ikako pomoći i olakšati, samo reci kako.. :love:

uvijek se maknem da me ne vide da plačem,ali ako me i vide kažem da mi je teško i da sam tužna....tada me ne pitaju puno i samo se zagrlimo čvrsto :love:
kad bi bio 1 razlog zašto sam tužna,onda bi ga i možda riješila...
nekada ni ne znam.....i ništa i sve...

Ribice :taps: . Pa ove dane si mi se činila ok po postovima koje sam pročitala.Sjetim te se često i vibram da što prije budeš onakva kakva si bila prije.

Čitam ovaj topic i tako mi je žao zbog tvog stanja, ali mislim da si jako dobro napravila što si potražila stručnu pomoć
i da si ti jaka i hrabra osoba samim tim što si spoznala svoj problem i priznala sebi.
Malo mi je neugodno pisati o sebi kada vidim kako je nekima jako, jako teško.
Meni mama svaki dan pomaže i imam jedno djete,
preko vikenda mi i MM dosta pomogne pa se u zadnje vrijeme osjećam dosta bezvoljno i ništa mi se neda.
Sad smo bili tjedan dana na moru i preporod,
bili smo svi troje skupa, promjenila sam okolinu,
to mi puno znači i puno mi je bolje od tada, ali eto
baš danas pričam sa MM-om kako se sve bojim kako on u ponedjeljak počinje raditi da će mi se po malo bezvoljnost počet vraćati.
Drži se i znaj da mislimo na tebe :heart: :love: :*
Kako si?

pa rekla bi da sam bolje ili sam samo počela učiti kako se nositi s problemom depresije i ako uspijem biti 300% natrpana cijeli dan onda ne stignem misliti :/ ,a kad mi se nadje rupa misli tako daleko lete i o svemu počnem razmišljati.... :( pa ne bude baš dobro... :cry:
ali zato idem dan za danom.... :love:

bok ribice! i ja sam imala tuznih dana nakon porodjaja i pucala po savovima, a i van njih! ali sjetila sam se sta mi je moja kolegica govorila! kada ti je tesko, a ti u vrt, pod stablo, pa pjevaj! posto me jedna krizica ulovila dok je bila kisa, a ja upalila muziku, pa uzela bebu, papjevala i plesala dok me nije proslo. neke pute je trebalo pola sata, a neke pute i vise od sat vremena. ovisi koliko toga bi se skupilo u meni! a ti imas cak tri plesna partnera!!!
saljem ti jedan veeeeeeliki :love2: i :*
poslova po kuci uvijek ima, a kuce blistaju samo u filmovima i kod onih koji imaju kucnu pomocnicu (cast izuzecima)!!! :P

Ribice, sad čitam tvoje postove i mogu te samo utješiti da će ti biti sve lakše i lakše s vremenom. Ja sam nakon prvog poroda bila u depresiji koje je graničila sa psihozom nekih godinu i pol. Živjela sam dan za dan, ali se nisam dala. Hvatali su me nekontrolirani momenti straha, panike, bijesa, tuge, frustracije....sve se izmjenjivalo u jednom danu. Doktor mi je bio dao Valium, ali ga nisam htjela uzimati. Nekako sam smatrala da kakvagod da jesam, bolja sam svom djetetu pri svijesti nego izdrogirana. Znala sam se noću buditi u hladnom znoju, srce mi je lupalo, tresla sam se.... Ali sam smu sebe izvukla iz svega. Bila bi se sredila, ušminkala, spremila malenu i išla se družiti ili u šetnju ili šoping ili makar samo u malo dužu vožnju. Činila sam ono što bi me tog trenutka barem donekle veselilo. Ti barem imaš familiju oko sebe, ja sam bila POTPUNO sama i to preko 2 kontinenta, MM pilot, nikad nije bio kući, a njegova familija baš kao da i nije postojala. Nisam se imala na koga osloniti. Kroz sve sam prolazila potpuno sama. Meni je i dandanas taj period u magli sjećanja. Sjećam se samo fragmenata, ne i kristalnih situacija. Nakon drugog poroda to je trajalo nekih godinu dana. Bilo mi je lakše jer tad MM bio samnom, a i znala sam se kako postaviti prema cijeloj situaciji.
Imaš svoje troje prekrasne dječice. Pokupi ih i izađite. Znam da ti treba mir i vrijeme za sebe pa ostavi bebu sa MM, a zamoli svoje da ti pričuvaju starije cure na par sati. Vidjet ćeš, biti će ti sve lakše i sve će nakon nekog vremena sjesti na svoje mjesto. Daj sebi vremena. Objasni MM kako se osjećaš. Imaš li s kime popričati? Možeš li izaći sa prijateljicom na kavu? Idi na masažu, frizeru, učini nešto što će te veseliti.
Šaljem ti puno pusa. :* :* :* :* :*

Još ti želim napomenuti samo jedno - ne trebaš se nikome dokazivati.

iridana ja i mm smo doselili ovdje,nemam nikoga!! :(
svi njegovi i moji su 250km dalje,pa se vidimo 4-5 puta godišnje na vikend ili ljeti malo duže(tj.dana). a mm radi non stop,zalomi se jednom u tj. dana da dodje doma dok je jana budna,a nekad ni toliko :(
ono što mogu sa sigurnošću reći da sam prestala često plakati,ali puknem svako toliko,bijesna sam na sve i svašta,živčana,nervozna,uplašena...nemam pojma zašto... :(
a ima i kad me uhvati silna tuga da jecam na glas i tresem se... :cry:
nadam se da ću jednog dana upisati bez zadrške i završiti ovu temu-DOBRO SAM;SRETNA SAM! :?
bili smo 4 dana na otoku nas petero i bilo je savršeno..... :love:
a kad ćemo opet....mm nema godišnjeg ni slobodnog više od 1dan sve do 10.mj. :cry:

Ribice, sorry, znam...skužila sam da si sama kad sam već naposala post...oprosti. Znači isto ti je kao što ti je bilo meni (osim što sam ja bila u Arapskim Emiratima, druga kultura, religija, jezik...). Užasno je, ali vidiš kako lijepo funkcionira kada ste svi zajedno. Znaći krenuti će na bolje. Moja mama je imala nas troje, a moj tata je pomorac. Sjećam se da je ona patila od PPD nakon što je rodila moju sestru i to neke 3 godine. Sjećam se da je stalno plakala i ignorirala me i to mi je ostalo u trajnom sjećanju. Znam da ti je jako teško, ali govorim ti iz aspekta djeteta koje je imalo majku sa PPD (teškom) prisili se da im posvetiš nešto kvalitetnog vremena. Bebu nahrani, stavi ju u sjedalicu i ako kenjka, pusti je. Ja sam u tom stanju gledala svoju mamu, a to se onda i meni desilo kada sam rodila i oboružana iskustvom nisam se dala. Sama sam se tome othrvala, bez muža, familije, sama sa svojom mentalnom snagom. Imala sam prijateljicu Engleskinju, koja se visoko školovala i kasnije magistrirala baš na odnosima prema bebama i todlerima i utjecaju roditeljskog ponašanja na njihovo emocionalno proživljavanje situacije. Ona mi jako puno pomogla savjetima, samim time što je moja starija vječno vječno kreštala. Ta je plakala 25 sati od 24 na dan. Ako je onda nisam bacila preko balkona ili je tresnula u zid....
Imam dvostrano iskustvo - djeteta sa PPD majkom i majka sa PPD-om. Možeš ti to. Imaš snage. Treba imati snage za to troje dječice pa pogledaj koliko je ljubavi u njima i koliko te trebaju! Je li si možeš priuštiti da ti netko dođe jednom tjedno na par sati da se ti malo odmoriš? Da li ti muž može nekako skratiti te sate rada (nadam se samo da je adekvatno plaćen)? Znam da treba preživjeti, ali možda biste mogli sa 500kn, ali ti bi imala duševni mir. Daj sebi vremena, i kako sam ti rekla' nikome se ne moraš dokazivati. Zašto kuhanje svaki dan? Idi u trgovinu, kupi onaj gotovi gulaš od Podravke (ništa mu ne fali), skuhaj paštu, salata i eto ti ručka. Ne peglaj ručnike, plahte, gaćice.... Ne čisti manijakalno kuću, ionako će morati biti očišćeno... Sve ti to govorim iz iskustva jer sam imala kuću od 300 kvadrata, psa, mačku, papagaje i bebu, MM kući samo 8 dana na mjesec... ne moraš mi objašnjavati, ali sve će krenuti na bolje. Učini nešto što će te veseliti i odmah ćeš se osjećati bolje.
:* :* :love: :heart:

Mislila sam sa 500kn manje :roll: oprosti na grešci!

Mame sa dvoje i više djece, koje su uglavnom same, za mene su heroji. Bilo bi nevjerojatno da ne prolaze kroz stanja depresije, psihoze i sl.
Ali, duboko vjerujem da cijelo to teško iskustvo na kraju jača osobu, i kad djeca malo odrastu, osjetit ćeš u sebi veliko zadovoljstvo, ponos i sreću (a i ti blesavi hormoni, koji su uvelike zaslužni za naše mentalno stanje) vratiti će se u normalu.
Želim ti puno sreće, a sigurna sam da ćeš je i imati, samo imaj strpljenja i povjerenja (u sebe i u život) :heart:

:love:

Ribice samo hrabro naprijed :love:
i ja sam bila u sličnoj situaciji,(nakon rođenja trećeg djeteta)sama sa troje djece,muž koji radi po čitave dane ..
bilo mi je dovoljno da bebica počne plakat a ja onda zajedno s njim
sada kada se sjetim tog perioda svog života imam osjećaj kao da se to događalo nekoj drugoj osobi a ne meni..

ribica tina, mala je slatkica samo tako! :* :heart:

čitam ovu temu i prepoznajem se u njoj, tesko mi je o tome i pisat, za 10-tak dana idem na uvodnu psihoterapiju i nadam se da ce mi pomoci. A ako ne pomogne, ni sama ne znam kako dalje.
Samo kratko da kazem, ja imam jednu kcerku, muz je stalno na poslu, nemam nikog svog, nemam puno posla, radim 2 puta sedmicno al vecinu vremena se ubijam od dosade, a nemam volje da se pokrenem. stalno me grize savjest sto se tako osjecam. to je ukratko moje stanje, iako nekad bude dana kad sam OK....

Citiraj:

---

neva prvotno napisa

(nakon rođenja trećeg djeteta)sama sa troje djece,muž koji radi po čitave dane ..
bilo mi je dovoljno da bebica počne plakat a ja onda zajedno s njim
sada kada se sjetim tog perioda svog života imam osjećaj kao da se to događalo nekoj drugoj osobi a ne meni..

---

ja sad vidim ogromne rupe,jana će skoro 6mj,a ja se ničeg skoro nakon poroda ne sjećam.... :cry:
sad sam mj. dana imala pauzu od psih. i ko da sam na početku...opet plačem,najčešće sama u mraku dok ju hranim...da nitko ne vidi...sve više sam noću budna i šetam po kući...
preko dana budem ili super ili katastrofa...
mm više nemam snage ponavljat kako mi je,jer on misli da mi je ok,čak pita zaš ja opet trebam kod psih.....
a ja pucam po šavovima... :(
miina mama- možeš mi pisati na pp,možda ti mogu koju riječ pružiti ili da se jadamo zajedno :love:

Ribica tina, ja sam ovo tek danas čitala i jako mi je žao što ti još nije lakše. Potpuno te razumijem, i ja sam prolazila slično, mada se meni dogodilo s prvim djetetom. Ne znam zašto ni kako, isto tako nisam si znala ni pomoći. Možda zbog prijevremenog poroda, zbog problema s dojenjem, izdajanje prvih pet mjeseci, bakterijska upala bradavica koju nitko nije prepoznao, možda zato što mi je sin imao velikih problema s bljuckanjem. To me je ubijalo, jednostavno se nisam mogla snaći. Voljela sam ga, ali sam se osjećala da ništa ne radim dobro, da ništa ne mogu sama.
Imam prekrasnog muža, on je bio kod kuće mjesec dana nakon rođenja, i sve je radio, nisam morala ništa osim dojenja, ali ja sam svejedno bila u komi. A kad je počeo raditi... Bojala sam se biti sama u kući s bebom, bojala sam se da ga neću znati nahraniti, da će sve izbljuckati, da ga neću na vrijeme previti... A on je bio tako mirna beba, gotovo nikad nije plakao, u suprotnom, ne znam kako bih preživjela. Stalno sam se bojala samo da nije neka teška bolest zbog tog povraćanja... Laknulo mi je kad smo napravili sve pretrage i mogu reći da je tad pomalo krenulo sve na bolje. To je bilo sa njegova tri mjeseca. Ali još dosta dugo su me znali uhvatiti takvi dani... 5,6 dana zaredom, koma, strah... najbolje je bilo kad sam se natjerala obući i otići van bilo kuda.
Moja mama je bila blizu, ali u svemu tome nisam imala njenu podršku. Kao da nije osjetila u čemu sam, ili je osjetila pa se bojala. Sve me je to bilo strašno razočaralo.
Da nisam imala divnog muža u tim trenucima (koji je isto tako svašta proživio s našom bebicom prvih mjeseci), i da nismo imali tako dobru mirnu bebu, ne znam kako bi završilo...
Sada, kada gledam unazad, žao mi je tog vremena što nisam stigla uživati u svojoj bebi, što je prošlo... mada nikada više ne bih voljela doživjeti taj osjećaj bespomoćnosti i beznađa. Kada sam se ja sredila, i mojoj bebi je prošlo bljuckanje, uspostavilo se dojenje, sve je polako išlo na bolje. Nema čarobnog dana, jednostavno se izvlačiš malo po malo.
Ovo je za tebe ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~ :love: :heart: