Kad smo u skladu sami sa sobom i srce nam je otvoreno, mislim da sva ta ljubav koja teče, teče u svim smjerovima i jednostavno obožavamo sve članove svoje obitelji.
No, mislim da je nemoguće, a i nepoželjno voljeti jednako i isto... uostalom, mjerač ljubavi još nitko nije smislio pa to ni ne možemo znati.
Moji su starci pretjerano igrali na jednakost (ljubavi) i nisu bili svjesni koliko je ta jednakost u nekim okolnostima bila nepravedna. A radi toga koliko je bila neprirodna (npr. spontano poljubi jednu, pa ajde sad moram i drugu), moja seestra i ja smo uvijek bile ljubomorne jedna na drugu i uvijek smo mjerile koja je dobila više soka, veći komad kolača, pa kasnije se to pretvorilo u borbu oko komada zemlje, stana, vikendice, kuće na moru.... (ot-ostadoh ja bez ičeg, naravno...)
_______
Moram priznati da sam dugo bila nesigurna da li uopće želim još djece, upravo radi tog našeg odnosa. No, srce mi nije dalo da ne poželim još jedno dijete.
Kad se Liam rodio, sva se ljubav slila u njegovom smjeru. O tome sam već otvorila topic. Bilo mi je strašno. Voljela sam ga silinom ljubavi koja je bila veća od mene i nisam se u tome snašla i sve druge moje ljubavi izgledale su male. No, s vremenom se to počelo stabilizirati i opet obožavam oboje svoje djece i čak štoviše, ljubav prema njemu me produbila i dala mi više snage da volim i starije.
No, nije isto voljeti školarca koji te tisuću puta naljuti i malu milu nevinu bebu. I potrebe su im različite.
No, ako je ljubav doista tako jaka kako ja mislim da bi trebala biti, onda je njen pravi ispit na vidjelu tek sa svakom slijedećom godinom. Uostalom, kao i u svim ostalim ljubavnim odnosima i na ljubavi treba raditi, na mijenjanju samog sebe, na tisuće usklađivanja i usklađenja.... Ljubav je, a i roditeljstvo, kao i život, ogroman izazov. :)
