Dragana 1, nju će život svemu tome naučiti, a ti si tu da pružaš podršku.
Printable View
Dragana 1, nju će život svemu tome naučiti, a ti si tu da pružaš podršku.
Ja te jako dobro razumijem :love:Citiraj:
Dragana_1 prvotno napisa
U ovom gornjem slučaju, tvoj mali miš će za sve otrovne komentare znati da su prazni i ne znače ništa, znajući da je ona dobra, pametna i voljena, što ste ju vi kao roditelji naučili.
ne znam čitavu priču.. da li su te sprečavali da sama obavljaš posao? ono u stilu: ma ne tribaš dušo ja ću ...Citiraj:
Dragana_1 prvotno napisa
to ti je bar lako: ako dijete hoće nešto samo napraviti (makar pri tome napravilo teški rusvaj a rezultat ima male šanse da liči na nešto) jednostavno ga pustiš
pa onda još i stekne naviku spremanja za sobom
ja sam ti prirodu proučavala puno duže nego ljude (s 12 sam htjela u greenpeace :mrgreen: )
borba za opstanak - o da
ALI .. ako gledaš razvoj vrsta, svaki sljedeći stepen u razvoju života na Zemlji je išao ka što boljem čuvanju mladunčadi od vanjske opasnosti (prvo imaš gola jajašca bez čuvanja, pa jajašca s korom i rwlativnim čuvanjem, pa jaja s tvrdom ljuskom i 24h čuvanjem, pa je formiranje potomka prebačeno u utrobu jedinke ...)
opstanak vrste ovisi i o brizi prema potomcima, što je stupanj zaštite veći , veća je i šansa za nastavak vrste
kako mačići uče loviti:
mačka im donese živog miša (poticanje) , ne ostavi ih 10 dana same pa ako skuže sve 5
kako ptiči nauče letjeti:
roditelji slete nedaleko od gnijezda s hranom i zovu ih, ako se ne odvaže taj dan, pokušava se slijedeći (poticaj) ne šutiraju ih iz gnijezda i viču: maši, brže maši krilima
kako se štene nauči boriti
mama se s njim bori ali bez ugriza i popušta, ne suoči ga s odraslim psom i kaže : sad si sam (i da odrasli pas naiđe i krene prema štenetu kujica će izložiti svoj život u obranu)
na samostalnost se potiče, bez očekivanja da će biti stvorena preko noći
baby steps
nap. nošenje djece koja znaju hodati:
- ako je dijete izmoreno i ne može više stati na nogama - nošenje je potreba, ne samo želja
- ako je dijete odmorno samo mu se ne da hodati , onda je nošenje želja i ne treba se udovoljavati i sad imaš dvije opcije:
a) hodaj! pa neka cvili, tuli, vrišti ..
b) koristiti inteligenciju i zapakirati hodanje u pogodbu: ti hodaj do onog kuta pa ću te nositi do raskršča i sl ... pa mjenjaš pravila u hodu i ciljeve , zapričavaš dijete da zaboravi
recept je uvjek isti: slušaj i komuniciraj
proučavaj dijete, to ti je jedan skroz novi čovjek, gledaj koje su mu karakteristike
neka djeca su rođeni samostalci i s njima je lakše, druga (kao moja kčer) su osjetljivija i traže veći aganžman
samostalci će sami razvijati svoje vještine, dok ovi drugi će trebati puno poticaja i podrške
samostalnost uz samouvjerenosti i sigurnosti je dobitna kombinacija (put ka osobnom uspjehu)
komplicirano a? :mrgreen:
ja znam i uviđam greške kako su odgajali mene i MM-a, njih znam i lako ću izbjeći i filtrirati samo dobre strane
lako je biti general poslije bitke 8)
znam i opće loše pristupe i dobre opće pristupe
ali ću griješiti .. a di i kako znati ću kad ulete u pubertet i pokažu svoje zube
...
...
U bivanju ovom sto zivot se zove
i najveci poklon predstavlja nama,
[/color]korjenje cvrsto i krila snazna,[color=red]
dati ti zele, tvoji tata i mama.
Citiraj:
seni prvotno napisa
mgrubi - jako lijepo napisano, bas mi je bio gust citati... :heart:
dragana1, kao mama mami :love: , mene isto znaju ponekad pucati neki strahovi za moje dijete... misli koje opisujes znaju se zavuci i u moju glavu...
no, bas za njegovu (a i svoju) dobrobit, ne dozvoljavam si da me takve misli preplave jer su kontraproduktivne... sa strahom u kostima jednostavno nije moguce 'dobro' funkcionirati... opustenost, veselje, masta i krativnost se teze aktiviraju u nama ako smo pune straha...
zivot je takav kakav je... ali nasa moc fokusa i BIRANJA fokusa omogucava nam da ga
1) dozivimo drugacije tj. onako kako je bolje za nas
ali i
2) privucemo u svoj zivot ljude, situacije, knjige, mogucnosti, sredstva, 'slucajnosti' itd. koja su skladu sa tim nacinom razmisljanja, tim fokusom -
pa zasto onda ne bi svoj fokus usmjerili na ono sto nam bolje sluzi u zivotu...
dakle, na potencijalnu opasnost gledati kroz naocale izazova, snage, mogucnosti, promjene, optimizma a ne kroz naocale straha...
a mislim da pozitivno razmisljanje bolje sluzi u roditeljstvu nego negativno razmisljanje... (pri tom mislim na nekakav opci ton razmisljanja jer u svima nama je prisutno i jedno i drugo, ali MOZEMO se prikloniti jednoj ili drugoj strani kao onoj na kojoj vise boravimo... stvar izbora - koji je nekima laksi a nekima tezi ali je ipak u konacnici izbor i stvar vjezbe, gotovo samodiscipline.. dok ne postane dominantan nacin razmisljanja)...
recimo - ja bi jako rado TO htjela prenijeti svom djetetu...
cini mi se da je taj alat jako vrijedan...
no, ako i ne uspijem koliko bi to zeljela - stvarno mogu imati povjerenja u prirodu da ce on to sam otkriti - kao sto su mnogi koji su imali izrazito 'negativno' djetinjstvo to otkrili...
otisla sam OT ali kad vec dijelimo lijepe misli rek'o -ajmo! :heart: :love:
Svidja mi je mackin stil. Donese malim macicima zivog misa da treniraju. To je tako originalno :mrgreen: Ili ovi roditelji malog ptica sto stoje sa hranom i mame ga :lol: To je tako savrseno odradjeno! E bas to ja pokusavam da otkrijem. Kakav je ljudski stil? Za sta ih pripremamo? Mozda sam otisla previse u filozofiju, sve je pocelo od leptira i od toga da mozda ono sto nama IZGLEDA da se nasa deca ponekad muce da je njima bas to i potrebno za kasniji samostalni zivot. Sto se tice mojih roditelja oni su divni i uvek su bili tu kad god mi je to bilo potrebno znala sam da mogu da racunam na njih. Ne mogu njih da krivim sto sam ja nekako vise knjiski moljac a manje tip za akciju. Koliko je to dobro ili lose jos mi je rano da prosudjujem, "tek" mi je 30-ta ;) Htela bih da znam da prenesem neko svoje iskustvo, neku svoju uspesnu zivotnu filozofiju svom detetu. Znam da ce ona morati SVOJOM glavom da lupi u zid da bi shvatila da ne moze kroz njega mada joj ja to milion puta rekla. Morace da stice svoje sopstveno iskustvo. Ali eto ja i dalje OSECAM POTREBU da je ucim. Da je usmeravam u nekom odredjenom pravcu. Nekako mi je teze da prihvatim filozofiju da smo svi maslacci koje nosi vetar pa gde ga oduva. Tezim za necim smislenijim i svrsishodnijim u svemu ovome. Elem, tom leptiru je bilo NEOPHODNO da se pomuci da bi kasnije bio sposoban da leti. Covek je svojim uplitanjem u prirodu sve to poremetio, da ne kazem upropastio svojom zeljom da pomogne. Naravno da treba pozitivno razmisljati i to je veliki uspeh kad tako naucis uvek da razmisljas. Meni su svi govorili od vajkada da roditelji uvek brinu i za sta treba i za sta ne treba. Moj tata ima roditelje koji jos uvek brinu, baba mu uvek potura papuce da obuje :lol: da joj sin slucajno ne nazebe mada ima 56 god. Shvatila sam da je moja briga sasvim normalna i pomirila sam se tim da je to deo cari roditeljstva. Svakoga dana ucimo u hodu kako je neko od vas rekao, dovijamo se na sve moguce nacine da ucinimo zivot lepsim i boljim i sigurnim mestom za odrastanje nasih malisana. Ta vecita svakodnevna borba sa ovim sa onim, to nas valjda odrzava uvek svezim i novim. Od kako sam postala roditelj u 29. god tj. pre 6 meseci otvorili su se mnogi novi horizonti, do sada ne istrazeni. To ne mora biti strah, moze biti zatecenost i ogromna zelja da ucinim ono najbolje za svoje dete. Trazim odgovore na mnoga pitanja koja se svaki dan mnoze na kvadrat. I zamislite sta? Uglavnom niko ne zna odgovore :?