Printable View
Citiraj:
Loryblue prvotno napisa
eto jos jedno iskustvo...
kad je meni dosla kenjkavim glasom traziti nesto, ja sam njoj odgovorila engleski ili taljanski..
kad me bljedo gledala, ja sam rekla da taj jezik ne razumijem, pa sam tako odgovorila jer sam mislila da je to engleski...
neko vrijeme smo se tvrdoglavo nerazumijevale, onda je naucila lijepo pitati kad joj nesto treba...
moram priznati da nisam pristasa razgovora sa djecom u stilu.."jel še moja bebiča jako umojila..."
Malo o odgoju na nivou banalne svakodnevnice...
Mislim da je česti razlog za "hirovite plačeve" pretvaranje "ne" u "da". Dijete nešto hoće ili radi, roditelj kaže ne, a kad dijete protestira, onda se roditelj predomisli jer shvati da stvar baš i nije vrijedna scene ili nema volje to slušati. Zato je važno unaprijed odrediti što se želi. Bolje odmah reći "evo ti mobitel pa se igraj", nego to učiniti nakon pet minuta plača. Naravno, postoji i opcija "mobitel nije za igru" i dijete će to (na kraju, nakon određenog broja scena koji ovisi o temperamentu djeteta) prihvatiti ako roditelj to stvarno misli. (Izabrala sam primjer mobitela jer je on stalno po rukama i na vidiku, dakle, nije nešto što se makne kako bi se smanjio broj potencijalno kriznih situacija).
Meni dosljednost ima jako smisla, s tim da se , opet, prije promisli što ti je važno. Ja sam roditelj koji puno toga dopušta (blatne lokvice i tako to...), ali ono što se ne smije, ne smije se ni danas ni sutra. Sve ostalo mi je nefer, a i nemoguće. A. mi to jednostavno nije ( u ovoj dobi od godinu, dvije, tri) dopuštao. I ne znam koji sam ja to argument mogla upotrijebiti da bih objasnila zašto je jučer mogao pojesti puno čokolade, a danas samo malo (a njemu čokolada od 2 g. nadalje strašno napeta, i čelične je volje). Bilo nam je nužno odrediti pravilo koliko se čokolade i kada može dobiti, mada ja uopće nisam tip od pravila i nisam zamišljala da ću ih postavljati. D. voli lupati vratima od kuhinjskog ormarića, što mu ne dozvoljavamo. I sa svim gore rečenim, dogodi mi se , kad opet počne, a ja nešto radim, da pustim jer kao "nije jako, neće baš", a istina je da mi se u tom momentu baš tlaka time bakćati. Greška, naravno...Jer na kraju se moram time baviti, samo na način gori za svih.
Mi isto ne dozvoljavamo da npr. tuče drugu djecu, nas, psa ili bilo kog drugog. Stvari se ne smiju bacati ili potrgati. Daljinski, mobiteli i slične stvari su joj na dohvat ruke i ne dira ih jer smo joj objasnili da ne smije. Ako želi pogledati svoje slikice na mobitelu, odnese ga tati da joj on pokaže.
Ako ljutito razbacuje igračke oduzmem joj ih i naglasim joj da sam ih oduzela zato jer ih razbacuje. Zbog toga je već naučila da se to ne smije i više to ne radi.
Ne vidim ništa loše da u tome da se djetetu kaže Ne, samo se taj ne ne smije trošiti za svaku sitnicu i za one stvari koje su zapravo normalne da ih dijete istraži.
Mislim da puno znači i pozitivno ponašanje ljudi u njenom okruženju. Jer dijete modelira svoje ponašanje prema onome što vidi. Znači bitne su naše smirene reakcije ako nam nešto ne ide od ruke, razgovori, iskazi ljubavi. U takvom okruženju potreba za korekcijama je manja.
Meni osobno jako digne tlak kad npr. naš pas zalaje, a moja pametna svekrva veli Tei:"Vidiš zločesti pas, moraš ga tući kad je zločest". Naravno Tea je to pokupila istog trena i išla tući psa. Evo kak je malo dovoljno da zezne sav trud. I sad ju ti nauči da se nešto ne smije kad joj baka pokaže da se smije. Nekad mi se čini da djeca prije pokupe loše stveri koje im se pokažu, nego one dobre. Valjda se ove loše čine zabavnijima.
mene uvik fascinira kako ditetu moraš sto puta ponovit da se kaže: molim te daj mi....i na hraju hvala. a dovoljno je samo jednom da čuje psovku i odma je zapamti točno u slovo, od riči do riči. :mrgreen:Citiraj:
TeinaMama prvotno napisa
Imam frendicu cije je jedno od osnovnih pravila da cim se protiv neceg pobunis dernjavom i histeriziranjem ili ruznim ponasanjem, da onda nema odmaka od prvotne odluke ni pod koju cijenu. Pa njeni klinci uce da, ukoliko zele da se odluka promijeni, da takve strategije izbace iz upotrebe. Ja bih htjela da imam petlju i zivaca da tako nesto provodim dosljedno (iako u principu provodim).
Znas da ne mogu da se barem u necemu ne slozim s tobom. :* Ali kad kazem da u odgoju moram biti dosljedna to je zato da ne zbunim dijete i izbezumim ga. Ako mu danas dopustim da neto radi a sutra zbog toga sizim, mislim da dijete nece skuzit: "Mama ima los dan" nego ce biti zbunjeno. Drugo je nedosljednost s partnerom (iako i nju izbjegavam) i sa samim sobom, a drugo nedosljednost s djetetom. Meni barem.Citiraj:
Luna Rocco prvotno napisa
Ja cu se samo osvrnuti na ovaj pojam razmazenosti i kako dodje do toga da dijete postane "razmazeno".
Djeca zele puno toga. Zele i autic, i bonbon, i lutku, i ici u setnju, i jesti sladoled, i da se vi igrate s njima, i da spavate s njima, i da ..... milion stvari. Pozelit mogu doslovce SVE.
Djecje potrebe su nesto sasvim drugo. Potreba za bliskoscu, komunikacijom, potreba za jelom, picem, potreba za moci (kotroliranjem situacije), potreba za ljubavlju i intimnosti, potreba za razvitkom i napredovanjem, potreba za osjecajem zasticenosti, itd.
Roditeljska odgovornost je da iza zelje otkrije koja potreba se skriva i da ispuni tu potrebu, ne zelju nuzno.
Dijete nezna koja potreba se skriva iza zelje. Ono zeli sladoled, a u biti mozda zeli biti nasamo s roditeljem i druziti se dok setaju jer se nisu vidjeli cijeli dan.
Ukoliko roditelji ispunjavaju sve zelje, a ne sve potrebe, onda dolazi do razmazenosti djeteta :)
Imajuci ovo u vidu, mislim da se ne treba previse razbijati glava o "odgajanju" djeteta prvih 12 mjeseci. Obicno su do tada potrebe u igri (dijete ne place da bi vas cimalo nego mu stvarno nesto treba), zelje se pocnu pojavljivati tek tu negdje oko 12 mj.
Iz naseg iskustva ovo uopce nije tocno.Citiraj:
Loryblue prvotno napisa
Hvala-molim-izvoli-oprosti, ona je pokupila u svoj govor, dok psovke, blage, ali ipak nesto sto ne bih voljela cuti iz usta vlastitog djeteta (iako ne bih kaznila ostro, jer bi to bilo licemjerno), nije preuzela. Mozda stoga sto sam svaki put kad sam opsovala pred njom, primijetila da je to zaista ruzno i da bih trebala poraditi na sebi da bolje reagiram. :saint:
Mi ovako radimo (osim u vrlo izvanrednim situacijama kada smetamo hrpi drugih ljudi). S tim da sam ja stava da je tek odnedavno Ema dovoljno zrela da u buri frustracije do nje uopce dopre moja poruka da je necu saslusati dok se ne smiri. Prije bih je obicno umirila, ne spominjuci razlog frustre, a tek kad bi se smirila, onda smo razgovarale o ljepsem nacinu da nesto kaze. Danas sve cesce ja mantram "ne razumijem sto mi govoris dok vristis" pa se ona smiri (osim ako ja ovu mantru ne vristim na nju... onda izgledamo kao dvije ludjakinje).Citiraj:
Imam frendicu cije je jedno od osnovnih pravila da cim se protiv neceg pobunis dernjavom i histeriziranjem ili ruznim ponasanjem, da onda nema odmaka od prvotne odluke ni pod koju cijenu. Pa njeni klinci uce da, ukoliko zele da se odluka promijeni, da takve strategije izbace iz upotrebe. Ja bih htjela da imam petlju i zivaca da tako nesto provodim dosljedno (iako u principu provodim).
I redovito je razina frustracije i "histerije" proporcionalna nepravdi koja joj je nanesena.
Npr. ako joj za treci sladoled kazemo da ga ne moze dobiti jer smatramo da ih je previse pojela ili joj ja kazem da je ja necu voditi u McD, ever, onda ce reci dobro ili zakukati i zaboraviti (ili malo dulje kukati o nepravdi zivota), ali ako joj bez najave iscupam kist iz ruke jer sam si ja zamislila da je SAD vrijeme za kupanje ili prestanak slikanja ili je bez objasnjenja ili razmisljanja/razloga odbijem u necemu ili je nepravedno nesto optuzim jer sam ja sama zivcana/umorna/okupirana necim trecim - dobit cu tocno ono sto sam zasluzila, oluju.
Ama, obozavam je... ona je meni zivi, hodajuci primjer kako dobijes tocno onakvo dijete od kojeg imas nesto nauciti. :heart:
Isto ovako. Kad su naše "mjere" u redu, ne mora mu se sviđati, ali prihvaća (govorim o A). Kad se dogodi da pretjeramo (sad već jako rijetko, da se pohvalim) onda on dobije pomračenje uma.Citiraj:
BusyBee prvotno napisa
Dijete se odgaja od rođenja.Odgoj nije dresura.Ako povikneš NE,ako mu zabraniš razbijati i bacati,ako od njega makneš ono što želi a ne smije i nakon svega ovoga djetetova prirodna reakcija je plakanje i negodovanje..to ne znači da dresiraš dijete ili da si strog.To samo znači da postavljaš granice i učiš dijete pravilnom ponašanju.
Netko je napisao da su razmažena djeca raspuštena i neodgajana djeca.To nije točno.Često su to djeca roditelja koji nisu znali postaviti granice.Roditelja koji su od silne želje da verbalno ili emotivno ne povrijede i uvrijede dijete, od straha da povisivanjem tona djetetu nebi dlaka s glave ispala pa su umjesto savršenog malog čovjeka koji neće imati traume zbog mame zlostavljača koja viče NE na ono što se ne smije,napravili malog tiranina.
Mene su učili i puno puta sam to pročitala da je razmaženost kad želja postane potreba. To je jednostavna definicija koja nevjerojatno precizno definira svaku problematičnu situaciju kad nije jasno u kojem smjeru je krenulo dječje zahtijevanje. S druge strane, određeni stupanj razmaženosti omogućava razvoj samopouzdanja pa je efektan odgoj valjda negdje na sredini.
Negdje sam čula poslovicu da djecu dobro odgojenih roditelja ne treba odgajati, ali s time se ne bih u potpunosti složila.
u mom slucaju - moja zxuja je od malena znala prilicno razumljivo izrazit svoje zelje/potrebe, kad je prije pola godine (a mozda i manje) svoje frustracije pocela lijeciti na (vrticki nacin) da baca stvari, da se duri, da cak krene rukom na mm il da pocne pljuvati - ja joj to nisam dozvolila. i imala sam drugi pristup nego da se radilo o malom djetetu koje ne zna kako se sporazumjeti. imala je tad i fazu cendranja... ja joj uopce nisam dozvolila da dovrsi recenicu (nisam ju ni razumjela), nego sam joj smireno rekla da ju molim da se smiri pa da mi objasni. to je trajalo mozda tjedan dana...
u ovoj godini smo posebno strpljivi s njom, jer imam osjecaj da njoj ponekad "hormoni" prorade pa radi gluposti koja ni ona sama sebi ne bi odobrila. jer vidim da se u sekundi promjeni i dodje me grliti... tocno vidis da je i ona zbunjena svojim ponasanjem... ponekad... a ponekad i to bas najcesce u situacijama kad maksimalno das svog strpljenja i obazrivosti vidis da poludi na drugu stranu i onda te "voza okolo", te ona bi juhu, al u velikoj salici, al ne bi ovu veliku zlicu nego onu malu, al ne onu malu nego onu malu s winnie poohom i sl. onda najcesce procjedim kroz zube da je sad dosta, da mi polako nervira i da se odluci.
u stvari je jako tanka ta granica, i imam osjecaj da kao roditelj stalno hodam po zici - s jedne strane da odgovorim svim njenim potrebama, da ne budem nepravedna, s druge strane da od nje stvorim covjeka koji se i mora znati pomiriti s tim da se na sve njene zelje ne moze odgovoriti potvrdno. a ovo sto napisah je samo teorijski dio, da ne spominjem onda primjenu u praksi, kad uz to jos dodje umor, glavobolja, stres i sl.
Odlican point ;)Citiraj:
anchie76 prvotno napisa
Hm.. djelomicno se slazem s ovim boldanim, ali ne u potpunosti.Citiraj:
Trina prvotno napisa
Imam u okolini osobu koji je dobar primjer osobe koja imaja problem s postavljanjem (svojih) granica, ali to nije rezultiralo time da je dijete razmazeno. Rezultiralo je time da dijete toj osobi konstantno gazi granice. Drugima ne jer su ih definirali, ali toj osobi da jer se nije izjasnila gdje je granica. Mozda ako oba roditelja ne postavljaju granice nego ispunjavaju sve zelje.. A onda opet dolazimo do toga da nije stvar u granicama, nego neprepoznavanju stvarnih potreba. Krivo shvacanje da je svaka zelja istovremeno i djetetova potreba i da je treba ispuniti. Treba imati dobru moc rasudbe pa da se uspije iz zelje prepoznati potreba - nije to uopce lako.
meni se isto cini da je tako... dijete moze znati kroz roditeljsku zabranu da mu roditelj nece ispuniti tu zelju... ali ga nece niti ubiti u pojam da niti ne sanja... ili da nauci da je opasno ili neprihvatljivo previse zeljeti u zivotu...Citiraj:
Ivana2 prvotno napisa
zelja nije sama po sebi problem nego roditelj da do znanja da ju nece/ne moze/ne zeli ispuniti u tom trenu ili ikada... ali ne pokazuje svojim ponasanjem niti govorom - ti si zlocest/zao/razmazen sto se uopce usudjujes tako sta raditi ili zahtjevati od mene...
pa kad dodje u razdoblje zivota kad si sam moze masu toga ispuniti - a on si ne zeli dopustiti uopce sanjati nesto van normi prihvatljivosti koje su mu roditelji dali, da ne velim nametnuli...
pa imamo prekrasno odgojene ljude koji nemaju pojma sto zele... ljude visoke inteligencije i i divnih potencijala i talenata koji se ne usudjuju sanjati snove van neke granice a kamoli ih ispunjavati...
ne usudjuju se probati (nesto sto vec nije dobrano utabano i sigurno)...
ne usudjuju se pogrijesiti...
ispasti glupi/ludi/neposlusni...
masa stvari im se cini pre ludom ili pre teskom - kao, nije to za mene - to je za hrabre/lude/neposlusne...
po tome mi se stvarni izazov cini prepoznati u kojim se zeljama krije trunka potrebe mog djeteta, kao sto je anchie ( i jesper juul :heart: ) napisala...
i kako da neke zelje koje u nikad necu ispuniti - da bar njihovo sjeme ne zatrem u potpunosti svojim ogranicenjima... da naucim prenijeti mu da ga kao osobu - postujem - pa cak i to s cime se u korjenu ne slazem...
Možda bi bilo dobro razmisliti i o tome da postoje lakše odgojiva i teže odgojiva djeca (bar se to tako naziva), pa onda nikako nije isto imaš li malog tvrdoglavca (kao ja) koji pod svaku cijenu MORA provoditi svoju volju inače je jaaaakoooo nesretan, a to nijedna majka svome djetetu ne želi, ili je možda tvoje dijete sklonije roditeljskom vođenju i s njim se o svemu MOŽE razgovarati i dogovoriti se.
Do ovakvog sam zaključka bila primorana doći upravo iz razloga što sam svome djetetu do negdje godine dana, željela, htjela i ispunjavala sve njegove želje i potrebe i bilo mi je potuno neprirodno (a za njega, vrlo vjerojatno, i šokantno) da sam samo jednoga dana to iz čistoga mira prestala činiti jer sam smatrala da je sada dovoljno "velik" da ga počnem "odgajati", ma što god to značilo.
Hm, dosljednost, najdosljednija sam još uvijek i jedno u NEdosljednosti, jer smatram da se jedan roditelj kao i svemu ostalom u životu, mora jedino znati dobro prilagoditi datoj osobi (djetetu) u datoj situaciji.
Dakle nije mi isto hoću li svom sinu dozvoliti nešto doma, vani, kod bake (koja to nešto kod sebe ne dozvoljava, a ja doma dozvoljavam), u gostima - npr. kopanje po ladicama i izvlačenje lonaca kod nas doma je sasvim normalna i čak poželjna pojava jer smatram da dijete takvim istraživačkim pobudama može puno toga naučiti, ali isto tako to ne znači da negdje kod nekoga drugoga u gostima smije i može to raditi...jel ga na taj način zbunjujem? ne znam, ali znam sigurno da ga zbog toga ne želim u vlastitom domu držati u kavezu, kako bi kasnije znao da se to vani ne radi.
Isto tako su mi postale simptomatične priče (obje) bake da se "on tako ne ponaša kad je s nama" - što će mi reći jedino to da dijete ipak sa mnom osjeća oderđenu slobodu i utočište (ili to nužno moramo nazvati nekim drugim terminom) što smatram čisto normalnim i prirodnim odabirom. Ili ga ja zapravo zato krivo odgajam?
naravno da nije isto, al to samo znaci da odgojne metode trebaju biti razlicite, a ne da rezultat treba biti razlicit tj. da moje dijete koje stvarno nije tvrdoglavo (fala prirodi sto me usrecila s takvim djetetom!) ne dobije drugi sladoled, jer sam joj fino objasnila da vise ne moze, da je dosta jedan, a recimo jedno drugo tvrdoglavije dijete to dobije, jerbo histerizira i jako je tvrdoglav i uz to eto jaaaakoooo nesretan kad ga ne dobije.Citiraj:
pa onda nikako nije isto imaš li malog tvrdoglavca (kao ja) koji pod svaku cijenu MORA provoditi svoju volju inače je jaaaakoooo nesretan,
ne moze i ne smije dijete biti tvrdoglavije od roditelja :mrgreen: barem ne u teoriji, (drugo je opet praksa, kad je roditelj umoran, u stresu i sl, pa svi onda pravimo kikseve)
Citiraj:
mama courage prvotno napisa
to hodanje po zici je meni poznato...
ja sam bila mlada mama bez ikakvog znanja o odgoju djeteta..
sve sam radila po nekom instinktu...mamu "dobre" djece sam pitala za savjet i pokusala ga prilagoditi karakteru mog djeteta, mame "zloceste ili razmazene" isto tako, i pokusala ne napraviti istu gresku...
al valjda je hodanje po zici svako roditeljstvo...pogotovo jer tek nakon nekoliko godina vidimo dal smo donjeli dobre ili lose odluke...
ja vec 10 godina, svaku novu godinu napisem u blok, sta mislim da sam dobro napravila, i di mislim da sam kiksnula..na cemu cu sa kcerkom poraditi u iducoj godini, i za sta joj moram odati posebno priznanje..to je neki kao ritual...
a koji to roditelj u praksi nije u stresu :lol:Citiraj:
mama courage prvotno napisa
Ja se moram složiti s Trinom....
:lol:Citiraj:
Stijena prvotno napisa
pa eto, vec sam spominjala da imam frendicu koja bi, sigurna sam, svojoj maloj dala i peti sladoled, jer ona (citat): ne zeli reci NE i ne zeli da dijete bude nesretno. :roll: kao da mi ostale majke zelimo da nasa djeca budu nesretna, pa im iz neke obijesti valjda govorimo NE.
ta zena je bila spremna za vrijeme voznje izvadit dijete iz AS jer je to njeno dijete pozeljelo :roll: ona nacelno tako odgaja dijete, a ne zato jer joj u kriznoj situaciji pukne film pa maloj da peti sladoled samo da mala konacno prestane tuliti. i koliko god razumijem roditelje koji u stresu ucine takav kiks (i ja ga cinim), ne razumijem nju koja svjesno od djeteta pravi malog nerona.
lucky day :heart:
meni je kao roditelju strasno pomogao jedan jednostavan savjet, a to je da kad mislim ne onda to i kazem. nekako sam se znala lomiti, pa bi ili ne bi, pa ajde ovako, pa onako - pa se ona isfrustrira, pa se ja isfrustriram...i opet bude ne (ili cak i da, kad izgubim snage) - sad mi je lakse - recem ne kad to mislim i objasnim zasto ne i ja sam mirna, a ona se moze ljutiti, ali se nekako i brzo smiri.
a kod cendranja ja isto imam taktiku - ne razumijem sto zelis, vidim da nesto zelis i da ti je vazno, ali ne kuzim sto?
ovo s temperametima mi je zanimljivo - ona je tvrdoglavka, samica, neovisna, nema sanse da se njoj nesto zmulja... i fakat nisam znala kako s njom (osim po literaturi, a to mi nekako nije autenticno moje) - fakat smo isle metodom pogresaka i pokusaja.
ne znam da li ce biti jednako uspjesan "proizvod" kao kod onih lako odgojivih, ali stvarno se trudimo ne lomiti je - mislim da je to meni i MM-u osnovna misao roditeljstva.
meni se nekako vrti u glavi pitanje: nisu li mozda lako odgojiva djeca ustvari samo 'lako lomljiva'? (ja sam bila jedno takvo lako odgojivo, divno i prekrasno dijete kako se veli - za pozelit' :roll: )Citiraj:
flower prvotno napisa
pa si ponekad pozelim da je luka cak malo 'teze odgojiv'...
kao da bi onda bila sigurnija da, ako ga pokusam slomiti - da cu bar JASNO I GLASNO :mrgreen: znati 'evo, lomis me - nemoj mi se onda poslije izvlaciti - nisam znala'... :/
ja ne pozelim da je moje dijete teze odgojivo. :mrgreen: niti prizeljkujem da mi je dijete manje poslusno, da mi sutra dodje s pircingom u nosu samo da bi demonstriralo svoju volju. ne d'o bog da mi jos dodje s thomsponovim najnovijim glazbenim uratkom :/ :mrgreen:
jednog dana je jedno tesko odgojivo i prilicno tvrdoglavo (zensko) dijete, koje je svoju samohranu mamu dovodilo do ruba placa i tjeralo da svatko polugodiste ide moljakati nastavnike za prolaznu ocjenu, u nekom zanosu ushicenosti reklo mojoj mami: joj, teta z., blago se mc, vi ste joj dali svoj auto (suzuki jeep 8) , op.a.) da vozi!" moja mama joj je na to smireno odgovorila: "da jesam, duso, al ona je s odlicnim zavrsila godinu". 8)
ja sam bila lako odgojivo dijete i slusala sam svoje roditelje. osim nekakvih manjih istupa (tipa pijanki i sl :mrgreen: sto ide u "rok sluzbe", a to su mi roditelji i znali i nisu se previse uzrujavali) nisam stvarala brigu svojim najblizima. al sam istovremeno znala, nekako kao presutni dogovor, da ce moja majka meni sve pruziti sto moze. nikad nije bilo upitno da li cu smjeti ili ne voziti auto, ja sam ZNALA da cu ga dobiti, i da ne moram za to moljakati niti se posebno dokazivati u nekim dodatnim satima voznje, gdje bi ona mene "provjeravala". rijetko, pa skoro nitko od mojih frendica s 18/19 god nije tako dobio auto od staraca na voznju vikendima. a neke od njih su eto bile vece face od mene, bjezale s nastave, pusile, pile, prave buntovnice (bez razloga). :mrgreen:
Lucky day... ti bila dijete za poželit? Da, do puberteta. :P
Uz sve ovo što ste rekle,bitno je napomenuti da se težina "odgojivosti" s vremenom mijenja... pa ponekad lako odgojivo dijete postane teško odgojivo i obrnuto također. Ili (k)ako kapaciteti roditelja opadaju s vremenom tako dijete koje je bilo "lako odgojivo" jer je roditelj imao puno strpljenja da to sve henlda s win-win rješenjima (znači, ne 2. sladoled, ali niti dijete koje je jako nesretno ili uopće dobije ideju da bude nesretno radi takve stvari....)... a kako je roditelj polako gubio strpljenje, te se usmjerio na "sebične" ciljeve i više ne bio dostupan 100% vremena.... to je dijete postalo teško odgojivo jer nije primalo sve ono što mu je potrebno da svi budu zadovoljni.
Mislim da se to nama dogodilo sa Omi jer što sam ja intenzivnije radila na svojim projektima to je ona bila kompliciranija za uravnotežena rješenja.
Citiraj:
mama courage prvotno napisa
ovo potpisujem 100x
i kod mene je bilo isto...postivanje dogovora obiju strana...
ja sam znala da moram biti doma kad je stari postavio sat...nije mi napamet padalo da zakasnim...
da slusam stvarno nije trebalo ni batine ni vikanja ni prijetnje...tocno se znalo kakva je kazna, a najgora je bilo ukidanje povjerenja...
presutno je i kod nas..moze auto..moze novac kako smo "dogovoreni"..ako se postuje ostalo...
Vjerojatno u nekim slučejevima, ali ne uvijek. Moj mališ je, za razliku od starijeg brata, (zasad) jako lako odgojivo dijete. On voli suradnju. Uživa nešto naučiti od okoline. Nije podložan frustraciji. Dosta uči oponašanjem, što kod brata nikad nije bio slučaj, odnosno, valjda jest, ali na neki njegov zakučast i kompliciran način. Lako usvaja rituale. Prihvaća kad mu kažeš: ja sad nešto želim napraviti (za sebe), pričekaj malo. Sa 2.5 godina se, na primjer, vrlo često potpuno sam oblači, od donjih gaća do cipela, strpljivo namještajući majicu koja se smotala da bi iz petog pokušaja uvukao ručicu u rukav. To je jednostavno njegova priroda. Naravno, on iskazuje neke svoje potrebe koje mi poštujemo, kao što je velika potreba za samostalnim obavljanjem stvari. On je meni toliko lagano dijete, da se ja pitam u čemu je trik. I pazim da u toj jednostavnosti nešto olako ne zanemareim.Citiraj:
lucky day prvotno napisa
Ja sebi stoput znam ponoviti, kad mi je postane prenaporno to stalno usklađivanje i pronalaženje tih vrlo tankih granica između mojih i njegovih DA i NE, da ne bih niti željela da mi je dijete "lako odgojivo" jer mi se nekako čini da će ovakvim stavovima i karakterom (ako ga i dalje budu držali) u životu puno lakše postići neke stvari koje sam ja možda samo željela, a nisam imala dovoljno upornosti, hrabrosti, tvrdoglavosti, volje i kreativnosti učiniti.
To bi mi recimo bilo jako drago da tako i bude, i da vidim jednoga dana da se moj trud zaista isplatio. Takve misli me utješe kad izluđena njegovim "prohtjevima", koliko god mu želim ispunjavati sve njegove želje, ipak odlučim da moram reći NE i, što je puno teže, pri tome i ostati.
Ja sam blizu ovoga što kaže stijena. "Teško odgojivo" dijete ne znači neodgojeno dijete, ono koje nema granice, koje mora sve dobiti, s kojim se ne može surađivati. To je dijete jake volje, koje mora sve prvo razumjeti da bi prihvatilo, koje ima svoje mišljenje, stav, neće biti poslušno samo zbog poslušnosti, autoriteti mu se moraju dokazati da bi ih priznalo kao takve, ide svojim putem, nalazi svoja rješenja. Na roditeljima je da se njegova upornost ne pretvori u tvrdoglavost i da se njegova jaka volja ne pretvori u tiraniziranje okoline. Odgoj takvog djeteta je naporniji i zahtjevniji, ali se roditeljima to i vraća.
Što se tiče dosljednosti, moje iskustvo kaže, umjereno s tim. Potpuna dosljednost za mene znači tvrdoću i beskompromisnost, a u tome ne vidim puno dobra. Istina, roditelj je taj koji odgaja, ali ipak u nekoj dijaloga s djetetom. Možemo imati neke svoje zacrtane ciljeve u odgoju, ali po mom mišljenju samo u najvažnijim stvarima. U ostalome prednost dajem odgoju koji prati dijete. Osim toga, odgoj ne vidim kao dril - lijepo je da se dijete ponaša "po PS-u", ali nije to uvijek najbitnije. Ne može se sve odjednom, pa sam ja tako u svakoj djetetovoj fazi prosuđivala o prioritetima i davala naglasak na njih.
:lol:Citiraj:
Anita-AZ prvotno napisa
ali znas sta? samo naizgled nisam...
jer stvari tipa skola, postivanje dogovora su bili i dalje pravilo koje sam pounutrila do te mjere da skoro uopce nisam osjetila kao neko pravilo koje dolazi iz vana...
mi smo vise problema imale tijekom faksa - jer sam veci dio istog zivjela s njom - sto je pak samo po sebi ustvari dosta 'neprirodna' situacija...
jer sam i dalje njezino dijete ali nisam vise - dijete...
tu je meni cist zgodan bio jedan teks ' mit o adolescenciji' ili tako nesto... mislim da ima na portalu - kako tada pocne neki zesci odgoj u mnogim obiteljima - a da su komunikacijski i sto se tice povjerenja stvari uspostavljene vise-manje kak spada PRIJE - to bi bilo doba kad u stvari roditelji polako sa 'prve linije bojisnice' polako se povlace na drugu... da bi krajem tog perioda relativno opustena sreca mogli gledati kako njihovo dijete - zivi svoj zivot...
vertex, stijena, zdenka - da, tim smjerom nekako idu i moja razmisljanja...
mc, ja bi imala zesci problem kad bi luka htjeo postati nor. vojnik ili policajac... u pubertetu nekakav skinhead...
ali bas o tome i pisem - vec sad gledam kako naci nacina da se postuje dijete cak i u nama totalno neprihvatljivim situacijama...
imam prijatelja koji je gay i njegovi su ga se odrekli :cry: ... porijeklom je iz manjeg gradica u slavoniji i njima je to vjerojatno bio pre velik konflikt - unutarnji i vanjski... pa su izabrali to sto su izabrali...
:cry:
uh sad vidim a sam vec zabrazdila u 'kad PRESTATI odgajati dijete' :lol:
Zdenka, ovo ti potpisujem 100 puta... :heart:Citiraj:
Zdenka2 prvotno napisa
Ko da si mog Luku preslikala, nije s takvima lako. Pogotovo dok su još relativno mali pa ne mogu verbalizirati niti pravo razumijeti zašto. A zašto? Zašto? Zašto mama? Daj mi reci zaštooo?!Ali ide nam sve bolje i bolje...
Genijalno je kako će svaka mama za svoje dijete reći kako je baš ono teško odgojivo,strašno tvrdoglavo,svojeglavo i s njim nije lako :lol:
Mi još doduše nismo u "a zašto" fazi, ali ovo svakako vrrrrlo dobro opisuje i našu situaciju i verbalizira sve ono što dnevno mm i ja proživljavamo sva svojim djetetom.Citiraj:
Imga prvotno napisa
samim time olakšava mi da spoznam najbolje načine komunikacije, a primjećujem da sve što mu se jaaaakoooo dobro objasni, naravno što jednostavnijim rječnikom sa što više primjera (iako dobro regira i na nešto složenije intepretacije ali ih zaobilazim jer u biti niti ne vjerujem koliko me koji put razumije) prihvati samo tako i što je najvažnije u nekoj sljedećoj sličnoj situaciji sjeti se objašnjenja koje je dobio i neke si stvari već objasni i sam.
Pa vidiš da neće. Ja za svog mlađeg kažem da je izuzetno lako s njim (i to ne samo u usporedbi s bratom), i mc je rekla za svoju curu isto...Citiraj:
Trina prvotno napisa
Ne kažem ja da je on teško odgojiv, tvrdoglav, svojeglav i sl.Citiraj:
Trina prvotno napisa
Samo kažem da mi s njim nije bilo lako baš zbog toga što ništa nije htio poslušati niti napraviti ako za to nije SAM vidio razloge. Meni je bilo teško ispočetka dok to nisam u potpunosti shvatila i prilagodila se djetetu.
Mogla sam i dan danas se derati na njega da to napravi 'jer ja tako kažem' i 'zato jer se mora' i čuditi se i zdvajati da mi je dijete nemoguće i 'teško' odgojivo.
Dakle, nije on teško odgojiv nego sam ja morala pronaći način odgoja koji njemu odgovara. I naravno, puuuno nam je lakše sada kad razumije što mu objašnjavam i kada sam sebe već (donekle) kontrolira.
[quote="Stijena"][quote="Imga"]evo malo i (polu)sale:Citiraj:
Zdenka2 prvotno napisa
pa ako je ovo opis zahtjevnog djeteta, ja stvarno i zelim da mi dijete bude takvo.
Moja su razmisljanja najbliza onima Anchie76. (Jako mi se svidja kako si suprotstavila pojmove zelje i potrebe). ;) I dalje zagovaram i dosljednost u odgoju (i zivotu opcenito) ali pri tome dakako ne mislim na apsolutnu i nepokolebljivu nepopustljivost.