To tako dobro zvuči, evo od današnjih suza prešla sam u fazu blaženog osmjeha na spoznaju da jednu od nas beba bocka pod ljevim rebrom.Citiraj:
mayda prvotno napisa
Drago mi je što sam danas s vama podjelila te grozne osjećaje koji su me spopali.
Printable View
To tako dobro zvuči, evo od današnjih suza prešla sam u fazu blaženog osmjeha na spoznaju da jednu od nas beba bocka pod ljevim rebrom.Citiraj:
mayda prvotno napisa
Drago mi je što sam danas s vama podjelila te grozne osjećaje koji su me spopali.
Niti jedna stvar se ne događa slučajno, niti bez razloga. Sve ima svoje "zato" iako je nama iz ove pozicije to najvećim dijelom neshvatljivo.
Tek kad se dogodi ono što želimo i očekujemo, shvatimo zašto se to nije dogodilo prije. Mi smo nestrpljivi (ja prva), a Bog kaže, polako, nije još vrijeme....Moja svekrva kaže: Čovjek snuje, a Bog određuje. A nedavno je neznam gdje iskopala još jednu mudrost: Ako hoćeš nasmijati Boga, samo mu reci svoje planove.
Tako je i ova tema došla u pravo vrijeme, bar za mene, cijeli dan sam pomalo :cry: jer sam dobila loš nalaz prohodnosti jajovoda. Već sam ugasila komp, ali nešto me tjeralo da ga natrag upalim i naiđem na ovu temu.
E sad sam se pošteno isplakala i lakše mi je.
Najteže mi je kad mi kažu opusti se, nemoj misliti na to, kad se najmanje nadaš ostat ćeš T...., pa kako kad se ja svake sekunde nadam, kad samo mislim na to. A i danas su mi moje nade pale u vodu, ništa od moje prirodne trudnoće.
Pred drugima glumim, ali iznutra se raspadam.
Znam da bi trebala misliti samo pozitivno, ali posebno danas sam u takvoj fazi da mislim da mi se srušio cijeli svijet. Zbrka mi je u glavi, jer iako sam se nekako spontano prilikom ulaska na ovaj forum priključila vama s potpomognute oplodnje, nisam onako iskreno osjećala da sam stvarno "vaša", mislila sam da sam tu samo onako usput dok ne ostanem T, jer kao ja nemam tih problema, nemam dijagnozu neplodnost, malo nešto zeza štitnjača, ali sad je to ok...zato je za mene još veći šok kad sam danas ipak shvatila da se nisam slučajno odmah priključila vama divnim i dragim osobama s kojima mogu podijeliti svoje najiskrenije osjećaje i koje zaista znate kako se osjećam.
Možemo biti okruženi s jako puno ljudi, a opet biti sami, usamljeni...., zato hvala Bogu na mm, ovom forumu i na vama moje drage forumašice, bez vas sve bi ovo još teže podnijela.
:love:
evo ti mog primjera radim u jaslicama di djeca po cijele dane dozivaju samo mama, ali jednostavno ne dozivljavam to tesko, jer znam duboko u sebi i da cemo mm i ja jednog dana imati svoje malo cudo. kod nas je isto sve puno beba, trudnica od frendica do rodbine, mm i ja smo vec 2 puta kumovi na krstenjima, tesko ti je ali jednostavno kako te nitko ne moze razumijeti toliko najbolje je pustiti da sve ide svojim putem, a i imamo ovaj pdf gdje se mozemo ispricati i isplakati. :heart: :heart:Citiraj:
ina33 prvotno napisa
Draga talia i ostale cure :heart: , želim vam od srca da što prije osjetite neizmjernu radost roditeljstva.
Nama je naša srećica (posvojili smo jedno malo prekrasnu buhtlicu) došla nakon više od 6 godina braka i jako dobro znam što sve proživljavate i nosite u sebi, sve uspone i padove.
Iskreno koliko god mi bilo drago zbog svake trudnice, ali najgore sam se baš i osjećala u trenucima kad sam saznala da je netko meni blizak trudan ili kad bi na ulici vidjela kolica s bebicama. To je uvijek bio onaj čeznutljivi osjećaj, pomješan s totalnom nemoći.
Zapravo imali smo oboje dovoljno malo godina da sam jednostavno u sebi znala bit ću i ja jednom mama (na koji god način) i nikad baš nikad nisam posumnjala u to, vjerojatno me to najviše držalo. Mm i ja smo si priuštili mnoge stvari koje vjerojatno inače ne bi, jako puno smo putovali i bili smo stvarno sretni iako mi je nešto uvijek nedostajalo.
Kad je došao naš mišić, uživali smo gledajući ga kako raste, tek tada sam se osjećala potpuno ispunjenom. Međutim, nakon nekog vremena ponovo se javila želja da bi htjeli još jednu malu tako savršenu buhtlicu, htjela sam iskusiti trudnoću, porod, dojenje, htjeli smo da naš mišić ima seku ili bracu. Krenuli smo u borbu na oba fronta (i po doktorima i poslali zamolbe po centrima). Ovaj puta su nam se drugačije posrećilo, očekujemo naš božićni poklon.
Svima velika :* , kad vam je najteže, znajte niste same.
Ja sam se prepustila krizi jer trenutno nemam snage boriti se...previše neuspjeha se zaredalo i slomila sam se iako sam mislila da mi se to ne može dogoditi jer ako budem uporna doći će i beba...sada mislim da MM i meni jednostavno nije suđeno...on me tješi i kaže da smo se oko svega u životu morali namučiti i uspijeli smo pa da će tako biti i sa bebom ali ja trenutno ne vjerujem u to...treba mi puno snage da krenem dalje i hvala vam na ovo topicu jer znam da me vi najbolje razumijete. :heart:
Drage moje sve sam faze prošla, a trenutno u fazi broj 3. Inače ja sam imala i fazu broj 4 a to je privremeno ludilo kad sam u NAMI u kolicima vidila bebicu svu zamotanu (bila je zima) a mama je bila nešto kupovala tako da su ta kolica stajala kao ponuđena da ih se odveze. I to mi je bilo prestrašno ta spoznaja da sam razmišljala da tu bebu uzmem.
Fala bogu ali je zdrav razum prevladao.
Isplačem se ja par puta godišnje nasamo jer mislim da MM na proživljava to tako tragično kao ja (možda se i varam pa je uspješan glumac).
Nekako sam uvjerena da na žalost mi je grah pao da ću biti u onih 60% neuspješnih jer eto uskoro će i desetljeće borbe a nismo neki katastrofa slučaj (kao niti većina Vas). Na jesen se bacam na posvojenje jer nakon ovog zadnjeg u MB (nisu preživili odmrzavanje) MM je rekao da na jesen idemo predati molbu.
Uporna, to je ono najgore kad nismo baš katastrofa slučaj, a ne uspijeva nam. Meni je dr. rekao da su oni sve dobro napravili, da je s njihove strane sve ok, njegov posao i posao biologa (tako i ja mislim), a na meni je da odlučim do kada ću tražditi sreću u smislu da mi se sve poklopi pa da bude uspješno. Nekako me to utješilo, tako ću i napraviti. Za razliku od mnogih cura, odgovara mi pogled na bijeli mantil, uvijek kad osjetim miris klinike super se osjećam jer znam da sam ponovo u postupku.
[quote="uporna"]kad sam u NAMI u kolicima vidila bebicu svu zamotanu (bila je zima) a mama je bila nešto kupovala tako da su ta kolica stajala kao ponuđena da ih se odveze. I to mi je bilo prestrašno ta spoznaja da sam razmišljala da tu bebu uzmem.
[quote]
Nakon jednog missed-a imala sam jednu epizodu vrlo nalik tvojoj, u pocetku me zabrinjavalo, no s vremenom se vise ne cudim raznoraznim reakcijama koje imam; izvukla sam zakljucak da sve to sto osjecam je normalno i da bi bilo nenormalno da nije tako i guram dalje najbolje sto znam. Ovo kroz sto sam prosla sigurno me je promijenilo; sada nosim jednu latentnu tugu koje prije nije bilo, ne smijem se tako lako i puno kao prije i sada sam optimist s zadrskom (a bome i iskustvom). No kao sto je i C.Jung rekao radost bi izgubila svoju smisao da nije balansirana s tugom, pa sve vise cijenim jednostavne, vedre trenutake provedene s meni dragim osobama i uzivam u njima.
Dijeliti iskustva i razmisljanja s vama, a posebno price svih vas koje ste uspjele daju snagu za dalje!
Drage moje, velika :* i drzite se.
Tak je i meni! :mrgreen:Citiraj:
tiki_a prvotno napisa
meni to sve ide pod "crni humor".. :mrgreen: koji nam pomaže da preživimo.. :*Citiraj:
lilium prvotno napisa
Da sanja74, imas pravo, nista bez crnog humora, imam jednu misao, pokupljenu negdje po putu, koja mi sluzi kao svjetlo u mraku:
Zamisli Kreatora kao stand-up komicara i odjednom ce ti svijet postati puno razumljivijim
:-)
Odličan :lol: !
Čitam ovaj pdf i osjećam kako se suze nakupljaju po malo u desnom oku.
Od kada sam u filmu da želim dijete i od kad smo krenuli na VV, svaka sitnica izaziva takvu reakciju. Postala sam osjetljivija na tuđe probleme, pa sam malo razmišljala o nekim stvarima i zaključila, ništa revolucionarno, da svaki problem u životu koji moraš riješiti u konačnici te čini kompletnijom i iskusnijom. Ponekad je potrebno imati neki problem, iako se to nama možda tada tao i ne čini i postavljamo pitanje "zašto baš meni?", da bi otvorili oči :shock: , postali senzibilniji, pokrenuli kotačiče u glavi.
Tokom svog života imala sam želju posložiti stvari u životu prema prioritetima. Pa tako prvo završi fakultet, pa se zaposli, pa stvori svoj dom i na kraju :saint: . Ali najčešće se stvari ne dešavaju redoslijedom kako bi mi to htijeli ili jednostavno ne ide sve po loju(kak se ono veli).
Sad kad bi trebao doći šečer ili :saint: na kraju, eeee, onaj gore kaže - sad buš se malo morala potruditi.
Nako prvog IVF-a koma 2 dana, obrisala suze, i rekla sebi da treba u ovom životu, očito odraditi strpljivost. I tako se nadam da će nam naša strpljivost i ustrajnost donijeti konačni rezultat u našu korist i da ćemo sve mi dobiti svog malog :saint:
Na svu sreču imam malog nečaka koji je sada 11 mjeseci i često sam s njim i kad mi se nasmije i razveseli kad me vidi :heart: mi odmah zaigra i zamislim kakav će tek biti osjećaj kad ti se nasmije tvoje dijete. Mraaaaaaaak.
Zato svima želim da se preko ljeta odmorite i malo se ljubakate s muževima a ako to ne upali, na jesen u nove avanture.
Svima želim puno ljubavi i strpljenja i šaljem vam samo puno :zaljubljen:
Drage cure, svi mi imamo svoje male epizodice i amplitude u raspoloženju , imati djecu je predivno ali kako kaže jedna indijska poslovima Djeca nisu vaša ona samo dolaze kroz vas! ..Možda često puta padnemo u depru zato što nešto ne možemo a ne zato što nam nedostaje. Sorry ako gnjavim ali malo se preispitujem. Majčinske energije mogu se iskazati na stotine drugih načina...brigom za tuđu djecu, brigom za stare i nemoćne, uveselite nekoga, učinite dobro djelo, "rodite" pjesmu, napišite priču, upišite neki tečaj, otiđite na planinarenje i prespavajte u šatoru, popnite se na Velebit, plešite...... Uživajte u životu... :heart:
Potpisujem. Kao da sam ja napisala.Citiraj:
tini prvotno napisa
Bas sam se zadubila citajuci vase komentare i obradovala sam se kad ste otvorile ovaj topic. Period cekanja je ubitacan, razocarenje nakon neuspjelog ivf-a jos gore, a neizvjesnost u buducnosti da ne pricam o toj gorcini i stegi u grudima. Oko MM i mene se sve vise radjaju bebe nasih prijatelje i mi imamo obavezu i zelju da i posetimo, ali ja se tako ''bolno'' osjecam poslije posjete da mi treba par dana i puno snage da s edignem na noge. Najgori osjecaj koji me spopada je da ne bih danim ustala iz kreveta, pa se tako zdrava razbolim. Najgore mi je sto sam mislila da sam ja stabilnija osoba i kako cu uskoro zavrsiti psihologiju mislila sam da sam u stanju d apomazem ljudima (posebno djeci) a sada znam da ne mogu pomoci ni sama sebi. To me jos vise pogadja i sama pomisao da mozda nikad necu imati djecu podrazumjeva d enecu moci ni raditi u svojoj struci....bas sam crna...tako me sramota sto sve ovo govorim, ali zanm d ecete me razumjeti i da cu ja ''ustati'' i biti pozitivnija i puna nade za sve nas
Kažu mi da sam se promijenila od posljednjih konsultacija. I ja znam da jesam.
Do sada je sve bilo kao san, a ovaj posljednji put me je stvarnost lupila jako u glavu i mislim da još uvijek izgledam pregaženo. Kad nam je dr rekla da razmišljamo o drugim humanim načinima da postanemo roditelji, ja sam se smješkala i govorila: “Ma dobro, vidjećemo. Hvala, doktorice.” Ili nešto slično. Kad smo izišli vani iz ordinacije, mislim da su me njene riječi polako sustigle i mislim da sam izgledala kao jelen ispred farova…
Bićemo dobro, bićemo dobro, bićemo super… Ne bih da plačem, ali eto plakala sam, puna krivice što to radim pred njim. Ja bih trebala njega da tješim, njemu da budem oslonac, a ja se lomim.
Prošlo je nekoliko dana od toga a ja se još pokušavam osoviti na noge. Teško mi se skoncentrisati na bilo šta drugo. Samo me neka tuga privuče i odlutam.
Biću ja dobro, znam. Samo mi treba malo vremena.
ljudi koje se bore s ovakvim problemima najjači su na svijetu :naklon: :heart: :heart:, sve ćemo mi uspjeti, na ovaj ili onaj način :love:
:cry:Citiraj:
Sanja79 prvotno napisa
Rasplaka me ovaj tvoj post,
nadam se da ćeš, kao i ja, za koju godinu na svoju neplodnost gledati iz sasvim drugog ugla, držrći svoje dijete u naručju :heart:
snješka, sanja :love: :heart:
Kada sam otkrila ovj forum i vas drage cure ,mojoj sreći nikada kraja.
Mislila sam da samnom nije nešto uredu i da ću najvjerojatnije završiti na odijelu psihijatrije.Prolazeći sve moguće faze koje ste spomenule,mislim ,još uvijek ih imam ,ali su rijeđe i blaže.
Ono što me iznenadilo je ,reakcija kada sam saznala da je moja kolegica trudna .Pitam se i danas, kako sam se suzdržala da se ne rasplačem(ona i ja jedine nism imale dijecu ):doma sam tulila ko "krava" ,nisam si mogla pomoć.Sretna sam zbog nje jako .Ali ta reakcija me iznenadila.Još nešto ,ići prvi puta vidjeti nećiju bebu ,to mi pada sve teže.Dok se divimo njihovom :saint: ,imam osjećaj da nas gledaju sa takvim sažaljenjem ,da se vise ne osjećam ugodno . :(
Zapravo još jadnije.
I naj jadnija utjeha koju sam imala prilike čuti "nije sve u dijeci... ", naravno to prićaju oni koji ih imaju.To je istina,ali ja želim svoga :saint: .
Jer to je jedino što nedostaje u mom životu.
Nitko osim vas ne može svatiti što prolazim ,i zato hvala na svim vašim prićama.Velika :*
Lambi :love:
Lambi, što se tiče psihijatrije ja bih već odavno ležala na nečijem kauču ali obzirom na našu konzervativnu sredinu i na načni kako bi se to protumačilo kad bi krenuli na posvojenje svaki put me spriječi. A tako bi mi dobro došlo. Tako je normalno da smo zavidni na svaku trudnoću (iako smo sretne zbog uspjeha svake od nas) a ići u babinje je zbilja teško (ja u dućanima zurim u kolica sa svakom malom bebom).
Potpisujem! Evo ovaj mjesec mi je M kasnila 2 dana. Iako sam ZNALA da će doći, jer osjetim ju još od ovulacije kako se sprema (čak sam i svog ginića pitala nisam li ja možda malo luda :mrgreen: što tako govorim, a on će mi - ne, neke žene savršeno poznaju svoje tijelo), ipak sam se nadala da sam, eto, ipak, možda ostala trudna. Ha, ha. Koji vic, koja katastrofa.Citiraj:
snježana prvotno napisa
Ne mogu vam opisati kako se osjećam. Kako sam odrastala (čitaj starila :lol: ) tako je u meni sazrijevala želja za majčinstvom., MM i ja čak nismo odmah po sklapanju braka krenuli na bebu, tek nakon godinu dana. A onda jedna prija ostane trudna iz druge, pa druga, jedna slučajno, pa treća, a mi NIŠTA. Pravdamo to stresom, ovim, onim do spermiograma = 0.
Dok smo se još nadali pokušavajući na svaku bebu i trudnicu širom bih otvarala oči od dragosti, sada to radim, nemojte mi zamjeriti, iz užasa. Ima ih toliko, svugdje, a ja...
A obitelj, ljudi na poslu - svi zapitkuju kad ćete vi, opustite se, doći će kad se najmanje nadate... Sad bih im najradije zaurlala nikad, ne možemo, začepite svi. Ali ne smijem. Još nikome nismo rekli s čime se borimo. MM misli da im i ne kažemo, ali ne znam kak ćemo opravdati Prag u koji ćemo najvjerojatnije ići čim završimo sa pretragama.
Pozdrav svima. :*
Čini mi se da se nosim ciklički... doslovno, ovisno o tome u kojoj sam fazi ciklusa. Dok sam mjerila temperature, sve bi bilo relativno dobro dok temperatura nije pala, kad sam se testirala, sve bi bilo relativno dobro dok ne bih ugledala minus... u stvari, sve je dobro dok se barem mrvicu nadam, i onda sve je opet dobro kad nakon razočaranja prihvatim da krećem ponovo, kad imam nekakav "plan". Najgori je dan kad definitivno shvatim da opet ništa, toga dana sam baš nesretna, imam napade plača, ali nikako da se isplačem kako treba jer se sama sebi činim razmažena (ta ljudi plaču zbog daleko gorih stvari nego što je moj neuspjeh)... onda su grozni dani dok čekam M, i onda su grozni prvi, možda i drugi dan M. Onda dolazi nekakvo mirenje sa situacijom i idemo dalje.
Trudim se ne misliti na to što želimo, u čemu smo trenutno, ali nisam baš uspješna. Ta misao je, kad ne na vrhu, onda u podlozi većine mojih misli. Zato mi paše raditi jer onda misli moram 100% usmjeriti na posao.
Uostalom, kako ne misliti tako intenzivno u ciklusima koji započinju hormonskim terapijama, u kojima moraš popiti tabletice svakoga dana u neko doba, u kojima moraš ići na folikulometrije, u kojima hodočastiš u kliniku nekoliko puta a onda moraš tri puta dnevno uzimati progesteron dok čekaš betu ili test? Kako se u ciklusu u kojem je svaki dan takav da ti je na rasporedu nešto što toga dana moraš obaviti "opustiti" i ne misliti?
Pisala sam puno o svemu ovome o čemu pišete na blogu... čitale su to i žene koje nemaju problem steriliteta i vjerujem da misle da sam malo (vjerojatnije, u stvari, jako puno :mrgreen: ) puknula. Od ove inseminacije pišem o koječemu drugome, pokušavam svoje misli malo odmaknuti od toga da sam ovoga trenutka u još jednoj fazi iščekivanja rezultata, i ide mi relativno dobro. ;) Jer još je daleko beta-dan i ono razdoblje koje je u svakom mom ciklusu najkritičnije...
Prepoznala sam se u puno vaših misli i osjećaja, dijelimo puno toga, sigurna sam da nema ničega što je neka osjetila ili pomislila a da ovdje nema barem jednu (a vrlo vjerojatno više njih) soul-sister. I, kad bismo zavirile unatrag u stare topice, i one koje su sada mame i one koje su sada trudnice imale su te iste misli... i te misli su u ovome kroz što prolazimo, u stvari, u ovome što živimo, normalne. Možda nam je upravo to potrebno reći: normalno je to što osjećamo, normalno je kad smo nesretne, kad smo razočarane, sve je ovo normalno. U nekom mom idealnom sanjanom svijetu mi bismo bile zadnja grupa onih koje kroz ovo prolaze, ali kako svijet nije takav, neka barem odlučimo da ćemo i mi, kad ćemo imati velike trbuhe ili već bebe kraj sebe doći ovamo ponuditi zagrljaj curama koje će tek doći i reći im da je sve što osjećaju normalno i da trebaju vjerovati da je i svaki takav dan samo još jedan dan na putu do bebe... :love:
Uh... al' sam se raspisala. :oops:
Bez pardona nisam išla na krstitke kad mi nije pasalo, tipa nakon negativnog IVF - išao MM, ja sam bila "bolesna" i nisam imala niti g od grižnje savjesti - zašto se nervirat i mučit sebe, treba sebe :love:.
Dobro jutro curke drage!!!!!!
Od svih faza i osjećaja koje ste napisale, ja imam još jednu, a to je faza tišine, nemam snage za razgovor, samo šutim, a kad me mm pita pa šta je, šta me muči, nemam ni odgovor. A ako me malo duže gleda samo krenu suze niz lice. A zašto, tad ne znam ni ja, jer nisam u fazi da me srce stegne kad vidim malu bebu, kad saznam da je netko trudan, kad mislim da se meni to neće dogoditi, jer to je prešlo u nešto više, jednostavno moj život nije potpun, bol je prešla u konstantu. :heart:
Drage moje tako vas dobro razumijem.
Mislila sam na sve vas jutros dok sam Sunčici oblačila jednu suknjicu.
Kupila sam je pred 3 godine, kada je rodila jedna moja draga prijateljica. Onako, s izmješanim osjećajima radosti i tuge, sa zavišću i sa grižnjom savjesti zbog te zavisti. Bilo je tako mučno i tako slatko-bolno kupovati malu traper suknjicu, s volanima i vezicama oko struka, za bebu od moje prijateljice.
Suknjica je bila malo veća jer je prijateljica rekla da ima već sve za prvih 6 mjeseci...
Sad ja ta prijateljica kuma mojoj djevojčici. I svu preraštenu robicu da nama, pa ja ne moram Sunčici skoro ništa kupovati. Tako je i mala traper suknjica stigla k nama. Sunčici se sviđaju vezice i nama pojma zašto njena mama plače dok ih veže u mašnicu.
Pusa svima. Nedajte se :love:
i neka si, ja sam fan tvojih postova... super mi pišeš :DCitiraj:
Shanti prvotno napisa
Htjela sam nadodati još nešto,pošto sam jedinica ,možete si zamisliti kako je mojim roditeljima.Kako samo išćekuju sretnu vijest .Kako sam tužna zbog toga .Nedavno ,mama mi isprića san našeg susjeda .Veli on njoj "znaš kaj sam sanjao? da je tvoja Lambi trudna."I čovijeku krenu suze i svi plaču.Mislim nikada nisu o tome razgovarali ,a pošto svi u obitelji volimo dijecu ,skužili su o čemu je rijeć.
Bliski pate sa nama . Da se nadovežem ,ipak u novom životu je sve.Sva radost ovog svijeta .Evo kakvih događaja ima ,da te ostave bez rijeći.Samo tišina.
Drago mi je da s epokrene i ovakva tema. Sad sam se rasplakala zbog svega. Inace stalno placem i padam u krize, pa me muka hvata sto sam tako slaba. Vjerujete li vi meni da je meni nakon neuspjelog ivf i onih iscekivanja bete (doktori su me izludili, vadila sam 5x krv, a beta je bila 0 svih 5x) opala kosa na jednom mjestu. To je bilo strasno mali pravi krug na glavi, sva srevaca pa imam jako dugu i gustu kosu i brzo je to počelo rasti. Doktorica je rekla d je to bilo od stresa i samo se popravilo. Drugi ne razumiju i uzasno me nerviraju sa svjim neznanjem o utjesnim savjetima i komentarima ''ma nije to tako strasno vi ste tek malo u braku, bice on kad bude samo se vi opustite'' eh tad bih skocila sa najvece zgrade i vristala do posljednje sekunde. Ali sva sreca pa nezna ih puno pa se jos uvijek cuvam tih ljudi, a lakse mi je kad citam sta vi pisete na forumu...to mi je spas...ja bih poludila da nije vas, nase realnosti, razumjevanja i suosjecanja. :love:
Klara :love:
Tako je lijepo cuti tvoju pricu, iako mi je tesko da zamislim da bi se i meni tako mogao ostvariti san... A da mislim da se nece ispuniti- odustala bih od svega. A ovako se borim dalje iako se jedna po jedna vrata zatvaraju.
Klara, predivno pišeš. Tvoji postovi mi uvijek tjeraju suze na oči. :naklon: Cure svima velika :* Ne znam šta bih bez ovog pdf-a.
Sanja79 pronači ćeš neka vrata za koja nisi ni znala da postoje. I onda ćemo čitati tvoju priču :) (usput ako je brojka u nicku godina rođenja, mlađa si od mene 5 godina)Citiraj:
Sanja79 prvotno napisa
Snovi se ostvaruju, to je mene naučila moja curica.
Lambi i ja sam jedinica. Rođena sam u 2. braku mojih roditeljima, oboje su u prvim brakovima bili bez djece. Moj tata je s 86 godina dobio svoju (prvu ;) ) unučicu.
Prekrasne su Vaše priče.
Ja sam trenutno u fazi mirenja da nikada neću imati djece i prihvaćam život ovakav kakav je. Uživam u svim drugim stvarima i najčešće se ne družim s ljudima koji imaju malu djecu.
E, tako sam i ja. Izbjegavala sam kurtoazne posjete tipa nekim daljim kumovima itd. po krstitkama (to je ovo di bi bez pardona i ikakve grižnje savjesti bila "bolesna" i vjerovala sam da me opravdavaju i razumiju), s prijateljima s malom djecom sam se družila, ali onako rel. rijetko po prirodi stvari se to izregulira - nismo išli na ista mjesta, raspored životni nam drugačiji itd. Tako da ne mora to bit onako svjesna odluka, to na kraju tako ispadne i meni je to tako pasalo, tako da to život regulira sam.
I da, bilo je i malih beba koje nisam izbjegavala - to su bile moje nećakinje - to mi je druženje pak bilo prirodno. Moj savjet je - ići onamo di ti je dobro, ne silovat se u neke susrete di se osjećate neugodno. Ugoditi sebi.
Danas mi je receno da nemogu postati bioloskom majkom.
Neznam kako se osjecati nakon godina vjere u :saint: .
Yana, :heart:. Nisi li bila rekla da ste idiopate, čudi me da su ti sad nešto povrh svega otkrili? Je li ti to rekao MPO-ovac ili neki drugi doktor?