Printable View
Ja sam se trenutno odlučila za posao koji mi nije struka zbog toga što je normalno radno vrijeme (od 8 do 16) i svi vikendi slobodni.
Ispala je mogućnost za posao u struci, neuporedivo zanimljiviji od ovog koji sad radim,
sa mogućnošću dodatnih edukacija i napredovanja i blablabla,
ali
radno vrijeme 14 do 22 + radne subote i nedjelje.
Ovaj dio sa radnim vremenom od 14 do 22 nije me žuljao,
ali vikendi radni i to ne u smjeni nego od 10 do 22 !!! :shock:
Radim posao u struci, u drzavnoj ustanovi, tako da veliki godisnji i bolovanje kadgod je trebalo nikada nisu dosli u pitanje. Ipak, stav da su mi deca vaznija od bilo kakvog poslovnog izazova doneo mi je losije pozicije na poslu i situaciju da sam nekada u pola posla (radim u nauci) odlazila da lecim bolesne klince kod kuce. Kada sam bila trudna, bez premisljanja sam otisla na bolovanje zbog rada sa hemikalijama, sto je izazvalo salve besa od strane sefa i kolektiva.
To me nikada nije pokolebalo u odluci da budem sa princezama kadgod sam im trebala. MM takodje - kad ja nisam mogla, on je uzimao slobodne dane. Svesno smo izabrali nizi porodicni budzet (oboje smo mogli da uzmemo honorarne poslove popodne) radi duzeg i , nadamo se, kvalitetnog bavljenja decom.
Ne kajem se i mislim da sam uradila pravu stvar. One su sad vec velike, razumeju kada mama u drugoj sobi pali laptop i radi (sad sam pred odbranom doktorske teze) i znam da nisam nista propustila ni u poslu, a ni u njihovom odrastanju.
Evo ja se opet javljam, naim, mali mi po noći ne spava jer muje zaštopan nos,pa se stalno dižem, i imam taj novi posao na koji trebam krenut sat i 15 min. ranije i ne smije mi se desit da zakasnim slučajno i danas sam skoro otišla na bolovanje jer sam bila totalno iscrpljena. Svaki dan žalim za starim poslom!! :cry:
uh, frogice, znam da ti nije lako, ali izdrzi, sve ce to proci. Pomisli samo na razloge zbog kojih si tako izabrala. Najgore je kad su malci bolesni, onda ni mi nismo nizasta...
Na polu su ni rekli da mi to sporije ide, a već sam više od mjesec dana tamo, tako da mi je stvarno užasno i gubim volju za posao, ne znam šta će biti.
frogica, :love: .
Thank you, ali sutra ću ipak pitati mogu li se vratiti u staru firmu, šefovi nisu ovdje zadovoljni sa mnom, postalo mi je to frustrirajuće i mučenje pa ću vidjeti.
drž' se :love:
i sretno :love:
frogice nadam se da si našla rješenje koje vam svima odgovara..sretno :love:
Forgice javi kako si rješila problem i da li su te primili u staroj firmi...
Ako ti ne vjeruju da si patila za njima isprintaj im ovo sa foruma! :mrgreen:
Nadam se da će ti se sve rješiti!!!
I ako te smijem pitati, koji si faks završila?
Prehrambeni, i pitala sam u staroj firmi, rekli da mi nemogu sada ništa ponuditi, moje mjesto je zauzeto, došla druga cura, sve puno, ali će imati u vidu za ubuduće, pošto sam tu već radila. Šefica je ostala zapanjena kada sam je pitala za povratak.
Ovdje na ovom poslu su svi nezadovoljni, samo gunđaju, više se radi i nije tako dobra radna atmosfera ko na starom. Valjda sam se navikla na neke pogodnosti, i sada mi teško pada ovo novo. Jedna nova cura koja je došla sada raditi mi je rekla da se svugdje tako radi, ima 23 god. a ja 34.Odi ti doma još mlijeka piti, a ne meni soliti pamet. Ja reko, e pa ne radi se baš svugdje tako!!!
Prava tema u pravo vrijeme za mene :)
Naime ja pocinjem raditi za 8 dana,to mi je u principu prvi posao,prvi put se odvajam od djeteta,posao mi jeste u struci,plata zadovoljavajuca...
Eh sad ona druga strana,na posao trebam putovati oko 1h i 20-tak min,radno vrijeme od 7-15h,za vikende jos ne znam da li se rade,jer ovih dana trabam potpisat ugovor,odlucila sam prihvatiti,MM ce cuvati malu,jer radi od kuce,ponekad ce uskociti nene ,po potrebi
Ali ja bih vas da pitam ;ima li neka od vas koja je pocela radit a dijete joj bilo vec "veliko",moj curi je 2,5 god.i kad spomenem posao,ona se buni i hoce i ona sa mnom,kako da joj to sto bezbolnije priblizim i dokazem da ce se mama vratit,da ne odlazim na duze :? .
Frogice,drzim fige da se sto prije vratis na svoj posao koji te ispunjava
Frogice, ne radi se baš svugdje tako, ali nažalost uvjeti su sve gori i gori, ali sve u svemu mi se čini da ljudi nezadovoljniji, ekonomija ide down - down... ima i firmi u kojima je super, ali opet treba se ugurati tamo.
Nadam se da ćete što prije primiti...
A da li još radiš u sadašnjoj firmi ili ne više?
Bobčica: mogu misliti kako ti je, ali mislim da će se dijete prilagoditi, pa neće biti problema. Trebat će vam vrijeme prilagodbe, a možda čak ni to...
Ako krećeš na posao za nekoliko dana iskoristi to vrijeme da se praviš kao da ideš na posao na par sati,tj. na kraće vrijeme nego što će ti biti radno, pa da malo osjeti i vidi da nije ništa strašno...
Sretno na poslu :)
Frogica držim ti fige da se bolje osjećaš na poslu, a što prije bude moguće da se vratiš na svoj stari posao.
Drži se. Misli da zarađuješ za svoje djete i obitelj i bez toga se ne može. No bilo bi daleko bolje da ti na poslu bude bolje i da si ti sretnija.
:*
Ne znam da li ču se ikada vratiti na stari posao. Nitko mi se nije javio. Za ovaj posao koji još radim ne znam šta će biti u budućnosti, hoću li se uklopiti ili ne.Svaki dan mi je siv, nema u meni više životnog zadovoljovstva kao kada sam bila na starom poslu.To me uništava. Sve više jedem, samo slatko, debljam se, ne stignem kuhati, skroz mi je ritam u komi.Ne jedem pravilno, već za ručak npr. tri kolača, a za doručk pizzu, za užinu savijaču od jabuke, slatka pića, što prije nisam radila i jako sam pazila što jedem. To sve govori. Mofgla bi svaki dan u svakom trenu zaplakati, toliko se jadno osjećam.Eto.Najradije bi dala otkaz i ništa ne radila, bila doma sa djetetom, da si to mogu priuštiti :( :cry:
Frogica, biti će dobro samo moraš u to vjerovati i malo se angažirati.
Zašto ne počneš tražiti drugi posao, bar ćeš se osjećati malo bolje, kao da ova situacija nije za uvijek.
:love:
frogica :love:
vjerujem da ti je teško, ali probaj na to gledati s druge strane - nova si, i naravno da nitko od tvojih šefova ne želi da odlaziš na GO/bolovanja...
pokušaj staviti na papir sve prednosti novog posla i eventualno dobre stvari koje bi se mogle dogoditi, i sve ono što te frustrira...
ako je negativnog više, pokušaj tražiti drugi posao - bilo u staroj firmi ili negdje drugdje - imaš OK faks - nije baš da ne možeš naći posao...
a s malim djetetom je teško - ja radim od 8-16, treba mi sat vremena do posla i toliko doma, mm radi u smjenama, F ide u jaslice i svako malo je bolestan... u Zg nemamo baka niti ikoga tko bi mogao čuvati F - tako da se s bolovanjima izmjenjujemo - jedanput ja, pa mm, pa dođe moja majka na tjedan-dva, pa opet izpočetka...
ja osobno svojim djelatnicima ne toleriram svakodnevno kašnjenje niit odlazak ranije kući - pod tim mislim na 5-10 minuta
ali kad god im treba opravdani izlazak i slobodni dan, spremna sam na dogovor
I ja. Nažalost!Citiraj:
maria71 prvotno napisa
A pogotovo što sam i ja dijete roditelja koji su se tako tješili.
Evo pozvali me na razgovor u firmu koja se bavi sličnim kao i prijašnja firma iz koje sam otišla, plača kao i ovdje možda i veča. Nema veze sa strukom. Ne znam da li da se vratim opet na posao koji nema veze sa strukom a dobro mi ide, ili ostat na ovom na kojem dobivam same prigovore a u struci mi je i još se potruditi? Bio je sastanak i dir. mi je rekla zašto ja toliko griješim-ja reko na greškama se uči!
Rekla mi je da joj izgledam kao ugasla žarulja od razgovora za posao i da joj djelujem arogantno, što prvi put u životu čujem!? Da ne smijem na ovom poslu biti takva, itd. Tako su napisali izvještaj sa sastanka i poslali svim djelatnicima primjerke u kojima pišu između ostalog i primjedbe na mene u kratkim crtama, tj. greške. A ja luda mislila da će to ostati između nas. I ovako mi je koma bilo a sada mi je još više. Naravno da se i kolegica s kojom radim potrudila sve iznjeti što sam griješila. Da, izgubila sam volju još dok sam se učila o poslu, jer su mi rekli da to meni ide malo sporije ( osoba koja me učila) - u najmanju ruku sam se osjećala jadno.Pa svako je drugačiji, za mene to ide ok, ja učim sojim tempom!Isto tako uposlili su novu kolegicu kojoj je osoba koja me učila predamnom rekla da je ona tu zato jer uvijek ima netko tko se nije iskazao i sl. pa da treba zamjena, te pritom gledala u mene. I još nezgoda, izgubila sam bilježnicu u koju sam upisivala sve što mi je ta osoba govorila da trebam znati, a kasnije ti to nema tko ponoviti.
To sam rekla direktorima. Ne znam, dir. mi je rekla-smješak na usta od sada i gotovo! A ja se i dalje osjećam jadno jer uvijek nešto pogriješim, a kolegice kao da dva čekaju i onda se javi taj revolt u meni, da sve pošaljem u h.....c!
frogica tesko je tu biti pametan. IZ ovoga sto pises vidim da si totalno nezadovoljna i da ti je posao tlaka bez obzira sto je u struci. A na poslu nazalost provodimo najveci dio dana. MOzda da potrazis neki drugi posao u struci takodjer a u medjuvremenu da se vratis na stari posao. MOzda bi zivnula i dobila poleta za dalje.
I jako vazno je dali te sam posao koji radis ispunjava, dali to stvarno zelis raditi. Jer ako volis to sto radis i uzivas u tome onda mozda i nije vazno sto nije u struci.
AKo pak volis raditi u struci i to te ispunjava a mislis da se stvari na sadanjem poslu mogu ipak promjeniti na bolje, probaj.
ja ti zelim srecu kako god odlucila.
Frogica, izaberi ono u čemu uživaš, gdje se osjećaš dobro, korisno, gdje si puna elana i volje. Znam da puno ovisi o kolegama i atmosferi, ali bome ovisi i o tipu posla. Ja sam promijenila nekoliko različitih poslova, doduše sve u struci, ali nije mi sve jednako leglo. Negdje sam imala više volje, negdje manje. Tamo gdje sam radila s entuzijazmom i rezultati su bili bolji, i klijenti zadovoljniji, a naravno i nadređeni. Kad biramo fakultet ne znamo baš kakav će posao slijediti i da li će nam odgovarati, a i u tvojoj struci neće svaki posao biti isti.
Ako ti posao ne paše, traži drugi i to što prije. Jer dok tražiš novi posao, sasvim sigurno se manje trudiš na ovom gdje jesi. Ako odlučiš ostati, onda ne razmišljaj odmah o bijegu nego se potrudi pronaći dobre strane ovog posla i daj sve od sebe.
Promijenila sam do sad nekoliko poslova koji su međusobno toliko različiti da se više ni ne sjećam što mi je ustvari struka :lol: . Nije mi bilo teško učiti raditi svaki od njih jer su svi bili zanimljivi, radna okolina poticajna, a i plaćom sam bila zadovoljna.
Bit napredovanja u nekom poslu je da čovjek njime i svim što čini radnu okolinu bude zadovoljan.
Frogica, čitajući tvoje postove nekako ispada da si stvarno nesretna. Možda to nije pravi posao za tebe iako je u struci. Razmisli o promjeni: sigurno postoji radno mjesto na kojem ćeš biti zadovoljnija i bolje prihvaćena. Radni kolege su oni s kojima provedeš bar 7 sati. To je previše vremena da bi te netko potcjenjivao, vrijeđao i stalno bio nezadovoljan tobom.
Sretno i kreni dalje od toga :love: .
Ja sam čitala neke postove ovdje na forumu sa mamama u sličnim problemima i skužila , bar ja mislim da je to razlog mog nezadooljstva poslom, i što stalno nešto griješim je da mi fali moje dijete i osjećam krivnju što nisam više s njim!Ovaj posao od mene traži puno više vremena i angažmana nego stari! Još manje viđam dijete nego prije.Ostavljam ga po noći kod bake( kada je bolestan, a to je jednom mjesečno po 10 dana), kad radim popodne, u 22 sata sam doma, on već spava, pa ga ostavim, pa idem ujutro na posao, vidim ga tek idući dan popodne. Na starom poslu toga ne bi bilo, jer u popodnevnoj smjeni bi bila već u 20 i 15 doma.Onda krivnju prebacujem na posao i nisam zadovoljna i stalno nešto grijem, a i iskreno, ne da mi se uopće to raditi, radije bi bila s njim doma cijele dane!!! :cry: ;)
Da ne bih otvarala novu temu, osvježavam postojeću.
Kako se nosite s činjenicom da smo s djecom (već nakon njihove prve godine života) samo u naše slobodno vrijeme i vikendom (ovdje ne ubrajam roditelje koji iz bilo kojega razloga (majke-domaćice, roditelji s većim materijalnim primanjima, nezaposleni, roditelji s djecom s posebnim potrebama) moraju/mogu s djetetom biti i duže).
Kako ste organizirali vrijeme/vaš život da ste s obitelji što više (da li ste uspjeli naći posao sa skraćenim radnim vremenom).
Da li vam vaš posao ima smisla kada znate da bi u to vrijeme mogli biti s djetetom - igrati se, smijati se, gledati ga kako raste i mijenja se
Ako uzmemo za primjer (prosječnoga) roditelja koji svakodnevno radi 8 sati (i zanemarimo prekovremene, noćne sate i dežurstva), a dijete ide spavati od 21 sat proizlazi da je s djetetom oko 3-5 sati (ovisno o vremenu koje se gubi u prometu) i vikendom, te da i u to vrijeme obavlja i poslove koji nisu direktno/indirektno vezani uz dijete.
Nastojim sve poslove koje mogu prebaciti za vrijeme dok sin spava, a u vrijeme dok smo zajedno izabrati zajedničke aktivnosti (npr. boravak u prirodi: vožnja biciklom, a on u sjedalici na biciklu). Međutim, i dalje ostaje činjenica da je to vrijeme prekratko (tako da razmišljam i o poslu s drugačijim radnim vremenom - npr. u prosvjeti), pa me zanimaju vaša mišljenja i iskustva.
Frogice, kako na kraju riješila problem? Jesi ostala u toj firmi ili našla novi posao?
Citiraj:
Nikolina-Zagreb prvotno napisa
Kod mene je još svježe rješenje tog gordijskog čvora, pa volim o tome diskutirati :)
Bila sam u svim taborima, uvijek podjednako militantna u pojedinim fazama - što vjerovatno može značiti da nikad nisam bila posve sigurna u svoju poziciju.
Sada, s malim, malim odmakom, kada sam odlučila staviti obitelj na visoko prvo mjesto (s time, da budem iskrena, ja nešto od doma radim, nešto što je hobi, nešto što uzdiže, povremeno kapne kinta - kad mi se da potruditi) i kad sam upoznata i sa situacijom u ovom "taboru", i kada mogu otvoreno pričati sa svim ženama sa svim životnim situacijama i izborima - jer ništa mi više nije strano - vidim nekoliko aspekata koji su mi prije bili nepoznati. A čini se da su i općoj javnosti također - ako je suditi po diskusijama, člancima, novinama i ostalim općim medijima...
Ako se mora raditi, ili ako se želi raditi uz djecu, okej... sve dok taj posao ne crpi previše energije. Ako daje, ako oplemenjuje, ako čuva, i umnaža.
Mislim da je loše po ženu, djecu i obitelj ako je posao ubija.
Ne znam što pametna reć u slučaju kad žena mora radit posao koji je ubija zbog neke emancipacije i bakrača, nego zbog novaca... to je posebno tužan i težak moment. Neke su anti-feministice pedesetih godina prošlog stoljeća upozoravale kako će ta emancipacija na koncu otjerat žene iz kuća i prislit ih da rade i tu i tamo, i izmrcvarit ih naživo (što se i dogodilo, na žalost...) i da će žene tu izgubit...
Valjda je jedino slijeganje ramenima na ovaj nepravedan svijet pun bola, i čiji je neizostavan dio odricanje i trpljenje, u ovom ili onom obliku... mi vjernici tu ipak imamo zadršku - sve podnošenje kad je iz ljubavi ima viši smisao. I sve može, i sve hoće, izaći na dobro.
I ako dolazimo premorene, i ako nemamo snage za djecu - oplemenjeno vjerom, Kristovom prisutnošću isto tako na neki način, iako bolan, težak... sve to može izaći na dobro. Ne znam... pokazati djetetu snagu, vjeru, ili ukazati na to da je ovaj svijet nepravedan - i tako stvoriti snažno, pravedno biće koje će imati jasan sustav vrijednosti, i bude jedan od onih ljudi koji doprinose svijetu... ne znam... lupam, čisto za primjer. Al sigurna sam da ništa ne može uništiti roditeljsku ljubav, i vjerujem da svaki roditelj koji voli djecu može podignuti sretnu, dobru djecu - ma kakve ga okolnosti zapale u životu.
Ipak, ako je nekog izbora (a često ga ipak ima) uvijek je ja vjerujem za nas žene dobro da se okrenemo prije svega toj djeci i obitelji.
Čujem da neke žene odlaze na posao, ali u glavi znaju da je od 15 h polako svičanje; gase komp, i posao rade nekim primozgom, a već su u djeci; povezuju se s njima u mislima, planiraju dan, i dolaze doma ko da su bile na bazenu. I super! To mi je divno.
A onda opet je tu pitanje podrške.
Nije isto kakav ti je muž. I ma koliko mi nastojale objasniti muževima gdje smo i kako nam je - neki kuži više, neki kuži manje. Uz nekog muža se može sve, uz nekog skoro ništa. I onda je naša generacija sklona tome da mijenja muževe, da se ritamo u toj (nepravednoj, naravno!!!) situaciji, svađe, rastave... koješta... I tu stradaju svi.
Da mi je muž drugačiji, tko zna, možda bi i mnoge moje odluke bile drugačije. Ali naš brak je samo naš; naš odnos, djeca, interakcija. I lako je tuđim rukama kestenje vaditi, ali snaći se u realnosti svog života i učiniti najbolje - to je ono što možemo, i trebamo. Ideal iz neke serije, ili iz susjedove kuće - to nas može samo utuć. Netko je rekao da su usporedbe zlo same po sebi, jer Bog stvara originale, a ne kopije.
Pa onda imaš li sveki, mamu, svekra, tetu, strinu, sestru, šogoricu, kumu, susjedu, ili više njih koja će uletjeti i pokriti te. I žive li preko puta, ili na drugom kraju grada.
Tako male stvari, a zapravo mogu utjecati na ishode velikih odluka.
I koji si kvart, i koliko putuješ na posao... nije isto gubit dnevno sat i pol u svakom smjeru ili petnaest minuta... Tri sata putovanja su tri sata koje uzimaš djeci. Ponekad ti samo to i ostaje.
Može se nać bliži posao - i opet smo na terenu ustupaka, i one očite činjenice da muškarci i žene jednostavno nisu u istoj poziciji.
Bili je dana kad mi je to bilo gorko; i ja bih kao oni. Odgajane smo tako da virimo k njima i da sebe gledamo kroz prizmu njihovog sustava vrijednosti... a to je zapravo najtužniji i najtemeljitiji geto koje smo same sebi mogle nametnuti.
Odjednom je majčinstvo, novi život, dom neka vrsta sramote, kugle i lanca, odjednom nismo dovoljno dobre ako u tome nalazimo svoje ispunjenje, ili u to ulažemo svoje snage. Meni je to otužno!!!!
Očito nismo same sebe cijenile dovoljno.
Ne znam.
Znam da se može i raditi i ne raditi i imati dobre prioritete i dobro posložen život, i srce na mjestu.
I isto tako znam da se može raditi i ne raditi i da opet stvari ne budu kako treba.
Moje duboko uvjerenje je da bi, svemu usprkos, svaka majka ipak trebala svim srcem prije svega se okrenuti svojoj obitelji, pa što košta da košta, bez žaljenja i kalkulacija. Na koji točno način - to je već pitanje improvizacije i kombinatorike sa životnim okolnostima. Ali - djeca prvo, obitelj prvo, a ostalo - kako se može. Za mene je to najdostojanstveniji iskaz pravog feminizma. Žena sam i time se ponosim. I svime što uz to ide...
Ima stotinu teorija zašto žene nisu tako visoko kotirane u firmama i tako dalje (osim u Skandinaviji, gdje jesu, al se tamo žene ne udaju, a muškarci dovlače Kineskinje i ostale kućanice), a ja sve više mislim da je istina banalna.
Jer neće. Jer znaju gdje im je srce. Što mi ne možemo? Nakon što hendlaš kuću i djecu - di je ta firma koju ja ne bih mogla dovesti u red? Nakon borbe s liječnicima u porodu, ili zbog dječjih bolesti - što mi ne možemo ispregovarati...
Ali sve je to privremeno... a djeca... eh, a djeca...
:heart: :heart: :heart: :heart: :heart: ona nisu...
Bravo Ifigenija!!
Evo ja sam med.sestra,radim u smjenama.Moja L.ide u jaslice a ja sam odmah rekla mm-u da će ići samo kad mora,tj.kad radim cijeli dan i jutro kad izlazim iz noćne.Ostavljamo j doma kad sam slobodna i kad idem u noćnu.
Naporno je,pogotovo onaj dan kad idem u noćnu,al pokušam malo odmorit popodne dok ona spava.Ali vrijeme provedeno s njom mi je najljepše i neprocjenjivo,ona tako brzo raste i ne želim propustiti niti jedan trenutak ako baš ne moram.Najteže mi je kad odem u dnevnu,doma dođem oko 20h malo se pomazimo,okupam ju a onda ona ide spavat u 21h
Al radit moram pa se jednostavno pomirim sa situacijom :(
ja bih voljela raditi part time dok su mi djeca mala ali mm jednostavno ne zaradjuje dovoljno da bi smo mogli prezivjeti - platiti kriju, rezije, imati za hranu i ostale osnovne stvari
moja placa je znacajan izvor prihoda u mojoj porodici i kad bih prestala raditi nasli bi se u grdnom problemu.
i zato su moja djeca krenula u jaslice sa godinu dana curica i sa 7.5 mjeseci djecak.
da li mi je to tesko palo? uzasno uzasno tesko
kako su to oni prihvatili? bez ikakvih problema, posebno on
da li bih voljela da su stvari drugacije? naravno, ali jednostavno nismo imali alternativu i prihvatila sam realnost i uslove u kojima zivimo kao nesto sto ne mogu mjenjati (zaista su nepromjenjivi)
ALI, zato sa druge strane svo svoje vrijeme van posla mm i ja posvjecujemo djeci - uvek idemo svugde zajedno, sve radimo zajedno, vikendima smo angazovani raznim zanimljivim stvarima, cesto idemo na selo i djeca ucestvuju u svemu sto mi tamo radimo i uzivaju u tome.
mi ne idemo na tulume i kafice, mi idemo sa djecom u setnje, sa djecom na sokic ili sladoled, sa djecom u parkice i tom svojom potpounom posvecenoscu nadoknadjujemo duzinu vrijemena koje provedemo sa njima
Da, ja valjda ne znam gdje mi je srce. Iskreno,mislim da je tvoj tekst pun, da izviniš nerealnog filozofiranja i i da oprostiš, ali pišeš gluposti.Citiraj:
Ifigenija prvotno napisa
I da i ja pojednostavim: Koja nema pun novčanik, ta će raditi. One koje se mogu osloniti na roditelje, ili upregnuti muža, te će biti domaćice. Kako ti se sviđa ovakvo banaliziranje?
nekak se baš slažem s ovimCitiraj:
Deaedi prvotno napisa
ako Ifigenija ima volje i očito mogućnosti biti domaćica, fino
samo bi bilo dobro da iz toga isključi raznorazna srca i ostale patetične dodatke
sofke, deaedi X
Definitivno glasam za radno mjesto na kojem se može biti Čovjekom, a za mene to znači da mogu bez straha šefici reći da mi je dijete bolesno i da MM ne može i ovaj put ostati doma, da mogu otići na gablec i da znam da ću najkasnije u pola 5 krenuti po djecu u vrtić. Važno mi je da normalna idem i vraćam se s posla. Važno mi je normalna dođem u vrtić, nasmijem se svojoj djeci.
Iskreno, nikad ne bih mogla pristati na to da radim vikendima, da ne znam da li ću morati ostati prekovremeno i sl., za neznam kakvu povišicu. I u najboljim firmama dijele se otkazi, plaća može kasniti, ima mobbinga... Trudim se živjeti od svoje plaće po načelu "pokrij se koliko si dugačak", trudim se biti puno sa svojom djecom, pa makar ja peglala dok se oni igraju i brbljaju samnom. Ne vjerujem u izreku "važno je kako a ne koliko".
Izgrađivanje karijere, priznajem, nije moj đir, naravno da želim imati što bolju plaću i stvoriti svoje mjesto u poslovnom svijetu ali ne tako da se grizem zašto nisam uz dijete kad je bolesno...
Čini mi se da ni sama nisam svjesna da imam super posao - plaća na vrijeme, solidna (dapače, iznad prosjeka za office managera), mogu zakasnit na posao, mogu otić ranije, mogu nazvat i reći da sam ja ili neko od djece bolesni, radim od pon-petka od 8-16h, pijem kavu sa kolegama, plaćeni su mi svi doprinosi... naravno da se traži od mene da profesionalno i na vrijeme odradim sve svoje zadatke... ali... lucky me :oops:
Svašta sam napisala, pa obrisala.Citiraj:
Ifigenija prvotno napisa
Ovo boldano možeš govoriti samo iz perspektive iz koje taj ostanak kod kuće, okretanje obitelji stvarno ne košta puno.
I ja se ponosim što sam žena i majka. I svime što uz to ide.
I ja se slažem. Ifigenija očito može birati, ali ima puno onih koji ne mogu, nego moraju raditi. I nemaju baš puno mogućnosti kombinatorikeCitiraj:
sofke prvotno napisa
Stvarno mi idu na živce izjave tipa"ostala sam doma, jer su mi djeca važnija od karijere".
Doma su svojevoljno (ne govorim o ženama koje se trude, ali ne mogu naći posao, iako bi to željele ili imaju neki drugi razlog) ostale one koje su si to mogle financijski priuštiti. Naravno da svi imamo različite financijske potrebe, netko je podstanar, netko ima kredit, netko živi kod roditelja i sl., ali činjenica je da su ostale doma one mame koje su mogle nekako financirati život svoje obitelji bez njihove plaće. Dakle, da morate raditi, vjerojatno bi radile. Dakle, nije odabralo srce, nego novčanik.
Opet, žene koje ne moraju raditi, a opet rade, a zašto ne bi? Nemamo svi iste potrebe, zašto je nekima teško za povjerovati da neki vole svoj posao - zar smo zaboravili da bi nas rad trebao oplemeniti i činiti boljima. Zašto se na rad gleda tako negativno, posprdno se govori "karijera"? Nedaj bože da žena bude obrazovana i na visokoj poziciji - zašto često baš žene na to gledaju posprdno i odmah komentiraju "jadna njena djeca"...Jel to jal ili šta...
Realno, mogla sam i ja ostati doma. Onda bi živjeli od 1 plaće, na granici siromaštva. Odabrala sam da radim jer sam željela djetetu pružiti neki normalan život. Da kada poželi pecivo, ja samo otvorim novčanik. Ne moram 3x razmišljati da li bi bilo isplativije da kupim crni kruh. Kako sam prizemna, nemam srca... :roll:
Deaadi X
I inače mislim da nam je loš stav prema radu...
Deaedi X
Osim što ja niti mogu ostati kući niti ne želim.
potpisujemCitiraj:
Cubana prvotno napisa
kod mene je situacija da sam rastavljena, ne pripmam niti jednu lipu od BM i moram raditi.
Međutim, i da mogu ostati kod kuce vjerujem da to ne bi napravila jer jednostavno nisam u stanju biti doma i jedino se baviti kucanskim poslovima i djetetom. Iskreno, nakon godine dana porodiljnog jedva sam docekala vratiti se na posao.
a sada na topic posta. Kako sa poslom i djetetom? ja radim od 8do4 svaki dan, subote i nedjelje su mi slobodne, mali ide za to vrijeme u vrtic. trudim se sve obaveze riješiti preko tjedna, tu uključeno i kučanske poslove, i onda vikend ostaje samo za nas dvoje.
uvijek imam neki plan di cemo i sta cemo, bili smo nedavno u cirkusu, sada cemo opet krenuti na lutkarske predstave, on obozava kada vikendom odemo na placu i ribarnicu, autopraonu... sigurna sam da ce se vise sjecati tih odlazaka u autopraonu i ribarnicu kada odraste, nego evenutalno toga da smo preko tjedna malo bili zajedno.
Moji su roditelji stravicno puno radili kada sam ja bila mala, ali se ja jedino sjecam upravo tih vikenda, zajednickog rucka, ribarnice, praone, pecanja nedjeljom.. :)