Marta, na kakva ocekivanja mislis?
Printable View
Marta, na kakva ocekivanja mislis?
Uh, žene, baš sam popodne napisala post gotovo kao zorana( pa mali pobrisao), o grižnji savjesti jer sam od N uvijek tražila više, možda jer je isti ja, fizički i karakterom... P je pak nježna beba plavušica i prema njemu sam sasvim drukčija, a može li se biti isti prema dvoje sasvim različite djece? Priznajem i ja sam se promijenila od jednog do drugog djeteta. Zapravo mi prije nije na pamet padalo da može drukčije, P me je naučio da može, samo je pitanje bi li to funkcioniralo sa N?
htjela bih se samo ispricati zorani sto sam joj uzurpirala topic svojom zalopojkom, za koju sam znala da nije tema topica, tj. ono na sto je ona mislila, kako se iz daljnjeg razvoja diskusije vidi...
razmisljam o tome vec sedam godina pa mi doslo da istresem...
Anita, jel ti to ozbiljno razmisljas o pauzi? A vidi, ja ne radim, s djecom sam stalno. I opet imam taj problem. :/
Pa daj, kad si se vec uvalila :P , mogla si malo detaljnije o svojoj situaciji. Kako to da ti NEMAS taj problem, kako si se osjecala nakon sto se rodio Noa?Totalno isto kao prije?
Pa na to da on moze ovo ili ono il napraviti ili reagirati, onako kako ja ocekujem da bi trebao, jer pretpostavljam da smo slicni pa bi to sad trebalo..... vakonako.... Ne znam ti objasniti.Citiraj:
Zorana prvotno napisa
U "kriznim" situacijama ja bih se pokušala potpuno uzdići iznad situacije (čisto da je bolje sagledam, s više pozicije) pa bih na Zorkina traženja (bez obzira o kakvoj se potrebi radi) dala ono što Zorka traži. Ne ono što bih ja u njenoj situaciji htjela, a kamoli ono što sam ja dobivala.
Ne kažem da je do sada nisi gledala, ali nisi ju vidjela jer si je stalno uspoređivala te s Jasenom, te sa sobom.
vidi se :PCitiraj:
marta prvotno napisa
djiiiiiz a ste brze :shock:
moram razmislit...
mene je ova moja griznja savjesti totalno dotukla. i, u stvari, jos me uvijek tuce poprilicno jako... tako da ti ne znam reci jel sam dozivjela istu tu dubiozu ko sto je tvoja. mozda jesam, pa se sakrila ispod ove moje, stajaznam... :/
ono sto jesam kod sebe primjetila - a tice se te neke "otudjenosti" od djeteta, tog nekog osjecaja da je guram od sebe na nekoj skoro nesvjesnoj razini (ali u stvari vrlo, vrlo svjesnoj, samo sto zmiris u dusi i foliras da radis nesto za sto ne znas sto je...) je da sam sad, nedavno, mozda prije nekoliko mjeseci, ponovno sebi dozvolila (da tako kazem) da sjednem i ja nju vucem u razgovore... prije mi se jako, jako cesto dogadjalo da ona nesto pita, ja odgovorim (uvijek sam odgovarala) al onda pustim da razgovor zamre... i cini mi se, kao da sam sad, s cetvrtim djetetom, kad sam se osjetila ispunjena - postala mama svima odjednom - opustena i sretna...
ne znam kako to tocno opisat...
Ja nemrem pustit da razgovor zamre, kolikogod se ja trudila, tvrd je to orah...
Litala, jel hoćeš reć da trebam trebam rodit bar još dvoje, pa će bit lakše :mrgreen:
litala, jednom je jedan prijatelj pitao zar nije nepravedno prema prvom djetetu (s kojim napravis hrpu gresaka), kad te iste greske ispravis s drugim.
od tog trenutka, od tog pitanja ja vise nisam imala griznju savjesti (osim male koju jos uvijek osejcam ponekad) jer sam shvatila da bi bilo puno gore za sve ukoliko te greske ne bismo ispravili onda kad smo ih postali svjesni.
Anita, upadam ovdje sad poprilično kao padobranac ali osjećam potrebu da te podržim i kažem par riječi. Volim pročitati tvoje postove, volim strast i toplinu koju s nama dijeliš odgajajući svoju djecu i mislim da si divna mama od koje često dobijem znak za neka svoja razmišljanja....Do sada sam se već više puta i ja (a tko nije) susrela sa pitanjem kako spojiti svoju želju da budem dobra mama potpuno posvećena svom djetetu sa potrebom za dokazivanjem/ karijerom/zaradom ? Kako biti mama koja neće često zbog umora bez potrebe živčaniti? Ti si postavila pitanje i sama dala odgovor. Pitaš se šta mislimo o tome? Ja da nisam stvari poslagala po važnosti u svojoj glavi već bi bila poludila (od grižnje savjesti, naravno). Imam sreću da si mogu sama odrediti tempo koji želim/mogu raditi, imam stalnu pomoć u kući i vidim da mi i manje savršeno odrađene stvari ipak funkcioniraju ....i imam dosta "ne-umornog" vremena za svoje dijete. I to je sad moj prioritet. I puuuuno sam zadovoljnija. I bolja sam dok radim ovaj "ne baš svaki projekt" posao :) . Želim ti da nađeš "svoju mjeru" šta prije :heart: .Citiraj:
Znate sto me najvise od svega muči? Ja znam da ja mogu biti puno, puno bolja mama.... samo da ne radim... samo da nisam toliko opterećena, a ponekad i opsjednuta vlastitim doprinosom i tragom... Da toga nema, ja bi bila normalna žena i mogla bi se posvetiti djeci apsolutno i vjerojatno 70% problema kojih ima, ne bi bilo. Jer ih je velika većina prisutna radi moje premorenosti. Baš sam sinoć razmišljala da možda napravim pauzu.... budem samo mama... i radim samo kad zaista osjećam pravu potrebu, ne baš svaki projekt koji mi se nudi.
Nije fer ako znaš da postoji način da budeš bolji da ga ne iskoristiš... što vi mislite o tome?
Mislim da je OVO odgovor.. mislim da u tom nekom trentuku se previše očekuje od starijeg, samim tim što je starije, a ZNAMO da nije na toj razini da to nije njihova obaveza... i to OSJEĆAMO i grizemo se zbog toga...Citiraj:
AdioMare prvotno napisa
Zorana, da li bi mogla napraviti par dana jedan test? Tj. jedan "trud"? U pozitivnom smjeru i kontrolirati se i ponašati se prema starijoj kako bi željela da se stvarno ponašaš, tj. da se družite i uvažavaš je? (mislim da je i ovo dobra riječ za opis onoga što želim reći - uvažavati starije dijete)....i vidiš kako se TI osjećaš tada i da li ima pomaka???
Nadam se da ćete naći odgovor tako da ja izbjegnem ove probleme u budućnosti! :)
ne znam...Citiraj:
Zorana prvotno napisa
bas mi je nekako tesko pisati na ovu temu jer su mi misli i osjecaji bez reda, bas kao sto je i nas zivot, kao sto djelom i sama znas, jedan veliki nered.
ja sam jos u vrijeme trudnoce s prvim djetetom odlucila da cu ostati s njim kod kuce do njegove trece godine, iz razloga sto sam zabrijala da mi je jako vazan odnos djeteta jedan na jedan s odraslom osobom do trece godine. to mi je kao bio plan za koji sam mislila da ne moze propasti. :mrgreen: otud i krece to razmisljanje da bih se mozda drugacije osjecala da sam drugo dijete rodila samo malo kasnije.
a to s dinosaurima... F. obozava dinosaure, skuplja ih, imamo cijelo brdo plasticnih i mnostvo crtica i filmova o dinosaurima, i sva sreca da nisam neletila na taj koji si ti gledala, jer bi pukla. :(
jos me muci nas prestanak dojenja kad mi je u vrijeme trudnoce nestajalo mlijeka, i iako mi se cini da je taj prestanak bio bezbolan, ne mogu ne priznati da je inicijativa za prestanak ipak bila moja, pa se i zbog toga jos ponekad znam gristi.
da, i ja sam prvo primjetila koliko je F. velik kada me posjetio u bolnici prvi dan poslije poroda. i kad sam stigla kuci iz bolnice moje ponasanje prema njemu se promjenilo. ocekivala sam od njega vise nego sto je on mogao dati, i koliko god sam vrlo brzo postala svjesna toga, moja ocekivanja bi se samo trenutacno smanjivala, pa bi opet rasla.
vikala sam jer nije mogao shvatiti nakon sto bi mu 5 puta bilo ponovljeno da bracu mora dirati polako i njezno, iako sam znala da je premali da bi se mogao kontrolirati i ne stiskati bebu od dragosti.
zivciralo me sto ne moze shvatiti neke stvari koje dvogodisnjak jednostavno ne moze shvatiti, pa sam ponekad vikala na njega i bez razloga, eto samo zato sto me zivcirao. :cry: i isto sam se znala uhvatiti u nekoliko situacija kako se postavljam prema njemu na nacin na koji se moja mama nekad postavljala prema meni. onda bi me nakon toga preplavio osjecaj tuge, pa bi ga grlila i ljubila i plakala i ispricavala se. pa onda opet sve ispocetka.
kako vrijeme odmice cini mi se da se takve situacije ipak prorjedjuju i da ga sve vise i vise uspijevam "vidjeti", ali mislim da sam jos daleko od uspostave odnosa koji smo imali prije rodjenja drugog djeteta.
Krenula sam pisati, a onda sam vidjela Mamasitin post...Citiraj:
Mamasita prvotno napisa
Isto, isto...
Lijepo sama sebe podsjetim što trogodišnjakinja može, a što ne može, a za pet minuta već očekujem da može ono što ne može.
Idem se naspavati pa ću sutra popravljati sebe, a ne nju.
Topic je tužno-prelijep.
samo bi svima vama dala :love:, hvala vam na iskrenosti :heart:
Meni je ovo baš super izjava.Kad se samo sjetim koliko je pogrešaka bilo,koliko bezveznih i krivih stvari sam napravila s njim i kad vidim sad najmlađe dijete i svoje ponašanje prema njemu...to je tolika razlika,kao da se radi o dvije različite mame.Moj stariji sin je ustvari moj pokusni kunić,na njemu sam isprobavala svoje prve roditeljske korake i napravila mali milijun grešaka.Sad je situacija puno drugačija.Ne mogu reći da imam problema kao Anita i Zorana jer meni se dogodilo,kad sam rodila drugo i treće dijete,da mi se ono starije učinilo jako velikim ali u takvom smislu da sam bila strašno ponosna koje prekrasno stvorenje sam stvorila i kako jedva čekam da i ono malo,tek rođeno,bude toliko i takvo.Naravno,bilo je i nervoze i nedostatka vremena za veću djecu ali ne u tolikoj mjeri,ja se samo sjećam (pa i sad je često tako) da sam jedva čekala bebu uvaliti tati ili babi da sa velikima mogu raditi nešto kreativno,"pametno" i "odraslo".Mislim da je vaš problem samo u nedostatku vremena i u preopterećenosti silnim obavezama.Citiraj:
marta prvotno napisa
Sad vidim da sam se skroz nespretno izrazila,ispada da meni sve ide glatko i bez problema.Nije baš tako.Imali smo mi i imamo tisuću drugih problema i faza,fazica,što njihovih tako i mojih.
A vama samo želim reći da ste sve super mame :love: i da osoba koja toliko preispituje sebe i svoje riječi i postupke,trudeći se promijeniti nabolje,ne može biti loša majka a vaša djeca su sretna što vas imaju :heart:
Citiraj:
marta prvotno napisa
da, to je onaj gorko-sladak okus u ustima koji ostaje kad shvatim gdje sam grijesila i kako uopce nije do toga trebalo doci... kad shvatim da sam gadno zeznula i istovremeno znam, u kostima znam, da mi se to vise nikad nece dogoditi - pa sam istovremeno tuzna/ljuta zbog proslosti i sretna zbog buducnosti... :/
ali, meni taj osjecaj nije dosao kad se rodio noa. dosao mi je kad je ida imala godinu dana. i kad sam naucila da sam totalno bezveze prestala dojiti, da uopce nisam trebala raditi masu drugih gresaka u koracima... i ja sam jos tada pocela mijenjati sebe, radi nje i radi ostale djece...
i onda se ponekad pitam - je li ona pocesto kruta prema meni (kruta u odnosu, fizickom pogotovo...) kao odraz te prve godine, kad sam ja bila kruta prema njoj, i je li zbilja moguce da ovih sedam ostalih godina ne mogu u potpunosti izbrisati taj osjecaj? cak i kada uzmem u obzir da joj se posljednjih pet ne mogu posvetiti 100posto u svakom trenutku? a ja cak i ne radim tu gresku da se na nju otresam dok gugucem nekom mladjem :P
a u stvari znam gdje je greska - u meni, naravno - jer sam ja ta koja je kruta, koja se ne moze opustiti do kraja i koja na momente radi ono sto je moja mama radila meni ( :roll: nikako se toga rijesit, svako malo - bu! izleti iz ormara, ko da nema drugog posla :roll: )
Ovo je zaista prekrasan i tuzan topic, ali jako vrijedan.
Jest da me i plasi, jer potvrdjuje masu mojih strahova izrecenih jos jako davno (na nekoj staroj varijanti foruma), ali je neprocjenjiv. :heart:
XCitiraj:
mmmama prvotno napisa
ja sve ove moguce osjecaje imam osvijestene jos od rodjenja ivara (jer mi se isto to dogodilo tada s necakinjom (koja je bila "moja" onoliko koliko ti to i rodjeno dijete moze biti) i to je bio razlog, jedan od, sto nikako na drugo
sad mi se cini da sam nekako ko bubica mirna sama sa sobom i spremna na ovo
htjela sam vas pitati, vas koje niste jedinice, jeste li vi ko djeca ili odrasle, osjetile isto ovo kod svojih roditelja
ja od moje matere - obrnuto proporcionalno :P
sin je uvijek bio i ostao - prakticki jedinac... ja sam dosla kasnije i poprilicno neprimjetno...
ah, tesko ubost neku ravnotezu... :P
tjesi me da sam (valjda) sve njene greske osvijestila i 98posto ih ne ponavljam...
uuu, ja bi mogla traktate napisato o mojim "teorijama" razlike u odgoju prvog i drugog djeteta, a iz pozicije mene i brata. Ono što me je, zapravo, uvijek i najviše smetalo je što se od mene, koja sam samo godinu dana starija, uvijek očekivalo puno odgovornije ponašanje nego od njega, tako je to ostalo do dan danas. Ne mislim da je to zapravo imalo jako loše posljedice po mene, dapače, ali, kada si dijete, zna to biti opterećujuće.
a i vidi, razlika između moje djece će biti gotovo osam godina, kada malo promisliš, nije niti to bez vraga :mrgreen:
ja nisam neka cvilidreta, ali od ovog mi topica stoji neka knedla u grlu.
pun je nekakvih duhova iz ormara sto izlaze, bojimo se svojih majki koje progovaraju i djeluju iz nas, i nas samih kad se vidimo u svojoj djeci.
ali nema pravila, svatko ima svoje traume.
Sjecam se kad je meni mama pricala, kako je, dok je bila u rodilistu i radjala sestru, citavo vrijeme mislila na mene i jedva cekala da se vrati doma k meni. Njoj sam uvijek ja bila 'lagano' dijete, a svi ostali (sestra i dva mladja brata) bili su teski. Unatoc tome, ili mozda bas zato, sto smo nas dvije uzasno slicne.
Kod mene je drukcije. Toncek je jako slican i meni i muzu (a i muz i ja smo medjusobno slicni), a ipak nam je oduvijek bio 'tezak'. I prije nego sto se tonka rodila, uvijek mi je s njim bilo tesko, budio je cesto ono najgore u meni. Ono sto sa sigurnoscu mogu reci, je da se ni prema kome drugome nisam pokazala tako zla kao prema vlastitom malom djetetu. To nije lako priznati, i nije lako zivjeti s cudovistem u sebi. Ipak, mozda bas zato sto sam to osvijestila, sad se jako trudim kontrolirati.
U njemu nekad vidim ono sto je moje, a nije lijepo (nedostatak samokontrole, prigovaranje, predbacivanje), a nekad ono sto je drukcije od mene, a ja to prepoznajem kao slabost (nestrpljivost, malodusnost, plasljivost), i onda mi to smeta, pogotovo kad ga usporedim s tonkom koja je cista suprotnost.
NAravno, ovdje sam iznijela ono najgore, nije sve uvijek tako crno. I s njim se cesto nadjem u nekom oblacicu, u kojem sve ide glatko, i kad sam sasvim sigurna da je on sretno dijete, i da ce sve biti dobro, i da ce nam se duse uvijek moci dotaknuti na nekoj posebnoj frekvenciji.
Evo, ovo je i moja istina, još bih dodala da sam mijenjala sebe radi sebe... da bih mogla funkcionirati sama sa sobom, da bih mogla razumjeti roditelje, prihvatiti odgoj koji su mi dali kao jedini kakav su mi mogli dati...Citiraj:
litala prvotno napisa
Kada mi vrag ne bi dao mira samu sam sebe znala rešetati: kako nisu mogli/znali bolje, dovoljno je da su vidjeli, htjeli...
A upravo sam od svoje mame prihvatla smjernice koje su mi pomogle odrediti sebe u odnosu na sebe i u odnosu na druge...
Uvijek kada bih pokušavala istjerivati neke relacije koje bi se doticale srži neke osobe, pokušavajući pošto poto dokazati kako je gotovo čitava životna filozofija zastupana od strane te osobe - kriva, ona mi je znala govoriti:Moraš osvijestiti da ljudi rade onako kako najbolje znaju u tom trenutku, oni daju najviše što mogu u tom trenutku i da znaju kao ti ili da vide ono što vidim ja, sigurno bi radili drugačije. Oni ne mogu dati više nego imaju, raditi drugačije nego rade, jer ne vide očima kojima ti gledaš.
To mi je (priznajem, godinama kasnije) pomoglo omekšati srce do te mjere da vidim drugog čovjeka, ne sebe u njemu i ne njega po sebi.
Ono što i dalje ostaje moj problem je nemogućnost oprostiti sebi za ono što nekada nisam znala i mogla, a izvjesnu štetu je pobrao i moj sin.
I baš zato što ga volim toliko da je riječima nemoguće opisati, radim na tome da oprostim sebi, a radi njega. U takvim mi situacijama i moja najteža bitka u kojoj trebam pobijediti sebe postaje moguća, dovoljna mi je samo pomisao na njega.
Evo još malo slatke tuge ovome topicu. :)
Čitam što piše a zakaj budio je često ono najgore u meni... pa povezujem ono što me ljutilo i u isti mah žalostilo kod mog sina, a to je ono što spominje i Zorana: u trenutku kada se nalazimo na dvije različite strane, on se povlači i prepušta konačnicu mom često naprasnom duhu da odredi zadnju.
Ono, bez borbe, bez protivljenja, bez otpora. :( A mogao se protiviti, i ja bih vjerojatno postupila drugačije nego jesam, povoljnije po njega (tu dolazim do nedosljednosti koju sam uživala kod svojih roditelja).
Pa se ja pitam... je li to on ili sam to od njega napravila ja? :/
Takve mi stvari znaju ne dati mira.
Utjeha mi je da je moje dijete uvijek bilo pametnije od mene i da jednostavno nije željelo ulaziti u ring sa vlastitom materom.
Evo ja sam druga, između nas dvije 4 godine razlike i sad shvaćam da sam ja radila isto kao moji roditelji, samo obrnutim redoslijedom. Ono što sam ja očekivala od N red, rad, disciplina, odgovornost, urednost, učenje prije svega, je bio odnos mojih prema meni. Oni su bili prilično popustljivi i nezahtjevni prema sestri, samo njoj uvijek na raspolaganju... A kad sam došla ja valja su shvatili da imaju prilično nesamostalno dijete, pa su na meni ispravljali "greške". Tako sam shvatila da sam ja tako radila svom starijem sinu, valjda jer je isti ja:(
I ovo potpisujem skroz!
Citiraj:
Ono što i dalje ostaje moj problem je nemogućnost oprostiti sebi za ono što nekada nisam znala i mogla, a izvjesnu štetu je pobrao i moj sin.
I baš zato što ga volim toliko da je riječima nemoguće opisati, radim na tome da oprostim sebi, a radi njega. U takvim mi situacijama i moja najteža bitka u kojoj trebam pobijediti sebe postaje moguća, dovoljna mi je samo pomisao na njega.
vidis, meni je to skroz nezamislivo, i nikad mi se nije dogodilo, iako i ja znam biti naprasna. Moji su oboje strasno borbeni i nepopustljivi, toncek vise na neki bijesno-cendravi, a tonka tvrdoglavo-agresivni nacin.Citiraj:
AdioMare prvotno napisa
ali vjerujem da bi i mene takvo povlacenje pogodilo vise od borbe.
Kod nas isto nema popuštanja, objašnjavanje, rasprava, vikanje, ljutnja do posljednjeg daha :roll:
Šestogodišnjak koji ima sva obilježja pubertetlije, vrati lopticu u sekundi pa nekad i žestoko pogodi...
Ja plačem ko kiša, jer upravo s ovim duhovima se intenzivno borimo moja Mia i ja od kada se rodio Tin!Ona je potpuno ista ja, i sve ono što mrzim kod sebe ne volim ni kod nje. I mislim da nema tog načina da majka sakrije od djetetove intuicije da postoji djelić koji kod njega ne voli. Priznala sam si i osvijestila to teškom mukom nakon što mi je frendica rekla:"Ti moraš naučiti voljeti u njoj one dijelove sebe koje mrziš"Citiraj:
Je li moguce da meni Zorka "manje lezi" zato sto mi je jako slicna?
Npr. Jasena je totalno drugaciji tip od mene. Od nje ne dozivljavam nikakva ponasanja koja bi me psihicki opteretila jer dijete jednostavno funkcionira po drugoj mustri.
A Zorka.....Zorka mi je uzasno slicna. Gomilu toga sto radi, pogotovo ono sto bi se moglo svrstati pod lose ponasanje ili nepozeljne reakcije me podsjeca na mene i na moje djetinjstvo. I sto je jos zanimljivije, upravo one lose reakcije koje me podsjete na moje lose reakcije budu to sto uzrokuje pucanje. I jos kad se zateknem kako se ponasam kao moji starci tada, tu valjda definitivno posizim. I u momentima je citam kao otvorenu knjigu. Znam koje ponasanje s moje strane ce samo pogorsati stvar, i opet mi neki vrag neda da se zaustavim.
Da rezimiram, moze li biti da mi je previse slicna pa mi zato ne lezi? Znaci li to da se u tom slucaju ja moram osloboditi vlastitih duhova proslosti i prestati ih projicirati na nju?
Da se razumijemo i prije je ona bila takva, nije takvom postala rođenjem brata, ali sam ja od toga dana pa kako vrijeme odmiče sve više postajala svjesna koliko je jednostavnije bezuvjetno voljeti dijete koje je po karakteru potpuno suprotno od nas dvije. I svaki dan se šokiram koliko su njemu neke stvari jednostavne, koliko je otvoren i veseo, i još više se onda ušokiram činjenicom koliko teškoga Mia nosi u sebi, a sve to dobila je od mene. Koliko god ne htjela, usporedbe se rade same, svakodnevno, u milijun situacija. Jučer smo krenule psihologu, nas dvije...vrijeme je da se to breme skine s njenih malih leđa :cry:
To govorim o nekom vremenu kad je bio puno mlađi, ali je već bio školsko dijete. Nije baš da bez glasa prihvati servirano, ali nikada nije pružao otpor kakav sada pruža mala, do zadnjega daha. Ili otpor kakav sam pružala ja.
I zato mi je izuzetno žao što nisam njegovala njegov karakter kao posebnu, nježnu i plahu biljčicu, dozvolila mu da bude takav kakav je jedino mogao biti, umjesto što sam ga ponekad svjesno(!) izazivala pokušavajući u njemu proizvesti meni prihvatljivu reakciju.
Moram priznati da je meni povremeno muka u zelucu od ovog topica. :(
Drago mi je da smo opet naceli tu temu, ali ona definitivno nije laka.
Ne, nikada. Ja sam najstarija i imam brata i sestru 3 godine mlađe.Citiraj:
ivarica prvotno napisa
Nikada, ama baš nikada se ni u kom pogledu nisam osjetila zakinutom od strane roditelja. A vjerujem ni brat i sestra, jer bi kad tad to isplivalo na površinu.
Istina, ne znam kako je bilo mojoj mami i da li se ikada osjećala ovako kako vi pišete na ovom topicu. Nikada nije o tome pričala na taj način, čak ni sada kada smo odrasli i kada čekam drugo dijete.
Ali sam sigurna da ću prvom prilikom potaknuti taj razgovor. Jako me zanima što će imati za reći na ovu temu.
Meni se čini da je Adio Mare na pravom tragu, da je važno prestati od tog starijeg praviti "projekt", projekt "vraćanja prave bliskosti", "pronalaženja starih osjećaja", teret "najvećeg ispita u životu" - bojim se da to opterećuje i njih i nas.
ivarice, sad si mi osvijestila zasto nista takvo nisam osjetila kad sam rodila drugo. jer sam to sve prosla kad sam rodila filipa. prema necakinjici. otad vise nije moja u onom smislu u kojem je bila, izgubila sam onu neku vezu koju smo imale otkako se rodila. to je to, sad mi je tek jasno, a f ima vec osam godina. :cry:
Naravno da nije laka, marta, zato smo tu da pomognemo jedni drugima razlučiti važno od nevažnoga, pa i pokažemo kako su naši problemi -zajednički problemi, koliko god smo svi skupa različiti.
Naravno da ovdje pričamo o stvarima kako izgledaju kad se zapetljaju, što nikako ne znači da su cijelo vrijeme zapetljane i da nema nade da se otpetljaju.
Jadan je onaj čovjek koji misli da je završio s radom na sebi.
Nikada me nijedan topic nije pogodio kao ovaj. Kao što kažete duhovi skriveni u ormaru su isplivali na površinu. I ja imam slične probleme kao i vi. Kada je moj sin došao u porodilište da vidi mene i seku, činio mi se ogroman i tako odrastao i tako sam se od tada ponašala prema njemu.
On je uvijek bio mirno i predobro dijete, a ona je od prvog dana potpuno drugacija borbena, samosvijesna, itd. Dakle djeca su mi totalne suprotnosti. Ja tek sada pomalo slažem stvari onako kako treba da budu, tj. pokušavam da imam s njim odnos onakav kakav sam imala prije. Teško je, svjesna sam svojh pogrešaka i svog ophođenja prema sinu, koje on nije ničim zaslužio osim što je stariji od nje i što su moja očekivanja prema njemu bila nerealna.
Sve u svemu teško je sebi priznati neke stvari, i ja se ponekad zapitam da li mi ona leži karakterno više nego on, mada me takva pitanja jako zabole, jer kakva sam ja to majka koja razdvaja djecu na ovaj ili onaj način.
Svi postovi su me do temelja uzdrmali. Pa se kao trudim sakriti suze pred djecom. :/
Vise puta se spomenuo odlazak u rodiliste i zeljno iscekivanje susreta sa starijim djetetom. Dok sam ja bila u trudovima i cekala da se Jasena rodi, meni je samo Zorka bila u glavi. Svu svoju snagu sam usmjeravala u tom pravcu...da porod sto prije bude gotov i da napokon mogu vidjeti svoju Zorku. I onda kad je dosla....hladan tus od kojeg se nikad nisam oporavila.
Majo, mislis li da je stvarno moguce prestati praviti te projekcije dok ne razrijesimo neke stvari sa sobom?
AdioMare, cini mi se dobra ova ideja da se u momentu pokusam izdignuti iz situacije kad je neka kriticna situacija u pitanju. Ali, meni nisu toliko problematicne krize (zato sto su one u manjini). Meni je problem svakodnevica u kojoj mi je nekad problem funkcionirati totalno opusteno.
(npr. nesto se igramo, idemo van, slazemo kocke, uopce nevazno o cemu se radi....meni je uvijek u podsvijesti to jel Zorka zapostavljena, nikako da se toga oslobodim)
Pa mi se cini zgodno ovo sto je Maslackica napisala, da probam par dana raditi ono sto osjecam da treba. Pa cu vidjeti.
Sto se tice projiciranja vlastitih strahova, trauma itd...tu su nam svima situacije razlicite pa je tesko uopce nesto zakljuciti. Osim mozda ako svatko ukratko iznese svoju pricu.
Ja sam npr. dobar dio svog predskolskog zivota provela kod bake. Starci su me tamo ostavili jer su tada preselili u Split, znaci posao, snalazenje u novoj okolini i kojesta su za njih tada bili u igri.
Sve svoje tadasnje djecje strahove, probleme i ostalo sam uglavnom dijelila s bakom i tetom.
E sad, u mojoj prici je uvijek bio dominantan otac. Jer mu se majka jednostavno uvijek priklanjala. Znaci, na svaki njegov pogresan korak, ona je dodatno gurala "noz u srce" jer se nikad, ali bas nikad nije usprotivila ili zauzela za nas, tj. mene. (i danas je takva, ona je samo kravata na njegovom odijelu, sve sto on misli i ona misli, nema zdrave komunikacije, nedaj Boze da ONA ima svoje stavove)
Tata je oduvijek bio tip kojemu je vazan drustveni polozaj, ugled i ostalo. Valjda mi nikada nece oprostiti moje nestudiranje. Tu sam ga kao debelo razocarala jer sam mogla, a nisam htjela.
Tata mi je inace tip sklon situacijama "ima slike nema tona". Znaci, danima bi bio ljut bez nekog ocitog razloga, mi smo kao djeca uvijek morali "hodati po jajima" jer nikad ne znas, jelte...
Bilo je tu, naravno, batina, ponizavanja, maltretiranja......s njim u glavnoj ulozi i mamom kao pasivnim promatracem.
Ono sto je uvijek, bez obzira na sve bilo vazno je, u mom slucaju, ganjati nekakav perfekcionizam i isticati pohvale i kojesta na moj racun kad god se to moglo. Meni je to bio uzasan teret. Ja sam bila super u skoli, super poslusna, nakon batina cak sam bila istrenirana ni ne plakati. Sve u ime tatinog ponosa i lijepih rijeci.
S druge strane imam sestru koja je u citavoj prici ostala pomalo izostavljena i slepala se uz mene. I imam brata koji je svoj status zasluzio samim tim sto je musko. (muka mi je i opisati situacije tipa: mama kupi tri cokolade, jednu meni i sestri, jednu bratu i trecu sakrije u njegov ormar)
Eto, to je nekakva mracna strana moje obitelji.
Naravno da je bilo i lijepih trenutaka....ali oni su uglavnom vezani uz baku.
I sad, nije mi toliki problem to sto ja nemam kontrolu nad sobom, ne tucem djecu itd. Ali, jako cesto mi se desi da izgovaram recenice svog oca, naravno Zorki. Ona je ta koja nosi teret mojih ocekivanja.
Ona je ta koja jako cesto obori glavu i pogled i odustane, samo da bi ja bila zadovoljna....i tako bi mogla do sutra. Toga se zelim osloboditi. A kako?
Mamasita, eto nam teme za novi susret. :mrgreen:
Mislite li da starija djeca nose taj teret samim tim sto su starija?
I mislite li da su nam oni slicni zato sto to stvarno jesu ili zato sto smo ih mi takvima napravili?