Printable View
Apsolutno ništa. Divni su roditelji, imamo izvrstan odnos koji ne viđam baš kod puno ljudi i jako sam sretna zbog toga.
Radim li što drugačije nego oni? Naravno. Puno toga. Ali to ne znači da su oni radili loše. Ima stvari koje me dosta opterećuju i koje su utjecale na mene (npr. majčina prevelika briga), ali ne mogu zamjerati nešto što je njihov sastavni dio. Da nisu bili takvi, to ne bi bili oni. Zato je sve savršeno baš tako kako jest. :heart:
ja svojim roditeljima ne zamjeram ništa,divni su roditelji,brižni,sućutni,uvijek su me podržavali,koju sam god odluku u životu donijela,bili su uz mene stoposto
naravno da ja neke stvari radim drugačije,no uzimam u obzir da su oni bili vrlo,vrlo mladi roditelji
kad me rodila,mama je imala 17 a tata 21 godinu
prvih deset godina života rasla sam u kući gdje sam živjela sa roditeljima i djedom i bakom,i to mi je razdoblje u pamćenju ostalo kao najljepši dio djetinjstva,meni i sestri su davali toliko ljubavi koliko se uopće može dati
i još nešto,sad kad gledam kakvi su predivni baka i djed mojim sinovima...mislim da ih najbolje opisuje ona skraćenica AP :heart:
Baš ništa. Voljela bi biti takav odgojitelj kakvi su bili moji roditelji :heart: . Jedino mama nekad kaže da joj je žao što nije manje čistila i pospremala, a više bila s nama i tatom. Zato ja ne pospremam :mrgreen: .
zamjeram nedostatak samopouzdanja, koji nisam razvila u djetinjstvu. Nikad nista nije dovoljno dobrok, uvijek sto puta preispitam svoje odluke....
Uglavnom pozitivne slike o sebi mi fali :(
Zamjeram im šibu - često sam znala dobiti dugu lozu sa balkona od starog samo zato što sam imala svoje mišljenje (po njihovom zapravo sam bila bezobrazna). Mama je bila blaža ali prilično tradicionalna;zapravo, bez neke jasne odgojne metode.Jednom je slomila varnjaču (drvenu kuhaču) o moju nesretnu guzu..sad mi je smiješno.
Mlađi brat i sestra su super prošli, nisu dobili ni 5% batina koje sam ja skupila..ipak je starce malo i vrijeme istesalo iako još uvijek robuju predrasudama
svašta im zamjeram ali obzirom na to da sam u ovom svom kratkom roditeljskom stažu spoznala kako je roditeljstvo teško i kompicirano neću izreći nikakve zamjerke jer se bojim da će mi se to obiti od glavu
Oca sam rijetko viđala jer je stalno bio na moru tako da ga praktički ni ne poznajem. Majka zaposlena, sama s dvoje djece...nije joj bila laka. Zamjeram jedino to što nije imala vremena za mene/nas, nikad se nije igrala sa mnom, nikad nismo vodili nikakve ozbiljne razgovore... Sve se svodi na to da su mi otac i brat (8.g. stariji) nepoznanice u mom životu a majka...nemamo nikakav osobit odnos što me užasno smeta i boli :(.
Mogla bih im zamjeriti dosta toga, ali neću.
Ni ja nisam roditelj kakav sam mislila da ću biti...
što ne znači da sam se prestala truditi :mrgreen:
Rečenica i držanje toga:
"9 djeca u krevet!".. Bez obzira što je sestra od mene 6,5 godina mlađa.
Tek pred kraj srednje škole su me puštali vikenodm van i to do 12.
Zato sam ja kada sam otišla na fakultet sve nadoknadila... :)
zamjeram što me nisu podržavali koliko su trebali, što su mi potpuno srozali samopouzdanje stalno me uspoređujućui sa sestrom koja je uvijek bila bolja, uspješnija....zamjeram im što u najtežim trdnucima nisu bili uz mene (kad nisam uspjela upisati faks), već su me maltretirali da nisma dovoljno učila, trudila se.... Zamjeram mami što se uvijek ponašala ko najveća žrtva, stalno je to govorila koliko se ona žrtvovala za nas (još i danas). Nismo bile gladne, školovali su nas, imale smo čistu odjeću, ali neki osjećaj sigurnosti kod njih nikad nisam osjećala...zato to sve sad imam kod svog mm-a i u svojoj prekrasnoj obitelji koju sam si sama stvorila i za koju se s puno ljubavi "žrtvujem".
Intelektualno samosvjesna, moralno izbalansirana i dosljedna, emocionalno topla i do dna svojeg bića posvećena prepoznavanju onoga tko sam ja, moja se mama pokazala toliko doraslom različitim životnim ulogama istovremeno, da je svojom osobnošću i životom pred mene stavila uzor koji neće biti lako nadmašiti. Eto, to joj “zamjeram”! Da se pokazala nesavršenijom, bilo bi mi puno lakše postati boljom od nje.
ovako... ;)Citiraj:
Pliska prvotno napisa
Moji su rastavljeni, zamjeram im sta je situacija do pocetka rata bila takva da se ja ne sjecam uopce tog perioda, dok mi netko nesto ne isprica i ne podsjeti me. Ocu zamjeram sta je sebicni egocentricni sustav dovoljan sam sebi, koji uzima sebi za pravo da nakon 15 god izbivanja dodje i bratu i meni soli pamet o zivotu, nasem, u kojem nije sudjelovao, a djetinjstvo nam je bilo lose i traumaticno iskustvo, zahvaljujuci i njemu i ratnim okolnostima. I da ga jos vise zaboli, ispali smo bez njega savrsena djeca. Majci ne zamjeram, odgojila nas je u odrasle, zdrave, moralne i postene ljude unatoc svojim losim mogucnostima i perspektivi, ali tuzna sam jer je negdje putem zaboravila sebe i ispustila zivot iz svojih ruku, toliko da joj ni sada kad sam odrasla ne mogu pomoci da se vrati na pravi kolosijek. A vremena vise nema jer je tesko bolesna i jako mlada.
Ponešto i ništa.
Prepoznajem se u mnogim prethodnim postovima, ali najviše ipak u ovome:
Tatu i njegovu sestru ostavila je majka kad su bili još jako mali, ali nije otisla daleko, tek nekih 200-tinjak metara. Trčali su svakodnevno k njoj i pitali je kad će ih uzeti k sebi, a ona je govorila "Sutra, sutra..." Pa bi došli sutra, i tako su dolazili i dolazili... Pa odustali. Radije ne zamišljam bol koja je morala pratiti taj odustanak. Navodno je baka nekoliko godina prije smrti rekla da je IPAK trebala uzeti djecu k sebi. Za tu je spoznaju (ili za njezino izgovaranje?) trebala 60 godina.Citiraj:
Anita-AZ prvotno napisa
Mama je imala nešto lakšu, ali ne prelaku životnu priču.
Oboje su malo dobili. U usporedbi s tim dali su mnogo. To mnogo može se nekomu učiniti malo. Kad se to meni učini malo, kažem si isto ono što je za svoje roditelje napisala Anita-AZ - njihov je napredak sigurno veći od mojega. Druge, pa i roditelje, možemo razumjeti samo u kontekstu njihove životne priče, one koja je počinje davno prije nego su postali naši roditelji.
Htjela sam napisati da nemam ružnih sjećanja, Bože kako ljudski mozak brzo blokira negativnosti. Sa 15 godina morala sam biti stražar starijoj sestri koja je bila u "nepodobnoj" vezi, stajati ispred nje kad je udaraju, sakrivati njene izlaske,... I muka mi je što njihov "odgoj" još nije prestao idalje smatraju da sve moje odluke od kupovine kruha do promjene posla oni moraju odobriti.
Ne zamjeram im ništa, bili su super starci, doduše sa tipično tradicionalnom podjelom uloga (i ponašanja), ali to su bili oni, onakvi kakvi jesu po svojoj naravi: mama brižna, topla i nježna, tata tradicionalan, autoritativan, strog. Iz današnje perspektive gledano radili su sve kako su najbolje znali i, nešto jako bitno, prilično vremena (za današnje pojmove) provodili s nama.
ništa im ne zamjeram.
u pubertetu sam zamjerala dugotrajne razgovore koje sam ja doživljavala kao "pilanje" i "tlačenje" i "ispiranje mozga".
a danas sam im zahvalna na svim tim satima sidenja za stolom, objašnjavanjima, pričama, sugestijama, ali i zabranama jer tek kad mi je iz gujice došlo u glavu šta sam sve radila shvatila sam koliko su imali ljubavi, strpljenja i poštivanja mene kao svog diteta i individue da mi ukažu na moje "gluposti". :heart:
vjerujem da samopouzdanje koje imam mogu uvelike njima zahvaliti.
a tako nastojim i svoju princezu odgajat - razgovorom, pa makar i "pilanjem" po ganglijima.
E ovo je stvarno tužno!
Koliko tuge čuči u ljudima. Pa svijet još i dobro funkcionira.
Sad sam stvarno umorna od tih iskustava.
Moj zaključak bi bio:
nikome nije savršeno bilo niti bude. Ali mislim da trebamo mi svi roditelji što više neprestano raditi na sebi i slušati našu djecu jer će onda i oni nas moći čuti.
svima :love:
Anita-AZ je napisala/o:
To je istina iako su moji mama i tata iz totalno drugačijih obitelji, mama je imala strašno strog odgoj, kad je sa 12 god. dobila menstruaciju, djed je nije puštao van iz dvorišta :roll: Ona je zato sa 17 god. namjerno zatrudnila jer je u tome vidjela spas iz zatvora. Tata je s druge strane živio u totalno nesređenoj obitelji jer je moj djed (muzičar po struci) skakao iz kreveta u krevet, nikada nije sudjelovao u odgoju, doma su bile samo svađe. Iz tog je razloga on od malih nogu bio stalno vani, na ulici. Bježao je od grozne situacije kod kuće. Prvi topli obrok u obiteljskoj atmosferi iskusio je kad je preselio kod moje mame i njezinih roditelja.Citiraj:
A kad pogledam što su oni doživljavali od svojih roditelja, mogu samo ponoviti da je njihov skok i postotak u napredku roditeljstva prilično visok i ako sam ja napredniji roditelj za 32% od njih, oni su bar za 76% od svojih.... što je puno.
Ako ništa drugo, moji su se roditelji stvarno trudili da mi imamo obitelj i to sigurnu i sretnu. Jako su puno, a i dan danas, rade na svom braku da ne preraste u dosadu i naviku. Kao brak, njihov je stvarno primjer super braka. Ali izgleda da su se toliko trudili i brinuli da im brak uspije da su zaboravili da se treba isto toliko potruditi i oko odnosa s djecom. Prije svega, nikada nisu naučili prihvatiti ljude po onome što stvarno jesu. Njihov visoki kriterij mi je doslovno uništio život. Nikada nisam bila dovoljno dobra, vrijedna, pametna,... :( Nije lijepo živjeti uz takvo saznanje.
Zamjeram tati, mami ne :heart:
Ona je bila okosnica svega, stup-temeljac...Ona je sve držala u svojim rukama i mogu biti samo zahvalna za takvu ljubav :love:
Neću gledati na to kako je tata odrastao (kao s vukovima) jer smatram da je sam dođao u godine kad je mogao odlučiti želi li slijediti primjer svojih roditelja ili se potruditi za nešto drugo i bolje. Ne opravdavam ga zbog njegovih "vukodlaka" nikako
To što su me sputavali u mojim željama, ma koliko možda promašene bile.
U osnovnoj sam htjela trenirati rukomet i sve je bilo ok ako se neka natjecanja nisu održavala vikendom. Točno se sjećam jedne subote kad smo imali školsko natjecanje, ja golman i na pola natjecanja moram otići jer idemo k baki kojoj idemo svako malo. Bilo im je preče to, nego da ja "odradim" natjecanje do kraja. Stari me nije tio upisati na rukomet u neki klub jer "kaj bum ja bila tam neka prostakuša" (sportašice po njemu puno psuju :roll: :x ).
Kad sam htjela pjevati u zboru u nižim razredima isto nisu imali vremena voditi me na zbor i na nastupe...
Pa sam tako svremenom i prestala uopće imati volje za bilo šta, samo sam sjedila doma i buljila u tv. Valjda je nima pasalo da me stalno imaju na oku :evil: .
To im jaaaaaaako zamjeram.
ne zamjeram im baš ništa. iako su nesavršeni i iako sam svjesna svih grešaka koje su napravili.
napravili su ih ne znajući bolje. čak sam zahvalna što sam naučila što NIJE dobro pa neću to ponoviti sa svojom djecom
To što su odgoj mene (od nepune 3 godine života)prepustili drugima(rodbini)dok su oni zarađivali lovu u Njemačkoj.
sorry na OT, ali me ovo podsjetilo na mamine traume iz djetinjstva kad je njoj njen otac branio bavit se rukometom i atletikom jer "zna se ko se skida u kratke gaće" :shock:Citiraj:
ana.m prvotno napisa
i ona ima traume iz djetinjstva s ocem koji je bio više nego tiranin, makar u ono malo vrimena koje bi proveo doma :evil:
Ista stvar i kod mene.I zbog svega toga sve ono što radim čini mi se nekako prosječno i nedovoljno dobro.Jer moja majka je i u ono vrijeme,kad je bilo uobičajeno i tući djecu i ne posvećivati dovoljno pažje djeci i sto drugih negativnih stvari,bila puno bolja,mudrija,fleksibilnija,blaža,emotivnija,komp letnija nego su mnoge majke danas.Pa,uspoređujući sebe s njom,ja nisam ni upola takva.Ali to je ipak moj problem,ona je bila za moj pojam savršena mama.Citiraj:
Pandora Aura Monroe prvotno napisa
Eto,ne valja kad nisu dobri,ne valja kad su savršeni :mrgreen: :lol:
Ocu zamjeram sve od mog rođenja pa do udaje.Bio je grozan i mami mogu zamjeriti jedino što se nije razvela
Jedino što uz ovo moram istaknuti je kako je "tata uvijek u pravu" i on sve najbolje zna i isto me tako želi usmjeravati u odgoju moje djece, ali se ne dam, pa tu izbijaju konflikti. Za njega je batina iz raja izašla.Citiraj:
Pliska prvotno napisa
Ne zamjeram im apsolutno nista! Za ljubav, strpljenje i vrijeme posvećeno meni i seki, zaslužili su čistu desetku :heart: Jedino je malo teško kad u pubertetu otkriješ da nisu savršeni... a onda malo kasnije nisi ni ti sam! Ali, kako je o nesavršenostima krasno napisala Anita A-Z
Nadam se samo da ću ja sa svojim kratkofitiljnim temperamentom ostati sa svojom djecom u tako lijepim odnosima. I da ću im moći toliko toga pružiti.Citiraj:
Osjećam ih kao dio sebe... i imam s njima odnos kao i sa najboljim prijateljima..., ne moramo se u svemu slagati da bismo se voljeli.... mogu mi ići na živce ili ja njima u nekim određenim fazama... ali to opet sjedne na svoje, najčešće uz dozu učenja i mudrosti koju sam ja (ili su oni) popila(i) prije tog "sjedanja".
ništa! mama se cijeli život žrtvuje za mene (ali tata isto),radi po cijele dane ali i sada kada je baka je 100% uz mene i moju kćer,daje 200% sebe za nas što nekada ima kontra efekt pa nas malo nervira ali sve u svemu SJAJNI RODITELJI. :heart:
kada sam bila manja tata je često izbivao iz kuće radi obujma posla(direktor koji svaka dva dana putuje na sastanke diljem lijepe naše :) ) ali uvijek je bio TU za mene kada ga trebam..na sve moje želje i željice su skakali :mrgreen: ,sve mi priuštili (treba zahvaliti i dragom Bogu na tome),vodili me na 1001 aktivnost od škola plivanja,jahanja,gimnastike,tenisa,skijanja...ali se na ničemu nisam "zadržala" :mrgreen: što je mami kao prof tjelesnog malko razočarenje :lol: :lol:
jedina zamjerka je što mi je mama PUNO pomagala oko svega(čitaj SVE ZA MOJU KĆER) tako da i dan danas će uzeti usisavač u ruke i usisati stan da ja nemoram :roll: što ponekad dobro dođe ali nikada nisam MORALA kao dijete spremati itd tako da je to loše zapravo!!
Možda, poricanje, inače danas kada sam i sama roditelj totalno ih razumijem, i nadam se da ću učiti iz njihovih pogrešaka i probati doseći sve ono dobro što su mi pružili, a to će biti teško.
Hvala, mama i tata :heart: