Citiraj:
Isusovi recepti
Pratimo naše svakodnevne reakcije. Vrlo često si prigovaramo da smo prenagli, da nepromišljeno djelujemo i da se damo izazvati zlom. Na grubu riječ spremni smo uzvratiti jednakom ili još gorom grubošću. Ako nas netko u nečemu zakine, radujemo se ako mu uspijemo vratiti istom mjerom.
Ljude koji nas ne simpatiziraju ili ne vole ni mi ne volimo. Čini se kao da još uvijek među nama vlada zakon davnih vremena kad još nije bilo ni Isusa ni evanđelja, kad još nije bilo civilizacije koja se temelji na porukama o Kraljevstvu Božjemu. Kao da se ponašamo prema riječima: 'Oko za oko, zub za zub!' Bojimo se da ćemo pred očima svijeta ispasti slabići i kukavice ako ne znamo uzvratiti na udarac ili, po mogućnosti, još jače udariti protivnika.
O ljudima se govori kao o prijateljima ili neprijateljima, a ne misli se na čovjeka kao bližnjega. Evanđelje nas ni u kom slučaju ne želi ohrabriti na takvo ponašanje. Za Isusa svaki je čovjek bližnji, vrijedan pažnje i ljubavi. Zapravo svaki mu je čovjek brat. Isus u svom srcu ne nosi neprijateljstvo. Svaki takav osjećaj nije vlastit njemu, a ne bi smio biti vlastit niti njegovim učenicima. Isus i neprijatelje ljubi. On zapravo ljubavlju pobjeđuje svako neprijateljstvo.
To je novi način osvajanja svijeta za dobro, za Kraljevstvo Božje. Tako nastaje novi poredak, novi svijet, novo doba, ono Kristovo u kojem će vladati ljubav i radost. Svako neprijateljstvo se u Isusovom kraljevstvu treba nasukati na ljubav i dobrotu. Da bi nam pomogao, Isus ima i određena pravila, mogli bismo reći recepte za ispravno ponašanje i nasljedovanje njegovog načina djelovanja. Puno vremena, živaca i zdravlja trošimo na dokazivanje svoga prava. Ne želimo da nas drugi izigra, čak ni ako u traganju za pravdom izgubimo daleko više sredstava i vremena. Isus poručuje: 'Ako vas netko prisiljava da idete s njim milju, pođite dvije milje.'
To zvuči previše jednostavno da bi nam se činilo ispravnim. A ipak, usudimo li se povjerovati Isusu, neutralizirat ćemo mnogo negativnih osjećaja i kod sebe i kod drugih.
Agresija drugoga može se suzbiti samo ljubavlju i prihvaćanjem. Ako na agresiju uzvraćamo agresijom, ona se udvostručuje. Ako na mržnju uzvraćamo mržnjom, nastaje razdor i nemir. Ali ako na mržnju ili na nečiju agresiju uzvratimo mirom i ljubavlju, nestaje agresije, nestaje mržnje.
Nestaje kod onoga koji tako prema nama nastupa, a ni mi ne dajemo prostora da se ugnijezdi u našim dubinama. Isus nam ne preporučuje ništa što i sam ne čini. Svaka agresija i mržnja odbija se od njegova čistog srca. On jednostavno ljubi. Ljubi čitavim bićem, ljubi svakog čovjeka, jer je svaki čovjek dijete Božje, a nama brat i sestra. Svojom ljubavlju i praštanjem Isus je pobijedio mržnju i grijeh svijeta. Samo svijet bez mržnje ima budućnost, samo to je recept za novi svijet Isusova kraljevstva.
fra Zvjezdan Linić
Citiraj:
Sabiranje Crkve pod Križem Isusovim
6. Korizmena - Cvjetnica - Službeni latinski naziv Nedjelja palmi o muci Gospodnjoj potječe od jeruzalemskih kršćana koji su se od 4. st. skupljali popodne na Maslinskom brdu, tu slavili produženo bogoslužje riječi te uvečer u procesiji, s granama palme ili masline u ruci, ulazili u Jeruzalem.
Službeni latinski naziv Nedjelja palmi o muci Gospodnjoj potječe od jeruzalemskih kršćana koji su se od 4. st. skupljali popodne na Maslinskom brdu, tu slavili produženo bogoslužje riječi te uvečer u procesiji, s granama palme ili masline u ruci, ulazili u Jeruzalem. Time su vjernički ponovno uprisutnjivali Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem pred početak muke. Običaj se širio s vremenom po Europi, gdje su vjernici upotrebljavali zelene grane i drugih drveća te ih nakon sudjelovanja u bogoslužju stavljali u svoje domove ili na polja sa željom da Bog od njih odgoni zle sile i nevrijeme. S vremenom je uveden liturgijski blagoslov tih grančica na Cvjetnicu pred svečani ophod kako bi postalo očitije da zaštitna moć zelenih grana proizlazi iz blagoslova Crkve, a ne od nekih magijskih sila.
Mesijanski ulazak u Jeruzalem prvoj je Crkvi bio tako važan da su ga zabilježila sva četiri evanđelista utkavši u izvještaj elemente svoje teologije. U ovoj liturgijskoj godini čitamo danas Matejev izvještaj. Njemu su vlastiti sljedeći elementi:
- citat iz Iz 62, 11 i Zah 9, 9 o Mesiji mirotvorcu koji jaši na magarcu, dok narod priželjkuje Mesiju ratnika na konju (r. 4-5);
- da bi proročanstvo bilo što doslovnije ispunjeno, Matej bilježi kako je mnoštvo stavljalo haljine na magaricu i magare a Isus "uzjaha na njih" (r. 7);
- mnoštvo kliče "Hosana Sinu Davidovu" (r. 9), jer je Matejevoj Crkvi važno istaknuti da je Isus Mesija iz roda Davidova.
Mi u svojoj liturgiji spominjemo danas Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem. Blagoslovljene grane ne možemo nositi u procesiji kroz mjesto u kojem živimo, ali i pojedinačni hod s liturgije s granama vanjski je znak naše vjere u Krista.
Danas čitamo muku po Mateju. U gradi vlastitoj Mateju kroz povijest muke istaknuto je sabiranje vjernih Židova i prvih pogana oko Isusa raspetoga. Time nas Matej podsjeća da smo svi mi krštenici Crkve zato što se sabiremo oko križa Isusova. Središte Crkve u svakoj župi jest Krist raspeti i uskrsli. To nastojmo proživljavati u tjednu muke Gospodnje.
Lica svojega ne zaklonih od pogrda ni od pljuvanja (Iz 50, 4-7)
Ovaj odlomak sržni je dio treće pjesme o Sluzi Patniku u Izaijinoj knjizi. Podsjetimo se sadržaja svih četiriju pjesama: u prvoj Bog predstavlja Slugu kao svoga miljenika (Iz 42, 1-9), u drugoj Sluga govori o svome proročkom zvanju (Iz 49,1-6), u trećoj se Sluga žali na teškoće u vršenju proročkog poziva (Iz 50, 4-9), u četvrtoj Sluga biva nasilno ubijen a Bog njegovu smrt okreće u izvor blagoslova za sve (Iz 52, 13 - 53, 12). U našem današnjem odlomku Sluga zahvalno priznaje da mu je Bog dao "jezik vješt" u krijepljenju umornih i naviještanju poruke spasenja među sužnjima u Babiloniji. Međutim on je najprije Božji učenik koji već ranom zorom sluša riječ Božju, o njoj razmišlja da bi je kasnije mogao drugima prenositi i tumačiti. Reci 5-7 sadrže teškoće na koje Sluga nailazi u obavljanju svoga tješiteljskog i navjestiteljskog poziva. Takve su teškoće imali i drugi Izraelovi proroci (usp. Am 7, 10-17; Hoš 2, 6-10; Jr 20, 7-18). Kad kaže da mu je Bog otvorio uši a on nije uzmicao, Sluga podsjeća na intimni doživljaj poziva koji je bio tako snažan da mu se nije mogao oduprijeti unatoč očekivanom osporavanju. Bog ga je ne samo pozvao nego i nadahnjivao u proročkom djelovanju, a to je djelovanje njegovim zasužnjenim sunarodnjacima moglo izgledati kao rušenje vjerske tradicije. U tome je ovaj Sluga slika Isusa kojega sude vjernici iz vlastitog naroda misleći da on potkopava vjeru u narodu Božjem. Brada je na Istoku onog vremena bila ukras i ponos muškarca. Čupati nekom bradu bila je teška uvreda. Sluzi to čine, a on uz to podmeće leda, ne zaklanja lica. Osjeća da Bog od njega traži upravo takvo obavljanje službe i zato se neće smesti ni postidjeti.
Ovaj Sluga slika je Isusa koji stoji pred smrtnom osudom ako ne povuče svoje tumačenje Božje riječi i ne ublaži svoju kritiku okamenjenih vjerskih institucija u vlastitom narodu. Iako ga čeka nasilna smrt, ni on se neće smesti ni postidjeti, jer vjeruje da će Bog njegovu patnju pretvoriti u izvor blagoslova za sve ljude.
Poslušan do smrti na križu (Fil 2, 6-11)
Ovaj odlomak iz drugog poglavlja Poslanice Filipljanima himan je u čast Kristu, kao trajnoj slici Božjoj, koji se ponizio uzevši pravo ljudsko tijelo i pristavši na smrt na križu. Pavao je uvrstio ovaj himan u svoju poslanicu radi pouke o vjerničkoj poniznosti i međusobnom podnošenju. Prije toga, u r. 3-5, moli vjernike da među njima ne bude suparništva ni umišljenosti. Potiče da druge "smatramo višima od sebe", da se staramo "ne samo svaki za svoje nego i za ono što se tiče drugih". Pravi uzor u poniznosti jest Krist ponižen utjelovljenjem, kojim je uzeo "lik sluge", i križem, na kojem se pokazao poslušnim Ocu "do smrti na križu".
Uočimo kontrast kojim završava prvi dio himna i počinje drugi: "Ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime... Gospodin" (r. 8-9.11). Isusova se poniznost sastojala ne samo u prihvaćanju da živi kao običan čovjek nego i u mesijanskom djelovanju među galilejskim seljacima, ribarima i trgovcima, u prijateljskom postupanju prema grešnicima, u ozdravljenju malih ljudi kojima drugi nisu htjeli ili nisu mogli pomoći. Namjerno je odabrao takav način djelovanja i predstavljao se kao onaj koji je blaga i ponizna srca (usp. Mt 11, 25-30). Nasilna smrt uslijedila je kao prirodan produžetak i potvrda svega onoga što je činio i govorio objavljujući dobrotu Božju prema svima ljudima. Zato ga je, kaže himan i Pavao s njime, Bog preuzvisio. To je novozavjetni izraz ne samo za uskrišenje Raspetoga nego i za unošenje u stanje eshatonske proslavljenosti te sjedanje zdesna Bogu. Iz tog uskrsnog i proslavljenog stanja Krist može spašavati sve ljude. Upravo zato imaju se pred njim prignuti anđeli na nebu (nebesnici), ljudi na zemlji (zemnici) i pokojnici (podzemnici). Svi oni kliču sa zajednicom krštenih: "Isus Krist jest Gospodin!" To je kratko vjerovanje prve Crkve. Priznavati Isusa Gospodinom znači vjerovati da je sada u proslavljenom stanju s Bogom te da može spašavati one koji se vjerom oslanjaju na njega i krštavaju u njegovo ime.
Vjerni Židovi i prvenci pogana pod križem ulaze u Crkvu (Mt 26, 14 - 27, 66)
Matej je u svojoj povijesti muke više od ostalih evanđelista istaknuo nastajanje Crkve pod križem. Samo on ima u povijesti muke zgodu o smrti Judinoj (27, 3-10). Ona dobiva puno značenje iz Judina vladanja na oproštajnoj večeri. Kad je Isus najavio da će ga jedan od sustolnika izdati, apostoli se snuždeni glasno pitaju: "Da nisam ja, Gospodine?" (Mt 26, 23). Matej je to formulirao imajući na umu razbježavanje svih učenika (usp. r. 56b). Svi su kukavički pobjegli i zato su na Isusovu najavu znali da Isus zna o njima više nego oni sami. Ponizno su pitali da nisu možda oni. Pitao je i Juda, a Isus mu je dao do znanja da zna za njegovu namjeru (r. 25). Kad je Juda opazio da Isus neće učiniti čudo u prilog sebi te da mu predstoji sigurna nasilna smrt, vraća novac dobiven za izdaju i oduzima sebi život. Iako je - kao Petar koji je izašao nakon izdaje van i gorko zaplakao u znak spremnosti na obraćenje - znao da Isus nije zlopamtilo te da rado oprašta, nije smogao snage za ponizno kajanje. Matej bilježi da se po njegovoj izdaji ostvarilo proročanstvo o odbačenom vođi (usp. Zah 11, 12-13 i Jr 32, 6-9). Time se raskida savez između Boga i njegova naroda Izraela te otvara mogućnost za sabiranje pogana u novi narod Božji.
U procesu pred Rimljanima nije bilo dovoljno izaći s optužbom da se Isus pravi transcendentalnim Mesijom Pomazanikom, koji je Sin Božji (usp. Mt 26, 63-64). Zato su tužitelji tu optužbu iskrenuli u političku: ako je Isus Mesija iz kraljevske loze Davidove, onda se pravi židovskim kraljem (usp. Pilatovo pitanje u Mt 27, 11). U toku suđenja pred Pilatom upraviteljeva žena poručuje: "Mani se ti onoga pravednika jer sam danas u snu mnogo pretrpjela zbog njega" (27, 19). U njoj vidi Matej i prva Crkva s njime prvence pogana koji se zanimaju za Isusa i traže informaciju o njegovu pokretu, o kršćanstvu. To je još više naglašeno ispoviješću sastanka nakon izdahnuća Isusova: "Satnik i oni koji su s njime čuvali Isusa vidješe potres i što se zbiva, silno se prestrašiše i rekoše: 'Uistinu, Sin Božji bijaše ovaj" (27, 54).
Marko i Luka kažu da je ovu ispovijest izrekao samo satnik, a Matej ističe i njegova tri druga koji su od strane rimske vlasti bili zaduženi za javni red u toku izvršenja smrtne kazne nad osuđenikom. Pripisujući ispovijest pod križem svoj četvorici vojnika, Matej govori iz iskustva svoje Crkve sastavljene od obraćenih Židova i pogana. U Crkvu mogu ući svi koji pristaju uz Raspetoga kao Sina Božjega, kao Gospodina. Pritom se već kršteni trebaju tako ponašati prema zainteresiranim Židovima i poganima da oni požele u Crkvu ući i u njoj ostati.
Matej jedini spominje uskrsnuće mrtvih na Veliki petak (usp. 27, 51-53). Sam potres, razdiranje hramskog zastora i ovo uskrsnuće mrtvih znakovi su kojima Božja priroda prati umiranje nevinog pravednika, kidanje Starog saveza i nastajanje Crkve kao zajednice Novoga saveza. Matej ne čeka uskrsno jutro da navijesti novi život uz Krista. On povezuje otajstvo križa i uskrsnuća. U svjetlu uskrsnog jutra vidi početak Crkve sabrane od Židova i pogana već pod križem Isusovim.
Ovakva povijest muke prema Mateju podsjeća nas najprije da je Crkva sastavljena od obraćenih grešnika poput Petra. Tko doživi svoju moralnu slabost i vjeruje kako mu Bog u Isusu oprašta, može u Crkvu ući i u njoj ponizno ustrajati. Nadalje, Crkva su svi oni koji se sabiru oko križa Isusova -Židovi i pogani. Isus je središte Crkve. To nikada ne smijemo smetnuti s uma, osobito u ovim danima Velikog tjedna.
KTA/KNI
