Ginger je napisala da je MPO shvatila kao priliku i to je istina,samo je ponekad teško izdržati sve te prilike i izazove ali ono što nas ne ubije samo nas ojača.,
Printable View
Ginger je napisala da je MPO shvatila kao priliku i to je istina,samo je ponekad teško izdržati sve te prilike i izazove ali ono što nas ne ubije samo nas ojača.,
i to je istinaCitiraj:
ici prvotno napisa
nije da se nisam naplakala, jesam, i to koliko....
al dalje se mora...
Kao što piše u mojem potpisu " Dok dišem nadam se". Svaki postupak nada da je baš taj posljednji. Puno suza i tuge, a opet odnekud toliko snage i želje za dalje. Ponekad ni sama ne znam odakle sva ta snaga. Sutra je novi dan i nova nada i jednostavno se ide dalje. Brzo se zaboravi ono što je iza i samo se gleda kako i kada dalje. Ne osjećam se kao da imam toliko postupaka iza sebe jer sam ih odtugovala i ostavila iza sebe i jedva čekam novi. Sutra će biti bolje, a ako ne onda prekosutra ili dan iza toga...
kod mene je također iz mjeseca u mjesec drukčije. Sjećam se prije pola godine, nije prošla večer a da mi suze nisu došle na oči uz razmišljanje šta sam ja to DRAGOM BOGU skrivila pa mi nedopušta da iskusim biti majka. A svako malo bi neko od mojih poznanica došao reći mi kako će dobiti bebu. Kako to ubija! Ali eto već pola gosine jednostavno sam bila pomirena sa činjenicom da će biti i to, nekako ćemo već dobiti svoga anđela. Ali sad me je već počelo opet hvatati neka tuga i nostalgija. Moj MM je isto povučeniji i teško mu je o tome pisati, imam prijeateljice ali to nije to kad te u biti nekuže. Većina ih ima djecu, a teško je to shvatiti kad ti nemaš taj problem. A kad mi kažu trebaš se samo opustiti najradije bi ih zadavila - KODA JA TO NEZNAM - a vidila bi ja njih!
Kako se nosim s tim? Ne nosim se ja već moje srce i moja duša.
Ponekad me čudi kako moje jadno srce svu ovu bol i tugu izdrži.Ali eto iz mjeseca u mjesec na trenutke jako boli pa onda opet malo manje. I tako u nedogled. A nada! Tu je negdje oko mene.Dođe eto da je ne zaboravim pa opet ode.. A u noči tihoj ja tiho suze lijem i bojim se da me MM ne čuje jer i njemu je dovoljno teško. Ne neznam što bih napisala. Da nosim se s time kako ni sama neznam. I koliko dugo još i do kada ne znam. :cry:
Podižem ovu temu iz prašine samo da se vidi da su većina cura koje su pisale sada mame:-), mi koje nismo još se borimo i ne damo se! I dalje nas gura srce, kako je Corina rekla, i vjerujem da dogodine, ako opet neko podigne ovu temu-puno potpisa će se promijeniti!
I ja sam prvo to išla gledati koliko se potpisa promjenilo u 2 godine...
Kako vrijeme prolazi meni je sve teže i teže čekati, svaki novi ciklus, nove pretrage, nova bolnica... E, to me je ubilo, i bacilo nekoliko koraka unatrag. Nikako doći do novog, idućeg postupka. Ostala sam nekako bez snage, ove četiri godine su me ubile, i nekako imam dojam da su mi doktroi potrošili dragocjeno vrijeme, kad smo prije tri godine krenuli u pretrage sa mnom je sve bilo ok, a do prvog postupka čekali smo skoro dvije godine. I sad sam se našla u situaciji s povišenim FSH, slabom reakcijom na stimulaciju, a o spermiogramu i onih nekoliko komada koji se mm-u tu i tamo pojave ne želim niti razmišljati. Nadam se da ću opet skupiti snage i volje za optimistično krenuti naprijed... Trenutno se ne nosim dobro s tim...
nedam se..i nadam se...borim se....pa padnem..pa ustanem....pa se opet borim,
ne znam koliko jos....koliko mogu podnijet - ali borim se fizicki i psihicki navise da ne puknem...molim Boga samo da se ne prestanem borit.....uglavnom,trudim se biti jaka....iako sam jako osjetljiva dusa, placem za svakom sitnicom , sama se sebi nekad cudim koliko mogu podnijet poraza i nastavit dalje....
jucer sam baš razmišljala da bi bilo dobro imati temu gdje možemo reći što osjećamo..Ja sam između postupaka relativno ok (iako me je ova borba totalno promijenila kao osobu, nema ni traga onoj snazi i samouvjerenosti od ranije), no pred postupak postajem opsjednuta,samo razmišljam i kalkuliram o stimulaciji, ev. ishodu punkcije, što i kako bi bilo bolje, ništa mi se ne da, depresivna, tlaka mi je bilo što što nema direktno veze s postupkom...kao da unaprijed oplakujem neuspjeh...o uspjehu ne smijem niti pomisliti jer mi se to ionako cini kao nešto što se događa drugima...ne znam zašto je to tako...
zedra, moj odgovor na pitanje zašto me trenutno ništa ne zanima što nije u vezi MPO je taj da je to moja trenutna životna faza, najvažniji projekt i ništa nije važnije od postupka koji slijedi, bete koja se čeka i planiranja za dalje. Lakne mi kad postupak prođe jer se mogu posvetiti drugim stvarima i veseljima, ali to kratko traje i opet postane važan samo postupak koji dolazi. Prihvatila sam da je to sad tako i pokušavam izvući iz toga najbolje što mogu (puno novih znanja i novih prijateljstava:-)). I meni se čini da se uspjeh događa drugima, al pokušavam zadržati optimizam.
Totalno potpisujem ovo, jer se baš tako ja osjećam...čekajući taj prvi postupak, totalno sam napeta, ne bi rekla živčana ali tako nešto...znam da kad krenemo da će sve biti ok, ali samo to čekanje mi se čini taaaako dugo...(a čekamo 3 tjedna!)Citiraj:
Shanti prvotno napisa
uglavnom, znam da treba dignut glavu gore, skupit hrabrosti, pozitivne energije i strpljenja, ali imam osjećaj da se još nisam suočila s time da nam to zapravo treba...mislila sam, ma doći će samo od sebe,ali nije...tako da se sad u meni odvija teška borba jer znam šta me sve čekai znam da to nije lako, ali uspjet ću...znam da hoću!
:-* i ~~~~~~~~~~~~~~ svima!!!