Kako ste preboljeli....

moji su bili jako jako overprotective i paničari i svašta, pa se ja dosta trudim ne ponoviti taj obrazac sa svojim djetetom/uskoro -djecom :heart:/.
ja znam kako je utjecalo na mene, i to me stalno podsjeća da to ne radim. naravno da se događa da i ja izgovaram rečenice svoje mame i sl., ali sam uvijek toga kasnije svjesna i stvarno pokušavam to kontrolirati.

mislim da samim time što smo svjesni tih obrazaca iz prošlosti koji se ponavljaju kroz nas, mi ih zapravo ipak svjesno umanjujemo, barem se trudimo, i ne, nećemo biti "isti naši roditelji".
malim koracima i promjenama mijenjamo to "obiteljsko naslijeđe" koje na žalost ponesemo iz djetinjstva sa sobom.

ovo što maja kaže je istina; tako puno i previše očekujemo od sebe, savršeno roditeljstvo ne postoji.

Citiraj:

---

anchie76 prvotno napisa

Da li je realno za ocekivati da ne ponavljamo ciklicki jedno te ista sr***?

Doduse nije isto da li se velika ili mala sra** ponavljaju :/

---

Ne stignem sve procitati pa cu se uhvatiti samo ovoga. Realno je za ocekivati ali pod nekim uvjeima. Naime, mi smo neke obrasce ponasanja usvajali godinama, doslovno. Ono sto nije realno (mozda je i Maja na to ciljala) je ocekivati da cemo se tih istih obrazaca osloboviti istog onog trenutka kad ih postanemo svjesni.

Meni se cini kao da je to jedna od onih stvari za koje tvrde da ih se ne moze zaboraviti, tipa voznje biciklom ili plivanja. Ja sam sigurna da se moze ispraviti, ali mora jako puno vode proci ispod mosta da bi se to dogodilo. Treba neke nove nacine i reakcije ponoviti toliko puta da oni postanu konstanta. Treba svaki put uloviti i presresti samu sebe konstatacijom : Opet radim ____.

I onda valjda kad milijun puta ponovis nesto drugo, kad prodje bar pola od svih onih godina koliko smo obrasce skupljali, kad sveti slon prdne tri puta i padne kisa u Sahari, onda smo mozda "izlijecene".

Citiraj:

---

Lutonjica prvotno napisa

i isto se javilo tek rođenjem drugog djeteta. :/
a najviše me muči što sam takva samo prema zari.

---

i kod mene isto :/ i mrzim sebe što je tako! I kao kod Zhabice, čini mi se sve kao produkt umora i nimalo vremena za sebe (a veliki sam individualac).
Koliko god se iz sebe trudila izbaciti autoritativnost i perfekcionizam stalno mi se javlja "austro-ugarski predak" koji me teledirigira i vjerojatno je negdje na nebu zadovoljna što joj uspijeva.
Uhvatim se kako stalno trčim za A. (koja je doduše praščić u horoskopu) i naređujem - popravi ovo, očisti ono, ne crtaj po ovome nego po onome, pazi da se ne šporkaš, curi ti nos, ne hodaj bosa prehladit ćeš se, jedi pristojno, ne prolijevaj juhu, opet si promašila usta... :shock: Katastrofa!!!!
A kad izgubim živce dreknem, a ona u plač...pa onda tumačim, ispričavam se, govorim koliko sam umorna i zašto sam to napravila, koliko je volim (do Sunca, do Mjeseca, do Merkura i Venere...a ona meni: i ja tebe do Merkatora i Venere, a jel daleko taj Merkator?) i onda pazim par tjedana strogo se kontrolirajući, pa opet ispočetka...
Što je najgore, dobra je ko kruh, samo živa i zaigrana, pršti energijom. Treba samo da joj posvetim svoje vrijeme, a tu sam u manjku trenutno jer je M. JAKO zahtjevna beba :/ .

Citiraj:

---

marta prvotno napisa

I onda valjda kad milijun puta ponovis nesto drugo, kad prodje bar pola od svih onih godina koliko smo obrasce skupljali, kad sveti slon prdne tri puta i padne kisa u Sahari, onda smo mozda "izlijecene".

---

samo sta ce nam dica do tada vec narast :/

i pisat na nekom drugom forumu (ili ovdje) o istoj temi na, bas me zanima sta bi napisali...

ma je je, opet se sve svodi na to da treba radit na sebi. slazem se marta s tobom.

Citiraj:

---

Lutonjica prvotno napisa

i isto se javilo tek rođenjem drugog djeteta. :/
a najviše me muči što sam takva samo prema zari.

---

Mozes to pogledati i s druge strane, dobro je sto nisi takva prema obje. To je vec velika stvar, jer si toga svjesna.

Citiraj:

---

čokolada prvotno napisa

a ona meni: i ja tebe do Merkatora i Venere, a jel daleko taj Merkator?)

---

:lol: (skuzajte, al nisan mogla odolit)

Ja se skroz mogu prepoznati u ovim Zoraninim reakcijama, ali moram priznati da sam se ja nekako pomirila sa svim tim, ne preispitujem se više toliko i skroz sam prihvatila da će moja djeca biti neurotičari, kao i ja i kao x milijardi ljudi. Zapravo, cure, vi koje se toliko bojite reakcija koje su kopije onih vaših roditelja, mislite li da je vaš život loš, da ste vi loši ljudi? Da ste nesretne? Bi li vam život kao vaš bio prihvatljiv za vašu djecu? Ja sam nekako unatoč "ranjavanjima" u djetinjstvu zadovoljna kako sam se "izvukla", imam rana, nekad sam duboko nesretna, a nekad ekstatično sretna, no nije li to gotovo opće mjesto za čovjeka?
Sasvim sigurno bismo bile drukčije, bolje(?), sretnije(?).. nastaviti niz... da su se roditelji/skrbnici manje "iskaljivali" na nama, ali to je jednostavno tako bilo, ja sam skužila da mi vraćanje na to, mentalno "odlaženje" ponovo na ta mjesta, šteti, trudim se svojim roditeljima "zamjerati" samo ono što loše naprave sada. I kad se tako osjećam onda ne samo da se manje brinem oko toga što sam u nekom trenutku reagirala "kao moja mama" (iako je i to relativno, ja sam neka druga osoba nego moja mama, moja djeca nisu ja, cijeli kontekst je drugačiji) nego i puno rjeđe reagiram "kao moja mama" - loše uspomene ponekad trigeriraju direktno iste takve obrasce ponašanja.
Možda sve ovo može djelovati vrlo površno, možebit i je, ali ako polazim od pretpostavke da nitko od nas tu "zabrinutih" nije osoba s dubljim psihičkim poremećajima, nego samo osoba, takva kakva jest, s vrlinama i manama, onda se odbijam osjećati kriva za to što dajem djeci sebe onakvu kakva jesam, u paketu i s neurozama i ispadima. Pokušat ću biti što "bolja", kao što neprestano i pokušavam i stalno učim, ne samo s djecom, nego i s drugim ljudima koje volim i s kojima sam bliska, ali neću se opterećivati zamišljenom budućom štetom koju ću im napraviti. Tim više jer ne mogu zapravo niti znati kako će na njih u konačnici to djelovati, ali zašto bi djelovalo isto kako je djelovalo na mene? Previše pitanja, previše parametara i premalo vremena.

Citiraj:

---

Zorana prvotno napisa

McGrubi, kako onda uspjeti u odgoju djece ako kazes da ispricavanje uci kako je vazno ispricati se i to je to? Ja se njima ne izvinjavam u prazno, znam da sam pogrijesila. Kako izbjeci to da im prenosim poruku kako je ok gaziti neciji integritet i onda finom isprikom rijesiti problem? Koliko vidim, vecina nas ciklicki ponavlja jedna te ista sr***.

---

Ja ne mislim da isprikom rješavamo problem.
Ja se ispričam jer mi je žao. I to želim reći- da mislim da nije bilo u redu što sam nešto napravila, rekla i sl.

Razlika je između "žao mi je" i "oprosti".
Na drugome je kad će mi oprostiti. Namjerno sam napisala "kad", a ne "hoće li" :mrgreen:

Mi se zagrlimo i onda me obuzme takav fantastičan osjećaj...mrziš sebe što si uopće mogao biti ljut na to malo biće. :(

Ne mogu se bas u potpunosti sloziti s tobom Majo. Slazem se s ovim dijelom da nismo nasi roditelji nit su nasa djeca mi, ali obrasci ponasanja se prenose generacijama, barem prema nekim teorijama i cine stetu. Koja nije uvijek ista, ali je uvijek steta.

Mene vise muci sto ja SEBI radim, jer je to direktan nastavak onog sto su mi roditelji radili. Ne moram uopce vrpati po proslosti kad ju imam tu i sad. Svaka sporna recenica koju uputim djeci je istovremeno upucena i meni. :(

normalno je biti ljut
svi imamo pravo na taj osječaj

Citiraj:

---

MGrubi prvotno napisa

normalno je biti ljut
svi imamo pravo na taj osječaj

---

Naravno, ali to nema neke veze s ovim o cemu raspravljamo.

Citiraj:

---

Maja prvotno napisa

Zapravo, cure, vi koje se toliko bojite reakcija koje su kopije onih vaših roditelja, mislite li da je vaš život loš, da ste vi loši ljudi? Da ste nesretne? Bi li vam život kao vaš bio prihvatljiv za vašu djecu? Ja sam nekako unatoč "ranjavanjima" u djetinjstvu zadovoljna kako sam se "izvukla", imam rana, nekad sam duboko nesretna, a nekad ekstatično sretna, no nije li to gotovo opće mjesto za čovjeka?

---

moji su odgovori na ova pitanja svi pozitivni, ja se osijecam (uglavnom) sretno zato jer znam sto znaci bit nesretan i mislim da imam sasvim lijepo zivot jer znam sta ne zelim da bude i (uglavnom) mislim da nisan lose ispala a i moji roditelji su zapravo jako zadovoljni kako sam "ispala" i stalno mi to govore. koliko god bilo ruznih stvari bilo je i lijepih - poticanja, ohrabrivanja... nije sve bas bilo crno i vjerovatno me je ta mjesavina svega dovela do ovog sto sam sad.

Citiraj:

---

marta prvotno napisa

Ne mogu se bas u potpunosti sloziti s tobom Majo. Slazem se s ovim dijelom da nismo nasi roditelji nit su nasa djeca mi, ali obrasci ponasanja se prenose generacijama, barem prema nekim teorijama i cine stetu. Koja nije uvijek ista, ali je uvijek steta.

Mene vise muci sto ja SEBI radim, jer je to direktan nastavak onog sto su mi roditelji radili. Ne moram uopce vrpati po proslosti kad ju imam tu i sad. Svaka sporna recenica koju uputim djeci je istovremeno upucena i meni. :(

---

Ja samo ne mislim da je to sve skupa tako jako tragično, ne mislim da se ta šteta može sasvim izbjeći i granice mi nisu sasvim jasne.
Meni ovo što sam napisala nije nešto što sam promislila ili racionalizirala, tako mi se dogodilo.

Citiraj:

---

marta prvotno napisa

Ne mogu se bas u potpunosti sloziti s tobom Majo. Slazem se s ovim dijelom da nismo nasi roditelji nit su nasa djeca mi, ali obrasci ponasanja se prenose generacijama, barem prema nekim teorijama i cine stetu. Koja nije uvijek ista, ali je uvijek steta.

---

Obrasci se definitivno prenose generacijama... lijepo se sve vidi kroz genogram (valjda sam zapamtila naziv :mrgreen: ) obitelji. Nevjerojatno je to koliko u daljinu obiteljskog stabla sezu obrasci s kojima se mi danas borimo.

Citiraj:

---

Maja prvotno napisa

onda se odbijam osjećati kriva za to što dajem djeci sebe onakvu kakva jesam, u paketu i s neurozama i ispadima. Pokušat ću biti što "bolja", kao što neprestano i pokušavam i stalno učim, ne samo s djecom, nego i s drugim ljudima koje volim i s kojima sam bliska, ali neću se opterećivati zamišljenom budućom štetom koju ću im napraviti. Tim više jer ne mogu zapravo niti znati kako će na njih u konačnici to djelovati, ali zašto bi djelovalo isto kako je djelovalo na mene? Previše pitanja, previše parametara i premalo vremena.

---

evo ovako.

ja nisam zen mama. niti je to bila moja mama. u svom ponašanju prema djeci primjećujem više neki naslijeđeni goli karakter svoje mame, a manje način ponašanja, stalno ponavljane izreke i slično.

totalno se prepoznajem u ponašanju prema starijem djetetu, ali mislim (ne tješim se, nego to smatram činjenicom) da je prvom djetetu najteže. ono je uvijek "pokusni kunić" za roditelje, s njim se uvijek stvari događaju prvi put, a iskustva niotkud.

nisam prva, ali mislim da je mojoj starijoj sestri djetinjstvo i ispunjavanje očekivanja bilo puno stresnije nego meni. a znanje o tome je barem mali korak da moje starije dijete ne doživi to od mene.

Citiraj:

---

anchie76 prvotno napisa

Citiraj:

---

marta prvotno napisa

Ne mogu se bas u potpunosti sloziti s tobom Majo. Slazem se s ovim dijelom da nismo nasi roditelji nit su nasa djeca mi, ali obrasci ponasanja se prenose generacijama, barem prema nekim teorijama i cine stetu. Koja nije uvijek ista, ali je uvijek steta.

---

Obrasci se definitivno prenose generacijama... lijepo se sve vidi kroz genogram (valjda sam zapamtila naziv :mrgreen: ) obitelji. Nevjerojatno je to koliko u daljinu obiteljskog stabla sezu obrasci s kojima se mi danas borimo.

---

Pa možda je to onda dovoljan razlog da ne ometamo prirodan proces star stoljećima :mrgreen:

moram priznati da mene to sto nisam zen mama i to sto mi je prvo dijete pokusni kunic nimalo ne tjesi. ne zelim i dalje prenositi lose obrasce na buduce generacije moje obitelji.

Ja se slazem s Majom i anek. Mozda zato sto moji roditelji i nisu radili neke teske greske s nama, ne zamjeram im skoro pa nista (mozda tati pretjeranu strogost i naviku da sve mora biti po njegovom, koju smo mu nas tri skupa osvjestavale), a mozda stoga sto sam i takav tip osobe, koji ne zamjera puno ni dugo i trazi ono najbolje u svemu...
Ne zelim se opterecivati nekim buducim eventualnim stetama svakog mog cina - neke stvari pomalo osvjescujem i svaki se dan trudim biti sto bolja, sto radi malise, sto radi sebe inace, u cjelini, ali idem tako, dan po dan. I da, moja djeca sigurno nece biti savrsena, kao ni ja, a uostalom, da ja ispravim sve negativne obrasce roditelja, tko kaze da nisam unijela neke sasvim nove svoje, kojih nisam mozda ni svjesna... Mislim da nikada nece biti roditelja i djece bez takvih obrazaca, koji ce se uvijek ponasati bas onako kako bi trebalo, savrseno, bez dizanja glasa, bez nervoze, uz apsolutno postivanje granica, integriteta, samosvijesti i svega onoga sto tako volimo spominjati - nekako me vise podsjecaju na robote...

Meni se sviđa ovo što je summer napisala.

ode post a nisan dovrsila... daklem uglavnom ruzicasto uz poneke sive oblake

Citiraj:

---

Mene vise muci sto ja SEBI radim, jer je to direktan nastavak onog sto su mi roditelji radili

---

i ovo.

Citiraj:

---

Maja prvotno napisa

Citiraj:

---

anchie76 prvotno napisa

Citiraj:

---

marta prvotno napisa

Ne mogu se bas u potpunosti sloziti s tobom Majo. Slazem se s ovim dijelom da nismo nasi roditelji nit su nasa djeca mi, ali obrasci ponasanja se prenose generacijama, barem prema nekim teorijama i cine stetu. Koja nije uvijek ista, ali je uvijek steta.

---

Obrasci se definitivno prenose generacijama... lijepo se sve vidi kroz genogram (valjda sam zapamtila naziv :mrgreen: ) obitelji. Nevjerojatno je to koliko u daljinu obiteljskog stabla sezu obrasci s kojima se mi danas borimo.

---

Pa možda je to onda dovoljan razlog da ne ometamo prirodan proces star stoljećima :mrgreen:

---

Mi smo osvjescivali taj proces da bismo ga mogli prekinuti :mrgreen:

Citiraj:

---

marta prvotno napisa

moram priznati da mene to sto nisam zen mama i to sto mi je prvo dijete pokusni kunic nimalo ne tjesi. ne zelim i dalje prenositi lose obrasce na buduce generacije moje obitelji.

---

x

Ja se slazem da mi ne mozemo biti roboti, niti da trebamo biti savrseni. Kao sto rekoh prije - da smo savrseni, djeca bi nam instant pala u depresiju :mrgreen:

No mislim da je dobro da svatko postane svjestan obrazaca koje je nasljedio pa onda sjedne i razmisli "aha, jel mi ovaj obrazac ok ili nije", ak je - cemu trositi energiju na mijenjanje? No sigurna sam da postoje neki obrasci koji su zaista destruktivni za dijete, roditelja i cijelu obitelj - i ne vidim nista lose u tome da ta osoba koje je osvijestila taj los obrazac daje sve od sebe da ga prekine dalje prenositi.

Stvar je toga jel nam obrazac ok ili nije, i ako nam nije ok - do koje mjere nam nije prihvatljiv? Imam i ja nekih losih obrazaca kojih sam duboko svjesna, ali smatram da nisu toliko strasni da bih gubila tone energije na mijenjanje. Ali zato ima i obrazaca za koje sam smatrala da ih svim silama moram promijeniti i na to sam spremna utrositi strasno puno energije jer mi je stvarno stalo da moje dijete ne pokupi taj obrazac ponasanja. Nek pokupi neke druge, taj ne zelim da pokupi.

Ja isto mislim da se obrasci moraju mijenjati, a ne pustiti da budu takvi kakvi su bili stoljećima. Bez obzira što smo svi mi ispali relativno psihički zdravi.
Ali očito ipak nije baš sve u redu kad postoje ovakvi topici. ipak nešto iz nas vrišti. Inače bi nas baš bilo briga kako se ponašamo prema svojoj djeci.

A mislim da će najviše nastradati (psihički) ona generacija koja odluči prekinuti te obrasce ili se bar truditi to raditi (u ovom slučaju mi)
A ako uspijemo. možda ćemo nešto od tog ponašanje prenijeti na našu djecu pa oni na svoju pa će se tako polako nešto mijenjati

A možda previše filozofiram ili idealiziram :/

Citiraj:

---

branka1 prvotno napisa

ipak nešto iz nas vrišti. Inače bi nas baš bilo briga kako se ponašamo prema svojoj djeci.

---

ja mislim da o ovim stvarima (temi ovog topica) razmisljaju zrele, odgovorne i emocionalno inteligentne osobe. koliko god imali rana svi ih se izgleda trudimo osvijestit i rijesit, svatko na svoj ancin, netko uspjesnije netko manje uspjesno, al mislim da nam je svima zajednicko da se trudimo. zato je korisno cut na koji nacin se svatko od nas trudi.

i ja mislim da se losi obrasci definitivno moraju mijenjat.

anchie76 super post. hvala!

Ja osjećam veliku razliku u tome da li se trudim promijeniti/poboljšati (što mi inače spada u opis "radnog mjesta" života) i na to trošim nekakvu razumnu količinu energije ili se neprestano osjećam loše zato jer mi ne uspjeva u nekoj mjeri u kojoj mislim da bi moralo i još imam "prečesto" taj osjećaj otvaranja starih rana.
Nadam se da je jasno isto da gornje ne znači da se ja ne trudim niti malo korigirati svoje ponašanje.
Ne znam, meni je trenutak kad sam se "pomirila" sa starcima bio nekakav prijelomni, a ne znam kako sam do toga došla, tj ne mogu pomoći.

Ali da zapravo mislim da će nam djeca biti ne znam koliko sretnija/uspješnija/ne znam kako drukčija od tih promjena obrazaca, i ne mislim. I djeca su samo ljudi :mrgreen:
Vjeorjanto je ključ u ovom martinom, koliko škodimo sebi. Al, eto, mene to ne opterećuje više toliko.

Ja sam ustvari ponosna na sebe jer mislim da sam super ispala s obzirom na djetinjstvo. Moja mama je ustvari bila pod velikim utjecajem svoje mame koja je oduvijek smatrala da je batina izasla iz raja. Doduse, nisam sad nesto previse batina dobivala ali sam u kaznama bila cesto i to zbog glupih razloga. Nikad me nisu htjeli saslusat i cijelo djetinjstvo sam imala osjecaj kao da ne pripadam nigdje. Sad trenutno sam svoj covjek i ne vidim nikakvu slicnost u mom ponasanju prema mom djetetu a i opcenito prema zivotu sa ponasanjem moje obitelji prema meni. Doduse, on je jos malen i ko zn sta ce jos biti.
Svekiji su uvjereni da su savrseni roditelji koji imaju savrsenu djecu a ustvari vide samo ono sto zele vidjeti.
Ni u tome se ne nalazim nimalo.
Jednostavno sam svjesna sebe kao jedinke i redovito sama sebe psihoanaliziram i trudim se ispraviti svoje greske na svoj nacin a ne onako kako bi to moja mama napravila.

Citiraj:

---

marta prvotno napisa

moram priznati da mene to sto nisam zen mama i to sto mi je prvo dijete pokusni kunic nimalo ne tjesi. ne zelim i dalje prenositi lose obrasce na buduce generacije moje obitelji.

---

ako se ovo odnosilo na moj post:

ja se ne tješim ovim što sam već rekla. samo smatram da je to jednostavno tako, a do djeteta, roditeljskog karaktera i okoline je da iz toga izvuku najbolje.

kad moja kćer krene u školu to će biti moje prvo iskustvo sa školom u ulozi roditelja. bez obzira koliki trud uložila u to, jednostavno ne znam kako će ispasti za moje dijete, kad smo i ona i ja u tome početnice.
s drugim će biti lakše jer ću ja to već proći, a i on će kopirati stariju sestru.
eto, to je činjenično stanje starije djece. a to je samo jedan primjer. a ima ih milijun. o tome sam govorila.

pa onda postoji obiteljski obrazac u kojemu se sa starijim djetetom puno radi, vježba, stalno ga se drži pod kontrolom, maltretira s čitanjem, crtanjem savršenog konja koji uvijek liči na psa, itd, itd.
drugo dijete se već nekako pusti da bude samostalnije, ne zato jer mu se više vjeruje, nego zato što sad više nitko nema psihičke snage za još jedan krug.

ja bih htjela izbjeći ovaj obrazac. no mislim da se kroz iste stvari jednostavno ne može prolaziti jednako kad nemaš i kad imaš iskustva. bez obzira na to što sam ja svjesna tih pogrešaka mojih roditelja. kako znam zasigurno da to barem malo neće biti isto tako, bez obzira na moj trud?jer u pitanju je iskustvo.

Citiraj:

---

Zorana prvotno napisa

Dok sam imala samo Z. bilo je lako. Nas dvije smo bile uglavnom same, a puno gresaka mog software-a nije dolazilo do izrazaja. Povremeni ispadi su bili jako rijetki. Medjutim, sad kad imam troje djece, nekad me zna uhvatiti i to gadno

---

ovako identicno je bilo kod nas. dok smo imali samo m. nikada na nju nisam vikala ni ljutila se. dapace, rekla bih da sam mozda odlazila u drugu krajnost, upravo zato da ne bih ponavljala greske svojih roditelja, bila sam mozda previse popustljiva, a i naprosto nije me nista smetalo, imala sam energije njezno postupati kroz sve njene ispade.

kad je doslo drugo dijete, mnogi njezini postpuci su mi postali nepodnosljivi zbog toga sto sam neprestano bila na rezervi sa energijom (neispavanost itd.) a izmedju ostalog i zbog toga sto su mnoga njezina ponasanja isla izravno na stetu drugog djeteta.

da malo pojasnim primjerom: kada je m. bila jako glasna (a to je jako cesto) nikada me to nije smetalo, dapace bilo nam je simpaticno kako je izrazajna i intenzivna, zvali smo je pjevacica i bili ponosni sto ima tako krasan glas da od njega pucaju prozori na staklu. medjutim kad mi zbog iste osobine drugo dijete nije moglo na miru spavati prakticki tijekom cijele prve godine zivota, onda mi je ta njena osobina postala manje draga.

Citiraj:

---

Zorana prvotno napisa

Ono sto meni nije jasno je zasto??? I kako da se oslobodim iz tog zacaranog kruga jer valjda ne postoji niti jedna vecer, a da ja ne odem na spavanje s osjecajem griznje savjesti? Zasto se tako tesko kontrolirati? :/

---

meni je pomoglo kada sam malo bolje odredila svoje granice. odnosno kada sam shvatila da moram reagirati prije nego sto potpuno poludim. uvela sam odredjena kucna pravila i neke meni ranije tako mrske "disciplinske mjere". odonda je situacija znatno bolja.

Citiraj:

---

branka1 prvotno napisa

A mislim da će najviše nastradati (psihički) ona generacija koja odluči prekinuti te obrasce ili se bar truditi to raditi (u ovom slučaju mi)
A ako uspijemo. možda ćemo nešto od tog ponašanje prenijeti na našu djecu pa oni na svoju pa će se tako polako nešto mijenjati

A možda previše filozofiram ili idealiziram :/

---

nećemo nastradati
samo ćemo se promjeniti, odgojiti skupa sa djetetom
i roditeljstvo se uči

meni problem nastaje u susretu sa mojim "precima" tj. mamom, bakom(ne na sunce, ne na buru, ne na ..... ne postoji optimalno vrijeme za vani, niti prigoda da se u djete ne utrpa neka namirnica, nekidan je pašteta letjela preko čitavog vrta...)
tu i tamo sa "tradicionalnom" rodbinom
oni su mi 500x naporniji od male
objašnjenja, objašnjenja ... sve u vjetar, mala me bar nakon 5x i posluša

mi smo u prednosti s obzirom na naše starce
ne zato jer imamo net i beskonačan izvor raznih informacija
nego io zbogo ovog: "lako je biti general poslije bitke"

imamo mogućnost razmjenjivanja iskustava, razmišljanja, teorija sa jako puno ljudi iz raznih regija
učimo jedni od drugih

ja se uglavnom slazem s onim sto je Maja napisala. Naravno da se obrasci prenose ali tek kada se pomirimo s time, kada se pomirimo sa svojom prosloscu i problemima (prihvatimo ju takvom kakva je bila) tek smo onda spremni mijenjati te obrasce.

osobno, otac je imao neke odgojne obrasce koji su meni u potpunosti neprihvatljivi, ne ponavljam ih i ne bojim se da cu ih ponoviti...mama je imala manje dalekosezne "pogreske" ali upravo zato ih ja lakse ponavljam, neke pokusavam osvijestiti i promijeniti neke i ne iako nisu bas idealni...

slazem se i s misljenjem da isprika iza koje ne slijedi i promjena ponasanja nema puno koristi za dijete. Vi u trenutku isprike mozete biti najiskreniji na svijetu, ali ako se ponašanje ponavlja iz dana u dan vasem djetetu ta isprika ne govori i ne mijenja puno...

Citiraj:

---

Bubica prvotno napisa

ja se uglavnom slazem s onim sto je Maja napisala. Naravno da se obrasci prenose ali tek kada se pomirimo s time, kada se pomirimo sa svojom prosloscu i problemima (prihvatimo ju takvom kakva je bila) tek smo onda spremni mijenjati te obrasce.

---

e, TOČNO ovo! Kako si to samo uspjela sažet u tako malo mjesta! :love:

to su ti osnove kvalitetne psihoterapije :)

ja sam zivcana, luda i svakakva i da takva je bila i moja mama. i prilicno ponavljam obrasce. i mm je tu da mi to redovito naturi na nos cak i ako ja sama sebi ponekad zazmirim. ali donekle se slazem s majom. sto vise to prihvacam i sto manje sebi postavljam neke nemoguce kriterije to sve vise pustam da me moje dijete vodi i primjecujem da su takve situacije sve rijedje.
doduse imam samo jedno a primjecujem da se taj problem cesce odnoci na starije ili najstarije dijete, dakle kad su dvoje ili vise. na zalost ja sam starije dijete pa mi je taj osjecaj poznat. ali cini mi se da je to neka najklasicnija zamka roditeljstva :/ to sam starijom i mladjom djecom.

Citiraj:

---

Bubica prvotno napisa

Naravno da se obrasci prenose ali tek kada se pomirimo s time, kada se pomirimo sa svojom prosloscu i problemima (prihvatimo ju takvom kakva je bila) tek smo onda spremni mijenjati te obrasce.

---

X :)

Ja nisam prebolila, jer nisam imala šta preboliti.
Da, bilo je zabrana, udaraca, vike, bacanja.
Ali nije moja mama to napravila jer mi je željela zlo.
Bila sam stvarno teško dite.
Kad sam bila ljuta na nju jer mi ne da izaći vani tri dana ili me istukla jer sam se izgubila nakon škole, govorila sam samoj sebi da neću nikad raditi to svojoj dici.
Danas kad pogledan šta sam radila, pa i ja bi vjerojatno isto reagirala.
A ja sam ista ona.
No, meni je moja mama danas najbolja prijateljica.
Ne nosim nikakve ožiljke na duši.
Više me bolilo to šta moji mama i tata ne žive skupa, no i to sam prebolila. Kako je, tako je. Budući da nisam mogla utjecati, prihvatila sam.
Greški je bilo, ali mi je bilo lakše s tim da sam znala da i ona zna da je pogrišila i bilo bi joj žao.
Ništa joj ne zamjeram, mislim da me, sve u svemu, dobro odgojila.

Citiraj:

---

branka1 prvotno napisa

A mislim da će najviše nastradati (psihički) ona generacija koja odluči prekinuti te obrasce ili se bar truditi to raditi (u ovom slučaju mi)

---

Ma neće, mijenjanjem tih obrazaca zapravo mijenjaš sebe, i iz toga može u konačnici izaći samo dobro - i za tebe i za tvoju djecu.
Kao što reče bubica; treba prihvatiti prošlost, pomiriti se u sebi sa svime što je bilo, i ići dalje.
A te promjene obrazaca su "lifetime process", polako učimo u hodu...

znam da je to puno lakše napisati i izreći nego ostvariti, ali tome treba težiti :mrgreen:

sad sam ponovila nešto što je već napisano, ali eto.

prije nego iščitam sve redom kad ulovim više vremena mogu samo reći da sam i ja "roba s greškom", ali sam se s vremenom naučila živjeti s reklamacijama koje imam na svoj račun. možda vam ovo zvuči loše ali ja sam prilično zadovoljna jer sam miljama daleko od svoje mame. srećom da je tako jer se sjećam da sam sama sebi kao dijete znala reći da je bolje da nikada nemam djece ako ću im biti mama kao što je moja meni :/

viknem, urliknem i koji puta ponavljam kao papiga naučene obrasce, ali sam sretna jer sam se onih najgorih riješila bez po' muke. a za ove druge sam i te kako spremna ispričati se i šaliti na svoj račun. nisam savršena, ne želim to niti biti, a nadam se da će to moje cure skužiti.