osim što sam mama jednom 4,5 godišnjaku ja sam i razrednica, pa me onda i s tog aspekta zanimaju vaša promišljanja i odgovori....
na ovom forumu sam razriješila puno svojih dilema
Printable View
osim što sam mama jednom 4,5 godišnjaku ja sam i razrednica, pa me onda i s tog aspekta zanimaju vaša promišljanja i odgovori....
na ovom forumu sam razriješila puno svojih dilema
To se ja, Mare, sa sobom pitam i razmišljam usput dok pišem. :*
i ako bi pobjegla iz nepromišljenosti (tipa zato jer joj je sprdnulo) ili iz nezadovoljstva (tipa zato jer je nesretna) - smatrala bih da je roditeljska krivica, nikakav big brother, niti loše društvo.
zavisno od situacije bih odlučila, u prvom bi dobila jezikovu juhu i kaznu, u drugom bi udjuture otisli u savjetovaliste i pokušali naći rješenje problema.
sad sam procitala clanak u JL
i bas sam se razljutila na mamu one druge cure
koja kaze da ne bi njezina nikad nego je sve ona prva splanirala :x
da
a njezinu je kcer onda lancima vezala i bicem tjerala da ide s njom
ne bi ni moje pile samo preko ceste :mrgreen:
:lol:
moji su još mali pa se tješim da je sve to još daleko (bojim se da će doći brzo :mrgreen: )
mislim da treba puno razgovarati i stvoriti klimu da dijete prvo dođe s problemom roditeljima,a onda ako nema rješenja bježi od doma :lol:
mene i sestru starci nisu puštali da budemo vani duže od devet,a svi drugi su mogli i duže
da se razumijemo živjele smo u mirnoj ulici,i htjele biti na ćošku gdje su se svi skupljali,ali nemere u devet-pola deset doma
uvijek sam se osjećala uskraćenom za nešto i uvijek sam bila nekaj extra (u negativnom smislu :roll: )
već sam na faks išla,a stari je zahtijevao da budem doma u pola jedanaest :shock:
onda sam se udala i prekinula faks (danas mi žao,možda se primim toga i završim)
možda nebi bilo tako da me nisu tolko stezali :/
nikada mi nije palo napamet pobjeći od doma,no možda je moja udaja ipak bila bijeg
da je bila normalna situacija možda bi furala s MM,išla na ljetovanje ili gdjegod već,završila faks,pa se onda udala :/
mislim da im treba dati slobodu,a ipak ih iamti na oku
kako??? nemampojma
nadam se da ću shvatiti kroz godine koje slijede :roll:
Uvijek kad su mi raoditelji branili subotnji izlazak htjela sam pobjeći. Uvijeti su mi bili idealni, soba u prizemlju i prozor na pola metra od zemlje. Ali nikad nisam. Uvjek me bilo strah da ne pobjegnem a nešto mi se dogodi vani pa starci saznaju da sam pobjegla :mrgreen:
Meni je moja mama uvijek govorila: Ak odes nemoj mi se ni slucajno vise vracat!
Nakon toga nije mi padalo napamet da nekam odem..a kam bi otisla..kaj bi tam radila..poanta nije u odlasku nego u povratku i sto s time dobivamo..
Valjda..il brijem.. :/
Evo ti jedna mnogo stara priča, iz moje porodice. Njen glavni akter je moj mlađi brat, koji sad ima 3 banke.Citiraj:
maria71 prvotno napisa
Priča se dešava negdje početkom školovanja, znači 7-8 njegovih godinica.
Jedne prilike izjavi on sasvim ozbiljno mojoj mami da bi on "išao u svijet" kako se to lijepo u bajkama opisuje, "da traži svoju sreću". Kaže njemu moja mama a jel mora baš večeras, može li sutra (bio je petak naveče). Veli on može sutra, "al' mama, spremi mi poputbinu, a ja ću se spakovati". Sutra, zorom ranom u sedam ujutro, probudio se on, mama mu spakovala sendvič, čokoladu, sokić, on sve skupa sa svojim omiljenim igračkama i knjigom spakovao u školsku torbu. Bog-zna-kako teatralno se oprostio i izljubio ("odoh ja sad mama u svijet da tražim svoju sreću...") strahotno ozbiljan i riješen da zaista ide u taj svijet po sreću. Čim je zatvorila vrata, mama se obukla i odjurila za njim. Pratila ga izdaleka kako lunja pustim gradskim ulicama. Gledala ga kako na klupi u parku papa svoj sendvič i sok, kako se igra malo sam na pustom igralištu i kako (oh njenog li silnog olakšanja!) nepogrešivo skreće prema kući. Projurila je nekako mimo njega da je ne vidi. Kad je pozvonio otključala mu vrata, poželjala dobrodošlicu, mrtva-ladna i sve u bajkovitom stilu ("dobrodošao sine iz bijelog svijeta...") pitala kako mu je bilo u svijetu i što se tako brzo vratio. Reče joj da mu i nije bilo tako kako je mislio, pa će opet jednom probati.
"Odlazak u svijet" je probavao još nekoliko puta, uvijek vikendom, uvijek uz tu nekakvu, nezovisvečanu, atmosferu, i uvijek ga je pratila uokolo (tata terenac, a i mnogo više uočljiv od nje). A on se uvijek vraćao nazad nakon što se malo prošeće po gradu, onako sam. I prošlo ga je, bar u tom dobu. Nikad nije bježao od kuće. Samo je "odlazio u svijet" ;)
Sad je, kao i tad, veliki slobodnjak, čovjekoljubac i putnik. Nema gdje ga nije bilo i koga nije upoznao. Mami se mnogo puta dizala kosa na glavi od njegovih destinacija (u Istambulu za dlaku promašio zemljotres, bio u Bgd za vrijeme bombardovanja...) Ali se svaki put javljao gdje ide i kad stigne na odredište.
Moja šmizla jako liči na njega, po svemu. Nadam se samo da i ja dovoljno ličim na svoju mamu, koja nas je odgojila mnogo više AP nego što se mnoga djeca danas odgajaju, onomad kada je zakon bila "batina koja je iz raja izašla"...
hmm... moguce da bih se, ovisno o okolnostima, pozeljela kazniti (ili eventualno mm-a), ali buduci da sam protiv kazni... :mrgreen:Citiraj:
maria71 prvotno napisa
inace, Jerka je najvise fasciniralo (i to je danima prepricavao) kako su doticn vozili bez vozacke dozvole :lol:
(Pišonja i Žuga imali su krv
Sedamnaest godina vrelu,
a zna se da vozacku mozes dobiti "tek sa 18" 8) )
mojoj sestrični je umrla mama
ona je bila u punom zamahu puberteta i to, frendice, telefoni( daleke 1988.), tata je bio slomljen, radio je od jutra do mraka da bi mogli pristojno živjet ( imali su nju i malog brata od 2 godine, onda)
kako je tata radio do navečer, ona je pokupila brata iz škole i popodne se brinula o njemu
a njoj tlaka..ona bi van
i tako, imala jednu frendicu u Čazmi i ode ona kod nje busom i ostane spavat
uzela dvoje gaće, čarape, par stvari- ona bježi od kuće
jedino pametno- javila je tati da pokupi malog jer ostaje na gitari
i pada noć, nje nema
njen tata je ustvari moj najdraži tetak i sad si mislim kako mu je moralo bit :shock:
a on je prekopao sve njene stvari i nekako našao adresu te male, otišao u Čazmu, pozvonio na vrata, a ova moja otvara
stoput je pričala kao je mislila da će joj zid drugu šamarčinu odvalit, a tata ju je zagrlio i rekao- ajd, mala, dosta gluposti, idemo doma
u autu do doma pričao joj je sasvim normalne stvari što se desilo tog dana
nikad više joj nije palo na pamet i rekla je da je istog trena shvatila koliko je povrijedila tatu i da se sjeća da su mu se ruke tresle dok je vozio, ali nikakvu ljutnju nije pokazao
on je inače jedan jako poseban tip, život ga je puno gužvao, trgao, ali ima uvijek neki ležeran stav i posebnu mirnoću
eto, ja se toga sjetim kad pomislim da bi mi mogla moja šmizla jednom nešto tako priredit, možda je to pravi način
normalno, ovisi o nama i o djetetu, o našem odnosu
a i sve je dobro kad se dobro svrši, nije stvar kazni nego straha, da im se niš ne desi
a imam i ja putra na glavi, ispričat ću vam drugi put, vozim malu na ples 8)
imam i ja putra na glavi, isto... ali mi je neugodno pisati :mrgreen:
reakcija tvojeg tetka je jako dobra i lijepa, i nevjerojatno konstruktivna.
Hvala svima na konetarima i iskustvima :heart:
ja nisam za kaznu (odrasle) djece jer koliko sam skuzila ako netko nesto zacrta u glavi to ce i ucinit, pa onda bolje da znam sta cini nego da mi cin za ledja.
mislim da se razgovorom moze puno postici.
ovdje govorim o slucajevima bjega od kuce, izlascima roditeljima iza ledja isl.
XCitiraj:
leonisa prvotno napisa
kako se ono kaze: u pubertetu zanjemo ono sta smo prije posijali.
svi se naravno nadamo dobroj sjetvi. :)
japanka super mi je reakcija tog tvog tetka. :heart:
vjesticice i tvoja mama isto :heart:
ja mislim da bi i ja razgovarala sa djetetom da se to dogodi, imam dvoje vrlo bliskih pubertetlija pa mi nekako nije tesko zamislit tu situaciju i mislim da roditelji mogu osjetit zasto je dijete pobjeglo ako si dopuste da osjete, a ne podju se odma branit ili napadat. banaliziram. naravno da je tesko govorit generalno i da je svaka situacija drugacija, i razlozi i okolnosti i ukljuceni subjekti ...
no iman jos godina to tog vremena, ko zna sta ce se sve promijenit i kako cu razmisljat kad budem imala pubertetliju.
poznavajuci sebe mislim da definitivno necu krivit druge vec cu se dobrano pobrinut da saznam u cemu je problem, kako ga rijesit i di sam ja kiksala u svemu tome :/
sigurno je da bi se grdno prepala, u svakom pogledu, da mi djete pobjegne od kuce :(
edit: zetvi :)Citiraj:
zhabica prvotno napisa
Kad se prisjetim samo dijela onoga što sam radila u tim buntovnim godinama stegne me u grlu. I klanjam se svojim roditeljima iako su imali pogrešaka što su mene i nešto mlađu sestru izveli na "pravi put".
A kad se sjetim da imam sina i kakve tek sve opasnosti danas vrebaju kad se spusti mrak, ma čak i usred bijela dana, nadam se da ću naći snage i strpljenja da krenemo pravim putem (pri tome mislim na međusobni odnos povjerenja i ljubavi) i da u svim nestašlucima sreća bude na njegovoj strani.
Jer mi izgleda da mladi danas rade sve ono što smo i mi radili, i što su radili naši roditelji i njihovi stari, samo što su "rekviziti" kojima se služe i "teritorij" na kojem se igra "igra odrastanja" puno puno opasniji.
I upravo onoliko koliko sam svjesna važnosti svoje uloge kao roditelja, svjesna sam i koliko sam zapravo maleni igrač u toj cijeloj slagalici.
A kazna? Što se tiče pubertetlija, mislim da u puno slučajeva može imati upravo suprotan učinak.
Uh, Pišonja i Žuga, himna, himna.
vjesticice, super ti je mama. a i brat :)
uf, ne žanjemo uvijek samo ono šta smo posijali, svjedok sam činjenice da siju i drugi oko nas, a neke karekterne osobine naše djece teško da možemo promijenit.
vještičice, mama ti je divna :heart:
Hvala cure :love:
Imala sam potrebu našu malu porodičnu priču podijeliti sa vama. Čisto da kažem da djeca imaju želju "otići u svijet" i bez neke pretjerane svijesti šta to znači. Mi nismo imali reality show svaki dan na TV-u, mi smo čitali bajke.
Mama ima poseban dar da nas nekako "opomene" kad joj nešto trebamo reći. Meni je fenomenalno kako nas je oboje naučila da joj sve kažemo. I da ne lažemo (nije imalo smisla, sve je znala, valjda nam je na čelu pisalo :lol:) Iako je nekad šizila na sadržaj razgovora (kad zabrljamo), svaki put bi nakon "ribanja" imali njenu (njihovu) potpunu podršku i svu moguću pomoć. Pa bilo to "slomljeno srce", jedinica u školi ili "odlazak u svijet". :zaljubljen:
To mi je i kao klinki bilo fascinantno, da nam oboma nije bilo ništa nenormalno reći mami neki takav "nemoguć zahtjev". Potpuno uvjereni da se ona neće začuditi (barem ne onako vidno ;)) Pitaće zašto to želim(o) i omogućiti ukoliko može. A mi smo znali da mnogo šta može, bar kod naše kuće. I boje po cijeloj kući i samo za nas pravljen ručak/garderoba, i izlazak u kino (tata me "vadio" sa nastave da idemo gledati Ratove zvijezda :lol:) i svašta nešto drugo, našim vršnjacima potpuno nezamislivo.
Reče jednom moj tata:"Dođe vrijeme kad djecu moraš pustiti da idu u veliki svijet, a u sebi moliti Boga da si dobro odradio posao."
kako lijepo :heart:
Mudar je tvoj tata ;).Citiraj:
reče jednom moj tata:"Dođe vrijeme kad djecu moraš pustiti da idu u veliki svijet, a u sebi moliti Boga da si dobro odradio posao."
..a sad kad sam pročitala cijelu tvoju priču, mogu reći i mama, baš posebna obitelj :)
eh, ne shvacam ni ja to bas tako doslovno, vjesticin tata to ljepse kaze:Citiraj:
krumpiric prvotno napisa
stvarno jako lijepo receno. :heart:Citiraj:
"Dođe vrijeme kad djecu moraš pustiti da idu u veliki svijet, a u sebi moliti Boga da si dobro odradio posao."
Lijepo rečeno. :heart:
Al me sad strah :mrgreen:
:love: prenijeću im prvom prilikom
posebni... valjda jesmo :slijegramenima:
da smo nekako "drugačiji" skužila sam tek na faksu :lol: kad narod počne pričati o odnosima u porodici... moram priznati da sam ostala prilično zaprepaštena
ja sam naivno mislila da je kod večine ovako ko kod nas, strogo ali s mjerom, uz razumjevanje djetinjih potreba... a nije bilo, niti je sad
zahvalna sam nebesima što su mi odabrala takve roditelje (i šašavog brata ;))
Anci nemoj da te strah :love: po mom skromnom mišljenju, jedini pravi put je međusobno povjerenje i uvažavanje na relaciji dijete-roditelj.
Kad postoji povjerenje, svijet je mnogo prijatnije mjesto za istraživanje. Znaš da su oni tu negdje, iza ćoška, gledaju iz prikrajka kako klopaš svoj sendvič u parku :)
vještičice, priča je za 10!
e, kada bi na svijetu bilo više takvijeh...
samo da podijelim - frendica i ja smo u 6 osnovne pravile plan za bijeg...
odredište je bila privlaka, točnije napuštena stara kuća njene none...
par mjeseci smo razrađivale sve detalje, skupljale novce...
na kraju smo sve potrošile odlascima kino... oficir i đentlmen je igrao u kinu partizan
zašto? čitale smo kojekakve knjige, i bilo ja baš fora kad su glavni junaci pobjegli od kuće... eto...
Vještičice, prekrasna priča! Bravo za mamu!