-
Moj termin se opasno približio (za 3 tjedna!) i ulovila me totalna panika. Naime, shvatila sam da se na SD mnogo toga može dogoditi što me užasava. Razgovarala sam s jednim doktorom koji mi je rekao da ne mogu rađati u drugim položajima doli u tom njihovom polusjedećem. Uopće si ne da ništa reći. Iako ljubazan, skreše me «argumentom» da su oni liječnici i da rade sve najbolje za nas te da mu se ne mogu ja miješati u struku. Ako mu na to kažem da se negdje drugdje ne radi tako (iako je riječ o liječnicima), odgovor je «pa onda odite tamo». Osjećam se strašno bespomoćno! Izluđuje me pomisao da sa mnom postupaju kao s hrpom mesa. Kao da mi netko navuče luđačku košulju, zdrogira me i potom liječi elektrošokovima, a ja se ne mogu braniti. Strah me da se u trudovima koji će zbog brige i straha vjerojatno biti gori nego što bi trebali, neću moći boriti za ono što mi je važno. (Naravno da će MM biti sa mnom, ali on smatra da se moram prilagoditi jer bi sukobima moglo biti još gore.) Potom me strah da se zbog teškog poroda neću moći izboriti za 24-sati rooming in i brinuti se sama o bebi… Šokirao me nedavni posjet SD. Bebice poredane bočno kao sardine na kolicima, prekrivene krpom preko glave. Jedna je slučajno bila otkrivena i toliko je plakala da mi je srce htjelo pući, a njima je to najnormalnije i nitko se na to ne osvrće. Kao da je riječ o cipelama, a ne živim i svjesnim bićima.
Cure, je li prekasno za mene ipak otići u Rijeku i koji su uvjeti za porod u vodi? Pretpostavljam da je osoblje koje porađa u vodi upoznato s «prirodnim porodom», a da bi mi se «na suhom», moglo dogoditi isto što i u Zg?
-
procitaj ovu pricu s poroda i za sto se sve maja uspjela izbroiti na SD
http://www.roda.hr/tekstovi.php?Teks...D=145&Show=732
-
Morala sam samo napisati da strahove od poroda, rezanja isl...u potpunosti shvaćam, jer sam i sama užasan paničar i kukavica koja nikad nije imala prag boli..i sve me boli.
No, ODMAH nakon poroda (imate moju priču) i šivanja (čak DVA!!) rekla sam da ISTE SEKUNDE POTPISUJEM ZA JOŠ JEDAN POROD!.
Vjeruj te mi, ništa nije grozno. Neke curke boli više, neke manje..međutim sva bol i patnja (kod mene stvarno ne mogu reći da je toga bilo) nestaju one sekunde kad vidite to slatko malo stvorenje...meni i dan danas krenu suze kad se toga sjetim.... :love:
