Kad na 2 ili 3 dijete?

u ova krizna vremena se bas ne slazem s tim - ja sam se nakon porodiljnog vratila trudna na posao (4mj), nisu mi mogli dati otkaz (ne kazem da bi mi ga dali, ali se zbilja nikad ne zna), odradit cu 4mj i onda opet na rodiljni. stariji se vec ufurao u jaslice, tako da planiramo da ide i kad se beba rodi (naravno, par dana ce ostati s nama doma, al onda dalje sve po starom).

a da nemam posao, ne znam kako bi uopce imali 2 djece, jer je rodiljna naknada koju dobivaju nezaposlene zene mizerna - a na zalost, nisam se bogato udala :lol:

Joooj, ja sam luda od ovog razmišljanja već, mene tako vuče da bi još jedno, jer mi mali ima već petu godinu na vratima, i sad me krenulo mislit o tome.....a nikako se odlučit, mali je problem i nije što sam rodila mlada (20) i onda mi se nije baš žurilo, jer vremena imam ali ne želim da razlika bude prevelika da on bude u 5 razredu a ja sve ponovo, ne znam ni sama.......nisam stigla pošteno ni radit kako sam rano rodila, i već sam 5 godina doma, i mislila sam krenut radit , al ne mogu onda ostat trudna nakon 2 mjeseca. i onda će se to odužit i onda razlika od 10 godina..........sad se pitam dal i je to stvarna želja....mislim da je jer se osjećam sve spremnija za trudnoću, pto nisam mogla ni pomislit do prije 2 godine, a sad se osjećam nekako da je to to, ali opet joooooooooooojjjjjjjjjjjjjjjjjjj....baš sam se zapetljala......je li to i vama tako događalo??? inače mislim da ova razlika možda da sam već i trudna nije loša jer mi je mali sad počeo kužit pojam brata i sestre,jedino što je dosta ljubomoran pa se nadam da neće bit većih problema........... ;) ;)

Kad su roditelji složni da su spremni, najbolje je vrijeme.

Nama se razlika ispod 3-4 godine čini prilično zahtjevnom. Ali, imam poznanice s vrlo malom razlikom u godinama koje su presretne što je tako. Vrlo je individualno.

Uh, u zadnje vrijeme me intenzivno "drži" želja za drugim dijetetom.
Baš ono, hoću.
Osjećam da sam spremna.
I govorim MM-u ali me izgleda ne doživljava ozbiljno :/
Samo ponavlja, ne još :(

kada bih ponovno birala, birala bih veću razliku

razliku koja bi uvažavala nespavanje moga starijeg djeteta, jer broji skoro četiri godine i jedva je počela prespavljivati svaku četvrtu noć, i to zadnjih dva mjeseca

i to je pakleno, buditi se za dvoje, po deset ili petnaest puta za svaku

i ipak mislim da je lakše ne imati novorođenče u užasnim grčevima i dvoipolgodišnju nestašku koja se penje na balkonsku ogradu, bježi po cesti (u mom slučaju su mjesecima šetnje izgledale tako da bismo došli ispred kuće i po sat vremena se natezali s ležanjem i sjedenjem na cesti). nismo se mogli ni vratiti nazad, jednostavno nije išlo, ma uz kakvu dosljednost-strpljivost-odlučnost

i tako dalje

Je ali opet, sve ima svoju dobru i lošu stranu. Meni je isto bilo zeznuto prvo vrijeme jer sam uz novorođenče imala jednu malo veću 1,5 godišnju bebu koja je imala pelene, koja se penjala svukuda, koja je trčala ko muha bez glave jer je nedavno prohodala, nije noću spavao ni on ni ona..ludilo. Koje je trajalo to neko vrijeme ali kad je prestalo postalo je super. Baš sinoć smo gledali njihove male slike. Na svakoj slici oni su zajedno, ona leži na njemu, on je ljubi, ona njega škaklje, slažu igračke. Skupa u svemu i uvijek. Tako je i danas. Danas je to već prijateljstvo. Sad imaju svoje tajne, on zna njenog dečka, ona njegovu curu, smijuljenje, tajnice,...Eto a takve stvari su puno rijeđe kad je velika razlika. Mada je meni drugo dijete došlo vrlo neplanirano i da sam išla planirati ne znam koliko bi vremena prošlo. Ali sad mi je naravno drago.

mi smo planirali veću razliku iz čiste komocije..relativno sam rano rodila s 24, pa smo "imali vremena". ja imam mlađu seku 8 godina, a moj bivši isto ima brata mleđeg 8 godina i super smo bliski bili i ostali.
kad smo planirali bebu ja sam htjela da beba ne bude skroz novorođenče kad krene u školu i tako nam je uspjelo dora je imala 6 mjeseci kad je on išao u školu (a da možda isplaniram kakav dobitak na lotu :) )
anivej, ja imam jako pozitivna iskustva s našom razlikom i opet bih tako, jer imam dojam da sam se oboma kvalitetno posvetila kad su bili bebači, a isto tako da nisam zapostavila starije dijete kad je došla beba. ona je bila super bebica (kao i on uostalom), tako da je Dario i dalje imao svoju mamu za naše igre i zabavu i maženja i ostalo..
mislim da bi mi bilo jako teško s malom razlikom, tim više što je naš tata živio zbog posla u zgb.
a oni su jako dobri jedan drugome, ona puno uči od njega, vidim da ga oponaša, a kako je on jedan kul klinac to mi je super.
mislim da razlika mala ili velika nisu jamstvo bliskosti, već je na nama da klince usmjerimo jedne na druge. isto tako mislim da čovjek ako želi biti pošten prema sebi i djeci treba dobro razmisliti o svim aspektima...pa čak i o onim financijskim, jer ni to nije nevažno.

Zbog ovoga što Trina piše, ja bi odmah.
DaDo i ovo što ti kažeš je točno
ja sam mišljenja - ili što manja razika ili što veća.
Nekako mi je najgora cca 4-5-6 godina :/

Imam brata starijeg 4 godine i nismo si nešto bliski
i seku mlađu 13 pa smo si super.

Imam kćer od 15 mj.
Trudna sam drugi put i razlika će biti 22 mj.
Željela sam da mi djeca budu što bliža po dobi kako bi imali zajedničke interese i zajedno se igrali i odrastali. Znam da će to meni sigurno biti teško i naporno, ali mislim da je za njih to najbolje.
Imam sestru od koje sam starija 4 godine i ta razlika mi je grozna jer si nikada nismo bile nešto dobre, tek danas normalno komuniciramo.

A želim si i treće, a za razliku ćemo vidjeti....

Žene, hajde pomagajte, da ne otvaram novu temu.

Kako ste znale da je to to?
Da stvarno želite još jedno (nebitno koje) dijete?
Što je prevagnulo u odluci?
Samo želja, ili neki drugi motivi ili oboje?

Kod mene je situacija sljedeća, užasno užasno želim bebača, sada, vjerujem da sam spremna na još jedan izazov.
Razlika u godinama bi mi bila super, kako sam oduvjek željela.

Također tu je i druga strana priče,
ostala sam doma sa malcem (sada je skoro 18 mj), mogla bi ga na jesen upisati u vrtić (a radije nebi) i početi raditi.
S tim da moram tražiti posao, što opet za sobom povlači one famozne 3 godine da mi se eventualno ugovor produži na neodređeno,
a to mi je too much za čekanje, za toliku razliku u godinama :/
a ak prije ostanem trudna, opet posao :bye: (već mi se dogodilo)

aj sad, kako bi vi?
Mislim, da se razumije, JA bi sada, Luka ne mora u vrtić, još sam s njim dođe druga beba i sve 5.
Ali problem je MM, on nebi, ili bi, pa opet nebi, užasno je neodlučan i klimav.

Aj dajte mi savjet, argumente kako da ga nagovorim :mrgreen: :saint:

E kahna taskvu sam temu i ja otvorila pod nazivom "može mla pomoć". isto sam u nedoumici jesam li sigurno spremna, a željela bi da ne bude ogromna razlika jer će meni mali sad već ubrzo napunit 5 godina, al ja nemam problema s mužem on bi uvijek, odmah nema problema al se ja odlučujem između ići radit po prvi put ili drugo dijete s tim da usput moram završit faks a imam i produženi dopustu radi problema kod poroda tako da sam zato još doma.
što više razmišljam čini mi se da ću ić na dijete pa lako onda i posao i sve bit će vremna za radit. Ustvari nikakvi problemi samo se sve mora posložit.


A u tvom slučaju ako se osjećaj spremnom mislim da bi trebala ić na drugo, malo zavedi mužića pa malo pomalo, ako imaš mogućnosti još bit doma, jer posao najjvjerovatnije gubiš ako odmah ostaneš trudna, a čekat ugovor za stalno, možda bude brzo, a prije bi se mogla načekat kako stvari stoje kod nas.

sretno :)

Kahna, ako si financijski možete dozvolit, nemaš što čekati

Citiraj:

---

kahna prvotno napisa

Ali problem je MM, on nebi, ili bi, pa opet nebi, užasno je neodlučan i klimav.

Aj dajte mi savjet, argumente kako da ga nagovorim :mrgreen: :saint:

---

Ovako:
-idealna financijska situacija će možda biti tek kad se ovo prvo odseli od kuće, dakle to ne moramo čekati
-sad bih drugo dok sam još "mlada"/u điru s dojenjem, pelenama/dok još imam sav "asesoar"
-zamisli, kad malo porastu koliko ćemo imati vremena/moći ponovo izlaziti/baviti se zapuštenim hobijima...
-razlika u godinama je takva da će se više zajedno igrati/ biti duže u istoj sobi...

Nije važno što pola toga nema veze s istinom :mrgreen:

Cubana 8)
...nastavi niz

Citiraj:

---

kahna prvotno napisa

Cubana 8)
...nastavi niz

---

X ... molim, još koji argumentić za nas "klimave"...

I MM je bio klimavi, kao, bi još jedno ali možda ne baš sad... i tak to...
A na kraju- napravili smo drugo dijete nakon jednog tuluma i nakon mog upozorenja da stavi kondom. Zanemario je to upozorenje. I sad ima sina :mrgreen:

evo imene...
Erik ima 2,5g, rekli smo oboje NIKAD VIŠE! Imamo svog željenog anđela i TOČKA.

ali.....

počela sam maštati o bebi...

Erik je "samoodgojivo" dijete, kad bi se malo bolje organizirala nebih niti osjetila da sam mama, zapravo, nije mi niti jasno da je to MOJE dijete,
kao da samo pazim na malog čovječuljka i tu i tamo mu pomognem...

PANIČNO se bojim trudnoće, poroda i rodilišta, svega što ide kasnije...
tisuću strahova jer mi je porod bio koma i dojenje 5mj sa cjelodnevnim glavoboljama od trpljenja boli...(dojila 13mj :D , sam pustio sisu)

i rekla sam AKO onda razlika ne manja od 5g...
a sad se nešto u meni mjenja...

koga god poznajem pitala sam što misli i žene koje imaju veliku razliku (8 g i više) navode desetke argumenata ZA, što i meni kao osobi paše...
a one koje imaju malu razliku među djecom, imaju pak svoje argumente...

i tako u krug...

mislim da kao što mi je rekla poznanica, tijelo te počne pitati...
i mislim da se to meni dešava, ali imam strahove kao kočnice,
iako znam da ima puno žena kojima je bilo puno teže a opet imaju dvoje, troje djece..pa se tješim .... i opet bojim :(

i još nešto, nije svaka žena ista, ja nemam energije ni živaca za bebu koja jedva hoda i trbuh do zuba,
ali ima žena koje imaju energije i ljubavi za to, pa i to treba uzeti u obzir!

ja ću i dalje promatrati svoje potrebe i truditi se nadjačati strahove...

čega se zapravo bojiš?

Mislim da strah od porodjaja mozes lako da rijesis epiduralom. I ja sam kao i ti bila prestravljena nakon prvog porodjaja, i mislila sam da vise nikada necu roditi, ali sam se onda odlucila na epidural jer prihicki nijesam bila spremna ni za sta drugo. I mogu ti reci da sam imala porodjaj kakav ni sama nijesam mogla da zamislil ni u najidealnijoj situaciji. Sada je na putu moj treci bebac :)

bojim se poroda, nisam se otvarala, otvarali su me ručno u par navrata...
bojim se oporavka (nisam sjedila 1mj)
bojim se dojenja, izdajanja i izdajalice, ručno mi ne ide a imam ogromne grudi i aureole, uvučene bradavice i jedva to izvedem sa izdajalicom...
nemam povjerenja u svoje tijelo da ću se otvoriti,
potpuno izgubila povjerenje u doktore,
najrađe bih na carski, a išla sam u Rijeku jer sam željela porod na stolčiću,
bez epid. bez dripa, i na kraju me nagovorili na sve...
seks 7 mj nakon poroda, pogledala se dolje 5 mj nakon poroda...
bezbolno dojila tek nakon 7 mj...
a na ginekološki nakon poroda tek nakon 2 g!

a bila prava Rodina trudnica, platnene pelene, dojenje, prirodan porod, educirala se išla na radionice, nimalo straha od poroda, gledala filmiće o prirodnim porodima, imala sam vjeru sebe i bebu i vječito imala osmijeh od uha do uha...

i kad sam ušla u rodilište sve krenulo nizbrdo...

znam ja da drugi put može biti lakše i da u pravilu tako i je,
sve mi je jasno ali razum je jedno a emocije drugo...

na nagovor doktora sam primila epiduralnu koja je djelovala pola sata a kasnije nula bodova, primila i drip iako sam imala lude trudove, kao da me otvori -nula bodova na stolu od 22 do 10 a sam izgon sat i pol, glavica je išla van-unutra...

ja ne znam jesam li ja jedina žena kojoj je prvi porod bio lakši od drugog? i razdoblje nakon porođaja mi je bilo lakše prvi put nego drugi.
pa se pitam kako bi tek onda bilo treći put?
gore od drugog?
bolje od prvog?

ili ja jednostavno nemam povjerenja u sebe i u svoje tijelo, kako se kaže, da mi je nakon dva poroda nezamislivo roditi još jednom, ali mi, s druge strane, nije nezamislivo imati još jedno dijete.

a tek šokovi i katastrofe s dojenjem...

poznajem jednu ženu prvi porod lak drugi užas a treći lak,
sve ovisi od osobe do osobe i NEMA PRAVILA....

Poznam ženu koja je rodila četiri puta. Svaki joj je porod bio teži od prethodnog, a četvrti put je rodila s epiduralnom.

Tako je, navedimo najgore moguce primjere :shock:

ma ne, mislim samo da se želi reći da je sve to individualno,
sve je to život, teško lako, kako kad, kako kome....

ljubav uvijek sve nadjača i sve se loše zaboravi...
a ja se bojim jer želim još jedno dijete a zaledim se od pomisli da prođem i pola onoga...

a kad tad će želja za bebom biti jača od strahova

Upravo tako, erik. Pa ne bi se žena odlučila na četiri djeteta da je grozno. Ako je kome zazvučalo grozno, neka mi oprosti.

meni je moj porod bio ne grozan, nego smo ja i muž svima rekli -NIKAD VIŠE

i evo..sad maštam o bebici...sve je to za ljude :)

da ne otvaram novi topic pitala bih vas koje imate dvoje i više djece, a imale ste težak porod,
kako ste se odlučile, jeli vas bilo strah...
ja sam npr. jučer dobila hemeroidić, i odmah me podsjetilo, brrrrr a to je bio najmanji problem...

kako se riješiti strahova, kako ste vi uspjele ??
mene toliko ispunjuje moje dijete da nemam neku silnu potrebu,
čisto me ulovi tu i tamo željica o kojoj do sad nisam mislila duže od jednog sata....

mi bismo sada 2. dijete, i pokušavamo, ali još ništa. KAko sam znala, pa sam F. je postalo lakše (jako zahtjjevno i živo dijete) a i ja sam opet počela čeznuti za malim ručicama, dojenjem, nošanjem. S 2. strane, F. će sada 2 god. pa će nam biti puno lakše

Citiraj:

---

erik prvotno napisa

da ne otvaram novi topic pitala bih vas koje imate dvoje i više djece, a imale ste težak porod,
kako ste se odlučile, jeli vas bilo strah...
ja sam npr. jučer dobila hemeroidić, i odmah me podsjetilo, brrrrr a to je bio najmanji problem...

kako se riješiti strahova, kako ste vi uspjele ??
mene toliko ispunjuje moje dijete da nemam neku silnu potrebu,
čisto me ulovi tu i tamo željica o kojoj do sad nisam mislila duže od jednog sata....

---

Moj 1. porod je bio živa katastrofa. Sve onako kako ne bi trebalo / smjelo biti. Prve 3 godine nisam ni pomišljala na trudnoću samo zbog velikog straha od poroda. Ali...želja za djetetom je nadjačala moje strahove i osjećala sam se spremnom. Da ne govorim da su mi puuuuno pomogla iskustva žena na ovim stranicama :heart: i puno bolje sam se pripremila.
Drugi porod je bio divan. I tebi želim isto :heart:

ja se toliko bojim doktora i rodilišta da mi je jedina utjeha da odem roditi kod Podobnika, jer mislim da je bitna razlika od Rijeke...
moja prijateljica je išla u Rijeku, nije se otvarala, pa su forsirali pa nije išlo pa carski pa mali sepsu 2x ga gubili, pa nju opet otvarali, kao upalili se šavovi, a ostao komad posteljice, pa i ona dobila sepsu i jedva se izvukla...
ma horor pravi i to sve u Rijeci koja je kao mrak...
pa se bojim što ako krene na loše, najsigurnije bi se osjećala kod Podobnika,
i to je jedino što me tješi da će za razliku od Ri. poštivati moje želje i da ću imati bolju komunikaciju s osobljem.
sjećam se 4. kata u Ri. na koji su me smjestili u app, tamo je radila jedna ženturača koja umijesto srca ima lonac, savršena za rad u ženskom zatvoru,
ja nemam u tim danima snage ni živaca nositi se sa takvim ljudima i dokazivati svoje, nemam.

i da drugi put odem tamo s tim iskustvom i sa strahovima, ma ne znam baš...

erik je napisala:

Citiraj:

---

...pa se bojim što ako krene na loše, najsigurnije bi se osjećala kod Podobnika,
i to je jedino što me tješi da će za razliku od Ri. poštivati moje želje i da ću imati bolju komunikaciju s osobljem.

---

Ne znam zašto, ali taj dio "ako krene loše" meni je "protiv Podobnika" kad važem između privatnog i državnog. Prvi porod mi je bio u Vinogradskoj, jer sam smatrala da daju najbolji omjer stručnosti osoblja i nazovimo to poštivanja mojih želja, i nisam se prevarila.
Za slijedeći porod, ako bih imala novce, odlučila bih se za Podobnika, ali baš me koči taj dio, što ako nešto krene krivo? Ok, vjerojatno će odmah krenuti na carski, to je u tom trenutku ok. A što s bebom? Tu mi npr. Vinogradska ulijeva veče povjerenje. Dobro, to sve sad spada pod temu Rodilišta.
Vezano za ovu temu. I meni se več neko vrijeme javlja želja za još jednom bebom i sad razmišljam.
MGrubi je napisala:

Citiraj:

---

čega se zapravo bojiš?

---

Bojim se da bih prvo dijete nečim zakinula. Sve ja znam u teoriji, negdje bih ga zakinula, a na drugom polju "obogatila", ali bojim se da ne bih u trudnoći morala puno mirovati. Prva trudnoća nije bila nešto teška, ali nisam smjela ništa dizati i često sam imala jake bolove radi kojih sam dosta mirovala. Bojim se da mi se ne ponovi gestacijski dijabetes, pa da moram više puta tijekom trudnoće u bolnicu. Bojim se kako će maleni reagirati na moj boravak u bolnici i na dolazak bebe. Malo se i bojim onih prvih dana dok se ne uspostavi dojenje kako treba.
Tako da bih ipak još mrvicu pričekala, da maleni još poraste, a opet tako mogu u nedogled. :roll:
Zanimljivo je što se u tim razmišljanjima ne bojim poroda. (Taj strah će me valjda uhvatiti tek kad zatrudnim).

da, ja Erika više ne dižem, dosta je samostalan, a pošto je velika maza nebi se buno da večinu vremena ležimo, igramo se i mazimo...
ne bojim se da bih ga zakinula, ali bi isto voljela sačekati period kada će znati što je seka ili brat i da se veseli mom trbuhu, da kad odem roditi ne bude frka jer ga par noći neću uspavati...
a to je još pola godine ili najviše godinu poznavajući ga...

a nikad nije baš sve idealno, i ne možemo pružiti djeci baš sve kako želimo..
život je takav...

Citiraj:

---

Anemona prvotno napisa

Bojim se da bih prvo dijete nečim zakinula. Sve ja znam u teoriji, negdje bih ga zakinula, a na drugom polju "obogatila", ali bojim se da ne bih u trudnoći morala puno mirovati. Prva trudnoća nije bila nešto teška, ali nisam smjela ništa dizati i često sam imala jake bolove radi kojih sam dosta mirovala. Bojim se da mi se ne ponovi gestacijski dijabetes, pa da moram više puta tijekom trudnoće u bolnicu. Bojim se kako će maleni reagirati na moj boravak u bolnici i na dolazak bebe. Malo se i bojim onih prvih dana dok se ne uspostavi dojenje kako treba.

---

Meni se ovo čini skroz legitimnim razlogom da još pričekaš, ako se stvarno tako osjećaš. Ja i dan danas ponekad imam grižnju savjesti što nismo još malo pričekali, jer mislim da je ipak lakše 3- ili 4-godišnjaku objasniti zašto te nema/ moraš ležati/ odlaziš u bolnicu/ posvećuješ vrijeme bebi. Dvogodišnjaci su jako zahtjevni i meni je osobno žao što nisam svojoj curi ostavila malo više prostora da stvarno poraste prije nego što je posala "velika" seka.

argenta, lijepo je čuti nečije mišljenje kad se realno prizna kakvo je bilo stanje i pomiješani osjećaji, a da nije sve uvijek: Bilo je savršeno, svi smo bili ispunjeni, presretni, bilo je najbolje vrijeme,... Naravno, volim ja pročitati i savršeno, to je najljepše, ali bojim se da nije uvijek tako.

Citiraj:

---

Anemona prvotno napisa

argenta, lijepo je čuti nečije mišljenje kad se realno prizna kakvo je bilo stanje i pomiješani osjećaji, a da nije sve uvijek: Bilo je savršeno, svi smo bili ispunjeni, presretni, bilo je najbolje vrijeme,... Naravno, volim ja pročitati i savršeno, to je najljepše, ali bojim se da nije uvijek tako.

---

Zato sam ti se i javila. Kako su naši kikići tu negdje, i mene svako malo ulovi želja za još kojom bebom, ali se onda podsjetim ovoga što sam napisala: za nas tako mala razlika jednostavno nije dobro upalila (odnosno, takav je moj subjektivni doživljaj, njih se dvoje dobro slažu i vole, ali ja mislim da je Zvjezdici ipak trebalo malo više vremena).

ima tu i druga strana - kod veće razlike u godinama, kad je prvo dijete bilo jedino i obožavano tako puno godina ... i onda najednom nije više jedino.....ne znam, čini mi se da se takva djeca teže prilagode - govorim iz svog osobnog iskustva - jer koliko god je ona bila pripremljena na sve i zaista se veselila bebi, prolazila je kroz dosta teško razdoblje. Sve ima svoje prednosti i mane.

Citiraj:

---

smajlić prvotno napisa

ima tu i druga strana - kod veće razlike u godinama, kad je prvo dijete bilo jedino i obožavano tako puno godina ... i onda najednom nije više jedino.....ne znam, čini mi se da se takva djeca teže prilagode - govorim iz svog osobnog iskustva - jer koliko god je ona bila pripremljena na sve i zaista se veselila bebi, prolazila je kroz dosta teško razdoblje. Sve ima svoje prednosti i mane.

---

Možda da se nađemo na pola puta? :mrgreen:
Kod mene dvije godine razlike, kod tebe šest -- možda su 4 idealan omjer :lol:

smajlic je napisala:

Citiraj:

---

ima tu i druga strana - kod veće razlike u godinama, kad je prvo dijete bilo jedino i obožavano tako puno godina ... i onda najednom nije više jedino.....ne znam, čini mi se da se takva djeca teže prilagode - govorim iz svog osobnog iskustva - jer koliko god je ona bila pripremljena na sve i zaista se veselila bebi, prolazila je kroz dosta teško razdoblje. Sve ima svoje prednosti i mane.

---

Ma jasno, svako vrijeme nosi svoje i neka vrsta krize je neminovna dok dijete ne prihvati situaciju da više nije jedan jedini. Najidealnije bi bilo da su blizanci. :mrgreen:
Ali opet mislim da je ključno kod večeg djeteta što na neki način razumije tu cijelu situaciju, bez obzira što ga možda situacija baš ne oduševljava i naravno, ne zna što ta cijela situacija u konačnici nosi dok se beba stvarno ne rodi.