Ja bar smijem da plačem, to se uvijek pripisuje hormonima 8)
Post je predivan, hvala ti :love:
Printable View
Ja bar smijem da plačem, to se uvijek pripisuje hormonima 8)
Post je predivan, hvala ti :love:
Kako je prekrasan osjećaj čitati svoje misli. Ja ovo ne znam ovako lijepo reć, a vjeruj mi da sam mislila i danas i jučer i nekidan.Citiraj:
Ifigenija prvotno napisa
Meni je otac prohodao sa 7 godina. On kaže da vjeruje da je to jer je negdje ukrao šećera i najeo se. Nebitno jel od toga prohodao. Ukrao je šećera i pamti to cijeli život. Rođen je '42.
Znaš šta mi je palo na pamet?Citiraj:
Ifigenija prvotno napisa
Najjednostavnije je najkompliciranije.
Ako sam te isprovocirala, vrijedilo je zbog tvog zadnjeg posta. :) :*
:love: za tatu, i njegove roditelje :heart:Citiraj:
makita prvotno napisa
Ne znam što reći. Bolje šutjeti na sve to skupa, i u sebi prigrliti sve te ljude, skupa s njihovom boli. E, i našu djecu... zahvalni da hodaju, da dišu, da su zdravi... da spavaju (ili ne spavaju)... i da imaju... šećera... ako požele
Da ne pisem puno u ovo rano jutro, samo cu sa odobravanjem potpisati peterlin.Citiraj:
Peterlin prvotno napisa
postoje 3 vrste roditelja:Citiraj:
A prenjegovana - to je ona karika koja ide iznad "obične" njege koju pruža svaki roditelj koji je iole u normalnim uvjetima, materijalno, duhovno, psihički... to je onaj stupanj u kojem razmišljamo i o cipelicama da budu posebno dobre, i o kremicama, i o tome koliko žitarica jedu...
- oni koji brinu ima li im dijete što za jest
- oni koji brinu da jedu dovoljno žitarica/voća/povrća
- oni koji brinu jesu i žitarice/voće/povrće organski uzgojeni
zatim:
- oni koji muku muče da osiguraju djetetu obuću kroz godinu
- oni koji brinu da obuća bude nova i dobra
- oni koji brinu da obuća bude 'walking barefoot', sa/bez uloška, koža da bude etički i kvalitativno prihvatljiva
nadalje:
- roditelji kojima je bitno samo da im dijete ne bude golo
- roditelji koji paze da sve sezone budu pokrivene, da odjeća bude udobna
- roditelji koji biraju uzorke, traže organski pamuk i hodaju gradom u potrazi za najboljim punjenjem zimskih jakni koje mogu naći
roditelji:
- koji su sretni da im dijete ne piša i ne sere po kući
- roditelji koji po pelene idu u austriju ili kupuju net-om
- roditelji koji glavu razbijaju organski pamuk/flanel/bambus
nastavite niz...
da se ne shvati krivo. nikoga ne kritiziram - samo iznosim svoje viđenje onoga što je I. možda željela reći.
i da. mislim da su prenjegovana.
teta u vrtiću mi je rekla da je Jr. jedno od najnjegovanije djece koje je do sada imala (a pred penzijom je).
u prvu ruku nisam shvatila što mi pokušava reći. mislila sam da je kritika.
nije bila...
a možda ipak donekle i je...
ifi, :heart:
Baš mi je drago i toplo oko srca kad vidim da ima toliko istomišljenika :heart:
Ja kad pokušam nekom iz svoje okoline objasniti sve ovo, gledaju me u čudu, odmahuju glavom, "o kakvim sve glupostima ne razmišljaš" i slični komentari.
Evo i ja njima svima šaljem :roll: a svima vama veliki :love:
Ponekad i ja razmišljam o takvim stvarima, čega može biti previše i kako odgojiti djecu u predobrim uvjetima. Kako su živjeli naši preci i kako još žive mnogi ljudi je jedna krajnost a mi klizimo prema drugoj krajnosti i nikad zadovoljni.
Kao da čovjek ima neki gen za samouništenje kad mu je predobro.
Čim nema pravog izazova klizi u depresiju.
Kad ima previše hrane umjesto da dijeli s onima koji nemaju on jede za trojicu i uništava vlastito zdravlje.
Kad dože do toga da se ne mora fizički ubijati od posla odmah sjeda u fotelju i razvija bolesti kralježnice.
Kad ima i više nego dovoljno izmišlja što bi mu još trebalo kao da se bez kredita ne može đživjeti.
Kako postići da čovjek ima ono što mu treba a da ipak bude zadovoljan?
Meni je neki klik u glavi napravila rečenica koju sam pročitala u onom časopisu "Colors", ako se sjećate, sav se sastojao samo od nekih neobičnih fotografija iz raznih krajeva svijeta na jednu temu, uz jednu rečenicu kao komentar.
Fotografija je prikazivala bodybuildera iz Indije, a komentar je bio citat indijskog trenera bodybuildinga: Najbolje rezultate postižu oni koji su siromašni, oni će učiniti bilo što, pojesti bilo što, da dođu do cilja, a bogati su jednostavno nesretni.
Osjetila sam je baš idiotski, ja koja imam sve što mi treba za život, a često sam loše volje i nesretna da ne znam ni sama zašto. I zapamtila sam tu rečenicu (premda je za mene bodybuilding čisti idiotizam, molim bodybuildere da se ne uvrijede :) ) da si je ponovim s vremena na vrijeme.
E sad kako da to objasnim svom djetetu, još nisam shvatila.
Citiraj:
pomikaki prvotno napisa
ovo je toliko bolno istinito i točno da sam se ja sad osjetila bedasto dok to čitam.
Uf, ovo mi je trebalo.... baš sam se spremala i proučavala za neka nova "ulaganja" u budućnost mog djeteta....
J ima 8 mj. i uopće ne brblja.... pusti glas 2x dnevno.... pa sam se spremala kupovati literaturu i cd-e "potrebne" za njegov razvoj govora-brbljanja.... uf
Naglašavam da je već s 2 mj. počeo glasno i veselo gugutati, ali je oko 5. mj. jednostavno prestao.... pa sam ja počela mljeti ko luda samo da ga potaknem.... možda dijete ne može doći do riječi :lol:
OK, sad ću malo ohladiti i pustiti da stvari idu svojim tokom.... počet će brbljati kad bude spreman... (ili kad ukrade malo šećera :* )
Baš ste mi otvorile oči.... stvarno pretjerujem....
Moj tata je bio od tih rijetkih što su znali cijeniti i uživati u onom što TRENUTNO imaju i mogu.
Ja se cijeli život trudim da to dostignem ali imam sljedeći problem - upravo zbog toga budem nazivana neambicioznom i preskromnom i koješta drugo, i to ne u vidu komplimenta već baš suprotno, u obliku kritike :?
Vječiti nezadovoljnici ne mogu podnijeti da je nekom i malo dovoljno :x
Mene male stvari vesele, najveća havarija mi je bolest, za ostalo - snaći ćemo se nekako. Pa zar nije tako???
I zašto ova tema nije ostavljena u kutku predviđenom za filozofiranje???
ifgenija,
tvoj d(r)ugi post me jako dirnuo :heart:
jedan trenutak bio je dovoljan za preslagivanje kockica u glavi, jer sam i ja vec lagano krenula u nekom nepozeljnom smjeru....
hvala ti.
XCitiraj:
Nataša,Sarajevo prvotno napisa
Ja sad ne znam jesam ja dobro shvatila, no često znam tu na forumu čitati kako život nije što je nekad bio, da je prije sve bilo jednostavnije...Citiraj:
pomikaki prvotno napisa
Ja baš ne mislim tako.
I prije je bilo roditelja koji su batinama odgajali djecu. Ima ih i danas.
Bilo je roditelja koji su se mazili s djecom, govorili im da ih vole, ima i i danas koji to rade, ima i koji to ne rade.
I koji su djecu vodili u šume, igrališta... i ima ih koji to rade danas. I koji to ne rade.
Pada mi još nešto na pamet...
Često se tu po forumu znaju provlačiti i razmišljanja i oko crtića i časopisa i igračaka u smislu kako djevojčice vole barbike, barbie crtiće i časopise. Moje dijete, slobodno mogu reći i djeca, sve to vole. I kupim im povremeno taj časopis, prelistamo, obojaju, malo rezckaju i to je to.
Ne mislim da će mi djeca postati površna, da će cijeniti samo prijatelje s dugom plavom kosom :mrgreen: .... preprepojednostavljano mi je to.
Kakva bi bila naša (moja i mm-ova) uloga roditelja, sve ovo što s njima radimo, koliko im se posvećujemo, razgovaramo s njima o svemu, odgovaramo na pitanja... ako bi sve to nadglasao jedan Babie crtić ili jedna lutkica? Makar i plavušica.
Anci, mislim da se nismo baš razumjele, govorila sam o nečem skroz drugom
:lol:
Ma ja sam nešto razmišljala, onda pročitala ovo tvoje pa nastavila u svom ritmu :mrgreen:
OK, nek sam ja dušu malo istresla.
nema beda :)
uh, ifigenija, bas si me pogodila.
moj svekar jako cesto pominje
to odrastanje u bedi.
njegova mama je imala kravu, pravo bogatstvo,
al sada vise mleko i sir ne jede.
jer je samo to imao. a dojio do cetvrte, i seca se toga.
kaze, seca se i jedne siromasne zene
troje dece placu od gladi, i ona s njima
i tako placuci, zaspu od iscrpljenosti.
i onda ona hoda po selu i trazi stogod od hrane.
jako mi je bilo tesko to da zamislim.
nisam preterivala u kupovini nikad,
ali u poslednjih par godina jos vise zaobilazim
velike trgovine, mamipare, kako ih moj svekar naziva.
Hvala za sve vaše priče koje su na sjetile na to koliko smo sretni! :heart:
Mislim da bismo za svaki obrok, za svako kuhanje trebale biti duboko zahvalne. Znate ono kako voda reagira na ružne i lijepe riječi - materija bilježi naše emocije i pretvara iz u fizičko stanje. Sigurno je da jelo prenosi i emociju. Gdje ćeš ljepše od zahvalnosti i radosti?
djuma, nemoj tako teške slike.. stisnulo mi se srce...djeca koja plaču od gladi..
kod nas u kući se nikada nije jela pura jer je moj dedo odrasto na njoj. Ni ja svom djetetu ne pravim :/