ne vjerujem skoro pa nikome više!

Citiraj:

---

abonjeko prvotno napisa

ja sam vrlo detalja, analitična i sistematična osoba...i mogu biti duplo bolja ako je netko prema meni OK...cijenim dobrotu...cijenim pristojnost, ali nikako ne volim aljkavost kod ljudi...aljkavost koja često dovodi i do emocionalnog povrijeđivanja, a da većina uopće nije toga niti svjesna...nije mi jasno kako netko može ići toliko neosvješten kroz život i misliti da je sretan, a svakodnevno činiti zlo drugima...potpuno nesvjestan što zapravo čini...

Bole me tuđi hladni odnosi....recimo DBK nikako nije Grad za mene...ja ovdje naprosto ne mogu naći prijatelja i milijun puta sam se pitala je li stvar u meni??? Nikako s nikakvim odnosom na zelenu granu...imam osjećaj da nitko više ne zna reći (i priznati) OPROSTI, HVALA (na tome i tome)....imam osjećaj kako ljudi više ne znaju (ili ne žele) izražavati svoje emocije...ne žele dijeliti s drugima...odvojili smo se sa svojim malim obiteljima unutar četiri zida kuće i egzistiramo na društevim rubovima... Imam osjećaj kao da ljudi ne žele širiti horizonte, kao da ne žele nove ljude u svojim životima, kao da ne traže ništa više od onoga što imaju.... a često ono što imaju je samo privid pravog prijateljstva...ja to vidim kao jedan "outsider" u mnogim odnosima poznanika koje tu i tamo srećem...i vidim kako se mnogi ljudi drže krvih "drina", a ne pružaju šansu novome iskustvu...iskustvu novog prijateljstva...trenutno mi jako nedostaje pravi, istinski prijatelj...jer sve ono što sam imala sam morala odbaciti kako bih zadržala sebe...sve ono to sam imala ne može se niti u najboljim snovima nazvati prijateljstvom.... :/ ...sve to me je jako emocionalno iscrpljivalo, a kako nisam licemjer uzabrala sam samotni put...put po kojem hodam sama, ali sama s vlastitim integritetom i autonomnošću! :) ...još uvijek tražim razloge zašto je to tako moralo biti, ali partner mi često zna reći da ono što ne mogu promijeniti - trebam prihvatiti...jer jedino tada mogu krenuti dalje... ovako se i ja vrtim u krug tražeći nešto što nikako nije u skladu s mojim životim stavovima, očekivanjima, ponašanjima... To je kao i kod traženja pravoga partnera...najbolji je onaj koji ostaje uz vas i u najkritičnijim situacijama, a koliko svi mi možemo to očekivati od svojih "prijatelja"!??? Trenutno (zapravo od kada znam za sebe) imam problem s tim.... Možda se to zove problemom jer ja zapravo jako, jako puno dajem, ali isto nešto očekujem zauzvrat (ne istu količinu, ali lagala bih kada bih rekla da ne očekujem ništa)..e, tada se javlja problem...jer često, zauzvrat, ne dobijem NIŠTA!!!!! Valjda se sve to razlikuje od iskustva do iskustva, ali ja još nisam naišla na pravog čovjeka, pravog potencijalnog prijatelja (prijateljicu) koja naprosto uživa i davanju bez sebičnog interesa ili bilo kojih sličnih "blokada" koje blokiraju svaki vid pravog prijateljstva...

---

teško je bit tvoj prijatelj...

Citiraj:

---

sofke prvotno napisa

Citiraj:

---

abonjeko prvotno napisa

ja sam vrlo detalja, analitična i sistematična osoba...i mogu biti duplo bolja ako je netko prema meni OK...cijenim dobrotu...cijenim pristojnost, ali nikako ne volim aljkavost kod ljudi...aljkavost koja često dovodi i do emocionalnog povrijeđivanja, a da većina uopće nije toga niti svjesna...nije mi jasno kako netko može ići toliko neosvješten kroz život i misliti da je sretan, a svakodnevno činiti zlo drugima...potpuno nesvjestan što zapravo čini...

Bole me tuđi hladni odnosi....recimo DBK nikako nije Grad za mene...ja ovdje naprosto ne mogu naći prijatelja i milijun puta sam se pitala je li stvar u meni??? Nikako s nikakvim odnosom na zelenu granu...imam osjećaj da nitko više ne zna reći (i priznati) OPROSTI, HVALA (na tome i tome)....imam osjećaj kako ljudi više ne znaju (ili ne žele) izražavati svoje emocije...ne žele dijeliti s drugima...odvojili smo se sa svojim malim obiteljima unutar četiri zida kuće i egzistiramo na društevim rubovima... Imam osjećaj kao da ljudi ne žele širiti horizonte, kao da ne žele nove ljude u svojim životima, kao da ne traže ništa više od onoga što imaju.... a često ono što imaju je samo privid pravog prijateljstva...ja to vidim kao jedan "outsider" u mnogim odnosima poznanika koje tu i tamo srećem...i vidim kako se mnogi ljudi drže krvih "drina", a ne pružaju šansu novome iskustvu...iskustvu novog prijateljstva...trenutno mi jako nedostaje pravi, istinski prijatelj...jer sve ono što sam imala sam morala odbaciti kako bih zadržala sebe...sve ono to sam imala ne može se niti u najboljim snovima nazvati prijateljstvom.... :/ ...sve to me je jako emocionalno iscrpljivalo, a kako nisam licemjer uzabrala sam samotni put...put po kojem hodam sama, ali sama s vlastitim integritetom i autonomnošću! :) ...još uvijek tražim razloge zašto je to tako moralo biti, ali partner mi često zna reći da ono što ne mogu promijeniti - trebam prihvatiti...jer jedino tada mogu krenuti dalje... ovako se i ja vrtim u krug tražeći nešto što nikako nije u skladu s mojim životim stavovima, očekivanjima, ponašanjima... To je kao i kod traženja pravoga partnera...najbolji je onaj koji ostaje uz vas i u najkritičnijim situacijama, a koliko svi mi možemo to očekivati od svojih "prijatelja"!??? Trenutno (zapravo od kada znam za sebe) imam problem s tim.... Možda se to zove problemom jer ja zapravo jako, jako puno dajem, ali isto nešto očekujem zauzvrat (ne istu količinu, ali lagala bih kada bih rekla da ne očekujem ništa)..e, tada se javlja problem...jer često, zauzvrat, ne dobijem NIŠTA!!!!! Valjda se sve to razlikuje od iskustva do iskustva, ali ja još nisam naišla na pravog čovjeka, pravog potencijalnog prijatelja (prijateljicu) koja naprosto uživa i davanju bez sebičnog interesa ili bilo kojih sličnih "blokada" koje blokiraju svaki vid pravog prijateljstva...

---

teško je bit tvoj prijatelj...

---

po čemu si to zaključila... :* ....možda sam kao prijateljica teška jer volim istinu iznad svega, jer ne volim povlađivanja, jer nisam konformista...imala sam divnu prijateljicu...fakultet nas je razdvojio...ja dijete, partner, posao, udaljena stotinama kilometara od nje, a ona još uvijek izlasci, putovanja, neobvezatan sex... Nažalost, izgubile smo se "u prijevodu"! :(

:heart:

to je za abonjeko, za početak, da mi niš ne zamjeri

ne znam, kad sam pročitala tvoj post to mi je bila prva reakcija

kaj ja znam, preveliki si ego u odnosu s ljudima, uvijek samo kakva si ti, sistematična, pravedna, dobra, puno daješ (a još više zahtijevaš zauzvrat, brrrr :mrgreen: ), prekritična prema drugima, a preblagonaklona prema sebi

doduše, jednu rečenicu koju si napisala, u njoj se prepoznajem, napisala si da ti DBK nije sjeo, tako je meni bio zd, živjela tamo godinu dana, a nisam se uspjela sprijateljiti..mislim, sprijateljila sam se preko MM, ali nisam ponijela nijedan telefonski broj u imeniku

inače volim tvoje postove i bliski su mi po puno stvari, tak da mi nemoj niš zamjerit

eto primjerčića....prošlu novu godinu MM me odveo na neki tulum u zd u stan kod ekipe od koje sam poznala samo jednog tipa..bilo mi je strašno, živcirali su me od samog početka, mrzila sam ih zbog njihove prepotentne malograđanštine, kak sam si ja to zabrijala, tipovi nagelirane kose, sa D&G košuljicama iz kojih vire etikete, njihove ženice u prenapadnim haljinama koje cikću na Severinu..ej, kooma..taman kad sam mislila da je patnja gotova i da mogu ić doma , 'veselje' se nastavilo u nekom klubu do sitnih jutarnjih sati, oni se grle, ljube, plaze jedan po drugome, pjeva se grdović, a ja majkemi, uopće ne znam O ČEMU da počnem ikakvu konverzaciju s i jednom od tih osoba..ka-ta-stro-fa

prije dva mjeseca kad smo bili u zd MM me ispatio da se idemo nać s NJIMA u konobi jednog od NJIH na sat-dva, malo vina, pršuta, zeke-peke (?! )..mislim si, dragi moj, nema šanse da si to opet priuštim, pa mi nemamo niti jedne zajedničke teme

al eto, neke stvari su se promijenile i kod mene pa sam napravila kao mali eksperiment, ok, mislim si, ako su misli energija, ja sam odlučila da će ovog puta moja energija biti pozitivna..dala sam nam šansu, bila sam blagonaklona, smirena, pozitivna, na kraju smo pričali o putovanjima (iako sam bila uvjereno da nemamo nijednu zajedničku temu), a jedna cura mi je bila baš simpatična..bila je to ok večer, a ni vino nije bilo loše :mrgreen:

tko zna kad ću ih opet vidjeti, ako ikad, ne opterećujem se da svakog koga upoznam da mi odmah mora biti prijatelj..ono što pokušavam je da druge poštujem i da budem strpljivija, a na kraju svega, ja sam ta koja se bolje osjeća

tak da, daj drugima šansu :*

nekad je možda dobro smanjiti očekivanja.

Ok, ja sam ih smanjila jer sam prečesto bila povrijeđena, ali nisam htjela postati mizantrop pa sam se ufurala u neki svoj unutrašnji život gdje promatram ljude oko sebe i uživam u njima. Ne moram pri tome ništa dobiti, ali sam često sretna zbog nekih osoba samo zato što postoje.

Moj problem, nažalost, je i dalje manjak komunikacije s tim ljudima, radim ponekad na tome, ali sam previše u svom svijetu. Ne znam da li me itko razumije što pokušavam reći. Ne moram imati zajedničke teme s drugima. A bilo bi zbilja previše tražiti da moji bližnji dijele moja uvjerenja. Nekad ni ne govorimo isti jezik ali me ti ljudi i dalje vesele, bez obzira na sve.

Citiraj:

---

pomikaki prvotno napisa

nekad je možda dobro smanjiti očekivanja.

---

s ovim s vrrrlo slažem. život mi je ugodniji na taj način...
al me muči nekad....kad upoznam nekog tko mi ne paše - i onda silom prilika tu osobu ne mogu izbjegavat - to se sve na meni vidi. I jedino što mogu je biti pristojna prema njima, a ponekad mi se ne sviđaju do te mjere da me fizički kontakt s njima užasava.

Prvo takvo sjećanje vežem za jedan posjet rodici. Ja sam imala valjda 5-6 godina, a ona je bila cura od možda 17-18 godina. I vodila me "na kavu" s njenim prijateljima, među kojima je bio taj jedan koji mi se odmah zgadio. I on mi se toliko bio zgadio da sam pognula glavu i počela plakati, a on ko za inat "A kakve su ti boje oči? Daj da ti vidim oči? A hoćeš me poljubit?" Strahovito mi je živo ostalo to sjećanje.
Hoću reći da prema nekim ljudima osjetim instant povjerenje, naprosto mi jako pašu dok se od drugih ježim i cijelo vrijeme imam osjećaj takve strašne usiljenosti...i jednih i drugih u okolini imam dosta

Citiraj:

---

sofke prvotno napisa

:heart:

to je za abonjeko, za početak, da mi niš ne zamjeri

ne znam, kad sam pročitala tvoj post to mi je bila prva reakcija

kaj ja znam, preveliki si ego u odnosu s ljudima, uvijek samo kakva si ti, sistematična, pravedna, dobra, puno daješ (a još više zahtijevaš zauzvrat, brrrr :mrgreen: ), prekritična prema drugima, a preblagonaklona prema sebi

doduše, jednu rečenicu koju si napisala, u njoj se prepoznajem, napisala si da ti DBK nije sjeo, tako je meni bio zd, živjela tamo godinu dana, a nisam se uspjela sprijateljiti..mislim, sprijateljila sam se preko MM, ali nisam ponijela nijedan telefonski broj u imeniku

inače volim tvoje postove i bliski su mi po puno stvari, tak da mi nemoj niš zamjerit

eto primjerčića....prošlu novu godinu MM me odveo na neki tulum u zd u stan kod ekipe od koje sam poznala samo jednog tipa..bilo mi je strašno, živcirali su me od samog početka, mrzila sam ih zbog njihove prepotentne malograđanštine, kak sam si ja to zabrijala, tipovi nagelirane kose, sa D&G košuljicama iz kojih vire etikete, njihove ženice u prenapadnim haljinama koje cikću na Severinu..ej, kooma..taman kad sam mislila da je patnja gotova i da mogu ić doma , 'veselje' se nastavilo u nekom klubu do sitnih jutarnjih sati, oni se grle, ljube, plaze jedan po drugome, pjeva se grdović, a ja majkemi, uopće ne znam O ČEMU da počnem ikakvu konverzaciju s i jednom od tih osoba..ka-ta-stro-fa

prije dva mjeseca kad smo bili u zd MM me ispatio da se idemo nać s NJIMA u konobi jednog od NJIH na sat-dva, malo vina, pršuta, zeke-peke (?! )..mislim si, dragi moj, nema šanse da si to opet priuštim, pa mi nemamo niti jedne zajedničke teme

al eto, neke stvari su se promijenile i kod mene pa sam napravila kao mali eksperiment, ok, mislim si, ako su misli energija, ja sam odlučila da će ovog puta moja energija biti pozitivna..dala sam nam šansu, bila sam blagonaklona, smirena, pozitivna, na kraju smo pričali o putovanjima (iako sam bila uvjereno da nemamo nijednu zajedničku temu), a jedna cura mi je bila baš simpatična..bila je to ok večer, a ni vino nije bilo loše :mrgreen:

tko zna kad ću ih opet vidjeti, ako ikad, ne opterećujem se da svakog koga upoznam da mi odmah mora biti prijatelj..ono što pokušavam je da druge poštujem i da budem strpljivija, a na kraju svega, ja sam ta koja se bolje osjeća

tak da, daj drugima šansu :*

---

sofke :heart: ...ja znam da sam zahtjevan prijatelj i htjela sam od nekoga drugoga čuti svoje sumnje i uvjerenja....ja sam isto tako vrlo strastveni i predan prijatelj i očito ste me malo krivo shvatili u pogledu traženja prijatelja....naime, ja nisam izbirljiva, ja imam masu inicijativa za druženje na sve strane, ali inicijativa druge strane uporno izostaje....slučajno sam prije nekoliko tjedana imala prilike face-to-face razgovarati s jednom atrologinjom koja mi je rekla kako postoji nevjerojatno nerazumijevanje koje stoji između mene i okoline..da se jednostavno nikako ne razumijemo...ima pravo, nažalost...nešto što živi u meni nikako ne odgovara većini ljudi...ja sam osoba koja voli ljude, nevjerojatno voli druženja i izlaske...ja sam i ekstravagantna, volim kožu i lateks (inače to i nosim), volim psihodeličnu glazbu i metal... Imam unutar sebe neke disproporcionalne vrijednosti koje ne mogu naći sukladnog prijatelja u jednoj osobi...tako da nisam ja ta koja se trga od okoline, već se okolina "trga" od mene....recimo, jedno mali milijun puta sam zvala bivše kolegice s posla da dođu do nas, da izađemo van - nikada nitko od njih nije bio slobodan i raspoloživ...nikada nitko od njih nije meni uputio inicijativu za druženjem...

Ali, u kratkim inozemnim izletima, mogu reći kako sa strancima u pogledu druženja nisam nikada imala nikakvih problema...tko zna, možda baš nisam karakter za ovu "klimu"! :/

:* ....ima osjećaj da drugi meni ne daju šansu...jer odmah stvore u glavi određenu predispoziciju, predodžbu o meni koja im se pretpostavljam, ne sviđa....

Citiraj:

---

l eto, neke stvari su se promijenile i kod mene pa sam napravila kao mali eksperiment, ok, mislim si, ako su misli energija, ja sam odlučila da će ovog puta moja energija biti pozitivna..dala sam nam šansu, bila sam blagonaklona, smirena, pozitivna, na kraju smo pričali o putovanjima (iako sam bila uvjereno da nemamo nijednu zajedničku temu), a jedna cura mi je bila baš simpatična..bila je to ok večer, a ni vino nije bilo loše Grin

---

Ovako i ja pokusavam, i rezultat bude sličan, ali ipak se iznutra osjećam kao promatrač i nije isti osjećaj kao kad smo s nekim u društvu tko nam istinski odgovara.

Moj opći dojam je da se ljudi sve manje i manje druze i daju priliku novim ljudima, da se svi zatvaramo u svoj mali svijet najbliže obitelji.

Moj problem je i vrijeme, jednostavno imam dosta obaveza i raznih interesa, a svemu se dajem do kraja i fali mi vremena za druženje i održavanje kontakata. Zato nekoliko prijateljstava koje imam su čvrsta i držim se kvalitete, pa se time tješim. Samo od četiri bliske prijateljice, samo jedna živi u istom gradu kao i ja, ostale tri u različitim gradovima, čak i jedna u drugoj državi.
Ipak, volila bih više upoznavati nove, zanimljive ljude, valjda ću u penziji imati vremena.

Abonjenko

Citiraj:

---

ja znam da sam zahtjevan prijatelj i htjela sam od nekoga drugoga čuti svoje sumnje i uvjerenja....ja sam isto tako vrlo strastveni i predan prijatelj i očito ste me malo krivo shvatili u pogledu traženja prijatelja....naime, ja nisam izbirljiva, ja imam masu inicijativa za druženje na sve strane, ali inicijativa druge strane uporno izostaje....slučajno sam prije nekoliko tjedana imala prilike face-to-face razgovarati s jednom atrologinjom koja mi je rekla kako postoji nevjerojatno nerazumijevanje koje stoji između mene i okoline..da se jednostavno nikako ne razumijemo...ima pravo, nažalost...nešto što živi u meni nikako ne odgovara većini ljudi...ja sam osoba koja voli ljude, nevjerojatno voli druženja i izlaske...ja sam i ekstravagantna, volim kožu i lateks (inače to i nosim), volim psihodeličnu glazbu i metal... Imam unutar sebe neke disproporcionalne vrijednosti koje ne mogu naći sukladnog prijatelja u jednoj osobi...tako da nisam ja ta koja se trga od okoline, već se okolina "trga" od mene....recimo, jedno mali milijun puta sam zvala bivše kolegice s posla da dođu do nas, da izađemo van - nikada nitko od njih nije bio slobodan i raspoloživ...nikada nitko od njih nije meni uputio inicijativu za druženjem...

Ali, u kratkim inozemnim izletima, mogu reći kako sa strancima u pogledu druženja nisam nikada imala nikakvih problema...tko zna, možda baš nisam karakter za ovu "klimu"! Undecided

---

Nekako me po svom opisu sebe podsjećaš na jednu moju dragu prijateljicu. Čini mi se da je drugima jako teško biti tvoj prijatelj.
Svi mi imamo svoje živote i probleme u obiteljskim i parterskim odnosima i želimo barem da nam prijateljstva budu ležerna, da su nam prijatelji osobe koje nas poznaju i prihvaćaju bez kritike, kao i mi njih. Kad kazem ležerna, ne mislim površna, već nekomplicirana, bez analiziranja i prevelikog preispitivanja.

Citiraj:

---

abonjeko prvotno napisa

....ima osjećaj da drugi meni ne daju šansu...jer odmah stvore u glavi određenu predispoziciju, predodžbu o meni koja im se pretpostavljam, ne sviđa....

---

ovako je i sa mnom - iako sam djelomice sama kriva za dojam koji ostavljam. Uopće se ne trudim s nepoznatim ljudima ili poznanicima... Pretpostavljam da većina misli da sam si sva bahata, no ja naprosto nisam tip koji će bezveze laprdati s nekim tko mi nije blizak.
Svi se uvijek šokiraju kad upoznaju muža i mene (kako je on, uvijek veseo i sa širokim krugom prijatelja, mogao biti sa mnom).

Ova tema me od svog postanka zaintrigirala, pa sam se zamislila... I malo sam prekopala po svojim prijateljima, eh, došla sam do zaključka da vjerojatno nitko od njih nije onaj pravi prijatelj. Sumnjam da bi itko od njih za mene "ruku u vatru stavio" , i to me rastužilo. Zar od svih ljudi u životu za nikog ne mogu reći da je pravi prijatelj? Joj, baš sam tužna...

žabice, a bi li ti za te iste ruku u vatru stavila?

Do nedavno bih bez imalo razmišljanja rekla da. Nakon ovog promišljanja, ne znam. Iako mi se nekako oduvijek činilo da se u sva ta prijateljstva dajem više nego druga strana. I izrazito me živcira što konstantno osjećam potrebu nekome povlađivati i prilagođavati se. Da znam, očito je problem u meni... Sad mi ta prijateljstva izgledaju površno i baš sam razočarana tom spoznajom.

mislim da vezano uz ovo povlađivanje i prilagođavanje treba poraditi na sebi. nekako mislim da tek kad si baš onakva kakva jesi, onda možeš graditi neki sasvim iskren odnos. kad se nekome prilagođavaš onda opet to nisi ona prava ti. i onda patiš jer imaš osjećaj da se daješ više nego što nazad primaš.
filozofiram, ali vjerujem da je iskrenost najbolji put

Citiraj:

---

Sun prvotno napisa

ja mislim da je sam taj tvoj pristup - ne vjerujem nikom u startu - totalno kriv. Ljudi osjećaju vibru, da mi se netko tako postavi ja sa njim ne bih niti imala volju uspostaviti iskren prijateljski odnos. Mislim da bi trebala prestati stalno tražiti i čitati između redova, proučavati postupke, reakcije i sl. i prema drugima se ponašati jednostavno prirodno i normalno. Naravno da ima ljudi koji su pokvareni, od takvih se trebea odmah distancirati, a sa ostalima ako želiš normalan odnos moraš im i pružiti povjerenje.

---

Nije li čitanje između redova prvi korak koji vodi ka" dijagnosticiranju " pa onda po potrebi distanciranju?

[quote="Sun"]mislim da vezano uz ovo povlađivanje i prilagođavanje treba poraditi na sebi. nekako mislim da tek kad si baš onakva kakva jesi, onda možeš graditi neki sasvim iskren odnos. kad se nekome prilagođavaš onda opet to nisi ona prava ti. i onda patiš jer imaš osjećaj da se daješ više nego što nazad primaš.
filozofiram, dali vjerujem a je iskrenost najbolji put[/quo

Nije li ovo ono koje mi fali u životu??? Ž( moj prvi post)
Samo čist i iskren odnos, bez prenapuhivanja i sl.

[quote="Sun"]mislim da vezano uz ovo povlađivanje i prilagođavanje treba poraditi na sebi. nekako mislim da tek kad si baš onakva kakva jesi, onda možeš graditi neki sasvim iskren odnos. kad se nekome prilagođavaš onda opet to nisi ona prava ti. i onda patiš jer imaš osjećaj da se daješ više nego što nazad primaš.
filozofiram, dali vjerujem a je iskrenost najbolji put[/quo

Nije li ovo ono koje mi fali u životu??? Ž( moj prvi post)
Samo čist i iskren odnos, bez prenapuhivanja i sl.

[quote="nanuška"], dali vjerujem a je iskrenost najbolji put/quote]

Iskrenost jest najbolji put, ali jedino ako si spremna na samotno kročenje tom stazom...ja sam bila spremna, ali ne mogu reći da mi na tom putu ne nedostaju druga društvena živa bića! Ali, sada kada opet preispitam sve mogućnosti zadovoljna sam sa svojim integritetom....i ne bih ga trampila niti za 20 "idi-mi-dođi-mi" prijatelja :)

[quote="abonjeko"]

Citiraj:

---

nanuška prvotno napisa

, dali vjerujem a je iskrenost najbolji put/quote]

Iskrenost jest najbolji put, ali jedino ako si spremna na samotno kročenje tom stazom...ja sam bila spremna, ali ne mogu reći da mi na tom putu ne nedostaju druga društvena živa bića! Ali, sada kada opet preispitam sve mogućnosti zadovoljna sam sa svojim integritetom....i ne bih ga trampila niti za 20 "idi-mi-dođi-mi" prijatelja :)

---

veeellliiikkkkki potpis
baš tako :love:

Citiraj:

---

Sun prvotno napisa

mislim da vezano uz ovo povlađivanje i prilagođavanje treba poraditi na sebi. nekako mislim da tek kad si baš onakva kakva jesi, onda možeš graditi neki sasvim iskren odnos. kad se nekome prilagođavaš onda opet to nisi ona prava ti. i onda patiš jer imaš osjećaj da se daješ više nego što nazad primaš.
filozofiram, ali vjerujem da je iskrenost najbolji put

---

Slažem se s ovime vezano za iskrenost.
Ali, ako njih pet cici mici, je tako je, u pravu si, da draga, ma svi se mi jako volimo i baš je sve krasno, ja nemam ni snage ni volje suprostavljati se, nego prešutim. Mislim da je to uvelike vezano za to što se neke od njih nisu nikada susrele s većim problemima. Nekako naivno kroče kroz život. Sve su imale neki idiličan život, ili ga barem takvog prikazuju. Moj nije bio ni približno toliko bajkovit i na neke stvari gledam totalno drugačije, slobodno mogu reći realnije i prizemnije. Mene to lagano umara, imam filing da vječito moram biti dobre volje i nasmijana, pa onda naša druženja provedem upravi takva.
Shvaća li me itko? Lastane, jesam ja normalna :lol: ?

I iskreno ne bih se htjela dovesti u situaciju da nemam s kime kavu popiti, pa koliko god ta kava površna bila. iako primjećujem da lagano počinjem naginjati tom samotnom putu.

Žabice, :love: .

Žabice :love:

čitajući neka promišljanja na ovoj temi, čini mi se da većina cura koje se osjećaju osamljeno zbog nedostatka pravih prijatelja kao glavni razlog svoje osamljenosti stavlja svoju iskrenost.

zašto iskrenost nužno mora tjerati ljude?
zar ovi koji imaju prijatelja/e nisu iskreni i samo se prilagođavaju drugima?

postoje faze kad imamo osjećaj da smo okruženi samo nekim ispraznim ljudima, da smo nekako kao ribe na suhom i skroz izvan svog elementa.
ali bitno je da su to samo faze, a faze prođu.

ne kažem da bismo trebali iz srži mijenjati sebe uvijek i u svakom odnosu,
ali nakon nekog vremena (osamljenosti), nije se na odmet zapitati - što ljudi dobivaju iz odnosa sa mnom? što dajem, kome dajem?

Citiraj:

---

melange prvotno napisa

čitajući neka promišljanja na ovoj temi, čini mi se da većina cura koje se osjećaju osamljeno zbog nedostatka pravih prijatelja kao glavni razlog svoje osamljenosti stavlja svoju iskrenost.

zašto iskrenost nužno mora tjerati ljude?
zar ovi koji imaju prijatelja/e nisu iskreni i samo se prilagođavaju drugima?
postoje faze kad imamo osjećaj da smo okruženi samo nekim ispraznim ljudima, da smo nekako kao ribe na suhom i skroz izvan svog elementa.
ali bitno je da su to samo faze, a faze prođu.

ne kažem da bismo trebali iz srži mijenjati sebe uvijek i u svakom odnosu,
ali nakon nekog vremena (osamljenosti), nije se na odmet zapitati - što ljudi dobivaju iz odnosa sa mnom? što dajem, kome dajem?

---

Svakodnevno sam svjedok tzv. "vječnih prijateljstava" koja u tako bezazlenim situacijama pokazuju svoja prava lica- tipa:
ona:" ja sam njima na babine donijela svega i svačega, a oni meni niti približno!"
Riječ je o dvije prijateljice koje se poznaju još iz doba kada su išle u vrtić, a sada imaju 30-tak.
U ovom slučaju ova prva se prilagođava i ugađa drugoj i nije zadovoljna s njihovim odnosom, a opet s druge strane priča joj iza leđa. jel tako?!

:?

I opet sebe pitam kome ja mogu vjerovati kada evo ovakve stvari doživljavam i slušam bar jednom dnevno-(naravno ne uvijek od istih sudionica) a, sve su to tzv. super best prijatelji.

Banalan primjer, moji prijatelji od mene mogu dobiti to da me nazovu usred noći da im treba pomoć i ja ću im pomoći. Skeptična sam po pitanju da bi oni to isto napravili za mene. Glavom mi se vrzma ona: " U nevolji se poznaju prijatelji" i zaista je tako. I nanuška vezano za tvoj komentar o tome tko je koliko donio-dobio. Doživjeh to na svoje uši od jedne jako dobre prijateljice. Moram li spomenuti da mi je nakon toga pala u očima? Mislim možda taj netko tko joj je poklon donio nije imao za bolji, i tom sitnicom joj je htio pokazati da mu je stalo. Ali njoj to nije bilo bitno.

Zanimljivo je koliko je osude i kritike izazvala želja nekoliko forumašica za iskrenim prijateljima, takve napade nisam vidjela ni na "ne po guzi" raspravama. moje iskustvo: iskrenosti se ljudi boje, i boje se iskrenih ljudi, jer je iskrenost opasna - izaziva promjene, donosi bol, traži mnogo više borbe. zato većina ljudi funkcionira na površini, proglašava se "tolerantnom", i može podnijeti ono što iskreni ljudi ne mogu. mislim da o tome pričaju nanuška i abonjeko (ako sam dobro ulovila) i mislim da ih dobar dio nije razumio. bez ikakve želje da nekog ponižavam, a vjerujem da će se naći nekih koji će tako to protumačiti, ima nas koji ne možemo drukčije funkcionirati nego iskreno, i samo mi znamo kako je to težak put. većinu života osjećala sam se sama zbog toga i do nedavno sam se djelomično okrivljavala, dok mi neke okolnosti nisu dokazale da nisam luda. iako to što ja očekujem od odnosa nije bogznakaj - samo tražim osobu koja će pokazati što osjeća, koja će biti sretna ako uspijem, priznati da mi zavidi na tome, a ne glumatati i odmah početi vlastitu "priču o uspjehu" samo zato da bude bolja (hej, čemu i kome se dokazuješ, nije sve utrka), osobu koja će me čuti i vidjeti, kao što se ja trudim vidjeti i čuti nju. dobar dio ljudi koji su mi bili prijatelji, ispostavilo se na kraju, nose u sebi neku nesreću i duboku nesigurnost koja ih je priječila da budu iskreni, tek danas to vidim. iako svi ti ljudi oko sebe imaju puno više ljudi nego ja, kad se slučajno nađem u takvom društvu vidim da im ne zavidim na tom društvu. i da, stavljanje ruke u vatru za prijatelja nije bacanje u vatru, dovoljno je da u nedjelju popodne kad sam tužna zbog bilo čega ostaviš pospremanje koje si isplanirala da prošećeš sa mnom po kiši, i da me nazoveš svaki put kad to isto poželiš.
i mislim da je život prekratak da bismo radili kompromise samo zato da bismo bili "društvenopolitičkiprihvatljivi", s onim tko mi ne odgovara ne gubim vrijeme, i tražim nove ljude, a istovrsnika ima, samo treba biti uporan u traženju i ne raditi dramu od toga. valjda :/

Citiraj:

---

morska prvotno napisa

Zanimljivo je koliko je osude i kritike izazvala želja nekoliko forumašica za iskrenim prijateljima, takve napade nisam vidjela ni na "ne po guzi" raspravama. moje iskustvo: iskrenosti se ljudi boje, i boje se iskrenih ljudi, jer je iskrenost opasna - izaziva promjene, donosi bol, traži mnogo više borbe. zato većina ljudi funkcionira na površini, proglašava se "tolerantnom", i može podnijeti ono što iskreni ljudi ne mogu. mislim da o tome pričaju nanuška i abonjeko (ako sam dobro ulovila) i mislim da ih dobar dio nije razumio. bez ikakve želje da nekog ponižavam, a vjerujem da će se naći nekih koji će tako to protumačiti, ima nas koji ne možemo drukčije funkcionirati nego iskreno, i samo mi znamo kako je to težak put. većinu života osjećala sam se sama zbog toga i do nedavno sam se djelomično okrivljavala, dok mi neke okolnosti nisu dokazale da nisam luda. iako to što ja očekujem od odnosa nije bogznakaj - samo tražim osobu koja će pokazati što osjeća, koja će biti sretna ako uspijem, priznati da mi zavidi na tome, a ne glumatati i odmah početi vlastitu "priču o uspjehu" samo zato da bude bolja (hej, čemu i kome se dokazuješ, nije sve utrka), osobu koja će me čuti i vidjeti, kao što se ja trudim vidjeti i čuti nju. dobar dio ljudi koji su mi bili prijatelji, ispostavilo se na kraju, nose u sebi neku nesreću i duboku nesigurnost koja ih je priječila da budu iskreni, tek danas to vidim. iako svi ti ljudi oko sebe imaju puno više ljudi nego ja, kad se slučajno nađem u takvom društvu vidim da im ne zavidim na tom društvu. i da, stavljanje ruke u vatru za prijatelja nije bacanje u vatru, dovoljno je da u nedjelju popodne kad sam tužna zbog bilo čega ostaviš pospremanje koje si isplanirala da prošećeš sa mnom po kiši, i da me nazoveš svaki put kad to isto poželiš.
i mislim da je život prekratak da bismo radili kompromise samo zato da bismo bili "društvenopolitičkiprihvatljivi", s onim tko mi ne odgovara ne gubim vrijeme, i tražim nove ljude, a istovrsnika ima, samo treba biti uporan u traženju i ne raditi dramu od toga. valjda :/

---

Slažem se.... i pitam se ako postoje istomišljenici zašto ih je tako teško pronaći???? (mislim u svakodnevnom životu, gdje takvi "istomišljenici" mogu pokazati i dokazati svoju funkcionalnost....) Čitajući jednu knjigu za svoj kolegij na faxu o Dharmičkom (duhovnom) menadžmentu naišla sam na djelomičan odgovor.... u jednom svom postu sam se izjasnila kako jako volim davati, ali da istodobno očekujem barem mrvu nazad.... knjiga mi je pokazala kako je takav stav potpuno pogrešan...valja stalno davati ljubav bez očekivanja ičega zauzvrat...jer danas je ljubav postala investicijsko sredtsvo...ljudi danas svašta nazivaju ljubavlju...pa i paušalna prijetaljstva...danas je ljubav prerasla u potpuno devijantan pojam jer istodobno za sobom nosi nesreću, tugu i žalost kao nusproizvod...ljubav je vezana za neku dobit, za neko ostvarenje i ako to izostane - čovjek je nesretan jer je vezan za oživotvorenje te ljubavi (ako me razumijete)... prava istinska ljubav, ona koja nas oslobađa je nevezana...ona je slobodna jer ništa ne dobiva i ništa ne gubi...tek na toj razini ljubavi možemo ići u potragu za pravim prijateljima...tek na toj razini ljubavi nestaje simulirane patnje za nekim drugim prijateljima koji nas ne ispunjavaju...dakle, ako dajem i očekujem nazad...druga strana će to detektirati i vrlo vjerojatno otići jer ne želi prijateljstvo kao obvezu... :/ (iskrenost je ovdje samo jedna od vrlina koja može kvalitetno prijateljstvo učiniti još i boljim)...

Citiraj:

---

morska prvotno napisa

Zanimljivo je koliko je osude i kritike izazvala želja nekoliko forumašica za iskrenim prijateljima, takve napade nisam vidjela ni na "ne po guzi" raspravama. moje iskustvo: iskrenosti se ljudi boje, i boje se iskrenih ljudi, jer je iskrenost opasna - izaziva promjene, donosi bol, traži mnogo više borbe. zato većina ljudi funkcionira na površini, proglašava se "tolerantnom", i može podnijeti ono što iskreni ljudi ne mogu. mislim da o tome pričaju nanuška i abonjeko (ako sam dobro ulovila) i mislim da ih dobar dio nije razumio. bez ikakve želje da nekog ponižavam, a vjerujem da će se naći nekih koji će tako to protumačiti, ima nas koji ne možemo drukčije funkcionirati nego iskreno, i samo mi znamo kako je to težak put. većinu života osjećala sam se sama zbog toga i do nedavno sam se djelomično okrivljavala, dok mi neke okolnosti nisu dokazale da nisam luda. iako to što ja očekujem od odnosa nije bogznakaj - samo tražim osobu koja će pokazati što osjeća, koja će biti sretna ako uspijem, priznati da mi zavidi na tome, a ne glumatati i odmah početi vlastitu "priču o uspjehu" samo zato da bude bolja (hej, čemu i kome se dokazuješ, nije sve utrka), osobu koja će me čuti i vidjeti, kao što se ja trudim vidjeti i čuti nju. dobar dio ljudi koji su mi bili prijatelji, ispostavilo se na kraju, nose u sebi neku nesreću i duboku nesigurnost koja ih je priječila da budu iskreni, tek danas to vidim. iako svi ti ljudi oko sebe imaju puno više ljudi nego ja, kad se slučajno nađem u takvom društvu vidim da im ne zavidim na tom društvu. i da, stavljanje ruke u vatru za prijatelja nije bacanje u vatru, dovoljno je da u nedjelju popodne kad sam tužna zbog bilo čega ostaviš pospremanje koje si isplanirala da prošećeš sa mnom po kiši, i da me nazoveš svaki put kad to isto poželiš.
i mislim da je život prekratak da bismo radili kompromise samo zato da bismo bili "društvenopolitičkiprihvatljivi", s onim tko mi ne odgovara ne gubim vrijeme, i tražim nove ljude, a istovrsnika ima, samo treba biti uporan u traženju i ne raditi dramu od toga. valjda :/

---

Na sve rečeno mogu staviti samo jedan X. I totalno si pogodila ono što mislim...

Citiraj:

---

morska prvotno napisa

iako to što ja očekujem od odnosa nije bogznakaj - samo tražim osobu koja će pokazati što osjeća, koja će biti sretna ako uspijem, priznati da mi zavidi na tome, a ne glumatati i odmah početi vlastitu "priču o uspjehu" samo zato da bude bolja (hej, čemu i kome se dokazuješ, nije sve utrka), osobu koja će me čuti i vidjeti, kao što se ja trudim vidjeti i čuti nju.

---

Ovo je i meni potrebno...

Citiraj:

---

prava istinska ljubav, ona koja nas oslobađa je nevezana...ona je slobodna jer ništa ne dobiva i ništa ne gubi...tek na toj razini ljubavi možemo ići u potragu za pravim prijateljima...tek na toj razini ljubavi nestaje simulirane patnje za nekim drugim prijateljima koji nas ne ispunjavaju...dakle, ako dajem i očekujem nazad...druga strana će to detektirati i vrlo vjerojatno otići jer ne želi prijateljstvo kao obvezu... Undecided (iskrenost je ovdje samo jedna od vrlina koja može kvalitetno prijateljstvo učiniti još i boljim)...

---

Potpisujem


Iskrenost je bitna, ali meni je osobno bitno fokusiranje na lijepe strane osobe koja mi je draga i kad osoba osjeti da je volimo i prihvaćamo kakva jest, onda niti iskrenost nije problem.
A još je fora kod mojih frendica da se mi volimo zezati na svoj račun i na tuđi pa mnoge stvari ili kritike kažemo kroz zezanciju jedne drugima i nitko se ne ljuti.

pa možda je kvaka baš u tome što ni život, ni osobe, ni partneri ni prijatelji nisu samo "lijepi", ispravni, moralni, čisti i upakirani...ako tražim samo lijepo, nisam iskrena. imala sam operaciju prije x godina, morala mirovati mjesec dana, osoba koja se nazivala mojom najboljom prijateljicom godinama ranije nije me nijednom posjetila. tad sam to shvaćala dramatično, danas smo raskinule skoro sve osim protokolarnih odnosa dobrim dijelom jer sam shvatila da u tom odnosu gubim već godinama - onog trenutka kad sam se s tim pomirila bila sam sretnija. možda nije dobar primjer, sad sam se toga sjetila. razbibriga i zabava, može, super, ali to nije i ne može biti jedina stvar koju ja imam za dati i koju tražim. pronaći istovrsnike, pogotovo kad si na neki način u manjini, bilo jer nosiš kožu i lateks:) ili zbog nečeg drugog - teško je. treba se puno truditi i biti otvoren prema svakakvim likovima i pričama. mislim da to meni funkcionira na nekoj čudnoj životinjskoj razini - nanjušim ih :lol: ali ide jaaaako sporo, valjda i zbog okolnosti, nemam baš jako puno vremena za traženje

Citiraj:

---

abonjeko prvotno napisa

u jednom svom postu sam se izjasnila kako jako volim davati, ali da istodobno očekujem barem mrvu nazad.... knjiga mi je pokazala kako je takav stav potpuno pogrešan...

---

Primjer iz biblije:
"Dok je tako putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: "Isuse, Učitelju, smiluj nam se!" Kad ih Isus ugleda, reče im: "Idite, pokažite se svećenicima!" I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. Nato Isus primijeti: "Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?" A njemu reče: "Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!" (Lk 17,11-19)"

Poanta.
Koliko je gubavaca izlijećio: 10
Koliko mu je gubavaca vratilo uslugu na neki način: 0
Koliko gubavaca se vratilo da se zahvali: 1
Kao što vidiš zahvalnost nije u ljudskoj prirodi i zato je nemoj ni očekivati kad nekome pomažeš ili radiš usluge. kad daješ daji zato jer želiš i smatraš da to druga osoba zaslužuje, a ne zato jer očekuješ nešto zauzvrat (jer najčešće nečeš ni dobiti ništa zauzvrat nego ćeš se razočarati).

A što se tiče iskrenosti, ja sam itekako iskrena, ali samo kad me se pita za mišljenje ili savjet. Ako netko želi moje iskreno mišljenje onda će ga dobiti, a ako ne želi onda ću šutjeti. MM veli da sam pregruba u svojoj iskrenosti, ali ne mogu si pomoći. Trebam li uopće spominjati da nemam baš puno prijateljica?