moram priznat da je tiwi ovo lijepo napisala.....
Printable View
moram priznat da je tiwi ovo lijepo napisala.....
Moja kćer urla od jutra do mraka. Već 6 ipo godina tako. Ja sam sigurna da ljeti svi gosti koji dolaze misle da zlostavljamo dijete. Ali ovi koji nas poznaju znaju da je to ona i da je takva.
pobogu, pa zašto urla od jutra do mraka?! :? :? :?
I ja imam dve 'dreckavice" - jednu koja tuuuzno, ali vrlo glasno place, i drugu koja urla iz petnih zila ako joj nesto nije po volji, a pritom je umorna ili gladna (dobitna kombinacija za ispade, provereno).Kako neko rece, ponekad ne pomaze ni tesenje, ni ubedjivanje, jednostavno je moramo pustiti da se dere i to je jedini nacin da izbaci frustraciju iz sebe i najzad se smiri. Sto smatram da i nije lose - pokazati emociju i izbaciti bes iz sebe. Prihvatljivije nacine za to ucimo zajedno kroz razgovor, kad ispad prodje.
Da mi neko pozvoni na vrata, reagovala bih shodno njegovom stavu. Ako bi to bilo uz pristojan vokabular i izvinjenje i STVARNU brigu, zaista se ne bih naljutila. Ali, ako bi se desilo nesto poput scene kada je I bila jako mala, a mi je izneli iz stana u fazi najgore dreke (negde smo zurili, ne secam se vise), a komsinica uz zlurad izraz lica pita :"A sta vi to njoj RADITE kada se toliko dere?", odgovorila bih kao i tad, bez razmisljanja: "Drzimo je vezanu za noge, okrenutu naopako, pa zato urla po ceo dan!"
No, da se vratim temi: LeaB, mislim da je tvoja briga hvale vredna i retka u ovom svetu otudjenih gde niko ne obraca paznju sta se desava tik pored njega. Ja i dan-danas zalim sto jedne noci, kada su se komsije ispod tukle i svadjale i urlale na svoju malu decu, nisam zalupala na njihova vrata ili pozvala policiju, vec sam uplasena i zgranuta cutala ispod pokrivaca dok mi je srce tuklo kao ludo. Da se to ponovi , uradila bih isto kao ti. Doduse, ovde je nesumnjivo bilo rec o porodicnom nasilju. Kada nisi siguran u to, situacija je mnogo delikatnija...
Cemu ovoliko cudjenje? I sama imas decu, pa znas da ih ima raznih od onih "kojima se lako rukuje" , pa do onih drugih, malo "tezih". 8)Citiraj:
daisy may prvotno napisa
Spomenula si da si malo strozija prema svojim klincima.
Bez zelje da te osudjujem ili analiziram, ali volela bih da cujem na koji nacin ti reagujes u takvim situacijama?
Tko god nema takvo dijete teško da može razumjeti takav karakter. Ona urla zato što je netko promijenio program, zato što je netko nešto krivo rekao, netko je krivo pogledao, bezbroj razloga od kojih me boli glava. To je jednostavno stvar karaktera. Ona je dijete toliko samostalno da je to nemoguće. sama je prohodala, sama je naučila vezati špigete (bez da je dozvolila da joj itko pokaže kako se to radi), sama je naučila voziti biciklu bez pomoćnih kola, sama je naučila voziti role. Ona sve radi i želi raditi sama. I kao takva ne prihvaća ničiju sugestiju i kad je najbanalnija stvar u pitanju jer, meni to izgleda, kao da joj ponos neda. Sve mora biti točno onako kako je ona zamislila, i ako putem shvati da to i nije najbolje riješenje, ona nikad neće priznati i odustati nego će lupati po svome, ma koliko to bilo besmisleno. Eto, zato urla. Vjerujem da će kad naraste biti jako dobra političarka, samohrana majka i vođa :mrgreen:
Citiraj:
Vishnja prvotno napisa
čudim se iz razloga šta ja nebih mogla slušat dijete da se dere cijeli dan,
po meni je takvo dijete strašno nezadovoljnO
jel je ikad veselo? jel se smije?
pa valjda postoji način da ga se smiri, zainteresira nečim drugi/trečim/desetim , ili?
mislim, nisam ja sam neki stručnjak u odgoju djece, samo pratim njihove želje i potrebe,
a uzela sam jedan dan sestrinu malu (koja je kod nje nemoguća, kenjkava, dere se bezveze, urla..) i mala je kod mene bila drugo dijete,
možda je stvar u pristupu?!
mislim, nisam ja sad neki.....Citiraj:
daisy may prvotno napisa
možda je i pristup, ne može to nitko od nas ovdje osporit jer ne poznajemo ni tebe ni dijete, no zar nisi nikad čula da djeca imaju raspoloženje samo za svoje rodititelje? pa baki/djedu/ujni/susjedi/teti čuvalici/teti u vrtiću jedu i spavaju bez pogovora, budu dobre volje a onda ugledaju roditelje i doslovce se promjene u sekundi?Citiraj:
daisy may prvotno napisa
i slažem se s onim što je netko napisao gore - zlostavljana djeca su češće "ugušena glasa", ne smiju ni plakati a kamoli se derati.
ovima koje ne bi reagirale....
zamislite da se mama npr. (ne daj bože) poskliznula u kupaoni, udarila glavom - i u nesvjesti je... dijete urla, a vi se ne bi miješale...
i ne, ne vjerujem da je urlanje dio "karaktera" djece.
Citiraj:
sorciere prvotno napisa
definitivno nije!!!
Moj mali voli crtati, i u glavi si valjda složi što bi on to htio nacrtati, ali ne uspije mu uvijek (po mom mišljenju on crta jako dobro, ali je on očito sam sebi postavio drukčije kriterije). E to je jedna od tipičnih situacija kada on u dvije minute od smirenog i zadovoljnog djeteta dođe do djeteta na rubu histerije. SVE smo probali: utješiti ga (odguruje, udara, urla još jače), skrenuti mu pažnju (nema šanse, urla još jače), pomoći mu da popravi ono što mu se čini krivo na crtežu (to pomogne u oko 5% slučajeva kada uspijemo točno pogoditi što i kako je on to htio izvesti, u suprotnom, pogađate, urla još jače), a priznajem da sam znala i povisiti glas i prijetiti oduzimanjem pribora za crtanje (urla još jače). Nakon par takvih ispada shvatili smo da baš ništa što u tom trenutku napravimo nije dobro i da je najbolje pustiti ga da se prvo izventilira, a onda probati jednu od metoda smirivanja.
Kako li to negdje zvuči susjedima... čudo da me već netko nije prijavio. Valjda zato što je jednoj od tih epizoda nazočila i jedna naša susjeda pa je valjda proširila glas da ipak nismo zlostavljači nego da je mali 'jednostavno takvo dijete' :mrgreen: .
Bih li reagirala u situaciji iz početnog posta? Pa da, ali kako ovisi i o situaciji. Ako se čuje urlanje i djeteta i roditelja, vjerojatno bih došla i zaprijetila prijavom. Ako urla samo dijete a ona mi otvori vrata izmučenog pogleda vjerojatno bih ju (supatnicu) pitala mogu li joj kako pomoći. U situaciji negdje između te dvije, hm, tu bi trebalo biti diplomat.
Da meni netko radi takve situacije dođe na vrata, bilo bi me sram do neba. Ali da mi počne prijetiti, čuo bi svašta do mene. S druge strane, da mi npr. ponudi da se dijete dođe igrati k njima na jedno pola sata, bila bih mu zahvalna.
Moje je dijete u jednoj fazi urlalo strašno pri stavljanju na spavanje. Bili smo u kući s velikom okućnicom u to vrijeme živjeli, pa nitko nije pozvonio. Iskreno, bilo bi mi drago da je neka iskusna, draga i uviđavna osoba došla i uputila me u neke stvari. Jer nisam znala, i radila sam loše djetetu.
E sad, ima "korisnoga" plača - kad se dijete plačem prazni, kad uči suzbiti svoje razorne želje, i tako to, ali ima i plača nezadovoljstva, frustracije, besciljnoga plakanja kad dijete (skup s roditeljem) ne zna kako dalje... Ima i plača tipa - pao sam pa me boli, al to se čuje da je "bezazlen plač" i brzo prođe.
Mi živimo u nekom društvu u kojem se vodimo parolom - ne diraj me, ne diram te, ali to je u biti dosta loše, ja mislim.
Lea B, iz tvojega posta ja vidim puno neke obzirnosti, nježnosti, brige, i to mi je drago. Da si bar ONDA meni pozvonila na vrata... pružila mi podršku, pokazala mi kako da mi bolje krene to s malenim... ne kažem da bih odmah znala primiti pomoć, da bih se osjećala ugodno, ali sigurno bih se osjetila nekako odgovornijom, a i možda malo manje samom.
Ovisi kako to draga susjeda izvede, s koliko ljubavi, strpljenja, povjerenja i brige pozvoni na vrata.
Ne zamjerite moju lamentaciju koja slijedi, o ovome sam nešto nedavno čitala i razgovarala, baš o ovome, pa mi je na vrhu jezika.
Recimo da majka loše radi djetetu, i da susjeda, prijateljica, bilo tko manje ili više blizak, a istodobno iskusan, topao, netko kome nije do toga da kamenuje druge, nego da pomogne, dakle da taj netko to vidi, što da učini?
Ja sam si mislila ovako. Vjernici imaju prvu i temeljnu obavezu da blagoslove te ljude, situaciju, i da zamole Boga za vodstvo i pomoć. Oni koji nisu, mogu postati vjernici
:saint: , ili mogu iskoristiti svoje nutarnje duhovne izvore i povezati se sa svojim osjećajimam, provjeriti da li reagiraju iz potrebe da se pokažu bolji, nadmoćni, ili iz autentične ljudske brižnosti i ljubavi.
A onda sljedeće - razmisliti o majci. Djeca su uvijek dobro kad je majka dobro, lako za dijete, ono će uz sretne roditelje uvijek biti ok, ali majka i otac - e, njima treba pružiti podršku.
Kao što je netko rekao - ako se ima vremena i snage - pozvati ženu na kavu, porazgovarati, vidjeti što se zbiva, saslušati (ponekad je i to više nego dovoljno), i ako se može pomoći, realno, ne pametovanjem.
Kako bi ovo bio dobar svijet kada bismo pozvonili jedni drugima na vrata da pitamo druge ljude kako su, i možemo li im kako pomoći! Puno puta mislim kako bi divno bilo da meni tkogod pozvoni, sve se nadam da će netko od mojih starijih susjeda vidjeti moju uzaludnu borbu s vrtom, s kućom i ogradom, i ponuditi savjet i pomoć... a ono ništa.
E, i s tom materom čije dijete urla, još nešto. Možda bi kavica, razgovor, prijateljstvo, kolač koji se podijeli unijelo radost u njezin život samo po sebi - a veseli ljudi ne mlataraju djecu... ne stignu.
Štojaznam. :love:
I sad ću još napisati nešto - nikome ponaosob, ali svima koji konstatiraju da imaju djecu koja se deru za sitnicu, koja se inate, s kojima ne znaju kako - hm... pa to i baš nije roditeljska situacija u kojoj ste maximalno roditelji koji hoćete biti. Mislim da nema potrebe to prihvaćati kao vrhunac obiteljskih odnosa. MOže i bolje od toga :heart: Držim fige da svi skupa savladamo svoju djecu u smislu da im služimo kao orijentir ka stabilnom, mirnom, strpljivom životu punom ljubavi i razumijevanja
:heart:
u Bibliji stoji kako su starije žene dužne podučavati mlađe kako da "ljube svoje muževe i djecu". U našem se društvu to baš i ne događa; čast iznimkama. U trenu kad postanemo majke i supruge naučene smo začepiti usta svakome, i dosta nas ovdje nekako vjeruje kako smo mi započele totalno novu eru roditeljstva i bračnih odnosa, i kao da krećemo ab ovo; puno je topica u kojima ismijavamo savjete, u kojma se ljutimo na druge ljude kad nam "popuju"... što je okej - nije svaki savjet dobar, a često ispada da su starije žene - one koje bi nas nešto mogle podučiti malčice neiskusne i same u ljubavi prema djeci i muževima... radile su od bebinih par mjeseci, imaju malo djece, nisu baš dojile, djeca u vrtićima od početka... štojaznam.
No, kako je divno kad upoznaš ženu od koje učiš, ma samim primjerom. Ima tih par žena koje ja udomim na čaj i kolače, i samo gledam, grijem se na njihovom primjeru. Neke sam vidjela par puta u životu, pa su mi inspiracija.
Lea B, hoću reći svime što sam rekla - ako možeš potaknuti ženu na promjenu, samo daj! Pomozi joj, pruži joj ruku pomoći. Bit ćete u mojim molitvama
:love:
ps Znam par divnih primjera pomoći majkama. ČUla sam za jednu nezaposlenu djevojku koja je pomogla mladoj majci iz kvarta tako što joj je došla oprati rublje :heart: Meni su suze krenule kad sam to čula. Predivno! Ili ono kad se žene slože pa nose jedna drugoj ručak! Huh!
Jel ima tko kakav konkretan primjer pomoći i topline iz svojega kvarta?
Nemoj katapultirati. Možda ti može pomoći. A ako ne može, ako gnjavi jer ne zna što sama sa sobom, možda ti njoj možeš pomoći, s vremenom :love:Citiraj:
kina prvotno napisa
Ima djece koja jesu sklonija plakanju i koja nisu. Daniel je mogao padati i udarati se a da ni zucnuo nebi, a zato Manuel odmah zacvili. Puno je više plačljiv i sklon urlanju. Ja ne volim djecu koja tako bez veze urlaju i zato uvijek pokušamo smiriti ga. Uvijek nađemo naćina.
Tiwi baš kao što je Vishnja rekla, puno ovisi o tome tko nam je pokucao i koja mu je namjera, a i koliko sam ja nervozna tog trenutka.
Ima dana kada me ništa ne može izbaciti iz takta, ali i onih kada sam ko bomba s izvučenim osiguračem - takni me i ode sve k vragu. Ako se ujutro dignemo na vrijeme i ne kasnimo, zalije mi se kakaom taman nakon što sam ga obukla, pa se moramo presvlačiti, vozim ga do vrtića, pa me neki roditelj zatvori na parkingu. Čekam desetak minuta da se pojavi, uletim u gužvu i kasnim na posao. Na poslu panika, kolegica javi da ima proljev (to joj se uvijek nekako dogodi kad je najveća frka). Moram ostati duže, istovremeno razmišljam tko će mi dijete pokupiti iz vrtića i što ćemo na brzinu za ručak. Ako kiše nema super je, jer dijete, vrećice iz dućana i kišobran nisu najsretnije rješenje.
Čim smo otvorili vrata stana on bi se igrao, samnom naravno. Moj želudac kruli i hvatam nešto na brzinu, on kaže da nije gladan (4 obroka u vrtiću). Igramo čovječe i ja zbrajam u glavi račune koje moram platiti i molim Boga da se grlo koje me grebe ne upali jer si bolovanje ne mogu priuštiti.
Večera, kupaona, priča ili maženje, spavanje. I onda počne sve gore navedeno. Strpljenje čuvam za njega, ne vičem, objašnjavam, borim se sa snom. I samo mi fali susjeda na vratima...
Uza sve to, samohrana sam mama, sama brinem o djetetu i o kući(stanu) i živimo samo od onoga što ja zaradimili ne zaradim.
kina :love:
ma ja ne vjerujem da se može tako lako zamijeniti ovo naše svakodnevno - povremeno urlanje, i ono urlanje zbog kojeg ti dođe da pozvoniš na vrata, bilo da se radi o obiteljskom nasilju, bilo da se radi o nekakvoj nesreći. :/
Ifigenija prekrasan mi je ovaj tvoj dugi post. ponekad sam baš to pomislila kad sam bila sama (živim 500 km daleko od svoje obitelji, u nerodnom gradu) kako bi bilo lijepo da je nekog briga kako je moje dijete i kako sam ja. ne zato što smo bile loše, nego upravo zbog tog osjećaja da živiš u ljudskoj zajednici, a ne u samici.
Super mi je kako si uspjela tim vizirom gledati ovu situaciju :love:
meni se nikako ne sviđa ta ideja u miješanju nepoznatih, pomaganju nepoznatih i sl.
to mi još više daje dojam totalne otuđenosti, da očekuješ da će ti netko nepoznati pozvoniti na vrata i pomoći oko života. :/
treba se truditi da uvijek oko sebe imaš poznate ljude koji su spremni pomoći. i kojih je briga kako sam ja. a za to treba baš to - trud. znači, treba izaći iz te kuće s velikom okućnicom, upoznati ljude koji tu žive, a ne čekati da netko od njih pozvoni na vrata :/
alelujaCitiraj:
sorciere prvotno napisa
hvalasorc, TO sam htjela reći.
Uostalom i moj urla. Kad mu dodje. Al brate mili nisam pala u kupaoni i udarila glavom pa da ga ne idem smiriti.
ja se samo nadam da su moji susjedi više kao LeaB.
cvijeto imaš point. :love:
nisam ni ja vjerovala dok nisam dobila jednog takvog :mrgreen:Citiraj:
sorciere prvotno napisa
..i ne bih ga mijenjala za nikakvu tišinu i smirenost ma koliko god je nekad potrebno upregnuti i posljednji atom snage za ostati smiren.
i zapravo, nije "urlanje" dio karaktera već je stvar u tome da su to klinci koji su osjetljiviji i impulzivniji, a (ubojita :mrgreen: ) kombinacija to dvoje konkretno znači ovo: za nešto što djetetu s "mirnijim" karakterom nije po volji i ono reagira tihim gunđanjem i parsekundnim tihim plakanjem, dijete sa vrlo živahnim karakterom će reagirati urlanjem koje bi se dojmilo i "apaurin roditelja".
a scene koje su sf roditeljima djece s "prilagodljivim karakterom" mogu i ovako izgledati. dijete urla iz petnih žila, doslovce ko da mu kožu deru, ti uđeš i vidiš kako roditelj stoji iznad njega, mirno ga gleda i čeka da prođe (djeca u tom trenutku, toliko ponesena emocijama, niti ne uspjevaju čuti što im govoriš). i upitaš roditelj: "pa što se pobogu događa", a on odgovara "a evo, pokušavam mu promijenit pelenu"
i kao što rekoh, vjerovat neće roditelji djece s mirnijim karakterom ma koliko god ovi drugi objašnjavali (nažalost, neće se izbjeći ni daljnja etiketiranja takvih roditelja, pa će oni i dalje za večinu ostati "nesposobni", jer evo jadno im dijete toliko frustrirano a oni ga ne znaju utješiti....)
mislim da je sorcie mislila da urlanje ne prolazi kao dio karaktera kod ove djece koja su veća i koja već kuže da drekačenjem ne mogu dobiti baš sve (ili barem ne bi trebali).
edit:...da me ne bi krivo shvaili, moj ne plače i ne urla cijeli dan, ali zato kad zagrmi zagrmi pošteno (sasvim dovoljno da onome koji nema veze s tim prvo zazvoni zlostavljanje)
pa evo ne znam za veću...misli u hodu učim i privakavam se, moj ima 2 ipol godine :)Citiraj:
melange prvotno napisa
E ovo potpisujem. Mislila sam da znam nekaj o bebama kad sam dobila moju P. jer imam 13 god. mlađu sestru i puno sam bila s njom kad je bila beba. Ona je bila mirna, poslušna i prilagodljiva, nikad nikakvih problema s njom, pa sam isto tak mislila da je problem u roditeljima kad se neka djeca toliko deeru.Citiraj:
.kala. prvotno napisa
Moja P. je totalna suprotnost, ona je strašno temperamentna. Kad joj nekaj ne paše toliko se dere da ostaje bez daha, a neke stvari jednostavno moramo napraviti, npr. oprati kosu. MM i ja se više toliko ne uzbuđujemo zbog tog deranja, jer znamo da će se za minutu dvije valjati po krevetu od smijeha, ali ne znam kaj misle susjedi. I toliko se bori svom snagom kad joj nekaj trebamo napraviti, pa nema šanse da joj nakapam fiziološku u nos, nokte režem kad spava, kad čistim šmrklje mm ju zabavlja, temperaturu mjerimo u uhu, aza tih par sekundi urla ko da ju neko kolje. Kod doktorice smo ju morali nas dvoje čvrsto držati kad ju je sestra cijepila i mjerila temperaturu, jer se ona sa jedva 9 kg svom snagom borila da smo morali biti troje da ju svladamo.
Inače je sretna i zadovoljna, ali kad joj nekaj nije po volji, a uz to je pospana, razdražljiva zbog zuba ili ju muči kakanje, onda se dere do ludila.
Toćno to sam i ja pomislila čitajući temu. Dok sam živjela u zgradi bilo mi je jako utješno imati susjede gore, dolje sa strane jer sam znala da ako samo viknem netko će doći vidjeti o čemu se radi. Kako sam se preselila u kuću to mi je najviše falilo. Neka sigurnost da će te netko čuti.Citiraj:
sorciere prvotno napisa
S druge strane sad u kući možemo vikati koliko hoćemo 8)
Nekako mi je čak normalno da susjedi dođu provjeriti ako se nešto dešava. Objasnila bi i ispričala se ( ako je kasno, zbog kućnog reda ).
U fazi intenzivnih noćnih strahova, kad smo T.-a naizmjence mm i ja nosili svaki dan od 3-5 ujutro, tješili ga kako smo najbolje znali i mogli, a on urlao i vrištao i bacao se, mi bili očajni jer ga nismo uvijek mogli umiriti, najzadnje što bi mi trebalo je neki brižni susjed koji kuca na vrata. Naravno da su na ulici pitali što se događa i to mi je normalno, ali nitko nije dolazio na vrata pametovati.
Isto tako su postojale faze urlanja kad se nije smjelo čupati psa za uši, mačka za rep ili kad su se trebale obuti tenisice ili promijeniti pelena, a dijete nije htjelo.
I da, kad se pere kosa, onda "kosa boli" i to se čuje do kraja ulice. Ali čim prestane pranje kose, kupanje je i dalje užitak.
moram vam samo reci da mi je malo lakse, kad vidim koliko djece urla bez nekog posebnog razloga (a ja se bojala da je samo moj takav). samo mi je zao sto niste pisale i koliko vam djeca imaju godina, jer se ja sve nadam da ce do 2-3 godine to urlanje proci, kad cemo mu moci objasniti neke stvari...
bi li se umijesala ili ne...ne znam, ovisi o samoj situaciji...na zalost, mi preko foruma ne mozemo procijeniti samu situaciju, to ide nekako instinktivno, u trenutku. isto kao kad bih ulovila malog koji trci preko ceste (bez obzira sto ga ne znam, niti mu znam roditelje), da bih sekundu kasnije dobila po nosu od njegove mame koja je na drugom kraju ulice i koja ga "uci" prelaziti cestu.
Moj Picek je jednom toliko urlao po stubištu kad smo krenuli u vrtić da su susjedi provirili van i zabrinuto pitali da li da zovu hitnu. Onda se on vragolasto nasmijao i prestao urlati. A urlao je jer nije htio nove cipele (nisu ga žuljale)! :roll:
Lako što proviruju dok dijete urla, samo da ne pozvone kad ja zaurlam. :oops:
Moj će skoro 6 :mrgreen: .Citiraj:
L&L0809 prvotno napisa
Sa 2-3 nije bio takav.
XCitiraj:
.kala. prvotno napisa
Moj K. ima raspoloženje samo za mamu i tatu. čim vidi nekog od nas, počne tuliti i tražiti ovo ili ono, smeta mu ovo, peto, deveto, vjetar puše, on bi ostao ili bi išao, on bi ovo što ima sestra, on bi nešto drugo a ne to što sad ima...
kod bake/u vrtiću/kad ga čuva moj brat K. je drugo dijete. ništa ne traži, a kamoli zahtijeva, ne tuli, sve je 5.
u zadnja dva tjedna se ne želi tuširati. i nije to neki hir, točno vidimo da se boji, trese se i urla. probali i kupanje i nepranje kose, ali nakon 3 dana ipak moramo skvasiti tu kosu i oprati ju. a on urla onako iskonski prestrašeno, kao u agoniji. užasno.
ja bih bila strašno ljuta da mi susjeda pozvoni u tom trenutku i pita me što mi je s djetetom. zašto odmah misli da zlostavljam dijete? može li misliti nešto drugo?
a ovo, naravno, potpisujem.Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
Ja cu samo reci da se dobro sjecam kako sam jos sa 6,7g urlala kod pranja kose: Ljudi pomozite, ubiti ce me, u pomoc...
A lezala sam stolu u kuhinji, sa par rucnika na ocima, da mi slucajno ne bi kap vode usla u oci, mama i baka su izbezumljene pokusavale barem malo namociti moju kosu u lavor...I tako 1x mjesecno, jer za cesce pranje moji nisu imali zivaca...
Bila sam jednostavno tvrdoglava i nisam si dala prati kosu...
I sada na svojoj curi vidim slicne karakterne crte...
:mrgreen:
Inace, ne znam da li bi u onoj situaciji iz prvog topica reagirala, ovisi kako bi mi se cinio djecji plac...Mozda bi cak prije pozvala policiju i prijavila, ako bi mislila da nesto stvarno nije u redu, nego sama isla na vrata susjedima...
Moj urla dok ne poplavi, doslovno, zbog pranja kose, rezanja noktiju na nogama a ponekad i zbog pranja zubica. Da ga je netko od susjeda cuo veceras dok ga je MM drzao a ja mu pokusavala porezat nokte mislio bi ne samo da ga zlostavljam nego da ja i MM mlatimo naizmjence. Uzas! I to je stvarno plac, onaj istinski, sa suzama u potocima. A kad peremo kosu onda se i trese od straha.
Da mi netko pozvoni zbog toga vjerovatno bi na najnormalniji nacin objasnila o cemu se radi, ako treba i pokazala, koliko god nervozna bila zbog urlikanja, jer je ta osoba vjerovatno dosla zabrinuta i s dobrom namjerom.
I ja bi se vjerovatno umjesala tj. dobronamjerno pitala dal treba pomoc mami koja mozda isto tako ne moze djetetu odrezat nokte bez muzeve pomoci.
Deaedi je napisala:
Točno, kao da si mene opisala.Citiraj:
Ja cu samo reci da se dobro sjecam kako sam jos sa 6,7g urlala kod pranja kose: Ljudi pomozite, ubiti ce me, u pomoc...
A lezala sam stolu u kuhinji, sa par rucnika na ocima, da mi slucajno ne bi kap vode usla u oci, mama i baka su izbezumljene pokusavale barem malo namociti moju kosu u lavor...I tako 1x mjesecno, jer za cesce pranje moji nisu imali zivaca...
Pitanje s početka: teško je reči, ovisi o situaciji, odnosno o nekom unutarnjem osjećaju, da li bih reagirala. Moja nećakinja je dosta "urlajuće" dijete kad je jako umorna,... ali ja ju takvu poznajem, znam da joj roditelji daju kompletnu pažnju, paze ju, maze, nema niti govora o bilo kakvom zlostavljanju, tu sigurno ne reagiram, jer znam da je sve u najboljem redu, ali da čuje neki dalji susjed, možda bi i reagirao.
Mada sam se ponekad znala umiješati na cesti.
primjer 1. Nedavno, ide mama s djetetom, maleni je oko 1,5 godina star, plače kao kišna godina i hoda za mamom, želi da ga mama nosi, a ona ga dlanom samo udara lagano po zubima da zašuti. Ok, olakotna okolnost je da je mama trudna, i možda ga ne smije nositi, ali ga isto tako ne smije udarati i može čučnuti kraj njega i utješiti, barem pokušati. Tu sam se krenula umješati, ali dok sam došla do nje, več se skupilo ljudi s komentarima: A tko je to zločest?, glupo je to sad reči, ali onda nisam reagirala, nisam imala snage objašnjavati mami i još troje ljudi. Drugi dan sam vidjela istu mamu, vozi sportski auto, maleni sjedi na prvom sjedalu zaljepljen za staklo, a mama telefonira. Nema tu baš pomoči.
primjer 2.: U parku djeca se igraju na toboganu, naravno niti jedan se baš neda doma. Bila je i jedna curica isto oko 1,5 godina stara s mamom i tatom. Mama svaki put veli, ajde ovo ti je zadnje spuštanje, pa idemo, a malena se spusti, pa veli ne, a tata iznerviran na svako ne odgovara: Dati ću ja tebi ne s nogom u guzicu! Tu se nisam umješala, budući da je fizički jači od mene, nisam se usudila, jer mislim da bih ja pobrala nogom u guzicu. :/
To je npr. rang situacija u kakvim inače reagiram. Da li bi i vi reagirali i što bi rekli?
Da, u takvim situacijama obicno reagujem, pa makar i pobrala kritiku.
Nedavno smo I. i ja cekale u ambulanti kod kardiologa, a u masi sveta bila je i mama sa preslatkom, tek prohodalom devojcicom. Posle n minuta cekanja, malenoj je, naravno, dosadilo da stoji na jednom mestu, pa kad je krenula da istrazuje unaokolo, mama ju je grubo povukla k sebi uz reci:" Sedi tu, ili ce sad doci doktor da te UBODE injekcijom!" Nisam izdrzala, pitala sam je kako misli da ce dete saradjivati pri pregledu ako joj preti. Ona je odgovorila da mora tako, jer je dete bezobrazno. I jos jednom je pljusnula po guzi, za svaki slucaj :x. Tu je stajao i grmalj od muza koji je bas zinuo da mi verovatno "pristojno' odgovori, ali su nas, sva sreca, prozvali, pa sam otisla....
Rezime: svesna sam da cu u povrsnom razgovoru, na ulici ili u ambulanti tesko nekog naterati da makar razmisli o svojim postupcima. Pre ce biti da cu izazvati grubu reakciju, ali ipak, obicno kazem sta mislim...
Evo šta se meni desilo prije par mjeseci:
Otišli smo do Trsta na nekakav Božićni sajam i prije toga u oviesse samo nešto kupiti. Bili smo nas četvero i naši kumovi sa sinom od 5 g. Znači, ručali doma, sjeli u auto, došli do Oviesse, a Daniel i ovaj drugi mali odmah krenu sa pričom: meni je dosadnooooo, daj se požuri, ja bi negdje drugdje, meni je dosadnoooooooo, mene tu ništa ne zanima... Napominjem da su počeli s time čim smo ušli u trgovinu. Probala sam brdo puta objasniti mom sinu da neka se strpi par minuta, da moram i njemu nešto od robe uzeti pa da onda idemo. Uzalud trošila riječi jer je od uporno išao zamno i zanovjetao. Kad mi se popeo navrh glave glasnije sam mu rekla da neka prestane i neka zašuti i strpi se još 5 min. Baš sam već bila bjesna :evil: Na to ženskica koja tamo radi iskomentira nešto u stilu: Ajme te mame kako su danas nervozne i nemaju strpljenja... :roll: . Ja nisam čula ali jest mm koji je bio iza nas. E da je to meni rekla bila bi dobila jezikovu juhu.
Nikada neznate pto se krije iza koje situacije i teško je zaključiti treba li se umješati ili ne.
Jako se slažem s ovim.Citiraj:
buba10 prvotno napisa
Ovo nije lako učiniti i podržavam Leu u tome što je napravila, pa makar i pogriješila u procijeni...
Većina nas ipak zabija glavu u pijesak, ne smatra se odgovornim i kompeptentnim za reagirati, tako je lakše!
To bi bila posljedica kod nekih. Ali dok netko mleti djete ono sigurno ne šuti. Instiktivno vičemo i šaljemo signal za pomoć.Citiraj:
litala prvotno napisa
No kako bilo, mislim da je važnije to da je ta mama vješala veš dok je mali plakao i urlao kako ga boli.
S tim se nikako ne slažem. Ja bih ga ipak pokušala makar zagrliti.