previše je hvalimo?

Citiraj:

---

ms. ivy prvotno napisa

uz ovo gore objašnjeno, mi smo kako je dijete raslo fokus pomaknuli sa sebe na njega; rjeđe govorimo "bravo, odlično si to napravio" (uglavnom kad direktno traži pohvalu) a češće "jesi ponosan na sebe što si uspio? i trebaš biti!" ili "zadovoljan si kako si to napravio, je l'da?".

---

ovo mi zvuci bas pametno. :)

sad ste me malo zbunili. ceskam se po glavi i mislim, hvalimo ju li previse? :/

Citiraj:

---

pomikaki prvotno napisa

Da li se i vama to događa? Ja i mm nekad pričamo o tom djetetu kao da je svjetsko čudo. Kako je pametna, kako je lijepa, kako je slatka. Pa znaš što je danas napravila. Znaš što je danas rekla. Pa vidi što radi. Jesi čuo što je rekla.

I to pričamo naravno pred njom, jer ionako maltene nikad nismo sami. Je li to ok, normalno, svi to rade, i ima pozitivan utjecaj na njezinu samosvijest/samopouzdanje? Ili ćemo stvoriti ego-manijaka, ovisnicu o pohvalama, umišljeno derište? Možda odraste u uvjerenju da je posebna i savršena a onda će je drugi pregrubo spustiti na zemlju?

Ako mi znate preporučiti i neku dobru literaturu na tu temu, bila bih jako zahvalna.

---

i kod nas isti slučaj.... :oops:
samo neznam dal vi to radite, mi je hvalimo i drugima ,
ono tipa danas je rekla to i to, napravila to, nema više pelene, ma bezbroj situacija,žnekako imamo potrebu i pred drugima pohvaliti svoje dijete, naravno u granicaa normale...

imam riju koja mi nikad ali nikad nije pohvalila svoje dijete, ni kad smo bile same, a nisam nikad ni čula da je maloj rekla ; super, bravo, jako lijepo.... :/
neznam dali to ima veze ali ona je dosta nesigurna curica, ma možda nema veze s tih hvalama od strane roditelja,
ali uvijek kad me vidi veli mi da joj je teta u vrtiću rekla kak je lijepo nacrtala, i slično....

tak da, samo naprijed.... :D

Citiraj:

---

Kanga prvotno napisa

:lol: :lol: nisam odoljela :oops:

---

:lol:

Citiraj:

---

upornamama prvotno napisa

Misli da treba pronaći neku "zlatnu sredinu", dakle ni previše, ni premalo pohvale, znači, ne hvaliti dijete za svaku glupost, ali isto tako pohvaliti ga kad nešto svarno dobro napravi.

---

Upravo tako i ja mislim i radim. No ponekad se ipak zanesem i počinjem ga dizati u nebesa, ali ajde, mislim da je to normalno. Svakome je njegovo dijete najljepše, najbolje, najpametnije....trebali bi se zabrinuti nad onima koji nikad ne pohvale svoje dijete, odnosno ne "dižu ga u nebesa".

S druge strane, kćer koja ima 8,5 godina - često se moram podsjetiti da bi ju trebala češće pohvaliti. Jer bez obzira na njenu tvrdoglavost i (ponekad) neposlušnost, često puta zaboravim da je u biti i ona, bez obzira na veličinu, još jedno malo dijete. Naravno, i nju sam uvijek uzdizala u nebesa kao sad sina, kad su tak premedeni, preslatki, nevini, maleni....ali se vremenom to nekako izgubi. Barem kod nas. Sad ju u biti pohvalim više za konkretne stvari - za ocjenu u školi, za to kaj je zaključala kuću i nahranila mačke, za to da je pospremila sobu, da me nije zivkala 10 puta na posao u roku 2 sata (ko danas). A za ove male nam je dosta da nas pogledaju svojim velikim nevinim očima i oni postaju najbolja, najpametnija, najsavršenija, najnaprednija djeca na svijetu. Kao moja. Jer moji su najsavršeniji. :mrgreen:
Meni :heart:

meni je najbolje čokolada napisala - prije dvadeset godina, nedaj bože hvaliti, prije deset - moraš hvaliti, sad juul kaže - moraš primijećivati, ali ne i hvaliti. :roll:

sviđa mi se ovo od kange, a naročito boldani dio:

Citiraj:

---

kad su radost i uzivanje jedini razlog i svrha moje pohvale, onda to bez zadrske konzumiram. suzdrzavam se od pohvala u kojima prepoznam (ako prepoznam) manipulativni ili evaluacijski sadrzaj. kod eliminacije nekih poruka pomaze mi zapitati se sto dijete zapravo ocekuje od mene u danoj situaciji, kao i bih li takvo nesto nasla prikladnim govoriti odrasloj osobi.

---

upravo tako, najčešći razlog mojih pohvala su radost i uživanje, kad vidim maru kako se ponosno spušta na toboganu, i muku muči kako da to izvede, ili juraja kako se trudio u potpunosti završiti crtež, a crtanje mu nije omiljena zabava (blago rečeno), niti jedan juul me ne može uvjeriti da ne smijem reći bravo, odlično ste to izveli. pa naravno da ih gledam, i sami vide da ih gledam.

a ovo:

Citiraj:

---

npr. ako dijete radosno trči s crtežom da ga pokaže "ovo je zaista dobro, kako ti lijepo crtaš" iako je to izrečeno s puno ljubavi to je PROCJENA. dijete daje spontano iskazivanje sebe a zauzvrat procjena. Priznanje bi bilo" Hvala ti! baš mi je drago da si mi to dao.

---

mislim da su djeca puno više kompetentnija ocijeniti naše reakcije, nego što to juul misli 8)

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

mislim da su djeca puno više kompetentnija ocijeniti naše reakcije, nego što to juul misli 8)

---

Ocjenjuju oni nas, mi njih.. svi se medjusobno ocjenjujemo :lol:

Citiraj:

---

Trina prvotno napisa

Naravno da ih hvalim u čemu su dobri. Ali često pohvalim i drugu djecu, njihove prijatelje, kolege iz škole i vrtića..pokušavam doći do toga da shvate da je svatko u nečemu izniman, oni u nekim svojim stvarima, druga djeca u nečem drugom..

---

Popis na Trinu.

Citiraj:

---

anchie76 prvotno napisa

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

mislim da su djeca puno više kompetentnija ocijeniti naše reakcije, nego što to juul misli 8)

---

Ocjenjuju oni nas, mi njih.. svi se medjusobno ocjenjujemo :lol:

---

ocijeniti = razumijeti/shvatiti/doživjeti.

jel sad bolje, gđa. juul? :)

Pih, ubila si mi foru :P

Obožavam dokumentarce onog čičkavog, crnog (ne crnca :) ) Engleza koji radi istraživanja razna djece, mozga, ponašanja itd.

Nažalost, nisam gledala cijelu emisiju, ali sam uhvatila ovo (tako nekako) - 4 različite situacije:
1. Pohvaliti dijete za samo dobro napravljeno, tj. uspješno
2. Pohvaliti dijete za sve napravljeno
3. Pohvaliti dijete za pokušaj, bez obzira na rezultat
4. Ne pohvaljivati dijete

Zaključak: dijete se hvali za POKUŠAJ I TRUD, a ne za uspješnost. I to je ključ uspjeha i motivacije djeteta.

mi isto puno hvalimo, kad onese smece u smece, kad sam papa sa zlicom, ma za sve, i sad nam je smijesno jer npr. odnese koru od banane u smece i sam sebi pocne pljeskat i ponosno se smiuljit, preslatko. a naravno da ga ne hvalim kad mi pobaca stvari iz ladice, al kazem mu da ih sad vrati gdje ih je uzeo pa kazem bravo, i on opet pljesce :lol: .

mi ih obojicu dosta hvalimo. i to mi je normalno jer oni su moji i kao takvi meni su najbolji i najsavršeniji :heart:

Tje več velik i pohvale su uglavnom usmjerene na školu i aktivnosti kojima se bavi, a kad me recimo dočeka crtez ili neko drugo djelo njegovih ruku, obavezno prvo zahvalim i onda iskomentiram kako je lijepo. i ponosno pokazujem svima koji imaju volje gledat.

J je mali, i naravno da njega više hvalimo iz nekog oduševljenja što se, štajaznam, popeo sam po štengama do stana ili odnio smeće u smeće.

Ova je dobra: http://www.roda.hr/forum/viewtopic.p...er=asc&start=0