Naravno da smo svjesni da ne možemo ništa napraviti bez nje, da je ona ta koja mora odlučiti stati na kraj svemu. Da, postoji i njegova obitelj koja ne daje niti lipe jer su siromašni (a mi kao seremo lovu, da oprostite). Iz dana u dan lomimo se da između toga da ju ostavimo da padne do dna, i između želje da joj pomognemo. Ali pomisao da djeca nemaju šta jesti uvijek prevagne. Eto, bili su kod nas jedno popodne, naravno, oni su "imali nešto za obavljati", i mali je normalno, veselo dijete. Čim zamaknemo u blizu njihove kuće, stvari se mijenjaju, on prestaje pričati, šuti, postaje tužan.
Zvala sam u AZK, odgovor je isti kao i svuda: ona mora sama doći. Ok, jasno, a sad vi meni recite kako nekome "otvoriti oči", kako navesti nekoga da shvati šta radi, jer sasvim je očito da ona ima ozbiljnih psihičkih problema.
