Printable View
I ja bih ovako - točnije: ja radim ovako.Citiraj:
maria71 prvotno napisa
Da se razumijemo, u nekim stvarima tvrdoglavost je dobra stvar, tjera ih da pokušavaju i svladaju nove stvari. Ali ne dozvoljavam da plačem dobiva sve što želi - dapače, onda je još i manja šansa da dobije to što želi. Sad mu to polako postaje jasno pa se puno lakše dogovorimo.
Citiraj:
martinaP prvotno napisa
x
ne riješiš li ovo sad teško ćeš kasnije.Citiraj:
Ora prvotno napisa
vjeruj mi, muka je to pregolema.
mi smo falili i sad nam je ovako kako je tebi. s tim da moja ima skoro 5 godina i točno zna da plakanjem može (sad bi sebi opalila veliku trisku zbog toga) sve dobit.
šta ćeš, prvo dite, mi popustljivi roditelji i u međuvremenu se "pogubil" u odgoju.
ne ponavljaj moju grešku.
uči na tuđoj koži - lakše je nego na vlastitoj. i sačuvat ćeš jako puno živaca i suza.i
Odlična tema...odlični savjeti...iste velike/male probleme imamo...ali, to čuvanje živaca o čemu Lory sada priča je uvjetno...jer što će mi ostati od tzv. živaca ako sada budem isključiva u mojim namjerama, dakle, ako kažem Nili: e pa nećeš me ti mala šmrkljavice, zah*******!!!!! Inače, slažem se...treba biti dosljedan....ali, ne isključiv baš u svim situacijama...e, pa nađi sada ti u svemu tome neku "normalnu" mjeru.... :/ jako teško!!! :(Citiraj:
Loryblue prvotno napisa
Lory, a ja mislim da vi još možete to ispraviti. Samo imati plan i način na koji to ispraviti...Citiraj:
Loryblue prvotno napisa
Mislim da ćete biti svi sretniji i zadovoljnjiji... :love:
Jednostavno ne shvaćam zašto dozvoljavate da dijeca gledaju tv/dvd uopće. Kod nas se tv gasi kad je J u sobi jer smatram da je premali. I tako će biti još dugo....
Više stotina znanstvenih studija je jasno reklo da djeca ispod 3 god ne trebaju gledati tv jer uzrokuje manjak koncentracije i još podosta toga u budućnosti.
Cendranje i zapomaganje tijekom našeg jela smo riješili tako da ga stavimo u hranilicu i damo mu da jede. Mi sve obroke zajedno obavljamo. Lubenicu i sl.jede samo u peleni. Hranilica je na pločicama pa nije teško počistiti za njim, a njega nakon jela brzinski otuširamo i nema problema.
Kod nas u nekim situacijama pali dogovor. Znači ne moja tupa dosljednost već dogovor. S time da ja ispoštujem svoj dio i očekujem od njega da ispoštuje svoj i pali svaki put bez dreke i vike.Citiraj:
abonjeko prvotno napisa
On već zna da kod mene ne pali vika i plakanje niti išta drugo već je sve manja vjerojatnost da će nešto dobiti istime.
Imam poprilično strpljenja i nije mi problem objašnjavati i pola sata ako treba jer sve gledam na dugoročno.
Ako mu popustim kratkoročno ću imati "mir", ali na dugoročno se događa da dijete počne iskorištavati svoj položaj na koji je naučen i onda dolazi do sukoba i zatim dijete često ispašta za ono što mu je roditelj prvobitno dopustio.
Mene je škola i razred mnogočemu naučio jer kada bi u razredu popustila imala bih kaos u roku 10 sekundi. Zato smatram da je dosljednost bitna, ali isto tako i držanje do svoje riječi. Ako nešto obećamo da to i održimo jer s vremenom naše riječi počnu gubiti na vrijednosti ako ih ne ispunjavamo.
Klinci su izuzetno pametni i sposobni i mogu itekako procijeniti kada mogu što izvuči u svoju korist te kako kod koga do nečega doći.
ja bi voljela cuti konkretne odgovore (npr ovo sa hranilicom-nasi isto klopaju za stolom s nama, uvijek! za tv isto-3 put su u zivotu uopce vidjeli uapljen tv-srecom pa i kod bake je evo tako-slazem za totalno udaljavanje od tv za malu djecu), jer teoriju smo vec "prozvakali"...ali bas te svakodnevne zivotne situacije mene izbacuju ( sve cesce) iz takta, zatecena sam situacijom, treba reagirati brzo i "pravilno", da prezivis trenutnu situcaju, ali i da (kako netko rece) to bude dobrobit na duze staze....
i sad,npr
1.meni se zuri nekud, nju trebam povesti na biciklu u sjedalici, do tada sve super funkcioniralo, ali danas ona BAS ne zeli gurnuti noge u one remencice za cipele (sigurnosne) i ja ne zelim voziti bez toga. ( Ona kao da kuzi da je meni to sad br. 1 da se sigurno namontiram, i da necu krenuti bez tog, ali kuzi cini mi se i da mi se zuri i da je to super prilika za "testiranje" maminih zivaca), nakon objasnjavanja (koje od prije vec zna) da se to mora, i zasto se mora i BLA BLA BLAAAAA BLAAAAA)ja ne uspjevam izac na kraj s njenom deracinom, ostavljam je s bakom, koja isto odgada 100 dr stvari i ljudi jer mora nju cuvat (a uz taj posao ne moze) i dobim kasnije bukvicu od mame da ne znam izac na kraj sa vlastitim dvogodisnjim djetetom...i da me mala dresira ko psa....
milion je takvih situacija...
poljuljano mi je vec samopozdanje u to da radim sve kako treba....kontam gdje grijesim...dali je to normalno....svima isto?...faza?...
nisam pobornik strogoce, sile, dresure djece, sve bih uz kompromis, objasnjavanja, prilagodavanje....ali nekako vidim da "skrecemo s dobrog puta"... :/
post prije navela sam jos neke primjere, ima ih 100/dan, svi redom gluplji od glupljeg....uvijek nesto drugo...njihve ideje su neiscrpne
ja osjecam da je moje djete "snaznog temperamenta" i da bi nekim drugim strogim odgojem samo gusila njezinu narav....
ali sto radim ispravno, a sto ne....ZAISTA vise ne znam...pogubila sam se sama sa sobom... :?
Oooo da, potpisujem ovo na veliko...i drzimo se MM i ja toga. Djeca ispituju svoje granice, dokle mogu ici i ako vide da si jedan dan pomakeo tu granicu, nema sanse da se oni vrate korak natrag.Citiraj:
Ako nešto obećamo da to i održimo jer s vremenom naše riječi počnu gubiti na vrijednosti ako ih ne ispunjavamo.
Klinci su izuzetno pametni i sposobni i mogu itekako procijeniti kada mogu što izvuči u svoju korist te kako kod koga do nečega doći-
Ima dana da za neke stvari zapne k'o tvrdoglavica, ali kod mene to isto ne pali. Pokusavam uvijek naci neki kompromis...ako ona ne zeli u park a ja insistiram (meni je lakse jer mogu sjesti na klupu), onda joj ne objasnjavam pravi razlog mamine zelje jer ne vjerujem da ona razumije kako je meni tesko stajati, kako mi dodje lose, vec se dogovorimo da idemo biciklicem ili auticem ili cemo ponijeti xy igracke... i onda upali.
Jedan od vecih problema je bio mirovanje kad bi isli u ducan, pa je bilo vristanja "daj ovo"...ili mi otrci na desetu stranu, a ja u panici da je ne izgubim trcim za njom, ona se otima, ja je pokusavam smiriti ..ma znate vec te situacije. Onda sam prestala ici s njom u kupovini, do nedavno, da vidim jel se sta promjenilo. I bila iznenadjena jer sad zeli aktivno sudjelovati sa mnom u kupovinu, pa mi sama trpa u vrecicu paprike i nosi na vaganje...a moj ponos skace do neba :mrgreen:
Osim "ostati dosljedan svoje odluke" meni je bitna i podrska supruga, tj. nema njegovog uskakanja u njenu pomoc ili bakinog "dodji baki, ne da tebe baka". To sam rijesila odmah u startu...i ona je toga itekako svjesna.
Ma Lory ne znam ako je to baš tako. Mislim da su to takva djeca, da se takva rode, neka teže odgojiva, svojeglavija. Ja sam isto bila s prvim djetetom skroz neiskusna i popustljiva, a ona je bila divna od samog početka, "nikada" plakala, "nikada" dosađivala, "uvijek" smo se sve mogla ona i ja dogovoriti bez nekakvog stresa. A za sina (kojemu je sada 21 mj.) mogu samo reći da mi posiše svu energiju i prije nego se dignemo iz kreveta :mrgreen: , mislim da spada u malo svojeglavije 8)Citiraj:
Loryblue prvotno napisa
Eto da i ja tebe (opet) potpišem hehehe :*Citiraj:
sweetmint prvotno napisa
Slažem se u potpunosti.
Ako je samo jedan partner u svemu onda uzalud svirači, izrazito je bitno da se partneri podržavaju i ne uskaču si međusobno u riječ te da ne dopuste okolini da umanjuju njihove odluke koje su donijeli zajedničkom odlukom.
Evo, nisam se javljala neko vrijeme, ali sad ću sažeti.
Ovih par dana sam pratila svaku sitnicu u vezi njenog ponašanja.
Neki dan su ona i tata imali fajt u vezi crtanog, naravno. Sinjeli smo dvd dolje, a ona bi sad gore. I tata je bio uporan i odnosio je gore da vidi da nema pepe gore i da se NEĆE POPETI ZA NJOM, ma koliko to ona htjela. Plakala je ali je prestala kad je shvatila da ništa od plana.
Kasnije taj dan ja peglam, ona se igra. Odjednom dođe do mene i kaže: Ja ljuta.
Ja pitam: na koga?
Kaže: Na tatu.
Ja pitam; Zašto?
Kaže- tata galamio.
Ja pitam: A zašto je galamio, što si ti htjela?
Da ne duljim, kaže- gledat crtani i da zna da je dolje, ali ona hoće gore.
Pitam je tko je bio u pravu, na što ona kaže?
TATA!!!
I sad recite da ne konta sve???
Ja sam gotovo stalno s njom i puštam joj dosta, ali neću baš sve. Za svoje ali i njeno dobro.Pa na kraju krajeva, bolje joj je da sad shvati da u životu ne može dobiti sve što hoće nego da je odgajam u iluziji.
Jer situacija je takva da joj i neke materijalne stvari koje možda imaju njeni vršnjaci ne možemo priuštiti a kamoli za 2-3 godine kad želje porastu. :/
moja curica ima 3 i pol godina.Naporna je stvarno,kada nešto hoće onda to mora biti tako i gotovo.
ona nije zločesta,jednostavno je tvrdoglava...,pravi bikić :lol:
nije baš luda crtićima,ali lutke obožava!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
ima 10 beba i njena seka (starija) htjela 1 bebu i nije joj dala;ko da joj sada trebaju sve 10.ali razgovorom uspijem s njom nekako.pogledam je u oči da vidim da me sluša šta priča,pa joj govorim da može jednu bebu dati seki,pa malo-pomalo popusti... ;) ;)
citat iz jedne knjige: "ako ne naučite djecu da vas slušaju-nikada vas neće poštivati"
sad razmislite o primjerima oko sebe i vidjet ćete da je to istina...
a odgoj počinje ćim se djete rodi...
Pa ne čini mi se baš da slušanje (u smislu poslušnosti) ima veze s poštivanjem. Ja bih rekla poštujte djecu pa će i ona vas (kad sazriju dovoljno da to skuže :mrgreen: )
slažem se s time.i ja sam to negdje pročitala ili čula...Citiraj:
slađA prvotno napisa
evo recimo kada idemo u vrtić,ona ne želi.jasno mi je to,privikavanje i to...
kada dođemo do vrtića,već počne plakati da ona tamo ne želi ni spavati,ni papati...to je "samo"prvih 15 min.tada se ja sagnem i pogledam je drito u okice njene i ona me mora pogledati.tada joj objasnim da je tu lijepo,da su djeca sretna,da ima puno igračaka...ali ona ne,ona ne želi tamo i gotovo.....
...pogledam je u oči i kažem da je neću ostaviti,nego samo da idem doma malo usisavati(ona se boji usisavača malo) i zagrlim je onako iz srca sa puno ljubavi,pa pomalo sve prođe...
oprostite ako sam malo skrenula sa teme :oops: ....
....htjela sam samo reći da ako se djete pogleda u oči,ono sluša vas,ali ako mu pričate dok ste vi u kuhinji ,a on u dnevnom boravku,pola toga ne čuje to što ste vi rekli.
zato mislim da je razgovor oči u oči dosta djelotvoran i na taj način djete razumije i shvaća što mu pokušavate reći.....
isto tako slažem se da se mora djete poštivati da bi ono poštivalo vas,al je svako djete drugačije,zar ne???????
;)
naša je prošli tjedan išla na pregled kod okuliste..i žena tamo upire onim svjetlom za fundus a moja neće pa neće da ju pogleda....kaže ajmo mama uzmite je kao da je avion i stavite bradicu tu...a ja si mislim aha moš mislit...moja neće pa neće
i tako nekako obavili mi taj pregled uz sto igrica...a meni teta doktorka napiše u statusu djeteta - jako kratka pažnja, nemirna...a inače doma i vani je jako kooperabilno dijete
mislim i mene bi iritiralo svjetlo za fundus a kamoli ne nju u 8 sati ujutro(još smo je iz kreveta izvukli sat i pol ranije)
naša mala tovarica dokazala je još jednom: ako ja neću onda neću i gotovo... :lol: