XCitiraj:
marta prvotno napisa
Printable View
XCitiraj:
marta prvotno napisa
Ma kužim ja tebe skroz. Svi smo se mi našli bezbrpj puta u situaciji di smo bile ko Alisa u zemlji čudesa. Moj savjet ti je da budeš svoja. I to je najprirodnije i najbolje što možeš dati svom djetetu. Oni uče iz primjera a ne iz riječi i sterilne okoline.
Mislim da ne, ali nema veze. Kad čitam cijeli topic ispočetka sama bih sebe krivo skužila.Citiraj:
Ma kužim ja tebe skroz.
Joj, kako mi sjeda Trinin post s gospom od cukra...
Ja bih rado kao ti, uvijek zastupam stav sličan tvojem, a u praksi sam prava AP mama (lka).
Ne znam za usporedbu, ali čitam Trinu i baš si mislim 'pa eto, velikim dijelom tumači Juula'.Citiraj:
Maja prvotno napisa
Inače, ne mislim da je djetetovo jasno izražavanje želja, osveta za moj osobni govor. Prije, logičan i poželjan slijed. On ima puno pravo željeti svašta. Jednom je htio da zaustavim kišu, točnije glasno inzistirao. To nas je uvelo u lijepu priču o tome kako sve ima svoj smisao. Ne znam jesam li do sada upotrijebila 'moraš', ne zato što se bojim te riječi, nego zato što se trudim naglašavati posljedice i suočavati ga s njima kako bi učio sam donositi odluke. Ja sam doma i imam samo njega pa imam taj luksuz (jer to, naravno iziskuje puno više vremena), ali kad bi i uvjeti bili drugačiji mislim da bih težila tome.
mislim da je cijela poanta kod juula (barem kako sam ga ja shvatila) u slobodi
dakle, kad dijete/muž/prijatelj kaže da nešto želi/ne želi
mi smo jednako slobodni udovoljiti ili ne
iliti, kad meni mali kaže ja bih se još igrao
ja sam slobodna reći: meni se više ne da
i onda se pokupimo doma
(i nemojte sad, plz, kako je lako odgojiv i ostalo, jer ću vam ga posalt na par dana
:mrgreen:)
Isto tako, ovdje se radi o prepoznavanju dječjih želja i potreba, i tome da trebamo ispunjavati potrebe a ne želje.
U principu kužim što Trina priča, mada se to baš ne vidi iz mojih postova. :lol:
Mene jedino smeta ona rečenica: zato jer sam ja mama i točka.
To mi je bezveze, ne želim imati takav stav, jer ispada da samim time što sam mama, sam upravu, a to nije istina. Ne želim da me dijete gleda kao nekog tko ne može nikako pogriješiti, a ako i griješi, nema veze, jer sam mama i točka. Ne sjeda mi to.
Kao što sam i rekla, oko važnih stvari ne pregovaramo i to funkcionira odlično, ali opet oko nevažnih (kao što je dužina šetnje i slično) volim mu dati pravo da sam odluči, da osjeti da je i on važan, da se i njega pita.
A sad, da sam i ja nekad umorna - jesam.
Volim reči da biram bitke oko kojih ću "voditi borbu" i do sad se to pokazalo uspješnim.
Inače me iznenadilo što je počeo koristiti rečenice: ja to želim, i ja to ne želim, jer ih ja ne rabim nikad. :)
Ma riječ "osveta" je bila napisana više u šali, jer način na koji se ja obraćam njoj kopira i isto tako se obraća meni.
I ja se isto slažem s Trininim postom, tj. onim dijelom da nismo roboti i da svi mi imamo želje i potrebe i da imamo pravo biti i živčani i ljuti, ali moramo poštovati granice. I upravo na to sam mislila otvaranjem topica, jer ipak na kraju ispada da dijete mora poštovati moje granice ako kažem da me npr. bole leđa pa nešto ne želim raditi, ali ja nju ignoriram kad govori na isti način. Jedino mi se ne sviđa što je to bio odgovor na moju privatnu poruku, nespretno i na brzinu napisanu, pa zato i krivo shvaćenu
Onaj post prije u stilu "ja sam mama i ja sam šef" mi ne paše nikako.
E, ovako nekako je i kod nas.Citiraj:
Anemona prvotno napisa
Ali ti time što ne želiš skinuti svoj flaster ne diraš njene granice i ne ignoriraš ju. Ignorirala bi ju kad joj ne bi ništa odgovorila. Mislim da je skroz ok što joj kažeš da ti flaster imaš iz tog i tog razloga i idete dalje. Možda je uporna jer osjeća tvoju nesigurnost u vezi toga. I na taj način te ne tjera da skineš flaster, nego da samoj sebi razsjaniš situaciju - što upravo i činiš.
Naravno ne skidam iako inzistira, nego sam zalijepila i njoj jedan (koji si je skinula nakon par minuta). Ne dira njene osobne granice, ali ona ima dvije godine i to ne kuži.
Ja kužim zakaj joj smeta, zato jer ona zna čemu flaster služi i s obzirom da je inače jako suosjećajna, pogotovo prema meni, činjenica da mene nekaj boli joj smeta i uznemirava ju, pa to i kaže.
Mislim da ovdje nisi u pravu. I vjerujem da ona može prepoznati da se njene želje uvažavaju i kad se ne ispunjavaju.Citiraj:
Sirius Black prvotno napisa
Meni je to ok ako se pri tom misli da je roditelj onaj koji zadnji odlučuje jer su njegove odgovornosti veće. S druge strane, ne bih voljela da me dijete slijepo sluša jer ako nauči funkcionirati po tom principu, jednog dana bi mogao slijediti i neke druge vođe koji mu možda neće htjeti najbolje. Draže mi je da nauči misliti svojom glavom.Citiraj:
Onaj post prije u stilu "ja sam mama i ja sam šef" mi ne paše nikako.
naravno. i ja tako mislim. nije mi ni na kraj pameti da mi to bude temeljna misao i smjernica kod odgoja. ali, da se nekad poslužim time, da.Citiraj:
Ms. Mar prvotno napisa
zašto gledati to negativno?
iza toga se krije i ljubav i poštovanje. i povjerenje.
ja se s njima i objašnjavam i razgovaram i svašta, ali nekad dobro dođe reći ovu spornu rečenicu :mrgreen:
Na ovom podforumu valjda nema više ništa što me može iznenaditi. I glupo je gurati svoje, nema smisla kad svatko ima svoja pravila u kući. Ali napisati da je preokrutno reći da sam ja mater i da me moja djeca moraju slušati, mi je nevjerojatno. Vidim da sam uletila na skroz krivu temu, odnosno otvorila ju je osoba koju cijenim i poštujem ali ima, po mom mišljenju, skroz nekakvu iskrivljenu sliku odgoja kao takvog i ja neću više sudjelovati u ovoj raspravi. Ali mogu samo savjetovati nekima da dobro razmisle o tim svojim metodama, koliko dobroga ili lošega mogu donijeti u budućnosti i što se postiže s tim?
Ma daj, pa nitko nije napisao da je to okrutno.Citiraj:
Trina prvotno napisa
Svatko od nas odgaja svoje dijete/djecu u skladu sa svojim karakterom i s karakterom svog djeteta, a s obzirom da smo nas dvije sigurno vrlo različite po karakteru i temperamentu tako su i naši načini odgoja vjerojatno vrlo različiti. Ne znači da je bilo koji od njih lošiji od drugog, nego vjerojatno nešto što ti radiš meni i mom djetetu ne bi nikako odgovaralo, a kod vas možda ispada najbolje rješenje.
Ja ne mislim da imam iskrivljenu sliku odgoja pogotovo kad vidim moje dijete u usporedbi s puno druge djece koju znam, onda znam da smo tu negdje na dobrom putu.
Ovo se tiče i mene, pa da još malo pojasnim.Citiraj:
Trina prvotno napisa
Meni je jasno i toga se definitivno držim da je roditelj taj koji mora voditi glavnu riječ, u smislu da je sva odgovornost na roditelju. Naravno da je tako, a kako bi drugačije trebalo biti?
Ali opet nastojim neke sitne odluke prepustiti djetetu jer ga to veseli i smatram da mu to daje na važnosti i da time radim na njegovom samopouzdanju i šaljem mu poruku da ga uvažavam,... (smjer u kojem želi ići u šetnji, da li želi biciklom, kolicima ili pješice,... naravno ako mi je iz nekog razloga bitno da idemo drugačije, najavim i pojasnim. Npr. jučer smo išli u dučan i trebali smo kupiti dosta stvari, rekla sam mu da idemo kolicima, jer trebamo kupiti puno stvari i ne možemo ih nositi pješice,... I naravno da to on prihvaća).
Mene jedino smeta korištenje te rečenice. Ja sam mama i točka. To mi je ono kao đoker. Kad više ne znamo što bi, onda izvlačimo tu rečenicu: ja sam mama i doviđenja. Meni osobno se to ne sviđa, pa zato tu rečenicu ne koristim.
Ne smatram da je onaj koji ju koristi lud ili nešto slično, nego meni ta rečenica ne sjeda. Ja ju doživljavam drugačije. Meni je to kao kad nekog dijete užasno raznervira, pa kad roditelj više ne zna što bi, onda ga fizički udari. Meni fizičko kažnjavanje ostavlja isti dojam: jer ja to mogu, ja sam mama.
Da sad ne izazovem buru isčuđavanja, ne mislim da je ta rečenica jednaka fizičkom kažnjavanju, nego jednostavno u meni ta rečenica izaziva istu asocijaciju: jer ja to mogu, a to mi je bezveze i nema mi smisla. :/
Isto tako kao što je Trina negdje više pitala, što bi da imamo više djece?
Kad budem imala više djece tome ćemo se prilagoditi i ja i dijete, na način koji će biti potreban u datom trenutku. Ne vidim nikakav razlog da npr. več danas ne pustim dijete s biciklom u šetnju, jer možda jednog dana kad ću ih imati dvoje to će mi biti problem, juriti za večim i paziti na manje. Kad će biti problem, onda ćemo ga rješavati.
Trina, ja inače ne mislim da si preokrutna ili nešto takvo i ustvari mislim da smo vrlo sličnih stavova samo što ih izražavamo na drugačiji način, i svatko prema svojoj situaciji.
ne vjerujem u gurue i autoritete u odgoju..može mi nešto zvučati pametno, smisleno i logično, mogu me neke stvari zamisliti i natjerati me da se preispitam, može me to naučiti nečem novom, ali ne može me nikako natjerati da se počnem obraćati svom dvogodišnjaku s rečenicama ja želim i ja bi voljela, ne bi li on postao kompetentan ili koji je već recentni izraz na snazi, a onda razbijati glavu danima jer (zbunjeno) dijete vraća istom mjerom
ljudi su koliko vidim počeli odgajati djecu prema priručnicima pop psihologije iz knjižara, i doslovce se koriste fraze iz tih knjižica koje su (bar se nadam) tamo dane više kao neki generalni princip
da tako s predumišljajem pristupam odgoju, do sad bi se potpuno potrošila..pa nije valjda svaka situacija problemska, i ne treba valjda za svaku rečenicu vagati emotivne učinke na dijete
sve što treba je malo više samopouzdanja i vjere u sebe..danas Juul, sutra netko treći, treba naći svoj put, a ne živjeti po tuđim iskustvima
Na dvogodišnjakovo pitanje ZAŠTO (se nešto mora, npr. staviti kapu na glavu) potpun odgovor je ZATO!
I nema rasprave. Pogrešno je i sklisko uopće se upuštati u raspravu, jer ne možemo objasniti što mi mislimo sa svojim odraslim mozgom i stavovima. A nije ni potrebno. Kako dijete bude raslo, teren za rasprave će se širiti zajedno s njegovim razumijevanjem. A ako već u dobi od 2 godine nauči da o nekim stvarima NEMA pregovora (jer to je pitanje roditeljske odgovornosti, već su ljudi napisali o tome) s tim na vrijeme postavljamo dobar temelj vlastitom autoritetu koji se u nekim stvarima ne dovodi u pitanje. Dvogodišnjaci i demokracija - no way! Možeš ti, brate mili, birati hoćeš li zelenu kapu ili crvenu, ali ne možeš bez kape... Možeš ti sebi birati vestu, ali ne meni! Kraj priče. I skidam se trkom s ovog topica jer mi se čini da ide u istom smjeru kao i rasprava s dvogodišnjakom.... ;)
Ne može se uvijek o svemu raspravljati i beskonačno objašnjavati. To je kontraproduktivno i dosadno. Meni se ne da neprekidno govoriti, a ni djeca to ne vole. U nekim situacijama djeca trebaju objašnjenje, ali u mnogim svakodnevnim stvarima dovoljni su, dapače, mnogo bolji i učinkovitiji jasno postavljeni zahtjevi, odnosno norme ponašanja. Ne peremo se, ne spremamo na spavanje, ne slažemo torbe itd., itd. zato što "ja to želim" nego zato što se to mora, to se zna i ne treba stalno objašnjavati.
U potpunosti se slažem s Peterlin, samo što je ona pisala o situacijama kad nema rasprave, a ja pišem o situacijama kad dopuštam djetetu da odluči.Citiraj:
Peterlin prvotno napisa
Jedina je razlika što ja kad "nema rasprave" ne kažem zato jer sam ja mama i tako kažem, nego npr. ako želi nož kažem: ne može jer je nož oštar i opasan. Ne smatram to ulaskom u diskusije s djetetom, nego jednostavnom rečenicom kojom mu dam do znanja zašto nešto ne može i točka. Meni je bitno da nije fokus na meni (ja sam Bog i batina), nego na stvarnom razlogu. A zašto mi je to bitno ne znam.
Potpis...takvo nešto sam napisala još na prethodnoj stranici, ili sam barem pokušala napisati...Citiraj:
Zdenka2 prvotno napisa
Ok, ali nekada stvarno vi odlučujete i to iz razloga koji su djetetu neuvjerljivi, neshvatljivi, i slično. Tada vi stvarno i praktično primjenjujete "jer sam ja mama i tako kažem", bez obzira kako to upakiravali. Sadržaj je isti, i dijete ga jednako osjeća.
što ste brze, odgovarala sam na anemonu
Čini mi se da moram neke stvari objasniti.Citiraj:
Peterlin prvotno napisa
Moja dvogodišnjakinja zna da se bez kape i jakne ne ide van, pa i ako MM izađe slučajno bez jakne, ona ga podsjeti. Ona zna red i s njom nema nikakvih problema oko dogovora, čak i nas opominje ako smo šlampavi, npr. MM tokom sporije vožnje spusti staklo a ona veli "tata digni staklo, puše, nemam kapu".
Objašnjenje traži i dobije ga na njoj razumljiv način. I jako dobro zna što se smije a što ne, ima trenutaka kad moramo raspravljati, ali sad je već puno razumnija nego kad je imala cca. godinu i pol.
Činjenica je da dosta pazimo na koji način joj se obraćamo, nije da kopiramo fraze iz knjige, nego mi određen način govora paše jer bih možda i sama tak htjela reći ali možda se ne bih sjetila na koji način da se izrazim u određenom trenutku. J.J. mi prilično odgovara jer se dosta prepoznajem u njegovim knjigama, ne kao roditelj, nego kao dijete.
Demokracija u stilu da mi dijete određuje što ću obući je krivo shvaćena. Npr. ja obučem nešto što inače nosim na posao, i nju to uznemiri jer očekuje da ću svakog trena nekud otići, i onda je sva na iglama, pa kaže nešto u stilu: "mama, molim te, skini to, smeta mi" jer se i ja njoj obraćam na taj način. Ne vrišti, ne baca se po podu, nego me zamoli.
Ono što sam zapravo htjela pitati u uvodnom postu je da li ima smisla ignorirati je jer se meni ta želja čini besmislena.
anemona, dijete ti ima tek dvije godine
moje ima pet i pol, a već primjećujem manjkavost odgoja gdje majka nije autoritet..kad smo u velikoj gužvi, a ja joj kažem da ne odluta, ona baš odluta..to da li je ona kompetentna, ispituje granice, odlučuje ili što li već, mene za to boli uvo
ja neću da ona odluta, nema tu nikakvih prenemaganja oko toga što ja želim i što ja volim, nego NEĆU..ali me ona, eto ne posluša..iz te situacije slijede puno veće frustracije nego da ona nema tu neku svoju kompetentnost
ima pet i pol, a za deset će imati petnaest godina..i da, već sad vidim koja bi greška mogla biti što nisam autoritet
I mislim da sam napisala već da izraze "ja želim" ne koristim ni slučajno u situacijama kad se nešto mora nego samo kad se tiču mene osobno, a ne kad ne smije dirati štekere ili otvarati ladice.
Kod nas nisu ni lijekovi na mjestu gdje ona ne bi mogla dirati, u kupaoni su kemikalije na dohvat ruke, može otvoriti i ladicu s noževima, ali zna da se to ne radi, a da ju nikad nitko nije udario niti posebno povisio ton.
Mislim da ovo uopće nije upitno...Naravno da oko bitnih stvari odlučuje roditelj, nema tu velike rasprave...ali postoji bitna razlika u tom kako si ga nazvala pakiranju...Citiraj:
Maja prvotno napisa
Primjer 1: S nožem se ne igra jer ćeš se ozlijediti...kraj rasprave
Primjer 2: S nožem se ne igra jer ja tako kažem...kraj rasprave
Nož nije dobar primjer za to, a ne mogu se sad sjetiti boljeg. Uglavnom, situacije koje se ne mogu baš samo tako lako objasniti kao ovo s nožem i kada je odluka naša baš zato jer znamo bolje i jer znamo stvari koje oni još ne mogu znati i shvatiti.
trina je sve lijepo napisala i potpisat ću debelim X.
ne smatram se ni krutom, ni zločestom majkom, naprotiv, ali rečenice tipa -želim da napraviš to i to mi nikako ne leže.
pa evo, primjer kad si u dućanu, ogromna je gužva, djetetu je dosadno čekati dok mama čeka u redu (njeno puno pravo da joj je dosadno), ali jesti se mora
i onda ona meni odluta, ode, izgubi se među policama i ljudima, dok je ja zazivam kao idiot sa blagajne..da, i zabavljam je s ovim i onim, angažiram je da trpa stvari iz košarice na pokretnu traku, dam joj karticu da ona plati
a nekad samo odluči otići (jer je kompetentna, sunce mamino :mrgreen: )
a ja neću da ode, jer sam JA tako rekla..objašnjenja da će se izgubiti uopće ne doživljava
Sofke, ali na to sam i mislila kad sam napisala da način odgoja ovisi i o karaktetu djeteta.
Npr. moja cura obožava dućane i tamo je najmirnije i najstrpljivije dijete. Kad je bila mlađa i zbog nečeg šizila doma, MM je otišao s njom u dućan i bilo je sve super. Ko Vlatka Pokos kad kaže "shopping je najbolja terapija".
Mislim da postoji i razlika u našim očekivanjima. Ja bih jako voljela da kad smo u dućanu dijete stoji kraj mene i ni makac. Večinu puta je i stvarno tako, ali naravno da se dogodi da potrefimo užasnu gužvu, red kod mesara, red na blagajni, i sve se to skupa oduži, djetetu je vruče, dosadno,... i jednostavno nema strpljenja više kraj mene čekati. Ja bih i dalje voljela da mirno stoji pokraj mene, ali isto tako mi je sasvim normalno da je djetetu dosta i dućana i gužve i svega.Citiraj:
sofke prvotno napisa
Ne uzbuđujem se oko toga previše.
I mislim da je se u toj situaciji jednako ponaša večina djece, bez obzira na način odgoja.
Isto tako ne živim u oblacima i ne smatram da je moj način odgoja bez grešaka, jednako kao i bilo čiji drugi.
Dok vidim da dobro funkcioniramo tako kako funkcioniramo, nemam potrebu mijenjati, kad primjetim da nešto ne štima, da se udaljavamo od onog što želim, onda to i pokušavam korigirati. To mi je najnormalnije.
Meni jedino nije normalno kad netko tvrdi da zna najbolje i da radi bez grešaka.
ja pregovaram oko nekih stvari ali oko nekih stvari bome ne.
Ne može vani bez kape i gotovo. Zašto? zato! Prije sam se trudila objašnjavat, npr. ako ne staviš kapu bit će ti hladno, prehladit ćeš se, imat ćeš temperaturu, ići ćemo dok doktora. I dalje nije htjela nositi kapu. Jednom ju je skinula u šetnji i rekla: Mia pehaditi. Ići dokici. Ne ići u vutić :mrgreen: (eto, moje kompetentno dijete je zaključilo da ako ne nosi kapu neće u vrtić, a to je naravno super, i kapu nije htjela nositi). :evil:
Onda sam promijenila pristup.
-moramo staviti kapu.
-neće.
-moramo.
-neće.
-ideš u kaznu.
-staviti kapu.
-GAME OVER- 8)
jučer je trčala za mnom po kući i pokušavala me namazati kremom. rekla sam da neću, a ona je trčala za mnom i derala se MORAMO MORAMO :lol:
Ja bih rekla da je posljedica ista i da dijete osjeti jednaku posljedicu ako mu kažeš:Citiraj:
Maja prvotno napisa
- ne može jer ja tako kažem, ili
- ne može jer je nož opasan i oštar
Meni osobno je prihvatljivija druga varijanta. I ne bih rekla da je djetetu to sve apstraktno.
Drugi primjer:
npr. vruči lampaši na groblju:
- ne smiješ ih dirati jer su vruči i opeči ćeš prste, meni je to logičnije od ne možeš i gotovo.
Svaki put kad idemo na groblje, on odmah ponavlja: mama, ne smiješ dirati lampaše jer su vruči, i uvijek doda i još svoje objašnjenje: onda te bude bubalo i budeš pjakala.
ja izbjegavam u dućan sa djecom, ili odemo u mali dućan u kojem nikad nije gužva.
a što se tiče razloga zašto se nešto ne smije: ako malo dijete navlači nož ili nešto drugo opasno, prije bilo kakvog objašnjenja hoću (ja želim :mrgreen: ) da to ostavi, objašnjenje slijedi. i znaju da će ga dobiti, ali objašnjenje NIJE dio pregovora oko toga hoće li ispustiti nož ili ne.
ne znam jesam li bila jasna: 1. ostavi jbn nož :mrgreen: , a nakon toga ću ti objasniti zašto.
ja isto tako kažem. ali moje dijete je nevjerni toma. nema šanse da ne dira. što joj više govoriš da ne smije jer npr. peće to je nju više zanima koliko zapravo peće. ona ne vjeruje da se može opeći dok se ne opeće. I tako se jednom opekla na lampaša pa sad više ne dira. opekla se na svijećicu na 1.rođendanskoj torti pa i to više ne dira...Citiraj:
Anemona prvotno napisa
Ali opet, ako joj kažem nemoj dirati štajaznamšta jer peće, ona će opet dirati da se uvjeri da stvarno peće :roll:
sjetila sam je još jednog primjera:
-neću da jedeš plastelin.
-mia hoće.
-mama neće.
-mia hoće.
-NEĆU.
-HOOOOĆUUUU.
-ako pojedeš plastelin bolit će te trbuh.
- ješti pašteljin, bojiti tubuk.
-da.
-neće ješti pašteljin.
5minuta kasnije
Mama, mia jedila pašteljin. bojiti tubuk.
-zašto si jela plastelin. bolit će te trbuh. mama je tužna.
-ne tužna mama, sjetna :roll:
itd itd.
i onda je, naravno ne boli trbuh pa idući put opet jede plastelin jer je i onako niš neće bolit :evil:
Novi pristup: ako vidim da stavljaš plastelin u usta, uzet ću ga i baciti u smeće i više se s njim nećeš igrati. Rekla sam ti da se plastelin NE SMIJE JESTI I GOTOVO.
više ne jede plastelin...
slažem se. ovo natezanje oko svake sitnice je naporno do bola i totalno kontraproduktivno.