Ne mogu vjerovati da svi potpisujete cvijetu, a nije spomenula slet za Dan mladosti :nope:
Printable View
Ne mogu vjerovati da svi potpisujete cvijetu, a nije spomenula slet za Dan mladosti :nope:
Priredbe su jedno, stvarnost života (našeg pogotovo) drugo. Svečani ton inauguracijskog govora već je sljedećih dana izgubio vjerodostojnost jako zabrinjavajućim izborom ekipe novog predsjednika.
stvar je u tome da smo mi još uvijek narod koji traga za vlastitim identitetom, družimo se sa bogatima i boljima, hoćemo se, kad nismo važni drugima, važni smo sami sebi i sl.
inauguracija je u biti kopija iste stvari iz nama uzoritih zemalja. a nije tu samo i inauguracija pokupljena. sve više i više sličimo (i nastojimo sličiti) na neke.
poslušaj malo dikciju u hr (naročito u zg), mimiku ljudi. neću dalje da ne izađem iz okvira...
ni ja nisam za velike šarade dok je država u krizi, ali eto inauguracija je svečanost za koju je normalno da se slavi na određeni način! prošlo mi je kroz glavu koliki su novci utrošeni za taj dan, ali to mi prolazi svaki dan kroz glavu! zlo mi je bilo kad se sjetim koliko su naši kandidati trošili i trošili para na predizborne kampanje, dok diljem Hrvatske ljudi masovno dobivaju otkaze! zlo mi je kad se sjetim koliko su nas zadužili i koliko vremena će trebati da se iz svege ovoga izađe, i onda nam bez pardona uzimaju krizni porez! ma mogla bi ovako unedogled...
da se vratim na temu... kužim zašto ljudi polažu nade u novog predsjednika, mogu shvatiti one koji suze puštaju na predstavama kao što je inauguracija (ja nisam jedna od tih), ljudi toliko žude za boljim vremenima da vide svjetlost u predsjedniku koji je činjenično drugačiji od svojih prethodnika!
svatko od nas drugačije reagira u pojedinom trenutku, poneseni situacijom, poneseni atmosferom... ne smeta me to!
ja ću plakati od sreće kad vidim da nam je u državi bolje, a bojim se da uz bilo kojeg predsjednika mi smo jako daleko od toga...
nisam gledala inauguraciju, a bome ni ivanisevica. ali sam u nedjelju gledala onaj film o mesicevih 10 godina i nisam sebi mogla doci kad sam vidila scene ljudi koji placu na ulicama jer je tuđman umro . ok, za mene je njegova vladavina bila najmracnije razdoblje moga zivota i za njim nisam zažalila a kamo li da suzu pustim lol, ali sami mozgovi tih ljudi koji placu za politicarima koje nikada u zivotu nisu vidili, bio to tuđman ili tito, to mi je apsolutno nepojmljivo. ili ovih sto su plakali na inauguraciji, ili na hdz-vim skupovima...
a sta je najzalosnije, mogu se kladiti da su isti ljudi koji su 99.plakali (bolje reci ridali) na ulicama za tuđmanom isti oni koji su 80. grcali u suzama za titom...
i, što bi dobila tom okladom?
meni je sasvim normalno da ljudi plaču i za jednim i za drugim; ne zbog osobe, ne zbog ideologije koju je svaki od njih sa sobom nosio... već zbog straha od novoga, zbog odlaska generacije, zbog žaljenja za (vlastitom) prošlošću... zbog uspomena...
Meni je to isto normalno. Inauguracija je slično kao vjenčanje, što ne bi bakice išle i plakale? Ja samm svojoj djeci pričala o tome, i pokazala im na tv i skoro i sama zasuzila. Pa to su veliki trenutci! Ja mislim da to treba bit prvorazredna debilana da se pokaže ozbiljnost tog čina za predsjednika i građane. Isto kao što je teže razvrgnut brak nakon što cijelo selo ide za tobom u povorci i daje ti štednjake i perilice i to.