Na njegovom mjestu, zvala bih opet, i opet, i opet.
Printable View
Na njegovom mjestu, zvala bih opet, i opet, i opet.
Mogla bih se i ja u osnovnoj misli složiti sa stray, ali ne i u pljuvačini i ovakvom prozivanju.Citiraj:
pomikaki prvotno napisa
Inače, ja pojma nemam je li piton za ljude opasan ili ne. Ne bih čak znala ni prepoznati, da mi pokuca na prozor, radi li se o pitonu ili, ne znam, anakondi. Znala bih samo izbezumljeno vrištati i svaka čast svima koji bi stvarno zadržali hladnu glavu.
Ne volim zmije i bojim ih se, ali ubiti ju, iako ne predstavlja neposrednu opasnost je grozno. Imam prilike vidjeti zmije u vrtu i naravno da se uvijek odmaknem - što dalje. Vriskovi se podrazumijevaju.
No, piton nije svakodnevna zmija. Mogli su izdaljega prvo razmisliti.
Pitala sam vatrogasca iz JVP kako oni rješavaju pozive u vezi zmija. I rekao mi je da se redovno odazovu, imaju kutije (kaveze) i zaštitnu odjeću, te mogu odnijeti i druge životinje. S pitonom nisu nikad imali posla. Skidanje maca sa stabla je puno češća pojava. Zovu i veterinarsku službu ako treba. Zato mi nije jasno da se na Pelješcu ne odazivaju. Pa, nisu druga pravila južnije.
XCitiraj:
n.grace prvotno napisa
necu se ukljucivati u raspravu nego cu vam samo reci o mjestu gdje je bio piton..radi se o plazi Prapratno na Peljescu gdje se svakodnevno kupa podosta male djece..a kafic gdje je piton zalutao je poprilicno blizu...nikog ne opravdavam ali nije bas fora da se takva zmijurina sulja uokolo plaze..sto se sluzbi koje su mogli pozvati tice mislim da su u opciji mogli biti samo vatrogasci posto u blizini nema veterinara..takodjer cijeli zivot se ne sjecam da je u tom podrucju bilo takvih zmija, valjda ju je netko pustio
Ja bih malo o ovom vrištanju. Nadam se da vam ne smeta, a ako ipak da, molim da zanemarite.
Meni se često čini da većina ljudi traži neko svoje pravo na strah.
Bojimo se pasa, kukaca, miševa, guštera, skakavaca, zmija, pauka, gade nam se i jezu nam izazivaju neke toliko bezopasne pojave, redom sasvim prirodne, dok, kako kaže stray (i tu se najviše slažem s njom) bezbrižmo plivamo oko glisera i sudjelujemo u prometu.
I kad stray kaže da tako odgajamo djecu da se boje i da uništavaju, treba od toga oduzeti njen osebujan izričaj, ali osnova ostaje: mi ne učimo namjerno djecu da zgaze sve pred sobom, ali ih naše instinktivne reakcije - koje su iracionalne ali mi ih ne želimo mijenjati - uče strahu. Dijete jako dobro osjeti ako se vi samo trznete kad vidite najobičnijeg guštera. A kamoli ako počnete vrištati i bježati zbog zmije. Vaš strah izaziva još veći strah kod vašeg djeteta, čak to veći što je vaš strah iracionalniji (jer kad ne zna razlog dijete neće misliti da ste vi paničari nego će od pauka vidjeti čudovište, i ta slika ostat će mu u podsvijesti za čitav život).
A nažalost, strah rađa mržnju, podiže adrenalin, vodi u nepotrebnu agresiju, ili nas paralizira i sprečava da se zaštitimo na pravilan način. Tako će možda vaše dijete od straha zgaziti kukca ili ubiti zmiju (i tako se dovesti možda u veću opasnost nego da se mirno odmakne).
Ipak svi volimo to reći: joj, ja se taaako uspaničim kad vidim skakavca, joj ja se sva naježim kad vidim pauka. To nam je kao neka zanimljivost koju prepričavamo na kavi. Kao da je popularno bojati se kukaca.
Dok bi istovremeno osobu koja bi se naježila kad vidi auto gledali kao psihičkog bolesnika. A ako bi se nečeg što je dio naše svakodnevice trebali bojati to su definitivno automobili i ostala prometna sredstva, a ne kukci. Pa ni pitoni.
Istina, strah od životinja je u nama iskonski, a od strojeva nemamo taj urođeni osjećaj.
Ali ne mislim ni da bi bilo dobro bojati se strojeva: ako se oduzmem od straha kad mi u susret krene tegljač, puno je manja šansa da ću učiniti pravu stvar i na vrijeme izbjeći opasnost. Isto je tako i s pitonom. Ako zamislimo prosječnu osobu koja se oduzme od straha kad vidi skakavca, a kamoli pitona u svojoj kući, ne možemo očekivati od nje racionalnu reakciju.
Moja poanta je (i zbilja ne želim da se netko zbog toga uvrijedi): umjesto da vrištite kad vidite zmiju ili pauka, savladajte se i budite racionalni, barem pred svojom djecom! Naučite nešto o tome čega se bojite! Naučite i svoju djecu da znanjem savladaju strah! Nije ugodno bojati se pasa, kukaca, šišmiša. Isto kao što ne bi bilo ugodno bojati se auta i glisera. Zato pokušajte izliječiti sebe od svakog straha, kako biste pomogli svojoj djeci.
Što je pravilna, racionalna reakcija na pitona koji nam se pojavi u kući?
Maknuti se od njega. Ako imate djecu, maknuti ih iz kuće, odvesti ih recimo kod susjeda. Skloniti kućne ljubimce, ako ih imate, i spriječiti ih da se bore protiv uljeza. Zatim pozvati policiju, vatrogasce, veterinare. U slučaju da ne reagiraju, reći im da ćete ih prijaviti nadležnima i dati u novine. Sve to lakše će obaviti pribrana osoba nego ona koja paničari. Također će vaša djeca, ako se zateknu kraj vas, biti bolje zaštićena. Piton (ili neka druga životinja) biti će također manje uplašen i manje razdražen ako se ponašate mirno i ne vrištite. I najvjerojatnije neće napasti nikoga (mislim da ni ovaj pokojni nije nikog napadao).
Još jednom, razumijem da se bojite, ali ne razumijem zašto bi taj strah bio opravdanje za ubijanje izvora straha. A ja ove postove o vrištanju i strahu vidim kao neku vrstu opravdanja za ubijanje zmije. Ajmo onda sjekirom redom po autima na parkingu i po gliserima u marini.
u osnovi bi se možda mogla složiti sa tvojim opservacijama, ali mi je ovo upalo u oči, kontradiktorno je.Citiraj:
pomikaki prvotno napisa
da strah od životinja je iskonski jer životnja razmišlja i djeluje, životinja je živo biće kao i čovjek. ima emocije, ima nagone, ima agresiju, empatiju na neki svoj životinjski način.
jedino što nas razlikuje od životnja je zapravo samo razum.
a iza svih tih nabrojanih vozila i strojeva stoji razumsno biće, tj. čovjek. (izuzmimo izuzetke)
zbog toga ne vrištimo instiktivno kada nam ususret ide auto jer znamo da će u 99,99% slučajeva taj isti auto poštivati opća pravila ponašanja među ljudskom vrstom i stati recimo na crveno.
Postoji cijeli niz fobija, ne samo fobija od zmija, kukaca i sličnog. Strah od prelaska preko ceste, strah od vozila, strah od cvijeća, grijeha, kose, smrti, strah od straha...
Neke fobije su uvriježenije i prihvaćenije od drugih. Lijek? Da, između ostalog, opuštanje, samokontrola... tko je to u stanju.
Ja bih sasvim sigurno vrištala da mi u kuću uđe pitončina od 3 metra.
Ali ako skrenemo malo od pitona i govorimo recimo o strahu od skakavca, moraš priznati da se mnogi ljudi naježe, pa i vrište kad ih vide, a koji je postotak vjerojatnosti da ćemo stradati od skakavca?Citiraj:
moia prvotno napisa
A ako kažeš da je jedino što nas razlikuje od životnja razum - ovdje se većina sudionika u raspravi poziva na instinkt, a i zla sudbina mrežastog pitona na Pelješcu govori puno o ljudskom razumu.
To je u datoj situaciji bila najneracionalnija moguća reakcija (piton je bio previše miroljubiv pa momci nisu osjetili nikave posljedice, a ja sam sigurna da ih je mogao bar dobro ugristi da mu je to bila namjera).
A još nešto mi strašno ide na živce: to forsiranje straha od životinja na televiziji i ostalim medijima. Pogledajte one priloge na linkovima koje je stavila RG. U većini se scena ponavljaju kadrovi gdje razne zmije svih vrsta i boja sikću i skaču na kameru, ravno u lice gledatelja. Zašto? Jer to podiže gledanost. Ljudi vole taj strah, adrenalin. Vole se bojati.
Lijek je znanje.Citiraj:
n.grace prvotno napisa
Kao što imamo neko znanje o tome kolika je vjerojatnost da ti stane auto dok prelaziš pješački, možemo naučiti i kako se ponašaju zmije. Stavimo se u njihovu kožu: žele nešto pojesti i žele se skloniti od onog tko ih može ubiti. Što znači da bi se one trebale bojati više od nas. Malo kojoj zmiji je u interesu da nas napadne.
pomikaki, vjerovala ili ne ja vristim na sve...od skakavca do pitona...a ova moja nema straha, samo potrebu istraziti - pa krene prema npr. zmiji, a ja onda vristim i derem se na nju...i nekako joj ne mogu usaditi taj svoj panican strah...uopce je ne dotice.
Drago mi je čuti :)
Ima nas raznih, neki smo skloniji tome da se bojimo, a neki ipak ne. Možda je drugačije utjecaje dobila od tm-a.
Moja obožava sve životinje, ali je po karakteru i prilično oprezna. I jako dobro zna koje su životinje opasne a koje ne. Ali sve jednako poštujemo :)
Sad bi se još trebali osjećati i krivi i neuki jer se nečega bojimo?
Sorry, pomikaki, ali "malo kojoj zmiji je u interesu da nas napadne" mi jednostavno nije dovoljno - ne vjerujem zmijama i ne namjeravam početi, a da je lijek znanje - ne bih se složila. Zmija se bojim, ponavljam, ne vjerujem im i gotovo.
I da, ni moje dijete se ne boji životinja, ali na zmiju na TV je reagirala s "fuj", bez da sam joj ja ikad nešto negativno ispričala o zmijama. Svi smo različiti i različito reagiramo.
Vjerojatno neki uživaju u strahu i adrenalinu, ja sasvim sigurno ne.
a nije ni bit u vristanju, ja ne znam jel bi vristala, da sam sama vjerojatno bi vrisnula. a da su mi djeca u blizini bi zanijemila, problijedila, noge bi mi se tresle i ruke i odnjela bi djecu cim dalje.
djeca - ucenje strahu bla,bla. pa ne mogu mu pricat o zmiji ko o leptiru ili bubamari. u kuci do moje vise nitko ne zivi i ne odrzavaju dvoriste - travu redovito i nedavno je susjeda rekla da je tamo vidla zmiju.
i kaj, da ja kazem djetetu zmija je bas super isto ko mica maca pa ak mi ova progmize 3 metra do naseg dvorista mozda se dijete pozeli poigrat ko s macom????
al ko sto vec rekoh odvratne su i djeca to vide bez da im pricas, i moje, a evo i kod n.grace ista stvar. gliste se ne bojim al mi je isto fuj i hodam na prstima kad pada kisa da ju ne nagazim i onaj njihov miris uf, i crvi...
ma da se filozofirat svasta.
xCitiraj:
Vrijeska prvotno napisa
i ovo potpisujemCitiraj:
flower prvotno napisa
.. sto bih bila u stanju razmisljati o kojoj je zmiji rijec da mi dogmize u kucu ... uh!
ma da..ne mogu reci da nisam obrazovana ali stvarno nemam pojma o vrstama zmija, koje su otrovne a koje nisu..a malo dijete jos manje
također ni ne opravdavam ubijanje zmija ili drugih životinja..iako moram priznati da mi je pilica, kravica i svinji koje ubijaju svaki dan zbog hrane također jednako žao pa se opet ubijaju i jedu
po meni prvi krivac je vlasnik jer u tom podrucju nikad nije bilo zmija a jos manje pitona
Potpisujem Pomi od riječi do riječi, ma ne bi ni ja sama bolje. Iako nije da mislim da smo neuki ako ne znamo sve vrste zmija i njihove reakcije, napamet.
Ali mislim da je to "naježim se od pauka" naučena reakcija. I ne mislim pod ovim na fobije, jer nema svatko fobiju, netko jednostavno ima izgrađen strah na osnovi lažnih ili prenapuhanih informacija pa onda to i sam/a potencira na 16 gaziliona, pa onda imamo vrištanje zbog skakavca, il skakanje na stol zbog miša.
Al ajde, ovdje je riječ o Pitonu od 4 metra, nije ista stvar, svejedno definitivno su postupili pravo primitivno i nasilno. I kad več postoji zakon po kojem su krivi za bezrazložno usmrčivanje zaštičene vrste, nek po tom zakonu i plate.
Inače, ja sam imala jedan takav strah od Bogomoljke. Umirala od straha kad bi je vidjela. Onda sam jedan dan naišla na jednu umotanu u paukovu mrežu, sva se koprcala. Instinktivno sam je uzela i očistila od paučine. Koji super feeling - više ih se ne bojim.
joj roza... ne pada mi na pamet zbližavati se sa žoharom ili nekom hrskavom živinom da bih se osjećala divno i odagnala strah, jednostavno mi se želudac diže na tu vrstu životinja i nije to ništa naučeno, nego ono što osjećam.
a iste osjećaje gajim i prema zmijama.
da se u mom dvorištu (ili ispred zgrade) nađe tolika zmijurina, ili pak manja, instinktivno bih išla u obranu svoje djece (baš poput svakog drugog živog bića) i sigurno ne bih razmišljala i promatrala pod lupom o kojoj se vrsti radi.
problem s tim udavom nije sto je on ubijen (vecina nas ce nekad u zivotu, htio, nehtio, ubit neku zivotinju, mada ne vjerojatno ovako plemenitu i rijetku, ali makar zohara). problem je sto je ta zivotinja satima mucena i onda smaknuta, a vijest o tome prenijeli su svi mediji ko da je rijec o junastvu, jos su se i islikavali s njim onako mrtvim i obezglavljenim :(
ja ne mogu rec kako bi to izgledalo da sam ja bila tamo (mada, dijete mi jest bilo tamo, bas u prapratnom, samo dan ranije :-) ) ne bi se junacila sigurno, ali pretpostavljam da ne bi ni na koji nacin sudjelovala u mucenju zarobljene zivotinje
vjerojatno bi ustvari taj udav zahvaljujuci meni i mojem dosadjivanju i pobjegao pa s godinama prerastao u mit i na kraju ili postao dio turisticke ponude ili kriv za nedolazak ljudi na peljesac :roll: mozda su o ovom zadnjem mislili mjestani koji su ga ubijali
pokusavam razumjeti zasto su tako postupili jer smo i mi lani u satoru lovili bubu koja je mene ubola i od koje mi je otekla noga (30×20 cm pa se jos podiglo za 2-3cm) i kad smo je ulovili, onda je mm ubio, iako sam ja vristala da je odnese negdje u sumu
ali sad s naknadnom pamecu, znam da bi nam ta posteda unistila kampiranje, jer nam dvoje djece ne bi od straha spavalo da se ona ne vrati po njih, a ni meni ne bi bilo svejedno. nije da se ponosim tom racionalizacijom ali tako stvari stoje
ovdje mislim da su krivi mediji koliko i vlasnik
ljudi su pogrijesili i mucki ubili divnu i zasticenu zivotinju
mediji su to tako trebali i prikazati i dati upute sto raditi ako se i netko drugi nadje u istoj situaciji
a ne prikazati samo ko senzaciju i ne nikako ko herojstvo
Naravno da ne, ali strah je nešto što nas koči i nema nikakve koristi.Citiraj:
ana.m prvotno napisa
I strah se može pobijediti.
Nije da se ja ničeg ne bojim, ali mi pomaže kad racionaliziram strah. Jedno vrijeme sam se bojala skakavaca, i to je strah koji mi je došao tek kasnije, kao odrasloj. Nije baš bilo u rangu fobije, ali neugodno je bilo. Pomoglo mi je kad sam neko vrijeme razmišljala kako mi skakavac zbilja ništa ne može učiniti čak ni da mi skoči na glavu.
Problem skakavca kojeg treba evakuirati iz sobe u našem domaćinstvu rješavam ja.
Mislim da zbilja nije u redu što se u našoj kulturi, u medijima i među ljudima potencira strah od životinja, što ima za posljedicu da mnoge životinje stradavaju i to na jako ružne načine.
I u tom smislu, premda suosjećam s tuđim strahom, mi se ne sviđa stav "ja se bojim i gotovo".
PotpisCitiraj:
ivarica prvotno napisa
(osim što čak ni ja ne bih rekla da se radi o divnoj životinji :mrgreen: )
a na ostatak teksta - lol
Mislim da treba razlučiti osjećaj gađenja prema nekim životinjama, fobije i strah od životinja koje nam (možebitno) mogu nauditi.
Pauci i kukci mi se gade, ali ih se ne bojim, svjesna sam da od njih ne postoji opasnost (izuzev nekih primjeraka).
Zmija, crnih udovica, krokodila... se bojim. Nikakva racionalizacija straha mi ne pomaže, svidjelo se to nekome ili ne. I stvarno mislim da ovaj strah i osjećaj gađenja prema bogomoljci ili skakavcima nije za usporedbu.
Ja Živim u Ponikvama, i hvala bogu da je udav krenuo na drugu stranu, jer da je došao nama...
Čovjek je zvao policiju, oni su mu rekli doslovno- uzmi zmiju za rep, pa je izvuci!
Zvao je 112, vatrogasac koji je došao je i sam iz okolice, i nije nikad nešto slično vidio, čovjek je čitav dan čekao nadležne službe, zivkao da mu pomognu i stražario ispred vrata da zmijurina ne pobjegne, tek kad je počela padati noć zvao je ovu dvojicu da pomognu kad već nitko drugi neće.
A zašto je mrcvarena? Na direktan upit smije li je upucati lovačkom puškom, žena sa 112 je rekla da ne smije, jer će u zatvor, pa se snašao.
Malo nek se kroz novine provlači služba za spašavanje, a ne pelješćani divljaci.:evil:
Bogami ja bi ga koknula, ne bi ni trepnula. Ne bi trošila vrijeme na zvanje uokolo. Zvala bi, eventualno, kad bi ga upokojila, da neko potvrdi o kakvoj je zmiji riječ.
A možda i ne bi.
Možda bi skuvala paprikaš, šteta da se bači tolika mesina :mrgreen:
Citiraj:
vještičica prvotno napisa
looooool
Gle, ja se ne želim družiti s žoharima. Ja ih stvarno užasno mrzim i bojim ih se koliko god sam s druge srane svjesna da mi ne može ustvari ništa.
I uvijek kad ga vidim potrudit ću se da ga više nema.
Ali mogu ga osobno ubiti štapom na daljinski, jer od muke kada ga vidim ne mogu ni stati na njega...
Onak odvratan, gmizav....A znaš zašto??
Jednom sam ga skoro progutala! Bio mi je u kavi, a do tada ih skoro nisam imala prilike niti vidjeti.
Od tada, ma ne znam kak da ti to opišem, nema te sile koja bi me natjerala na zbližavanje s njima.
Ima još kukaca kkojih se bojim i koje ne volim, ali evo zanimljivo, pauci nisu na tom popisu...
Susret sa zmijom ne volim ni na tv, a kamoli uživo! Nagledala sam se onih na discovery-u, I Was Bitten...
Nisam znala da su ga maltretirali prije nego su ga ubili.
Bas bez veze.
Medjutim, niti bi njih junacila u medijima, niti bi mi liso prosle sve te silne sluzbe koje su oni nazvali, a da se nitko konkretno nije odazvao i pomogao.
Nekako sumnjam da su se iživljavali, valjda nisu znali kako bi... Brrrr...
A ovo o službama - da su se odazvali, ništa se od ovog ne bi dogodilo.
ove reakcije hitnih službi su mi nevjerojatne ... no, imam razloga vjerovati da je istina zbog vlastitih iskustava ...Citiraj:
isvetica prvotno napisa
Ne baš vezano uz temu, samo kratka edukativna obavijest :)
Kad je riječ o zmijama, u Hr se trebate brinuti samo ako sretnete poskoka ili riđovku. To su naime jedine naše dvije otrovnice, koje mogu biti opasne i za ljude.
Ali, čak i ako njih sretnete velika je vjerojatnost da vas neće odmah napasti jer čovjek zaista nije plijen za zmije (teško da će vas progutati poskok od pola metra). Dakle, i zmija je dovoljno pametna da ne riskira život i ne troši uzalud svoj otrov na opasno biće koje niti ne može pojesti.
Druga je stvar ako je slučajno ugazite, napadnete i sl. - tada se zmija brani i naravno - grize.
I ne trebate ih zagledati mikroskopom, obje naše otrovnice (obje iz porodice ljutica) imaju specifične cik-cak šare po leđima.
Moram priznati da je i meni tužno i žao kad ljudi iz neznanja i ničim opravdanog straha ubiju i blavora, koji nesretan čak i nije zmija.
A o temi... hm, ne bi mi bilo nimalo svejedno da pred kućom ugledam ovu mrcinu od udava, iako se ne bojim zmija (ovih naših malih domaćih). Tako da nemam pojma što bi učinila pa stoga neću nikoga osuđivati.
A sasvim je druga priča nekorektno postupanje nadležnih službi prije i medija poslije nemilog događaja.
samo da dodam.
citam u austrijskom tisku kako je u grazu iz stana pobjegao udav dug oko 4-5 metara. (ne sjecam se vise tocne duzine) vlasnik je odmah obavjestio policiju, tako da su policijske snage i to njih dosta krenule u potragu. odmah.
pogotovo jer nadlezne sluzbe tvrde da udavi mogu biti jako opasni za malu djecu.
slazem se sa pomikaki i Roza Groza Ne, ne bi ubila pitona, trazila bi nacin na koji bezbedno bi sklonili pitona
Znam, užas. Cijelo vrijeme gledam što je ispred mene u parku. Znam, malo sam paranoična :)Citiraj:
seni prvotno napisa
Žao mi je te životinje.
neke su ružne (nama), neke su velike, neke su opasne ali tko smo mi da sudimo.
Sklona sam vjerovati da je ovo što piše isvetica realan opis situacije. Samo ne razumijem zašto su zmiju išli bosti i sjeći, valjda s namjerom da je usmrte, umjesto da su je i protiv uputa odmah upucali.
Ne radi se o ljepoti, ružnoći ili prosuđivanju, već se radi o tome da nitko od nadležnih službi nije reagirao i pomogao, čak su se izrugivali u nevjerici.
Definitivno sam protiv mučenja životinja, ali mislim da u situaciji da strada piton ili, ne daj Bože, neko dijete u okolici - nema usporedbe ni dvojbe.
Služba za spašavanje je kriva i treba se povlačiti po novinama. Skupa s policijom i vatrogascoma.Citiraj:
isvetica prvotno napisa
To ne znači da ova dva nisu divljaci. Jesu. I oni su krivi.
Ima tu cijeli popis krivaca. Pribrojimo i medije, koje je već netko spomenuo.
Kriv je i vlasnik, a i naš sustav i zakoni - kako to da se ne može ući u trag vlasniku, je li moguće da ja sutra mogu nabaviti mrežastog pitona a da to nigdje ne bude registrirano?
Ukratko svi su redom zakazali. Siroti piton, našao se sasvim protiv svoje volje u državi u kojoj ništa ne funcionira. Kako je moguće da baš nitko nije učinio ono što je trebao? To je zbilja da se zapitaš.
Još netko je kriv (i tu leži odgovor na prethodno pitanje): društvo. Koje stvara i podržava opće raspoloženje straha od životinja. To smo svi mi koji nećemo reagirati, koji ćemo reći "a što su trebali, uzet ga za kućnog ljubimca" ili "meni se to gadi i gotovo" "ne osuđujem ih jer su mi zmije jedne od najomraženijih životinja" "ne bi mi bilo ni na kraj pameti zivkat okolo sve zbog nekog humanijeg odnosa prema pitonu".
Takvim stavovima podržavamo klimu koja postoji u RH (i nekim drugim zamljama, naravno) u kojoj će svi krivci ovdje dobiti možda usmeni ukor ili uvjetnu kaznu, a ne prave sankcije, a vlasnik neće nikad ni odgovarati, jer ga se neće ni naći.
Takvim stavom omogućujemo da su prava životinja u RH mrtvo slovo na papiru a Prijatelji životinja neka marginalna skupinica s kojom se svi sprdaju kad demonstriraju protiv ubijanja životinja zbog krzna ili protiv mučenja pasa.
Takav stav vam, ako i dalje bude prevladavao u našoj okolini, garantira da ćete i vi imati jako male šanse da vam netko stručan pomogne ako se nađete u sličnoj situaciji.
Ja mislim da se takav stav treba mijenjati, ne vidim u njemu ništa pozitivno.
I nije toliki problem što je to stav pojedinaca, problem je što je to prevladavajući stav u društvu. Ali sve počinje od pojedinaca, od nas samih.
To bi bilo ono o čemu govorim. A zašto gledaš takve emisije? Ima puno kavalitetnijih dokumentaraca koje ne forsiraju strahote, iz kojih ćeš zbilja nešto naučiti o životinjama i prorodi. Ako ti je izvor informacija I was bitten, naravno da se bojiš i da ti je sve to gadljivo.Citiraj:
ana.m prvotno napisa
pomikaki, što bi ti bila učinila da si se zatekla tamo? Rekla si da bi zvala opet, i opet. Zvali su i oni cijeli dan do večeri, ništa se nije poduzelo, štoviše, čak su i ismijani. Recimo, ja u toj situaciji zaista ne bih znala što učiniti - da se apsolutno svi ogluše na moje pozive za pomoć. I da sam još k tome predmetom ismijavanja.