Što kada roditelj pukne

Ignoriranje je IMHO OK ako je s mjerom.
Na primjer, meni se svidjelo kako je @n@ napisala da je svjesno i s naporom izignorirala sukob između kćeri i tate, meni je trebalo jaako dugo dok nisam shvatila da se u to ne trebam dirati, možda samo kasnije proanalizirati situaciju s MM nasamo.
Traženje pažnje na neprihvatljiv način je, po meni, isto tako OK ignorirati, ali moram se složiti s mujicom, dijete i tada mora znati da ga volimo i da smo tu za nju/njega čim nas zatreba i prestane biti agresivno.
Većina nas se bar jednom slomila pred djetetom i/ili udarila dijete iako znamo da to nije dobro ni ispravno.
Problem je kada se to radi često ili kontinuirano.

Frogice, već smo raspravljali o ovome. Zašto nisi potražila pomoć?

ja imam jedan drugi "problem".
meni je savršeno odgovaralo durenje starijeg. kad bi se posvađali, ili dok je bio manji kad bi ga uhvatila šiza, on bi otišao i derao se sam i nije htio nikog blizu. to bi kratko trajalo, onda bi došao ko da se ništa nije desilo, zagrlili se i sve pet.
a M, kad mi najviše digne živac, onako kad se moraš suzdržati da ju ne opandrčiš po guzici, i kad se najjače naljutim, ili kad se ona na mene naljuti, ona počne plakati i vikati mamaaa, smiriii me, grliii me.
i nema druge nego ju moraš grliti i onda se smiri u 5 sekundi.
a uopće mi se u tom trenutku ne grli nikoga, a najmanje nju. :mrgreen:
jednostavno ne podnosi kad sam ljuta. i to joj je manipulativna taktika, metoda odgajanja, koja pali kod mene. tako da i djeca imaju svoje metode odgajanja roditelja, a ne samo mi :mrgreen:

Citiraj:

---

@n@ prvotno napisa

Piplica je odgovorila, Trina.
Nemam ja ništa protiv konstruktivne kritike, dapače. Meni je super što si napisala da ti se ne sviđa moj stil i rado bih znala kako bi ti to riješila.
Kod mene se dosad to pokazalo izuzetno dobrim rješenjem, mnogo boljim od pokušaja razgovora, fizičke blizine ili nečeg trećeg. Zato sam i napisala da iskustveno znam da bi moje direktno djelovanje na nju pogoršalo situaciju. Ovako je dijete izvučeno iz /nepoželjnog/ ponašanja bezbolno.

---

Ne znam na koje dijete se odnosi tvoja priča, ovo rođeno 2007. ili 2008. Znači ili 2 ili 3 godine. To su premala djeca, većina njih ne zna pokazati osjećaje na drugačiji način nego plakanjem ali roditelj zna. Ipak je razlika kad ti desetogodišnjak pravi scenu ili dijete od 2,3 godine. Kako bi ja reagirala? Uzela bi ga k sebi, rekla da ne želim da se tako ponaša jer smo mi ljudi nagrađeni darom govora i mi razgovaramo. O svemu. I kad smo sretni i kad smo ljuti. Zato ne dozvoljavam deračinu. Onda bi ga grlila i ljubakala i čitavu priču okrenula na zahebanciju. Tako radim sa svojim 4-godišnjakom i tako sam radila kad su starija djeca bila mala. Ali jasno mi je da nisu sva djeca susretljiva niti će sva djeca slušati što im se govori. Zato te u jednu ruku razumijem, bila si ljuta i bijesna a napravila si ono za što si znala da će upaliti, ti najbolje poznaješ svoje dijete. Ali ignoriranje je okrutno, tužno i zato ga nikad ne primjenjujem. Ali baš nikad. Ja radije vičem i urlam iako ni to nije ok riješenje.

Ovo što se spomenulo prije, jeli u redu iskazivati osjećaje pred djecom..moje mišljenje je..pa naravno da je u redu pokazivati osjećaje. I ljutnju i sreću i tugu..sve je to život. Mi smo možda malo temperamentiji ljudi i kod nas je sve uvijek glasno. Koji put pretjeramo u kreveljenju, uživljavanju u igru na vrlo glasne načine a koji put ja pretjeram i u vikanju. Ali opet, meni je to ljudskije od ignoriranja. Baš ovih dana smo se ja i muž posvađali baš gadno. Inače se uvijek ispucamo do kraja kod tih naših svađa, naglas se izgovori sve što se u tom trenutku misli ali ovaj put je on bio toliko ljut na mene da nije razgovarao samnom par dana. Uopće. Nije mi se obraćao ni približavao. Iako sam ja "jača" u našem braku, žešća i, on bi rekao divljakuša, ovo me ubilo. Osjećala sam se ko govno na kvadrat, ko bezvrijedno malo biće koje nije vrijedno niti par rečenica. To je trajalo dok sam ti odgovarala na onaj post i palo mi napamet kako se jedno maleno dijete može osjećati kad se mama odnosi tako prema njemu kad je mene ovakvu to baš povrijedilo.

A možda i pretjerujem.

Meni je čak i za malo dijete od dvije tri godine koje ima tantrume pa se baca po podu i urla za nečim primjerena metoda ignoriranja,
a kada ga ludilo prođe, lijepo se izgrlite.

Trina, povlačiš svoju paralelu sa ignoriranjem kao najokrutnijom metodom i kod odraslih,
ne kužim, tebi bi možda bilo draže da si dobila dvije pljuske od TM?
Bome, meni ne bi.

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

a M, kad mi najviše digne živac, onako kad se moraš suzdržati da ju ne opandrčiš po guzici, i kad se najjače naljutim, ili kad se ona na mene naljuti, ona počne plakati i vikati mamaaa, smiriii me, grliii me.
i nema druge nego ju moraš grliti i onda se smiri u 5 sekundi.
:

---

:zaljubljen:

Citiraj:

---

mujica prvotno napisa

ne treba glumiti i prisilno se suzdržavati od ljutnje, već treba djetetu isti čas oprostiti i nadići vlastiti osjećaj povrijeđenosti
(koji je usput rečeno, besmislen ako se radi o malom djetetu. kako može malo dijete uvrijediti odraslu osobu?)

Uostalo, kaj me briga.
samo se vi durite na svoju djecu, nemojte im se obraćati, palite im TV da ih smirite, šizite po kući, zatim plačite.....

ja ću se i dalje svaki put nakon svađe ili rasprave pomiriti sa svojim djetetom čim dijete pokaže prvi znak da mu je mir potreban i neću nikada tražiti od djeteta da se ispričava ili da obeća da se to više nikada neće ponoviti itd......

(ne pada mi na pamet duriti se na dijete - ili na ženu - i ne razgovarati danima. sve mi se nekako čini da one koje to rade s djecom rade jednako i s muževima. to je valjda nekakav obrazac ponašanja koji ljudi nauče u svojim obiteljima kad su bili mali, pa poslije prenesu u vlastitu novu obitelj, a onda ga još pokušavaju opravdati kakti odgojnom taktikom)

---

Moj post je posljedica vlastitog preispitivanja i zanimaju me tuđa mišljenja i iskustva pa ću se praviti da se sve ovo uopće nije odnosilo na mene jer nisam ni šizila ni ne obraćala se, a ni na muža se ne durim. Možda je sve stvar semanitike pa sam ja to durenje samo prevela u ljutnju. U svakom slučaju, ja jesam ostala ljuta i nakon što se on poželio pomiriti i nisam tu večer (sve je bilo na večer) željela izvesti naše uobičajene večernje rituale jer mi nije bilo do toga. I vratila bih se na ovo:

Citiraj:

---

mujica prvotno napisa

ne treba glumiti i prisilno se suzdržavati od ljutnje, već treba djetetu isti čas oprostiti i nadići vlastiti osjećaj povrijeđenosti

---

Ja ne znam isti čas oprostiti i izdići se, ne ako sam ljuta jer sam - ljuta. T. je sličan cvijetinoj M., ne podnosi kad se ljutim na njega i manipulira s "mamice" i "oprosti" i onda se uz to cereka... i opet radi isto.

Koji su prihvatljivi načini da roditelji izraze ljutnju?

Citiraj:

---

piplica prvotno napisa

Meni je čak i za malo dijete od dvije tri godine koje ima tantrume pa se baca po podu i urla za nečim primjerena metoda ignoriranja,
a kada ga ludilo prođe, lijepo se izgrlite.

Trina, povlačiš svoju paralelu sa ignoriranjem kao najokrutnijom metodom i kod odraslih,
ne kužim, tebi bi možda bilo draže da si dobila dvije pljuske od TM?
Bome, meni ne bi.

---

Ko spominje pljuske?

Pa ti opravdavaš "po guzi" kao odgojnu metodu,
a zgražavaš se na ignoriranje nepoželjnog ponašanja djeteta.
Pa me interesira da li to isto vrijedi i za tebe,
obzirom da si sama povukla tu paralelu tebe i TM-a?

Citiraj:

---

Trina prvotno napisa

Ne znam na koje dijete se odnosi tvoja priča, ovo rođeno 2007. ili 2008. Znači ili 2 ili 3 godine. To su premala djeca, većina njih ne zna pokazati osjećaje na drugačiji način nego plakanjem ali roditelj zna. Ipak je razlika kad ti desetogodišnjak pravi scenu ili dijete od 2,3 godine. Kako bi ja reagirala? Uzela bi ga k sebi, rekla da ne želim da se tako ponaša jer smo mi ljudi nagrađeni darom govora i mi razgovaramo. O svemu. I kad smo sretni i kad smo ljuti. Zato ne dozvoljavam deračinu. Onda bi ga grlila i ljubakala i čitavu priču okrenula na zahebanciju. Tako radim sa svojim 4-godišnjakom i tako sam radila kad su starija djeca bila mala. Ali jasno mi je da nisu sva djeca susretljiva niti će sva djeca slušati što im se govori. Zato te u jednu ruku razumijem, bila si ljuta i bijesna a napravila si ono za što si znala da će upaliti, ti najbolje poznaješ svoje dijete. Ali ignoriranje je okrutno, tužno i zato ga nikad ne primjenjujem. Ali baš nikad. Ja radije vičem i urlam iako ni to nije ok riješenje.

Ovo što se spomenulo prije, jeli u redu iskazivati osjećaje pred djecom..moje mišljenje je..pa naravno da je u redu pokazivati osjećaje. I ljutnju i sreću i tugu..sve je to život. Mi smo možda malo temperamentiji ljudi i kod nas je sve uvijek glasno. Koji put pretjeramo u kreveljenju, uživljavanju u igru na vrlo glasne načine a koji put ja pretjeram i u vikanju. Ali opet, meni je to ljudskije od ignoriranja. Baš ovih dana smo se ja i muž posvađali baš gadno. Inače se uvijek ispucamo do kraja kod tih naših svađa, naglas se izgovori sve što se u tom trenutku misli ali ovaj put je on bio toliko ljut na mene da nije razgovarao samnom par dana. Uopće. Nije mi se obraćao ni približavao. Iako sam ja "jača" u našem braku, žešća i, on bi rekao divljakuša, ovo me ubilo. Osjećala sam se ko govno na kvadrat, ko bezvrijedno malo biće koje nije vrijedno niti par rečenica. To je trajalo dok sam ti odgovarala na onaj post i palo mi napamet kako se jedno maleno dijete može osjećati kad se mama odnosi tako prema njemu kad je mene ovakvu to baš povrijedilo.

A možda i pretjerujem.

---

Slažem se.
Ima dana kad je ignoriranje najbolje; odnosno tipova dječje debilane koju je najbolje ignorirati, al to je kad su odvratni zato jer nešto pokušavaju iskemijati - kad gledaju ispod oka hoćeš li sad posustati i dati ne znam, bombon.

Ali kad je u pitanju obiteljska tenzija, i ja se slažem - bolje je reći, vikati, plakati, iskreno reći, i dati da drugi iskreno kažu nego pustiti da to negdje tinja, pa da onda netko dobije po tintari kad se najmanje nada (u prenesenom ili doslovnom smislu, svejedno).

ja se čudim kako moji super reagiraju kad se ja derem naglas oko toga kako se osjećam.

Ne reagiraju super kad se derem kako se oni osjećaju, ili kako bi se trebali osjećati, ili kako su oni, drugi, ili premijerka krivi za moj jad.

Citiraj:

---

dječje debilane koju je najbolje ignorirati, al to je kad su odvratni zato jer nešto pokušavaju iskemijati - kad gledaju ispod oka hoćeš li sad posustati i dati ne znam, bombon

---

Prestrasno. Kako pises o djeci, ako tako doista mislis i dozivljavas ih :nope:

Citiraj:

---

Trina prvotno napisa

Ne znam na koje dijete se odnosi tvoja priča, ovo rođeno 2007. ili 2008. Znači ili 2 ili 3 godine. To su premala djeca, većina njih ne zna pokazati osjećaje na drugačiji način nego plakanjem ali roditelj zna. Ipak je razlika kad ti desetogodišnjak pravi scenu ili dijete od 2,3 godine. Kako bi ja reagirala? Uzela bi ga k sebi, rekla da ne želim da se tako ponaša jer smo mi ljudi nagrađeni darom govora i mi razgovaramo. O svemu. I kad smo sretni i kad smo ljuti. Zato ne dozvoljavam deračinu. Onda bi ga grlila i ljubakala i čitavu priču okrenula na zahebanciju. Tako radim sa svojim 4-godišnjakom i tako sam radila kad su starija djeca bila mala. Ali jasno mi je da nisu sva djeca susretljiva niti će sva djeca slušati što im se govori. Zato te u jednu ruku razumijem, bila si ljuta i bijesna a napravila si ono za što si znala da će upaliti, ti najbolje poznaješ svoje dijete. Ali ignoriranje je okrutno, tužno i zato ga nikad ne primjenjujem. Ali baš nikad. Ja radije vičem i urlam iako ni to nije ok riješenje.
...

---

Ej, hvala na pojašnjenju! Potpuno se slažem s tobom, kao i s posljednjim postom Mujice i Blackberry.

Događaj se odnosi na L, ima nešto više od 3,5 godine i generalno je fantastično dijete. U posljednje vrijeme je hvata taj mini pubertet, svi smo upoznati s time, kužimo o čemu se radi i ne pravimo drame. Nikada.
Žao mi je što me opis događaja (koji je, budimo iskreni, jako teško shvatiti u potpunosti ovako preko interneta) i spominjanje pasa stigmatizirao kao roditelja s ignore metodom odgoja. Baš zato što mm i sebe smatram vrlo uzornim roditeljima koji užasno mnogo razgovaraju sa svojom djecom, igraju se s njima i bave njima u svakom pogledu.

Rješenje koje si spomenula, grljenje i ljubljene smo iskušali. I nije upalilo. Jer dijete (svako je različito, naravno, ja sad govorim o L) ima potrebu izbaciti tu neku svoju frustraciju vikanjem, plakanjem...
Iskreno, ne volim raditi takve stvari u ekscesnim situacijama, jer imam osjećaj da time dajem djetetu potporu u nepoželjnom ponašanju. Niti okretanje priče na zezanciju mi ne odgovara, jer mislim da je takvo ružno ponašanje itekako velika stvar za djevojku od 3,5 godine. Ako sad 'podupirem' takvo ponašanje, što ću onda 'morati' podupirati kasnije?! Vjerojatno samo lošije i lošije primjere neprihvatljivog ponašanja. Nekako radije pokazujem djetetu emocije, beskrajnu ljubav, uvažavanje i poštovanje u redovnim situacijama kroz život. Nije mi u redu miješati poželjno s nepoželjnim, već suprotno: želim djetetu dati do znanja kad je nešto loše.

Naravno, ovisi od situacije. Ako se ružno ponaša, a 'normalna' je, dakle nije u afektu, onda joj odmah objasnim da mi se ne sviđa takvo ponašanje iz razloga xyz. Kad sam ljuta, kažem joj, kad sam tužna zna, kad me boli zna... Iz vlastite perspektive, djetetu ukazujem povjerenje i poštovanje time što zna stanje mog 'duha' u svakom trenu. Onoliko i onako kako može shvatiti sukladno dobi.

Slažem se s tobom da je ignoriranje tužno i okrutno. Zato to NIKAD nisam napravila u očitom smislu, dakle da dijete direktno zna da ga namjerno ignoriram. Ovaj događaj od nedjelje je bio diskreno ignoriranje, ne znam kako bih to nazvala. Mislim da nije bilo okrutno ni ružno. I znam, 1 000 000% sam sigurna da u tom događaju nikakvo moje uvjeravanje ni razgovori ne bi pomogli. Jednostavno je morala to izbaciti iz sebe na taj svoj način. I kad sam skužila da je 'pri kraju', odvukla sam joj pažnju. Kasnije popodne smo razgovarale o tome i riješile to. (Koliko tako nešto možeš 'riješiti' s djetetom; uglavnom je rekla da se nije željela lijepo ponašati i da je htjela divljati i ponašati se ružno... pubertet. :-))

Citiraj:

---

Trina prvotno napisa

Ovo što se spomenulo prije, jeli u redu iskazivati osjećaje pred djecom..moje mišljenje je..pa naravno da je u redu pokazivati osjećaje. I ljutnju i sreću i tugu..sve je to život. Mi smo možda malo temperamentiji ljudi i kod nas je sve uvijek glasno. Koji put pretjeramo u kreveljenju, uživljavanju u igru na vrlo glasne načine a koji put ja pretjeram i u vikanju. Ali opet, meni je to ljudskije od ignoriranja.

---

Ovako nekako je i kod nas. S tim da sam ja ta koja je glasna da me čuju svi u zgradi.
No, i to svodim na minimum jer sam primjetila da moja cura ne voli naše glasne rasprave (odnosno moje glasne monologe dok me muž ignorira), odnosno tada i ona počinje galamiti na svom nemuštom jeziku i to od svog desetog mjeseca.
Nikada nikoga ne ignoriram, to je jednostavno protiv moje prirode. TAkav je i MM. Najjače mi je kad se kao ljutimo jedno na drugo i onda je dovoljno da nam se pogledi sretnu pa nam se nasmije brk i ošla ljutnja k vragu. Onda se ili pomirimo ili ja nastavim s glasnim objašnjavanje zašto, kako, istjerivanjem maka na konac... Uh, ošla u OT.

Inače se slažem s Mujicom (ali ne i s njegovim načinom iznošenja stava).

Da udarim dijete (može se svakom dogoditi, a ako se dogodi, idemo dalje, no, ne ponovilo se...), mislim da bi me to slomilo. Bilo bi mi užasno, užasno žao. Ok mi je iskazati bilo kakav osjećaj pred djetetom, no mislim da bi svoje dijete više zbunila time što bih se raspala od tuge zbog udarca nego samim udarcem. Zato se nadam da nam se nikada neće dogoditi.

Ja bi definitivno preporučila knjigu "Sva djeca mogu naučiti pravila". Knjiga je vrlo jednostavna i kad ju se čita stječe se dojam da znamo sve što u njoj piše, no ipak nas netko treba i podsjetiti da to primjenimo. Imam dijete koje zahtjeva puno pažnje i nisam mogla razumjeti mnoge njene reakcije dok se nisam konzultirala sa literaturom (ne samo ovom knjigom). Zato preporučam navedenu knjigu, jer su na jednom mjestu vrlo jednostavno i kratko objašnjeni koraci koji će vam sigurno pomoći. Moram još samo napomenuti da ignoriranje DEFINITIVNO ne pomaže (iskušano), a batina ipak nije izašla iz raja, već je fizičko kažnjavanj doista slijepa ulica.

Citiraj:

---

BusyBee prvotno napisa

Prestrasno. Kako pises o djeci, ako tako doista mislis i dozivljavas ih :nope:

---

Hm... ovo je ironija, vic... da govorim - rekla bih to kao u crtiću...

Meni je ignoriranje djeteta bilo koje dobi - od bebe do teenagera - bez veze. Kako ne ignoriram bebin plač i ne ostavljam je plakati, tako ne ignoriram ni dvogodišnjaka u tantrumu (ok - ne da se puno napraviti, ali bar čekam pravi trenutak da uletim), a ne bih niti trogodišnjaka....petogodišnjaka ostavila da se jada igračkama umjesto npr. meni.

Uostalom, možemo li se zapitati je li dijete koje primjenjuje neprihvatljive oblike privlačenja pažnje već ispucalo one prihvaljive koje mi nismo stigli/htjeli/mogli primijetiti, pa mu ništa drugo nije preostalo?

Meni je dijete željno pažnje i vrijedno pažnje. Ma kakva ona bila, pa makar i ograničena ako u datom trenutku nije moguće pružiti punu.

ja ne znam, ali kod dječjih tantruma, uglavnom ne možeš nego ignorirat. ili poludit do kraja.
balarosa, kod M čak nije da ona glumi kad me zove da ju smirim. jer kad vidim glumatanje, onda mi je lako bit ljuta. ne, ona u fazi najžešćeg tantruma oće da ju grlim :mrgreen:

a kod tantruma od J je najbolje za živce bilo upravo ignoriranje. jer ništa nije pomagalo. ne daj bože mga dirnut ili mu nešto reć, samo bi produžavalo agoniju. inače, ti tantrumi koji su kod njega bili žešći nego kod nje su mi bili jedan od težih izazova roditeljstva općenito. a najgore, kad krene u šizu, više uopće nema pojma zašto je krenuo. nisu bili česti, al jednom je moja sestra počela plakat kad ga je vidjela u bjesnilu. :mrgreen:

Citiraj:

---

Ifigenija prvotno napisa

Hm... ovo je ironija, vic... da govorim - rekla bih to kao u crtiću...

---

A jbg, onda ja imam problem s razumijevanjem procitanog pa cu se bolje potruditi skuziti.

Osim ignoriranja djeteta, gore mi je jedino jos ignoriranje potiho.. sto ce dijete nauciti iz toga da ga ignorirate?
Iako, mozda samo krivo citam/kuzim (kao ovo s Ifi, ako sam uopce skuzila ovaj citirani njen post), mozda mislite na ignoriranje ruznog ponasanja. Meni se nekako cini da bi onda bilo bolje uputiti djetetu jasnu poruku "tesko mi je gledati/slusati ovo sto radis pa cu se malo maknuti dok se ne smiris"... opet, meni se nekako cini da je najbolje okaciti zivce na vjesalicu i biti uz dijete i kad je ono u najgorem izdanju.
Jer, vecina djece nema tantrume i ispade iz obijesti i zlocestoce vec iz ciste frustracije jer ne znaju hendlati osjecaje i silinu osjecaja koja ih taj tren preplavi.

Citiraj:

---

BusyBee prvotno napisa

Jer, vecina djece nema tantrume i ispade iz obijesti i zlocestoce vec iz ciste frustracije jer ne znaju hendlati osjecaje i silinu osjecaja koja ih taj tren preplavi.

---

Točno ovako ja doživljavam tantrume svog dvogodišnjaka i koliko god postoji onih pola minute-minuta kad ga je bolje ne dirati, opet to ne znači da ću ga zatvoriti u sobu dok se ne smiri nego ću ipak biti pored njega i makar ne raditi ništa jer znam da mu to puno znači. a to nije ignoriranje nego promatranje i procjenjivanje trenutka kad mogu uletiti, a da ne pobjesni još jače.
na taj sam mu način pružila dovoljno vremena da frustraciju odradi i ne zatomljuje, a opet u svakom je trenutku znao da sam pored njega ako me treba.
nakon tantruma se obično ništa previše ne grlimo, niti ponašamo ko da se dogodilo nešto posebno upravo zato da ne bi mislio da je to poželjno ponašanje, nego nastavljamo dalje gdje smo stali s onim što smo već radili.

I moja mala je kao Cvijetina. Otkad je naučila koliko toliko izražajnije komunicirati sa okolinom, pružala bi mi ruke u zagrljaj kada bih se naljutila na nju. Ali ona zaista to ne čini manipulativno nego se stvarno onda mazi i grli sa mnom i potrebno joj je i dulje od tih 5 sekundi.

Uh, ja mislim da će moje dijete biti nešto poput Cvijetine i *mamicine* (mamice, baš se furamo na Cvijetu, je l' da?)
Kažem ja večeras maloj blesici dok sam ju presvlačila za spavanje, onako, bez veze, ikakvog povoda, ne znam od kuda mi i došlo... Što misliš da mama kaže, nema sike večeras, nego laku noć Mašo, lijepo spavaj! a ona u gorki plač!
Ovo je bilo prvi puta da sam išla tako nešto reći, nikada ne govorim laži, posebno ne takve blesave. I kad se još tako gorko rasplakala, ajme je mi bilo bed! Trebalo joj je nekoliko minuta da se skulira i da potvrdi da će ona (pokazuje na sebe) sikiti na krevetu (pokazuje na krevet).
I sad ti jednog dana ignoriraj takvo dijete.

Citiraj:

---

Balarosa prvotno napisa

Ja ne znam isti čas oprostiti i izdići se, ne ako sam ljuta jer sam - ljuta. T. je sličan cvijetinoj M., ne podnosi kad se ljutim na njega i manipulira s "mamice" i "oprosti" i onda se uz to cereka... i opet radi isto.

Koji su prihvatljivi načini da roditelji izraze ljutnju?

---

Ni ja se ne mogu odmah resetirati. I djeci nastojim dati vremena (ne previše, ali ipak...) da se saberu i iskreno se ispričaju.

Prihvatljivi načini izražavanja ljutnje - ja nisam mama vikalica, ali kad dignem glas, moji i te kako znaju da je dosta. Kad su bili manji, još sam rjeđe dizala glas, ali bilo je toga. Ne valja to zlorabiti jer inače se gubi svrha - klinci počnu ignorirati stalnu deračinu, ali kad zagrmim jednom u 3 mjeseca, zna se da su prešli granicu. I još kažem LJUTA SAM, SAD SAM STVARNO LJUTA... da ne bude zabune. Ponekad odmah graknem što je na stvari, ponekad porazgovaramo tek kad se usijane glave malo ohlade - prema prilici. Nemam zapravo neki određeni način izražavanja ljutnje.... ali znam reći "pustite da dođem k sebi, u šoku sam" i slično... Već stvarno dugo nisam (ne treba), ali znala sam gađati šlapama njihove krevete, znala sam odnijeti igračke u podrum (jooooj, ovo sam učinila samo 2-3 puta dok su bili sasvim mali i upalilo je - jednostavno ne treba više).

Teško je reći što je prihvatljiv način izražavanja ljutnje - to ovisi o puno stvari. Ono što je u našoj obitelji prihvatljivo, nekome će biti puno previše, a nekom drugom debelo nedovoljno... Treba gledati djecu (i sebe) i korigirati ponašanje. Kod nas to koji put ide u malim koracima (da djeca ni ne osjete, to je precizna navigacija) ali ima bome i drastičnijih metoda - ovisno o ponašanju.

Trudim se koliko mogu da ja budem relativno uravnotežena (ne mogu uvijek, brate mili, i ja sam ljudsko biće koje ima i glavobolje i pms i valunge i minus na tekućem, a isto tak i djeca - koji put ih je dovoljno lagano usmjeravati, a koji put fakat moraš pokazati da su te doveli do ludila). Kod mojih još uvijek u 90% slučajeva pali podignuta obrva, a kako će dugo... nemam pojma.

Ja vičem "ide mama ljuta mičite se s puta", onako glasom kao opasni medo- umru od smjeha i pobjegnu u sobu. To je npr kad slučajno razbiju jaje posred vrećica, meni neš gori i tak, a meni se smrači od posla , jednostavno trebam vremena da se skuliram. Ali ako me baš zafrkavaju, a nikako nije trenutak i nije nešto krucijalno i temeljno bitno, onda graknem ko baba na peškariji i svima je sve jasno i mir. Ne mislim da je to nešto strašno, ja nisam iz švedske (ni danske), a nije im ni ćaća - mi smo fini kod zubara, u kazalištu u crkvi, a doma kad mi peti put prekočiš žnoru od miksera i ceriš se onda se deremo :-P
Ali meni je normalno i da se oni izderu od srca kad im netko sruši peti put legače i ne branim im to.
Naravno to ne uključuje vrijeđanje, prijetnje, psovke - za to se moramo svi ispričati ili ići na pauzu

Citiraj:

---

stellita prvotno napisa

I ne vjerujem unatoč svojoj religiji da je batina iz raja izašla. :-D

---

Vidjela sam u časopisu Veritas reklamu za knjigu dr. Mare Čović "Batina nije iz raja izašla". Knjiga je o odgoju djece, košta 75 kuna. Doktorica je psihologinja po struci, katolkinja koja i inače piše stručne članke za Veritas (glasnik sv Anutna Padovanskog).
Inače, frogice nemoj se mučiti s onim što je bilo jer će te te i to sažalijevanje sebe djeteta i cijele situacije dovesti u slijepu ulicu. Opisanim postupkom svome si djetetu odaslala poruku da svatko može pogriješiti i da pametan čovjek iz grešaka uči.
Ne osvrći se unatrag nego hrabro dalje.:yes:

Mislim da je mojima ta pauza ok i zato što ja ponekad tražim pauzu kad mi je previše. Oni su dovoljno veliki da shvate, gle mama je opsovala, žao mi je, ali jako sam uzrujana i trebam pauzu i onda mi oni izračunaju da ja trebam ići na 34 minute jer koliko godina toliko minuta :lol: Šteta da ne mogu stvarno iskoristiti bonus

Citiraj:

---

Peterlin prvotno napisa

znala sam odnijeti igračke u podrum (jooooj, ovo sam učinila samo 2-3 puta dok su bili sasvim mali i upalilo je - jednostavno ne treba više).

---

I kada si ih vratila?
Zanima me, kada im oduzmete neku igračku, kada ju vratite?
Maša je jučer gazila po slikovnici i bacala ju (slikovnica koju držimo u krevetu i čitamo nakon buđenja) pa sam ju spremila na policu. Nije ju baš nešto diralo..., no zanima me za kasnije. Ako nešto spremite, oduzmete, kada i kako vratite?

kod nas isto "pali" to oduzimanje dj.stvari bilo igračke ili nešto drugo.kada oduzmem nešto vratim prvi puta kada ona to zatraži,ali ne nakon 5 ili 10 min. moljakanja,nego recimo popodne (a to se desilo ujutro) .a ako kažem danas nema crtića na dvd onda za danas nema ,a sutra da. mislim da i dijetetu dobro dođe odmor od svakodnevnih igrački ,pa se više ih poželi (bar je tako kod nas).

@n@ ja isto ne mislim da si ti roditelj kome je ignoriranje metoda odgoja. Moja je, danas osamnaestogodišnja kćer, u toj dobi često imala ekscese kakve si opisala u jednom od prethodnih postova. Ja sam u tim situacijama bila toliko jadna i bespomoćna...u nekoliko navrata priskočila je moja mama sa zdravoseljačkim rezonom: "pusti je, vidiš da se ona mora isfrantiti s vremena na vrijeme". I zaista scenarij je slijedeći: nešto je zasmeta, neće reći što, ali vrišti i plače sve u šesnaest. Ja molim, prosim, ljubim, ona me udara i vrišti. Kad prolije količinu suza koju je odlučila proliti i izbaci bijes koji je odlučila izbaciti, onda se smiri. I kaže što ju je zasmetalo; naravno uvijek nešto toliko bizarno... Proces je isti bez obzira da li ja oblijećem oko nje ili je pustim na miru. Ne brini to je faza...(na temu ovih faza šalim se sa Ivanovim tetama u vrtiću koje kažu: to je faza - proći će, a onda će doći neka druga faza). To su radosti roditeljstva.
A slažem se da je izoliranje djeteta da bi ga se kaznilo zastrašujuća metoda. Prije dvije-tri godine na ovom forumu se povela kilometarska rasprava na temu ne po guzi. Nisam se uključivala u raspravu jer je tada na ovom forumu vladala velika isključivost i svi koji se nisu maltene zakleli da nikada ne bi udarili dijete bili su u toj raspravi "bačeni u pakao" i poliveni kerozinom da izgore.
A u onom drugom taboru spominjale su se odgojne metode od kojih se meni plakalo. Pogotovo zato jer su u tom razdoblju moji blizanci bili u najžešćem pubertetu i svakodnevno sam morala s ogromnom dozom strpljenja rušiti zidove koje su oko sebe podizali, prodrijeti do njihovih problema i njihove boli i mukotrpnim procesom navoditi ih da pričaju, pričaju, pričaju...
A na forumu u spomenutoj raspravi čitam kako djetetu treba izolacijom pokazati da je njegovo ponašanje neprihvatljivo. To je direktan udar na njega kao osobu ,na njegov ego, srž njegova bića i stravičan korak unazad u građenju povjerenja, koji će se loše odraziti kroz par godina. Najveće probleme u pubertetu djetetu stavara osjećaj da nije prihvaćeno, da se ne uklapa...pa zamislite ako je njegova obitelj generator takva osjećaja umjesto da bude utočište u kojem će se skloniti od osjećaja odbačenosti...
Danas je ovaj forum mnogo ugodnije mjesto za razmjenu mišljenja pa se nadam da sam smjela napisati ovo što sam napisala.
Mujice razumijem tvoj bijes na odgojne metode izolacijom ali one se ne tiču @n@-e.

je, ljiljana@.....
vjerujem da pišeš točno.
Niti ne mislim da je @n@ niti itko drugi čudovište koje maltretira dijete izoliranjem i ignoriranjem.
Niti ono što je napisala ne mora biti tako grozno kako sam ja shvatio jer se može na različite načine shvatiti.
Ono što je mene ponukalo pisati negativno o tome je način na koji sam čitajući to shvatio.
Dakle, ono kako sam u tom trenutku to protumačio i zamislio situaciju mi je bilo ružno.
Pa sam u biti o toj zamišljenoj situaciji pisao da je grozna i kriv način postupanja.

dobro, a zakaj se frogica više ne javlja?
Frogica, napiši kako si doživjela ove savjete i kritike.....
Je li ti neki savjet djeluje blisko i prihvatljivo?

Citiraj:

---

SikaPika prvotno napisa

I kada si ih vratila?
Zanima me, kada im oduzmete neku igračku, kada ju vratite?
Maša je jučer gazila po slikovnici i bacala ju (slikovnica koju držimo u krevetu i čitamo nakon buđenja) pa sam ju spremila na policu. Nije ju baš nešto diralo..., no zanima me za kasnije. Ako nešto spremite, oduzmete, kada i kako vratite?

---

Vratila gotovo uvijek najkasnije za večernje spavanje. Ovisilo je o prijestupu. Pustila sam igračke (ne sve, samo liblinge) da prenoće za stvarno velike grijehe tipa udaranje bratovom glavom o zid, ali stvarno rijetko. Djelovalo je, ufff... Neke manje bitne igračke znali smo ostaviti u podrumu i dulje. Kriterij je bio promjena ponašanja. ALi to pali od treće godine do škole. Za mlađe i starije treba imati druge metode.

Sad će ispati da se pravim luda i da zezam, ali koje metode? Što da napravim kada krene gaziti ili bacati slikovnicu? Zaista rijetko to radi, a slikovnice su joj inače omiljena zabava i stvarno ih jako voli.
Knjige su i nama jako važne i htjela bih to prenijeti na nju.
Inače ne uništava igračke, a i ovo sa slikovnicom je zapravo bilo u trenutku kada je bila umorna.
Oprostite ako je OT.

Citiraj:

---

SikaPika prvotno napisa

Sad će ispati da se pravim luda i da zezam, ali koje metode? Što da napravim kada krene gaziti ili bacati slikovnicu?

---

Pa spasi slikovnicu. :-) U ovoj dobi, ja bih na ovo rekla: "Ljubavi, ne možemo gaziti slikovnicu. Mama će spremiti, može? Sad ćemo ...(raditi to i to)." Tijekom ovoga slikovnica se blagim pokretom uzima. Dakle, ovdje se ne radi o oduzimanju privilegija, nego o usmjeravanju djeteta na drugu aktivnost.
(Oduzimanje privilegija bio je savjet za dijete od 3 i pol godine, a situacija se tamo, bar prema opisu, prilično otela kontroli.)

Evo par savjeta, vidim da ste vi baš na prijelazu (15 mjeseci). Znam da ne tučeš svoje dijete, pa dijelove o udaranju zanemari.

Citiraj:

---

Da bi bilo učinkovito, discipliniranje se nužno treba prilagoditi djetetovoj dobi. Neučinkovite su metode često utemeljene na nerealnim očekivanjima od djece.
Možda će vam pomoći sljedeći prijedlozi učinkovitih, dobi prilagođenih metoda discipliniranja.

Bebe (0-15 mj.)

Bebe na mnoge situacije reagiraju impulzivno, bez stvarnog razumijevanja svoje okoline i svojih mogućnosti. U djece koja još uvijek ne razumiju potpuno koncept posljedice i opasnosti, udaranje će uzrokovati samo strah i tjeskobu.

1. Gdje se dijete dovodi u opasnost, maknite dječju ruku.
2. Kad dijete drži nešto što ne želite da dira, dogovorite zamjenu za igračku, umjesto da djetetu otmete predmet iz ruke. Ukoliko nešto želite oduzeti "na silu", dijete će još čvršće držati opasan predmet.
3. Prilagodite životni prostor djetetu tako da u dosegu djeteta ne bude opasnih i lomljivih predmeta.
4. Napustite na trenutak prostoriju, ukoliko osjećate navalu bijesa. Uvjerite se prije toga da je dijete u sigurnom okruženju.

Gegavci i novopečeni samostalci (15-24 mj.)


Discipliniranje djece u ovoj dobi zahtijeva ogromnu količinu vremena, energije i strpljenja zato je vrlo važno pronaći učinkovite i primjerene tehnike. primjerice, zabraniti djetetu igranje opasnim predmetima, kao što je npr. štednjak, uopće neće biti učinkovito, jer dijete još uvijek ne razumije posljedice. Metode discipliniranja morate koristiti dosljedno, inače vas dijete neće shvaćati ozbiljno.

1. Uvjerite se da je djetetova okolina sigurna, uklanjajući sve opasne predmete iz dječjeg dosega. Za ovu je dječju dob prirodna naklonost istraživanju okruženja. Dijete ove dobi uvijek nadgledajte, nerealistično je očekivati od djeteta koje je utvrđivanjem vještine hodanja steklo novu vrstu samostalnosti, da se bezopasno igra više od nekoliko minuta bez nadzora odrasle osobe.
2. Izbjegavajte direktne sukobe s djetetom koji će dovesti jedino do ljutnje i frustracije i vas i djeteta. Umjesto direktnog suprotstavljanja, planirajte preusmjeravanje pažnje na novu aktivnost ili predmet. Mnoge problematične situacije mogu se ublažiti smiješnim ili neočekivanim "upadom" roditelja, npr. škakljanjem blago uznemirenog djeteta.
3. Koristite svoju veličinu i snagu da prekinete problematičnu situaciju. Jednostavno podignite dijete iz kade rashlađene vode ili dijete koje ne želi hodati po cesti.

---

Citiraj:

---

SikaPika prvotno napisa

Sad će ispati da se pravim luda i da zezam, ali koje metode? Što da napravim kada krene gaziti ili bacati slikovnicu? Zaista rijetko to radi, a slikovnice su joj inače omiljena zabava i stvarno ih jako voli.
Knjige su i nama jako važne i htjela bih to prenijeti na nju.
Inače ne uništava igračke, a i ovo sa slikovnicom je zapravo bilo u trenutku kada je bila umorna.
Oprostite ako je OT.

---

Evo, sama si sebi dala točan i ispravan odgovor - u dobi DO tri godine, roditelj treba budno pratiti znakove koje dijete pokazuje (glad, umor, nervoza, početak bolesti, strah od nepoznatih ljudi, nesvakidašnje situacije...). Dijete do tri godine, a često i oni malo stariji, NUŽNO treba rutinu (čvrst raspored buđenje-jelo-spavanje...) i sitne rituale. Ako se tu odstupi, a toga ima u svakodnevnom životu koliko hoćeš (evo primjera: odlazak doktoru, dolazak gostiju...) inače pitomo dijete zna se jako nepredvidivo ponašati i ne možeš mu to uzeti za zlo... Do treće godine ja sam pretežno koristila metodu skretanja pažnje da prekinem nepoželjno ponašanje. Ili sam jednostavno izmaknula dijete iz situacije (bilo kako). Jednostavno - ako bi se klinci tukli, išao bi svaki u svoju sobu... Nisam ih zatvarala (vrata prema kuhinji bila su otvorena), mogli su eventualno komunicirati sa mnom, ali ne i jedan s drugim.

Moj stariji je znao lupati glavom o pod (kulir u kuhinji) i to je bilo strašno... Ne znam više koje sam sve metode iskušala, odvraćala pažnju, spašavala ga "đah vako, đah nako..." sve dok mi muž nije rekao (i to sam poslušala) da ga probam ignorirati neko kraće vrijeme, da stigne osjetiti bol. Upalilo je...

Eh, sad... Kako iz ovog moda prijeći u mod "najdraža igračka spava na ormaru" teško mi je jednostavno reći. Ne dođe to preko noći oko trećeg rođendana... Probali smo mi s tim i prije, na po 5 minuta. Nekad je upalilo, često nije (čim su moji skužili da se igračka vraća za kratko vrijeme, njena edukativna uloga je završila). Igračka je morala biti oduzeta za vrijeme spavanja (obično popodne, noću to nisam radila osim u slučaju stvarno huuude sile) čak i po cijenu da ne odspavaju. Dijete od 3+ godine već to i te kako razumije. S njim se može razgovarati. U 3 rečenice, jer četvrtu neće saslušati još dugo duuugo.... ali opet...

Mirni kutak i "razmisli o svom ponašanju" su mi bile metode za 3+ i stvarno ih dugo nisam trebala primjenjivati jer je djelovalo odmah. Ono na čemu se i danas slamam je nedosljednost kod nekih drugih stvari (i to mi je pokazatelj da je nedosljednost u odgoju LOŠA, uvijek). Nismo forsirali da se hrana oduzima ako djeca nisu htjela jesti, pa su godinama razvlačili obroke u beskraj. Da opet imaju 3 godine, tu bih promijenila pristup.

Kako djeca rastu, metode se mijenjaju...

Moj mlađi je kao petogodišnjak znao zbrisati na putu od garaže do kuće i obrnuto. Ufff... dobio je jednom jezikovu juhu gadnu (što ako te netko odvede?) Morala sam dobro savladati svoj strah i polako početi puštati dijete van (u godini prije škole), uz nadzor s balkona, jer taj jednostavno ima potrebu da bude neko vrijeme sam vani, gotovo svaki dan. Morali smo naći kompromis, ali on je morao naučiti regule sigurnog ponašanja. Sad je ok, ali bilo je svega... Koji put se pitam je li on odgojio nas ili mi njega, ali kad ode van i mi ga pozovemo nakon pola sata, dolazi odmah, najkraćim putem i nema s njim više nikakvih problema. Stariji brat ponekad ide s njim, ali češće ne - jednostavno nije taj tip. Njega moram tjerati da se malo razgiba i digne od knjige i drugih kućnih zanimacija.

Eto, tako.... Metode rastu s djecom. Ne znam bolje.

Joj, zaboravila staviti link :oops: :

http://www.roda.hr/tekstovi.php?Teks...=157&Show=1189

Citiraj:

---

Prijedlozi primjenjivi u svakoj dobi

1. Podržavajte dobro ponašanje. Zagrljaji i pohvale vrlo su učinkoviti.
2. Koristite prevenciju. Učinkovita disciplina podrazumijeva najavu jasnih i jednostavnih obiteljskih pravila (što ih je manje, to bolje) u vrijeme kad su djeca mirna i slušaju.
3. Probajte razumjeti osjećaje iza djetetovih postupaka. Stariju djecu pitajte zašto su ljuta. Ukoliko maleno dijete plače, upitajte sebe što bi moglo biti uzrok nezadovoljstvu – želi li dijete biti nošeno, ima li mokru pelenu, je li gladno i sl.

---

Vidim da br. 3 već primjenjuješ, a vjerojatno i br. 1. :-) :kiss:

Citiraj:

---

mujica prvotno napisa

ne treba glumiti i prisilno se suzdržavati od ljutnje, već treba djetetu isti čas oprostiti i nadići vlastiti osjećaj povrijeđenosti
(koji je usput rečeno, besmislen ako se radi o malom djetetu. kako može malo dijete uvrijediti odraslu osobu?)

Uostalo, kaj me briga.
samo se vi durite na svoju djecu, nemojte im se obraćati, palite im TV da ih smirite, šizite po kući, zatim plačite.....

ja ću se i dalje svaki put nakon svađe ili rasprave pomiriti sa svojim djetetom čim dijete pokaže prvi znak da mu je mir potreban i neću nikada tražiti od djeteta da se ispričava ili da obeća da se to više nikada neće ponoviti itd......

(ne pada mi na pamet duriti se na dijete - ili na ženu - i ne razgovarati danima. sve mi se nekako čini da one koje to rade s djecom rade jednako i s muževima. to je valjda nekakav obrazac ponašanja koji ljudi nauče u svojim obiteljima kad su bili mali, pa poslije prenesu u vlastitu novu obitelj, a onda ga još pokušavaju opravdati kakti odgojnom taktikom)

---

X na mujicu
prva dva posta malo provocira, jel :)
al druga dva su mu apsolutno na mjestu

duriti se na dijete i radit drame od svega?zašto to? skretat pažnju?
slažem se s mujicom.

Citiraj:

---

mujica prvotno napisa

Konstruktivno ukazujem na to da se ne smije roditelj na dijete duriti niti sat vremena, a kamo li dva dana.

Roditelj mora na najmanji znak djetetove želje za zatopljavanjem odnosa izraziti dobrodošlicu i dočekati dijete raširenih ruku.

Jedino na taj način će dijete znati da je voljeno i da će uvijek moći uteći roditelju u zaštitu i biti prihvaćeno.

Iz toig razloga, ignoriranje djeteta je nedopustivo.

Također konstruktivno ukazujem na to da nekontrolirani izljevi emocija u stilu plakanja jer nam je žao što smo pogrešno postupili nimalo ne pomažu djetetu i daju djetetu do znanja da su mu roditelji emocionalno nestabilni. A djetetu su potrebni roditelji koji su stabilniji od njega samoga, a ne da dijete tješi roditelje.

Konstruktivno ukazujem da roditelj koji je svjestan kako treba postupati s djetetom, ali osjeća da ne može jer djetetovo ponašanje iz njega izvlači ono ponašanje kakvo ne želi (deračina po kući, gađanje sa stvarima, "tiha misa", plakanje i druge manifestacije emocionalne bure), trebao bi se posavjetovati sa psihologom.

---

Super post, aj ubuduće odmah ovakav napiši :)

Plakanje pred djetetom radi naše pogreške vezane za samo dijete (udarac ili bilo što) me neodoljivo podsjeća na neke poznanike koji to uredno odrade nakon što namlate ženu.

Plakati jer ti je mama umrla, jer si čuo neku groznu vijest koja te pogodila pokazuje djetetu da je ok pokazati osjećaje, da je ok osjećati se loše, da je plač i tuga dio života kao i veselje i sl.

"Neću se družiti s tobom" ne koristim jer ću se družiti s njim i kad nas dovede na naslovnice crne kronike. Roditelj mora biti tu za dijete. Ne smije podržavati loše ponašanje, ali dijete mora!

Citiraj:

---

mujica prvotno napisa

dobro, a zakaj se frogica više ne javlja?
Frogica, napiši kako si doživjela ove savjete i kritike.....
Je li ti neki savjet djeluje blisko i prihvatljivo?

---

jok, frogica samo otvara nove teme.
http://forum.roda.hr/threads/60541-N...t=#post1732082

Citiraj:

---

dutka_lutka prvotno napisa

Pa spasi slikovnicu. :-) U ovoj dobi, ja bih na ovo rekla: "Ljubavi, ne možemo gaziti slikovnicu. Mama će spremiti, može? Sad ćemo ...(raditi to i to)." Tijekom ovoga slikovnica se blagim pokretom uzima. Dakle, ovdje se ne radi o oduzimanju privilegija, nego o usmjeravanju djeteta na drugu aktivnost.
(Oduzimanje privilegija bio je savjet za dijete od 3 i pol godine, a situacija se tamo, bar prema opisu, prilično otela kontroli.)

Evo par savjeta, vidim da ste vi baš na prijelazu (15 mjeseci). Znam da ne tučeš svoje dijete, pa dijelove o udaranju zanemari.

---

Dutka, hvala puno!
Zapravo, sve radim upravo ovako kako je napisano, s tim da do sada još nikada nisam imala navalu bijesa. :-)

Peterlin, super su mi i tvoji savjeti (kao i inače), vraćat ću im se ako bude potrebno. DA, u pravu si za rutinu oko koje se stvarno trudim.

Maša je do nedavno bila dijete koje je baš u svemu surađivalo od prve. HOćemo promijeniti pelenu, pristaje (odnosno, ne buni se). No, nedavno je otkrila čarobno NE i DA pa je sada većina stvari NE. Nekada zna malo podivljati, početi se "siliti" kod presvlačenja pelene, pranja ruku i slično, no tu primjenim metodu zafrkancije, škakljanja, ljubljenja... i uvijek upali.
Ma, stvar je u tome što je ona dijete (kako se izraziti?) zahvalnog karaktera kojemu se sve može dokazati pa je onda s njom lako.