Misliš da ja to ne znam? Nije baš da može raditi kaj hoće, ali on stalno isprobava... u tom je bit. A znaš li koliko 3,5 godišnjaku može pasti stvari na pamet, koje još nisu isprobane?Citiraj:
Pliska prvotno napisa
Printable View
Misliš da ja to ne znam? Nije baš da može raditi kaj hoće, ali on stalno isprobava... u tom je bit. A znaš li koliko 3,5 godišnjaku može pasti stvari na pamet, koje još nisu isprobane?Citiraj:
Pliska prvotno napisa
Isto :lol: Prvo dobro prokontam minutazu odnosno sekuntazu do druge sobe. Vidim Sami lezi u lezaljci (zivot mi je spasila), Edita se u nesto zabeljila, dobro prokontam da mogu sad trkom po nesto sto mi je za njih zatrebalo. Ona protrcim kroz hodnik sa glavom unazad (pratim desavanja u dnevnoj), skrenem u spavacu (umirem jer mislim da bi se za tih 10 sekundi mogao desit film), vadim pelene, body, stramplice.. obavezno se zapetljam, pogrijesim ladice...i trke nazad. Avantura ko u dzungli :roll:Citiraj:
Maja prvotno napisa
A i meni je najgore kad podju vristat u isti glas.
Sad cemo mi visedjetetovske mamice ispast ko oni Vodenjakovi savjetnici :lol:
Ja, majka jednog djeteta (možda da to stavim u disclaimer :?), sam odgovarala na pitanje:
Prije toga sam pokušala pomoći Poslid.Citiraj:
Kako vi odgajate djecu? Kojim metodama?
Normalno da vam je teže s više djece. I meni je teže nego što mi je bilo kad nisam imala dijete. Ali mi je sad i ljepše. Pretpostavljam da je vama duplo ljepše. Ili tri puta ljepše, ako gledate cijelu sliku. Ili griješim?
Da, upravo zbog ovakvih situacija ja sam svjesno išla na veću razliku između djece, znala sam da neću imati drugo dijete dok B ne bude imao 4-5 godina (stvar se malo razvukla, ali to sada nije bitno :mrgreen: ). I, ne samo zato da meni bude lakše, nego da mome djetetu bude lakše, tj. da svaki dobije relativno dobar dio mene, tj. roditelja uopće...
Dakle, svatko od nas donosi svoje odluke i s njima se nosi...
Ja, kao mama jednog djeteta od pet godina, često pomislim (uglavnom na osnovu iskustav sa prijateljicama): vidi kako je lijepo imati dva, jedan drugog zabavljaju, ne moraš se s njim igrati cijelo vrijeme jer ima društvo.
Vjerojatno niti ja nisam u pravu u ovom idiličnom pogledu na imanje dvoje djece kao niti mame dvoje djece na nas koje imamo jedno...
Ja imam jednu, ali prilično zahtjevnu djevojčicu, nemam baka servis, a muž radi cijeli dan. U vrtić je krenula tek s navršene 3 godine, a do tada smo nas dvije po cijeli dan bile same. Dok je bila beba sisala je svakih 15 minuta i danju i noću, tako da sam sve kućanske poslove i to mrtva umorna obavljala s njom na ciki i s jednom rukom :P .
Kada je prestala cicati toliko je bila navikla da je neprestano u mojoj blizini da sam sve (doslovno sve) obavljala s njom na rukama, pa čak i wc. Znam grozno, i moram priznati da mi je ponekad stvarno i bilo grozno i da sam nekoliko puta imala osjećaj da ću jednostavno eksplodirati na sve njezine izljeve bjesa i silne prohtjeve, jer ako sam samo na sekundu okrenula glavu od nje ona je neutješno plakala MAMA ME NE VOLIIIIIIIII...No nekako sam uspijevala isključiti se na par minuta i u sebi ponavljala ono što je već netko ovdje i spomenuo : proći će, proći će, proći će, tako da mi je to pomalo postala i mantra. ;) Ali sjećam se da sam jednom bila tako isprovocirana jer je Sonja baš cijeli taj dan tražila do koje me mjere može pikati i pikati i kao da ispituje granicu i tad sam digla ruku da ću je lupiti po guzi i valjda sam bila svjesna da se u meni skupila tolika količina bjesa pa umjesto nje lupim policu za cipele pored vrata i to tolikom snagom da mi se ručni sat raspao na 1001 komad. :oops: Zamislite da sam umjesto police lupila nju. Majko sveta...Od tog dana svaki put kad mi ruka već poleti prema guzi sjetim se police za cipele i ručnog sata...
Sad je to djevojćica od 5 godina i nije više tako nerazumna i tvrdoglava da joj se baš ništa ne može objasniti i tih je konflikata svakim danom sve manje. A što se tiče 3 godine nošenja na rukama, uspavljivanja s 1001 pjesmicom i pričom za laku noć i svega onoga što mi je nekad stvarno bilo teško i izuzetno iscrpljujuće, danas mi je drago što je to sve bilo baš tako, jer je Sonja predivna (iako zahtjevna) djevojčica i to upravo radi toga. Osim toga djeca tako brzo odrastaju, pa ako ih nećemo sada maziti, kada ćemo.
Najvažnije od svega je da se mama ne postavi u ulogu žrtve, jer je to izuzetno teško (vjerujte bila sam tamo) a kad sam shvatila da je djete više "zabava" i užitak a ne obaveza iz žrtve sam postala sretna mama koja svake sekunde uživa u svom djetetu pa čak i kad je nemoguče. :love:
I ja prihvaćam tvoje savjete... i mislim da su dobri... i hvala ti na njima.Citiraj:
VedranaV prvotno napisa
Samo sam htjela naglastiti da kad sam imala Anju, uvijek je sve bilo pod kontrolom. I mislila sam da sam sve te krize i faze prošla i bit će mi lakše s drugim djetetom (i trećim). Stvar je u tome da nikad nisam razmišljala da to znači prvo +drugo dijete. Kad bih mogla riješavati kriznu situaciju samo s jednim djetetom, to bi išlo puno lakše, ali situacija je obično takva da kad jedan ima krizu, drugi hoće nešto sasvim drugo ili se povodi za prvim.
Ali ja ne želim nikoga odvratiti od želje za više djece. Oni meni pružaju i trostruko zadovoljstvo, baš kao što si rekla.
Vedrana, nadam se da se ne ljutis. I gore sam napisala da mi tvoji postovi pomazu (a imam vise djece :mrgreen: ) pa sam sigurna da pomazu i poslid.
Al neke stvari jesu specificne s vise djece. Meni je recimo skroz drugi filing kad se npr Jan potuce s Vidom :love: nego kad se potuce s Nolom. U onoj prvoj situaciji reagiram, ispravljam, ucim, a u drugoj cu s vecom vjerojatnosti posve izgubiti glavu. Jer, imat cu dvostruko vecu odgovornost i dvostruku ulogu.Znaci, isti tip konflikta, al ja ga necu moci rjesavati s istim osjecajem i istim osjecajem uspjeha.
uf, dok ja natipkam, kasnim
A ja sam od Farisovog rodjenja govorila da JEDVA cekam kad ce proci 2 godine od carskog pa da odmah idemo na drugo dijete.
I 100% bila ubjednja da cu ako Bog da odmah drugo...pa odmah trece ...
No, u zadnje vrijeme mi se javila cudna misao....u principu, nikad prije nisam razmisljala na taj nacin...a da ipak sacekamo? jer ako bude odmah jos jedno dijete, onda se necu moci Farisu posvetiti koliko zelim.
Imam jos vremena za razmisljat al htjedoh to podjeliti s vama.
Pa ja ne mislim da je vama idilicno, Dapace, i sama sam vidjela koliko vam tesko moze biti. A moje oboje djece spada u kategoriju superlako i podnosljivo pa vjerujem da nekome moze biti teze s jednim nego meni s njih dvoje.Citiraj:
Bubica prvotno napisa
Ali, fakt je da vi nemate filing kako je s vise, dok nas vecina (osim mama blizanaca) ipak ima filing kako je s jednim pa mozemo i usporedjivati.
ja znam kako je s vise :D
ali ne znam kako je s vise mojih.
da, i toga sam se sjetila. ma, koliko god vam ti necaci i slicno bili bliski i voljeli ih, vi ipak nemate punu i stalnu odgovornost za njih. Nije to isto.
jap, tu ste u prednosti...
jedina osoba koja meni govori: nisu luda valjda sada ići na drugo je - moja mama (ne bi čovjek vjerovao). Ali, ja i brat smo razlike nešto više od godina dana, ona jedva 20 godina, naselili se u grad gdje nemaju nigdje nikog svoga, naravno - u doba pranja pelena i sličnih stvari - vjerujem da joj stvarno nije bilo lako...
Maja, sve OK. Doživjela sam ono "ne znate i gotovo" kao da mi netko kaže što ti tu sad pametuješ pa sam imala potrebu objasniti.
Joj Maja kako si dobro opisala onaj osjećaj kada ti je glava puna glasova i osjećaš se kao šizofreničar po tvom viđenju.
Točno tako se ja osjećam u zadnje vrijeme.
Naime, iz jedne vrlo mirne i "dobre" bebice pretvorio se u malog vragolana koji samo prkosi. I sve češće se uhvatim u urlanju i prijećenju, i svjesna sam toga već dok urlam, ali ne prestajem, nego urlam i dalje i još jače...
Ponekad imam osjećaj da stvarno više ne mogu. Pucaju me filmovi kako će zbog mene postati tko zna kakav a onda više nećemo moći neke stvari ispravljati tako jednostavno kako bi to bilo da se otpočetka pravilno postupalo. I tako u krug. Konstantno sama sa sobom pod nekim povećalom i ubijam se u pojam.
Onda ga po noći gledam kako je predivan, pa kad je u mirnoj fazi dana kako je mili, sladak, pametan, ma sve naj, pa me prođe i topim se,... a nda me u minuti opet razjari do krajnjih granica i tako u nedogled. Ali oni trenuci kada je super valjda napunim baterije za dalje, i tako prolaze dani, mjeseci, a onda će konačno i ova naporna faza... valjda.
Nekako osjećam potrebu napisati da je zaista sve relativno i broj djece, i njihov karakter i težina hendlanja sa njima. Dio vas zna kako je to kod mene izgledalo prije cca 4 godine. Adrian je bio turbo težak, svaki dan xy ispada vrištanja, mlatio me svaki dan. Zaista horor. Lukas u to doba beba, po cijele dane visi na cici, spava samo na meni. Onda kad je prohodao svaki, trći na svoju stranu....
Uglavnom danas kad bi baš htjela mogla bi se nakon posla zavaliti i čitati ili gledati film. Gledam samo danas popodne, niti jednog cendranja ni svađanja. Pomažu mi spremati, kuhati., cijelo popodne se mazimo, igramo i učimo. Ma stvarno faza predivna. Ima dana i nervoze ali to je fakat minimalno. E sad, ja sam svjesna da neće tako dovijeka i da je samo faza, ali nekako se zanosim da je sve ovo danas što imam posljedica toga da smo dali sve od sebe dok su histerije vladale i da svi oni dani kada sam ja zavšila u jadu i suzama danas dolaze na naplatu. Tako da cure stisnite zube dolaze bolji dani
Evo, i ja čitam ove vaše postove i učim od vas koje imate iskustva s više djece, no u nekim se situacijama prepoznajem. Ono što sam dosad s Matejem iskušala jest da ni jednom udarac nije donio dugoročan rezultat. Također, često volim reći zezajući se na svoj račun, da su svi moji pedagoški ideali pali u vodu (kao npr. da moje dijete neće gledati crtiće, a ja da se za to vrijeme odmaram). Prije sam zamišljala da ću imati energije za kazališne predstave u kući, za kreativne aktivnosti, a sada, češće nego sam to očekivala, osjećam umor.
Jako mi pomaže čuti iskustva drugih mama, a isto tako odmaže kad mi netko kaže: joj, kako ti je živ ( ili zločest). Stvar je u tome što u živosti svoga djeteta prepoznajem ono pozitivno, premda odgoj zahtijeva i kazne. Jako mi pomaže "miran stolac", otkad sam saznala za tu metodu nemam potrebe za fizičkim kažnjavanjem, a i kod Mateja bolje pali. Bar zasad.
Neki mi govore da što prije poradimo na braci ili seki i da će to smiriti Mateja ( u stilu: on je razmaženi jedinac...), a ja, čitajući vas, i nisam toliko sigurna da je to dobar savjet.
... a mene stalno plase da ti bolji dani nece doci i da je s djecom sve teze i teze...
Ono sto bih ja naglasila (a potpisujem Maju kod onog dijela di kaze da urla vise nego je ikad mislila da ce) je da koliko god ja znala kako trebam postupati (a to je obicno dugotrajniji postupak) cesto se dogodi da prevlada odluka da reagiram bilo kako - jer nekad osjetim da ne smijem dopustiti ispoljavanje tvrdoglavosti radi tvrdoglavosti i sebicnosti radi sebicnosti. To sijecem macem, cak i kod najmladjeg djeteta i tu ne popustam jer zelim da vec sad shvati da mama nije tu samo da zadovolji njene potrebe, vec i da mama moze biti umorna, pospana, gladna, nervozna, itd...
Iskreno, nekad se uhvatim da se s njom prepirem ko da sam njenih godina, ali trazim najkraci put i rez kojim problem zelim prerezati. A sutra je novi dan. Nadam se da im dajem dovoljno dobroga da ovo lose ne moze kod njih formirati neke stalne obrasce ponasanja.
A neka nauce da i mama grijesi ;)
Sve je to zivot.
Oooo Klia, kako smo sinhronizirane.
Ja mislim da nema puno pravila tu, jedno dijete, dvoje, troje. Naravno da je vise posla s vise djece, ali ja ko Marta osjecam da mi je fitilj sve duzi, a to je dobro jer cekam cetvrto.
Mislim da je dosljednost kljuc svega. Ma kakve metode upotrebljavali, dijete ce dobiti predvidivu situaciju i znat ce prilagoditi svoje ponasanje tome.
nema veze s temom ali mozda i ima. ma moram
:heart: c e s t i t a m !!!Citiraj:
cekam cetvrto
Svaka čast!Citiraj:
dijanam prvotno napisa
(evo, apri... :heart: )
prekrasno, cestitam i ja!
Dijanam :love: Fakat si hrabra. Cestitam od srca :heart:
Ma ne. Sori, Vedrana, ako si se osjetila prozvana i to na tako ruzan nacin, stvarno mi nije bila namjera. Kao sto je Marelica lijepo objasnila, ono na sto sam ciljala nije bilo "Ne, vi jednodjetetni ne znate sto znaci biti roditelj, pa kad saznate onda smijete dijeliti savjete", nego upravo ono Majino "Ali, fakt je da vi nemate filing kako je s vise"...Citiraj:
VedranaV prvotno napisa
E sad, zasto? Jednostavno zato jer niste iskusile sto su:
1. sinhronizacija - najbanalniji i gotovo svakodnevni primjer - bas dojis bebicu, a starije dijete hoce kakati (znaci - spusti bebicu koja pocinje urlati, stavi dijete na WC), a ono jos starije je prolilo kakao po cijeloj kuhinji (znaci - bebica i dalje urla, dijete na WCu vice da je gotovo i da mu dodjem obrisati guzu, a kuhinju se mora istog trena pobrisati jer ce inace biti kakaa po cijeloj kuci); o razlicitim tehnikama sprjecavanja simultanog razbudjivanja bi se dale knjige napisati...
2. organizacija - napr. napraviti dva dorucka, obuci tri para cipela, tri jakne, tri sala i kape (u kombinaciji sa sinhronizacijom - "Neeeeeeecu sal, neeeeecu, neeeeecu, neeeeecu!"x2 plus "kmeeeeee-buuuuuu"x1), oprati (ili nadgledati pranje i popraviti nedostatke) tri seta zuba, utrpati ih troje u auto itd, itd...
3. odgovornost - u biti, kombinacija sinhronizacije i organizacije. Uz mali neugodan osjecaj da cete, kao roditelji (u nasem slucaju), uvijek biti outnumbered.
No, ja sam i dalje veliki zagovaratelj male razlike medju djecom. Koliko god nama roditeljima sad bilo tesko, vidim da je njima fantasticno. Da se niti jedno od njih nece sjecati da je ikada postojalo razdoblje da su bili sami. Da su oduvijek znali jedno za drugo (i trece :namig:) i sve radili zajedno. Da kad se nesto kupuje ili dijeli (napr. Lena stavlja case na stol)da uvijek slijedi popratni tekst: "Jedna za Marka, jedna za Lenu, jedna za Ivana..." :heart: itd, itd.
Dijanam cestitam od srca!
i ja slično.Citiraj:
Brunda prvotno napisa
Jednom je netko napisao da bi najradije da joj je Jesper Juul stalno za petama i da savjetuje kako postupiti u kojoj situaciji.
bojim se svojih krivih reakcija i kako će se to odraziti na njen odgoj i naš odnos.
Možda malo pretjerujem nekad s takvim razmišljanjima.
A tome se i ja nadam.Citiraj:
Alamama prvotno napisa
Samo me strah što ako ispadne drukčiji scenarij i ona postane razmaženo derište.
Inače, i onda spada u onu kategoriju lakših za odgoj, iako me uvijek živcira kad roditelji zahtjevnije djece misle za nju da se takva rodila i da uopće nemamo posla s odgojem. Kao da uopće ne moram uložiti nikakv trud u odgoj
I ovo cu potpisati. I ja bih ponovo napravila bas ovolku razliku.Citiraj:
dille prvotno napisa
I cestitam, Dijana!
dijana, čestitam
I ja. Definitivno. I da Sami nije dosao slucajno (he, he), mi bi vec sad krenuli na drugo :angel:Citiraj:
Maja prvotno napisa
Moja prijateljica je poslije osam godina pauze, ponovo dobila bebu. Znaci, izmedju curica je osam godina razlike. Ona je ko prvorotka. Sve zaboravila i sve zivka i zapitkuje :*
po meni je prva faza olaksanja jeste faza kad dijete pocne spavati u komadu. Mi smo naspavani, odmorniji, i lakse nam je pregulit dan. samim tim i fitilj nam je duzi, jer smo odmorniji.
Druga faza jeste kad dijete progovori. lakse nam se sporazumjet. Nema onolike vriske kad nesto trazi, a mi ne znamo sta.
Treca faza jeste faza bez pelena. Ne znam, ali meni se nekako cini da po sijeli dan presvlacim djecu.
Cetvrta faza je kad odbacimo kolica. Mislim da se ovo rjesava sve do trece godine djetetovog zivota.
Predpostavljam da je onda lakse. :roll:
He, he... kao ja... deset i pol godina razlike!Citiraj:
snorki prvotno napisa
Apricot, naravno da nije normalno iz prve reagirati burno iliih kazniti, alikad pretjeraju ili uporno tvrdoglavo nežele nešto napraviti i roditeljima "rastežu živce",mislim da je normalno kazniti ih, a sada kako to je druga priča.
Nisam za batinanje, ali udarac po guzi ili kazna ili vikanje... po meni su sastavni djelovi odgoja.
Tu mislimsamo onog kućnog ( sa svojom djecom) jer radeći u školi to sebi ne želim i ne mogu dopustiti. Tamo postoje neka druga pravila, ali ne temelje se uvijak na pedagogiji jer to jednostavno nije moguće. nažalost!
Ja sam po tom pitanju totalno luda i ne volim kad se sjeca tuku zato što je to često iskaljivanje zbog osobnih frustracija.Mi smo dvije većinu vremena same,tate nam nema već mjesecima jer radi daleko,ali na sreće baka je tu.Ona puno radi ali skoro sve slobodno vrijeme nam pomaže inače bi ja bila još 100 puta luđa nego što jesam.
Jučerašnji scenarij..........Spava sa mnom i skinula sve sa sebe,izvukla se iz vreće,skinula čarapice i ne da se pokriti.I ležim ja tako sat vremena u dva ujutro i probavam ju bar malo s nečim pokriti jer nam po noći nije baš toplo.I onda poludim i počnem galamiti ko luda Da ako hoće se prehladiti nema problema da me baš briga i vičem,psujem...........na moju veliki sramotu.Onda ona naravno u šoku počne plakati a meni krivo krivo.Drugi dan grli baku i neće meni od bake radije s njom pleše što do sad nikad nije bio slučaj.Sad ja mislim da je to zato što sam galamila i da me Dora više ne voli i najradije bi se ubila.Znam da fantaziram ali cijeli dan mi se to mota po glavi. :cry:
ima dobar tekst na nasem portalu
'nasilje je nasilje'
http://www.roda.hr/tekstovi.php?Teks...2ID=&Show=1849
te ovaj tekstCitiraj:
Cjelovitost osobe i samopoštovanje povezani su. Što bolje roditelji brinu o nepovredivosti djetetove osobnosti, dijete će bolje razviti zdravo samopoštovanje. Nasilje je kršenje dječjeg integriteta i samim tim, pogubno za samopoštovanje.
http://www.roda.hr/tekstovi.php?Teks...=157&Show=1189
smatrati udarenjem po guzi sastavnim dijelom odgoja, mene to zalosti kad cujem da roditelj govori...Citiraj:
Udaranje može biti neučinkovito jer ne uči djecu alternativnom načinu ponašanja (prema Američkoj udruzi pedijatara, 1995.). U biti, udarana djeca se češće osjećaju ljuto, poniženo i bespomoćno. Osnovna "lekcija" koju uče iz udaranja je potruditi se da sljedeći put bolje sakriju svoje ponašanje i ne budu uhvaćena i kažnjena.
Udaranje šalje djeci pogrešnu poruku – batine su prihvatljiv način rješavanja problema, u redu je da jača i veća osoba napadne osobu manju i slabiju od sebe.
smijesno mi je bilo (ali i zalosno), kad sam setala s mislavom koji ima majicu 'ne po guzi' pa me pitaju, gdje onda? po glavi?
slicno je jedan djed na rasprodaji komentirao majcu:Citiraj:
smijesno mi je bilo (ali i zalosno), kad sam setala s mislavom koji ima majicu 'ne po guzi' pa me pitaju, gdje onda? po glavi?
pa zasto ne po guzi :shock: vazno je samo da se ne tuce po glavi
ovakCitiraj:
Maja prvotno napisa
dobro, lijep primjer, al gle ovu situaciju - nisam za lemanje klinaca da se razumijemo, ali usporedbe radi s gore navedenim..isti primjerCitiraj:
apricot prvotno napisa
Radiš u nekom poduzeću, na nekom projektu i... pogriješiš NAMJERNO. S određenim posljedicama po firmu.
On ti je došao i lijepo s tobom razgovarao, onako ljudski i pošteno... malo se posramila, ispričala...ali sljedeći put si napravila opet isto. I nakn tri molbe, upozorenja, opet isto..
Vikat, skidat s plaće ili opet ljudski razgovarat?
Ninochka, baš sam na to mislila! ;)
ninochaCitiraj:
ninochka prvotno napisa
kako bi se ti osjecala da te sef, onako malo, udari po guzi? da ne kazemo da uzme sibu
cisto da te disciplinira
da li bi se osjecala ponizeno? uvrijedjeno?
osim toga, usporedba sa sefom mi se ne svidja, jer to nisu takvi odnosi
odnosi roditelja i djeteta su dalako kompleksniji, nema tu otkaza i ajde ca, mogu ja bez tebe....
postoje razni nacini kako izadji na kraj za djetetom koje stalno ponalja stvari za koje zna da ne smije (zasto to ponavlja, trazimo li uzrok ili trazmo od njega da radi kako mi kazemo?)....potostoji time out i slicne stvari
ali meni je nacin da ga se fizicki kazni neprihvatljiv i nema opravdanja
Vec par dana citam ovaj topic i ne da mi se uopce poceti pisati...a opet ne mogu ne napisati. Udaranje po glavi, po guzi, u afektu, sustavno-sve je to NASILJE. Mozda udarimo zato sto ne znamo sto vise, mozda jer mislimo da je to ok-bez obzira, NIje u redu. Da jeste zasto onda ne udaramo svoje muzeve (ili zene, ako muski ovo citaju)? I oni nas iznerviraju, i sigurno ima stvari oko kojih nas nece poslusati i rade sto hoce, kako hoce ili ne rade ma koliko mi to trazili od njih. Sto bi im naskodila jedna pljeska...ili po guzi. Njima sigurno manje nego djetetu. Jedino sto bi se oni mogli odbraniti, uzvratiti ili otici od nas. A dijete to ne moze. Udariti dijete znaci izdati njegovo povjerenje u nas. I u citav svijet jer smo mi svijet svom djetetu.
Usput, ne mislim da to znaci da se sve treba dopustiti i trpiti. Slazem se da je dosljednost veoma vazna. I upornost. I ne gubiti iz vida da sto god dijete radi to ne radi iz zloce, vec zato sto mu nesto treba i da je na nama da otkrijemo sto i pomognemo mu da se izrazi na prihvatljiv nacin.
udariti nekoga samo zato što je metar niži od nekoga drugoga?!
pa, ako se uspijem kontrolirati da ne umlatim bezobrazne vozače, prodavačice u buticima... onda se sigurno mogu iskontrolirati i da ne udarim (ma ni ne lupnem po guzi) onoga koga volim najviše na svijetu - svoje dijete.
ili mi baš ta činjenica da je volim najviše... daje pravo da je i udarim?!
ninochka, djeca ništa ne rade "namjerno" - nemaju oni to iskustvo namjere... oni jednostavno iskušavaju granice. a mi ih određujemo na razne načine: netko po guzi, netko razgovorom, netko nekom kaznom...
Od volje nam!