-
frendovi su mi u istom postupku, a procedura je, po novom, sljedeca i nema veze s CZSS nego samo s opcinskim sudom:
1. Opcinskom sudu premamjestustanovanja napisati Zahtjev za sporazumni raskid braka
2. Navesti kad i gdje ste vjencani, koliko je djece rodjeno u braku, zasto bi se rastali (poremeceni odnosi, nema ljubavi, neslaganje karaktera...)
3. Ako ste se unaprijed dogovorili za skrb o djeci i visini alimentacije napisati sto ste se dogovorili
3. Priloziti originalni vjencani list ne stariji od 6 mjeseci
4. Priloziti orignale Izvoda iz maticne knjigerodjenih od djece
5. Zamoliti sud da donese presudu o rastavi braka
6. Cekati presudu
7. Ako je raskid sporazuman, svejedno je tko podnosi Zahtjev
Uglavnom smo neki dan zakljucili da se lakse ozenit, nego rastat...
-
u principu najmanji je problem rastat se. Vjerujte da i CZSS i sud idu jako brzo, problem je što zbog emocija koje su uzburkane definitivno se nije lako dogovorit. Pošto je večini roditelja ipak cilj da se sve riješi brzo i bez previše muke, potrebno je emocije stavit na stranu i hladne glave pokušat sve dogovorit (naravno ako je to definitivna odluka i povratka nema). Ukoliko je sporazuman razvod stvarno nema potrebe plaćat odvjetnika.
A život - ma ide dalje. Nikome nije lako, pogotovo povrijeđenoj strani (a obično je barem jedna), al koliko god šablonski zvuči - svaki dan je sve lakše. Čovjek se navikne i jedan dan se probudi i kaže dosta je, došao sam do dna a sad idem gore. Bitno je samo duboko udahnut i krenut, al za to treba ono čudo od vremena.
Izlasci, ma polagano, sve to dođe na svoje mjesto, za početak bitno je sebe posložit i vidjet da nakon magovitih i hladnih dana uvijek dođe sunce. Djeca su ta koja su najbitnija, treba sve učinit da oni najmanje pate, a onda polagano počet opet mislit i na sebe.
I zato - ima nas dosta koji smo kroz to prošli, svi preživjeli :) i svi nakraju ipak krenemo dalje!! Ako nešto nije bilo ono pravo (bez obzira što to možda jedna strana ne vidi u tom trenutku - nisam niti ja vidjela) bolje je krenut dalje, jer sunce uvijek ujutro ponovno izlazi - htjeli mi to ili ne. I danas (nakon više od godine dana) mogu čvrto reći - bolje da je tako bilo, zadovoljna sam sobom, djetetom i živim koliko god mogu punim plućima.....a to želim i svima vama!!
-
-
-
Ni ja ne vjerujem.
Ko se ulogirao sa Inq. -ovim passom?!
Ne kuzim...
-
a cuj, sve ti pise gore.
ni ja nisam vjerovao niti se nadao.
najgore je kad dodje takav sok, a ti nemas pojma sto napraviti
jer niti ne znas sto si krivo radio. samo zelis sve vratiti na staro.
a odluka nije u tvojim rukama.
-
-
Razvedene, pogotovo nedavno razvedene je vjerojatno procedura oko razvoda koju je napisala Mukica zbunila, no od 1.1. ove godine upravo je tako-par koji se želi razvesti, podnosi zahtjev općinskom sudu, bez mišljenja CZSS-a.
-
ovo je već, čini mi se, stara tema, ali me zanima šta si na kraju uradio? Ja sam se posle skoro tri godine borbe po sudovima, centru za socijalni rad, institutu za mentalno zdravlje itd. odlučila da "popustim" i pristanem na zajedničko starateljstvo nad devojčicom od 6 godina. Verovatno si do sada već ušao u proceduru, nadam se i završio (?), ali ako te zanima mogu ti drugom prilikom opisati kakve su prilike u vezi sa ovim pitanjem u Srbiji. Za sada ću ti reći da je najjači razlog zbog kog sam pristala na zajedničko starateljstvo taj da mislim da će mojoj ćerkici jednoga dana kada bude starija ipak biti drago da smo se tako uspeli dogovoriti (na kraju krajeva, i "boriti se" za starateljstvo nad detetom tako dugotrajno i mučno kako smo nas dvoje to radili - i to je pozitivna stvar u konačnosti). A što se zajedničkog života tiče - mada koliko sam shvatila to nije slučaj već je bila tvoja želja - gledaj to iz druge perspektive, one najvažnije - iz perspektive dece - za njih je najgore i najbolnije, bolnije od razvoda, veruj mi, davati im lažne nade. A deca su takva da što su odnosi medju roditeljima bolji neizostavno očekuju i priželjkuju pomirenje. Dakle, jako jako je važno zajedno biti tu uz njih ali im vrlo jasno i bez rezervi staviti do znanja da mama i tata više neće biti zajedno u tom smislu.
Srećno!
-
ovo je već, čini mi se, stara tema, ali me zanima šta si na kraju uradio? Ja sam se posle skoro tri godine borbe po sudovima, centru za socijalni rad, institutu za mentalno zdravlje itd. odlučila da "popustim" i pristanem na zajedničko starateljstvo nad devojčicom od 6 godina. Verovatno si do sada već ušao u proceduru, nadam se i završio (?), ali ako te zanima mogu ti drugom prilikom opisati kakve su prilike u vezi sa ovim pitanjem u Srbiji. Za sada ću ti reći da je najjači razlog zbog kog sam pristala na zajedničko starateljstvo taj da mislim da će mojoj ćerkici jednoga dana kada bude starija ipak biti drago da smo se tako uspeli dogovoriti (na kraju krajeva, i "boriti se" za starateljstvo nad detetom tako dugotrajno i mučno kako smo nas dvoje to radili - i to je pozitivna stvar u konačnosti). A što se zajedničkog života tiče - mada koliko sam shvatila to nije slučaj već je bila tvoja želja - gledaj to iz druge perspektive, one najvažnije - iz perspektive dece - za njih je najgore i najbolnije, bolnije od razvoda, veruj mi, davati im lažne nade. A deca su takva da što su odnosi medju roditeljima bolji neizostavno očekuju i priželjkuju pomirenje. Dakle, jako jako je važno zajedno biti tu uz njih ali im vrlo jasno i bez rezervi staviti do znanja da mama i tata više neće biti zajedno u tom smislu.
Srećno!
-
pa nista posebno, tresla se brda rodio se mis.
nisam zelio muciti i djecu i sebe i rastezati tu trakavicu godinama, a pritom hraniti odvjetnike umjesto svoje djece.
u hrvatskoj ne postoji zajednicko starateljstvo, odnosno djeca uvijek "pripadnu" samo jednom roditelju, ali oboje su duzni skrbiti o njima. Ta formulacija je u principu ona zadnja pljuska koju dobijete kad vas ostave, a odvedu djecu. Jer osim sto ste ih "izgubili" i nemate nikakva prava jer niste zakonski skrbnik morate placati nacin odgoja koji vam se mozda ne svidja. I hoce li ta djeca biti odgajana u istom duhu kao ona i hoce li ponoviti njeno ponasanje jednog dana.
pristao sam na ponudjeni sporazumni po kojem su djeca pola vremena kod mene, kupio stan stotinjak metara od njih tako da se mogu prosetati do mene i kad nije sluzbeno moj dan, a vrijeme koje provodim sa njima uvijek je tako da se dobro zabavimo, nesto naucimo (pogotovo jedni o drugima) i kvalitetno provedemo.
sve vise od toga bilo bi mozda vise inacenje bivsoj, a to me ne zanima, njoj sam oprostio, davno.
-
