Dobro rečeno, ovo je vrlo bitno.Citiraj:
seni prvotno napisa
Printable View
Dobro rečeno, ovo je vrlo bitno.Citiraj:
seni prvotno napisa
Seni, lijep post. Kao i uvijek :)
potpisujem ovo.Citiraj:
pomikaki prvotno napisa
a moj odgovor na pitanje "šta radite kad ništa ne pomaže?", kod, npr. vezivanja u autosedište, vađenja trna iz noge dok on vrišti i otima se, vađenja krvi...
jednostavno - što mirnije kažem da ću ga sad zavezati, pridržati, iščačkati trn... jer se tako mora. i to i uradim. kad vriska prođe, lepo se izgrlimo i ja još jednom objasnim zašto je nešto moralo da bude tako.
i, potpis na seni. istina je, deca mnogo bolje uče iz naših dela nego reči, iz našeg stava, emocija, raspoloženja. iz onog što je naša suština.
Super, odgovor, seni. To je to. I zato nije svodivo na bulete i preporuke - radi to i to, ne radi to i to, jer je bitniji "skup" (roditelj kao osoba). I ako je naštrebano sve po preporukama, a "skup" je slab (osoba), bojim se da nema efekta. Jednako kao što se neće dijete "upropastit" s puno "nepreporučljivih" riječi i stvari u ponašanju roditeljskom, jelu, ovome, onome... jer nekako... "skup" (osobnost) je ono što prelazi i nekakve opće postavke o životu (nadam se ja). Barem donekle. I do neke dobi, nakon čega se umiješaju drugi jaki utjecaji. Živi bili pa vidjeli, knjige koje čitamo, "odgojni stil" pod koji potpadamo... nekako... sve su to izvedenice, tehnikalije, po meni - od vikanja, preko crtića, premda preporuke znamo - od 15 min crtića, nadalje. Pri čemu ne mislim reći da se ne treba truditi, ali svakodnevica je umijeće mogućeg, uz svijest da niko nije postigao ideal i ne živi po knjizi.
Ovo potpuno raumijem, jedno je vikanje kod gubljenja kontrole a drugo je povisivanje glasa da bi te dijete ozbiljno shvatilo. Kod mene je vikanje 99% ovo drugo. Zato na ovo:Citiraj:
pomikaki prvotno napisa
potpis.Citiraj:
Ako sam digla glas ali ne na način da uplašim nervozom nego da budem autoritet, da pokažem odlučnost, ne osjećam se loše. Toga ponekad mora biti.
seni i ina, baš lijepo rečeno :heart:
xCitiraj:
Vishnja prvotno napisa
Strpljenje i iskreno objašnjenje je kod nas rješenje puno situacija na koje naiđemo.
crtici su beneficija, nagrada, neki ekstra. bas kao i sladoled ili odlazak negdje.Citiraj:
pomikaki prvotno napisa
njih ne mora dobiti, to sto ih dobiva je nagrada. ako neko ponasanje ne zasluzuje nagradu, odna joj se nagrada ne dodjeljuje.
nisam sklona kaznama i ne znam da li sam ju ikad kaznila, ali joj jesam oduzela povlastice.
nema crtica 5 dana, nema igrica na ipadu deset dana itd.
vecina oduzetih povlastica jesu povezani s njenim ponasanjem- nesto nije ucinjeno jer nije prestajala buljit u crtice, igrat se ipadom...
no isto tako, ako se ponasa, ajmo to reci, bezobrazno, ne postujuci nase granice ili molbe, onda imam pravo ne izaci joj u susret i odvesti je u lunapark.
vecinu toga pokusavam s njom razgovarati- npr. na moru smo skupa s frendicom i njenim sinom i ona ne zeli zaspat bez mene u krevetu. i ja joj objasnjavam da sam prek cijelog dana sa S. pa sam navecer s njom i da kad ona zaspe ja zelim na terasi popricati i sa svojom frendicom i da to sto me ne pusta 1m dalje od kreveta nije u redu jer mi brani da se druzim sa svojom prijateljicom i da je to u rangu da joj ujutro ja zabranim da se igra sa svojim prijateljem jer zelim da sjedi kraj mene...
naravno, nije upalilo...
to je jos jedna greska, sto ju nisam naucila da sama spava, sama zaspe. odnosno jesam, ali je u x navrata izgurala svoje.
od kad se S. rodila, ne prihvaca vise niti iskradanje iz kreveta. netko mora s njom biti non stop.
greska- dopustali smo joj da zaspe u dn. sobi da bi mm i ja mogli imati barem sat vremena skupa dok djeca spavaju.
ee, to večernje mi najteže pada. nakon što sam ustala u cik zore, otpratila odlaske i dolaske iz škole, sve ih nahranila, napojila (tj. za velike sve obezbedila), saslušala svačije nevolje, prošetala malca, pomogla oko domaćih ako treba... (namerno ne spominjem svoj posao niti kućne poslove), dok uspavam onog veverička i iskradem se u dnevni još iole pri zdravoj pameti, eto ti neke od mojih devojaka da iskukaju još: češkanja po leđima, masiranja nogu, kartanja,...spisak je beskonačan...
da ne grešim dušu, najčešće prikupim još ta 3 i po atoma snage i nauživam se u njima još malo, ali kada osetim da mi je baš teško, onda zamolim da me to veče preskoče s preponama. srećom, pa je razlika u godinama između moje dece tolika da to može naići na razumevanje. ne znam šta bih da još moram čitati i pričice ili ležati pored njih dok ne zaspu :pomalopotrošenamajka:-)
hahha, kad ovo ponovo čitam, ispada da sam kao samohrana majka - nigde se muž ne pominje-). zapne i on, itekako, ali njegovi poslovi su uglavnom tegleći, vozeći i ini. i , dok on glumi spoljnog momka, ja sam uglavnom u roli svega ostalog gore navedenog, pa shodno tome i adekvatno umorna i sa hroničnim manjkom vremena za sebe. no, evo, i to je efemerna stvar - posle veveričkove 2. godine iz dana u dan je sve nekako lakše...neki bi rekli - vreme za četvrto!-)no, thanks, uz sve okolne stvari i sa pune 43...
Zabs, u pravu si: kontrolirano povisivanje tona mi je ok. Gubitak kontrole i siza, ne.
ovo s tim nagradama, kaznama i oduzimanjem povlastica mi nikad nije bilo niti će mi biti jasno :mrgreen:
leo, što je onda pobogu kazna, ako je nema crtića i nema sladoleda - oduzimanje povlastica?
i što mora napraviti da ih dobije ako je to - nagrada?
što ne dobije sladoled kad joj se jede sladoled? nego kad napravi nešto da zasluži sladoled :?:
savjet za spavanje - legendarno albansko uspavljivanje by pikula. :lool:
kod moje to pali samo u 50% situacija, ali ok, moja ima tek 2,5 godine i meni je to sasvim normalno za tu dob, kako rastu pretpostavljam da sve više mogu prihvatit iskrena objašnjenja, iako mi tu metodu primjenjujemo otpočetkaCitiraj:
zhabica prvotno napisa
Pa nije sladoled neka nužnost ko npr. čaša vode kad je žedan u pustinji da ga mora dobit svaki dan :mrgreen:Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
zhabac sad preko ljeta zna da svaki dan zna može računat na sladoled u šetnji, al kad zezne stvar zna da će mu bit ukinut, meni je to sasvim ok, do sad je valjda 2-3puta ostao bez sladoleda u ova dva mjeseca i to stvarno kad je baš pretjerao, a to je uslijedilo kao kazna nakon bezbroj upozorenja i lijepog razgovora i on ne benda, a mogao bi, i ta kazna ima itekako efekta, već sam napisala da do nje rijetko dođe, ali on zna da će doći i onda posluša da bi izbjegao tu kaznu.
Ako ostane bez sladoleda sutra mi cijeli dan napominje kako danas nije radio to i to i kako će danas dobit sladoled, i ja mu kažem da hoće i dobije ga. Ja to zovem kaznom, leo ukidanjem povlastica (fala ti na ovoj formulaciji, zvuči utješno :mrgreen: ja bi crtiće ukinute na 5 dana nazvala ozbiljnom kaznom :lol: ) Možda bi ono prije kad mu prijetim da će ostat bez sladoleda netko nazvao ucjenom, ja zovem pregovaranjem ne mislim da će mu to prouzročit ikakve probleme ili traume, al mora se naučit poštivat tuđe granice, ovo je način na koji ih ja postavljam. Osim toga i u životu se moraš držat nekih pravila jer ćeš u protivnom snosit neke posljeddice, di god se okreneš stvari tako funkcioniraju, pa šta se onda ne bi učio držat i maminih i tatinih pravila? Kako inače postavit granice i stat na kraj nekom ponašanju koje ti je neprihvatljivo? Meni se ovo stvarno čini benigan način.
Šta se crtića tiče, eto moj propust, neka ih zna dosta dugo gledat :škartoc: i to sam zbog toga što ga na vrijeme ne usmjerim na neke druge aktivnosti, a ja budem zauzeta nekim obavezama, al tješim se da takvih dana u godini nema puno, pa štaš sad, ionako puno vremena budemo vani i nije da sve dane po cijele dane bulji pa mu valjda neće to neku ogromnu štetu nanijet. Ukidam mu crtić ako npr. upali tv i bulji za doručkom pa se to otegne 10puta duže nego šta bi trebalo, onda mu zaprijetim da ću mu ugasti crtić ako ne pojede. Ili pojede brzo ili mu ugasim pa onda pojede još brže :mregreen :
To je na tragu ovog pomikakinog, i meni je logično da kazna ilitiga ukidanje povlastica uslijedi kao logična posljedica neke situacije, al ima i ovih sa sladoledom di nema logike :mrgreen:
Sad razmišljam, nagrade nemamo čini mi se, moram još promislit, on samo zna da na neke "povlastice" može računat ali će ih izgubit ako se ne drži pravila igre illi dogovora. U kazne nam spada ukidanje sladoleda, crtića, kinder jaje, slatkiš neki, gormit, i koristim i time out al to se ne sjećam kad smo zadnji put upotrijebiti tu metodu.
Upravo to! Neke stvari naprosto još nisu primjerene za neku dob, ja sa zhapcem u toj dobi nisam imala odnos kakav ima sada, niti sam vikala, niti očekivala razumijevanje niti poštivanje mojih granica u mjeri u kojoj to znam sad radit kad mu je skoro 5, jer to naprosto nije bilo prikladno za njegovu dob, ali se stvari mijenjaju i s vrmenemo će se mijenjat još i više. Uvjerena sam ako od početka odnos sa djetetom krene sa razumijevanjem i sa puno razgovora da će stvari u konačnici izaći na dobro.Citiraj:
moja ima tek 2,5 godine i meni je to sasvim normalno za tu dob, kako rastu pretpostavljam da sve više mogu prihvatit iskrena objašnjenja, iako mi tu metodu primjenjujemo otpočetka
Zato se mogu složit sa alex, seni i inom da zapravo ozbiljno možemo razgovarat o pogreškama i dobrim stvarima tek sa odmakom od nekoliko godina, ovo što sad pišem su više nijanse i neki trenutni stavovi nastali na temelju situacija koje smo do sada imali, tko zna što nas još sve čeka.
pa ono..me zovem ja to nagradama, niti joj kupim sladoled ko nagradu, no da je to neka potreba, nije. znaci sve sto je udovoljavanje zelja je povlastica. da dobi sladoled uvijek kad joj se jede, jela bi ih 7 dnevno :DCitiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
svi mi, pa i nasa djeca, mnoge stvari uzimamo zdravo za gotovo.
pa odne krene, ja bi dva sladoleda na dan, ja bi cedevitu u kaficu, ja bi u lunapark, ja bi casopis blablabla i zasto mama tata nije sada s nama na moru? zasto toliko radi?
istovremeno prestaje biti zadovoljna onim bitnim stvarima: na moru je, pliva, roni, skace, ima dvoriste u kojem moze radit sta joj padne na pamet i ako ce biti istinski nesretna radi sladoleda, e onda sam ja negdje zajebala :D
znaci, ok dogovorili smo se da cemo ovaj tjedan ici u lunapark i da imas 2 voznje (to je trampolina i skakanje s uzadi) to je oko 45kn.
ali ako bude totalno neposlusna (da, djeca to mogu biti :mrgreen:) iliti uopce nece suradjivati :korektna: imam pravo z areci- sori, kad je meni trebala tvoja pomoc i kad mi je trebalo da me slusas, nisi, e sad ja necu slusati tvoje zelje i ovaj tjedan nema lunaparka.
MM je uveo bodove. za svako korektno ponasanje dobiva bodove, za svako nekorektno gubi. 10 bodova je sladoled :zubo:
s njom zna otici u minus. ko u banci :lool:
kazna? kut, soba, za kaznu ces sad napraviti to i to (sto inace uopce ne bi radio, jer ne voli, a nije bas ni potrebno)
razlika je glediste: nametanje kazne kao neke obaveze. uz svakodnevni zivotni ritam u dan uguravas neku kaznu koju treba odraditi.
oduzimanje povlastica, neka pasiva, necinjenje neceg sto je veseli. kad uz svakodnevni zivotni ritam oduzimas neku akciju koju je s veseljem cinila.
ni jedno ni drugo nisu potrebe, cisto zelej.
ne znam jesi skuzila. kradem vrijeme koje zapravo nemam :smrc:
edit: opet ti smajlici...
za koga? :mrgreen:Citiraj:
zhabica prvotno napisa
le, ma kužim ja teoriju, ipak sam na ovom forumu pet godina :mrgreen:
sori sori što sam te navukla da trošiš vrijeme bezveze :love:
al mi je i dalje to u kategoriji nije go*no nego se pas pos*o :-P
ja imam jednu za J koja je miks :mrgreen: - za kaznu nema parka (ukidanje povlastica) i SAD pospremi svoju sobu (definitivno ne spada u svakodnevni životni ritam :mrgreen:).
je, i ja ti otkrivam toplu vodu lol
:*
:lol:Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
Za njega definitivno, šta se mene tiče mi ne bi ni imali tv u kući. Al da mi nekad dobro dođe da se zabavi crtićim - je, šta mogu. To je sve za viši cilj :mrgreen:
Inače kad si već spomenila ja nikad ne koristim kazne u kojima ću i ja bit "kažnjena" tipa - nećeš u šetnju/na kupanje/ na druženje/u kino ... pa da onda moram ostat s njim doma :mrgreen:
Zabs probaj uvest gledanje crtica prije spavanja: em sluzi kao nagrada em ne moze trajat i otegnut se. Nema goreg kad krene s crticem cim se digne, lako vrijeme utekne i skuzis da ih gleda preko mjere. Moja kljuca uz crtic i onda gasimo i spavanac hitni uz pricu.
Prije spavanja navecer. Moja ne spava po danu pa sm to izostavila
čitam ovo sve i stalno mi pada napamet jedna rečenica koju mi je mama rekla kad je N bila beba a ja kod mame u
posjeti i tužim se mami kako je plakala do 2 ujutro i da ću poludit već, a ona mi na to odgovori:
eee, dušo moja, nije dosta samo rodit, treba ovo dijete i odgojit a to je najteži dio....
Zao mi je što je moje prvo dijete bilo pokusni kunić za sve moje metode ali tako mora biti. Kad se samo sjetim koliko sam bila živcana,koliko mi je sve smetalo,koliko sam ga tlacila glupostima,opterećivala i sebe i njega nevažnim sitnicama,muka me hvata. Zao mi je što nisam imala nikoga da mi objasni koliko je jednostavno imati jedno dijete. Isto tako zao mi je i što sam odmah u početku previše dozvolila mojima da budu prisutni u mojoj obitelji i koliko god to zvučalo ružno ,sve to mi se obilo o glavu. I malo više sam trebala biti opustena,više se smijati i igrati a manje se opterećivati pravilima i onim što je ispravno,jer netko drugi misli da je tako najbolje.
ajde molim te napiši kad stigneš koju konkretnu na ovu temuCitiraj:
gita75 prvotno napisa
ovo je moja bolna točka i mrzim se kad to radim, ali puknem i gotovo
što je najgore čini mi se da ja istinski nemam više rezerve nigdje ni u jednom atomu sebe
ma ne znam kak da ti objasnim, to je kod mene više bilo "state of mind", plus djeca su mi velike dobne razlike pa su koliko toliko razumni. nemam situaciju da dvogodišnjak šizi, a beba cica. jednostavno kad bi mi došlo da izletim iz kože zbog nečeg, ako uspijem udahnut i par sekundi ne poludit (toliko mi treba da sa strane sagledam situaciju) jednostavno shvatim da je to oko čega pi*dim glupost, kao i većina stvari koje me izbacuju iz takta. onda više nisam tak žvčana.
pa se onda malo probaš staviti u djetetove cipele i zamišljaš živčanu mamu kak urla, odma me prođe volja za urlanjem.
uostalom, niti sam ja savršena niti oni mogu biti savršeni pa sam odlučila tolerirati nesavršenosti, maksimalno. inače, kod mog najstarijeg ja sam jedna od coolerskih mama u razredu i to mi je vrlo draga titula :).
kaj bi to značilo u praksi; evo primjer od nedavno; zvoni kućni telefon u dva ujutro, ja umrem od straha jer znam da je neka pizdarija, mali je vani (s biciklom). javljam se i čovjek s druge strane govori: sina vam je pokupio auto... hm, jedva dišem, sljedeća rečenica: nije mu ništa... i daje mi njega na telefon. ja sam samo pitala di si (da ga znam pokupit) i jesi dobro. kad je došo doma nije dobio ni jedne riječi prodike, a drugo jutro je dobio objašnjanje da se ne vozi u dva ujutro i to još po cesti (žutoj traci, ali nema veze) jer se svakakve budale voze i po danu, a kamoli po noći. imao je sreću i prošo s dvije ogrebotine.
mislim da se razumijemo, ja bi ga najrađe zadavila kroz telefon, ali objektivno on nije ništa skrivio, osim što je bio u krivo vrijeme na krivom mjestu. tip koji ga je pokupio je bio pijan, nije ga ni vidio. i kad stanem i udahnem shvatim da od živčanjenja nema ništa i da sam zapravo sretna jer mu se ništa nije dogodilo.
Meni se trenutno čini da radim samo pogreške.
Od rođenja je zahtijevnije dijete i 'teže' odgojivo, a sad smo još u terrible two fazi. Ona oduvijek urla za sve i svašta iako zna da moje ne, znači ne. Sad sam ja počela gubiti živce na to njeno urlanje pa sam i ja počela urlati i idem sama sebi na živce.
Nju ne zanimaju npr. crtići, rijetko se sama zaigra, traži stalnu pažnju i možda je to i normalno za tu dob (27mj), ali ne mogu joj uvijek dati 100% sebe.
Mene buni postavljanje granica i čuvanje svojih osobnih granica. Npr. svaki dan kad dođem s posla prvo se poigram s njom, pitam je kako je bilo u vrtiću itd., uglavnom odvojim prvo 15 minuta za nju, onda idem jesti i to izgleda tako da ja jedem a ona urla pored mene jer bi se ona igrala ( i razumijem ja njenu potrebu zamnom), e sad meni to ponekad jako smeta a ponekada ne, kad mi smeta kažem joj da sada jedem i da ću se poslije igrati s njom ( ali to ne pomaže) a kad mi ne smeta uzmem je u krilo pa jedem na preskokce i tako i ptam se dali ju zbunjujem.
Uglavnom mi se čini da svi drugi rade to bolje od mene, jednino mi daje nadu što teta u vrtiću kaže da je divno odgojeno dijete i da se vidi da se s njom kući radi a ja je gledam u čudu i piam jel sigurna da priča o mojoj J.
mitovski, ja mislim da je vas zadesio sindrom prvog djeteta, ono, režeš sebi žile ako nisi obavila dnevnu dozu kognitivnih aktivnosti jer mala neće biti dovoljno genijalna kad naraste:) Svi smo mi to prošli ali ja više nikad to nebi tako. Nemoj dozvoliti da zbog djeteta ne jedeš, da je igra prije tvojih osnovnih potreba. Nek plače i bez obzira na uvjete, objasni joj da si radila i da moraš jesti. Nek čeka. Uopće te ne treba prati grižnja savjesti. Mi često od sebe očekujemo previše zbog ne znam koga/čega-previše čitamo, previše smo na forumu, previše vjerujemo drugima...sve nešto previše..pa onda shvatiš da si malo skrenuo s puta, da nema smisla tako živiti jer, iako si mama, ti si osoba koja ima i svoje potrebe. Ne samo da te potrebe moraš zadovoljiti (jesti, spavati, sjesti, družiti se..) nego je dio odgoja i prenijeti djetetu to, ono te mora poštovati kao osobu i mora znati da se ne može baš UVIJEK dobiti SVE, pa makar to bila igra ili bilo što drugo.
joj di me nađe s ovom temom...
moj je trenutno u nekoj novoj fazi koju ne kužim i stalno se kačimo... hoće spavat ali neće spavat, gladan je ali ne bi jeo, sve me to strašno umara i živcira...
i dignem glas, pošaljem ga u kaznu, tjeram inat dok ga ne natjeram do suza - i onda se grizem jer se privija uz mene uz molečljivo - mama :cry:
s njim je uvijek bilo problema oko spavanja i jela, često se pitam da li sam ja tu negdje pogriješila i analiziram sitnice, svaku svoju riječ... nisam bila opuštena, nisam vjerovala svojem djetetu nego okolini koja mi je tupila da mora biti reda (sva sreća to nisam dozvolila kod dojenja i taj dio nam nikada nije štekao)
nije nikad dobio po guzi iako je masu puta napravio stvari zbog kojih bi po kriterijima mojih roditelja sigurno dobio
trudim se biti empatična, ali mi se sve nekako u zadnje vrijeme čini da sam tu negdje zaboravila misliti na sebe i počinju mi smetati ta cendranja kad ja hoću jesti, leči na kauč, kad mi se ne da igrati s njim (on se ne igra sam, to su rijetki petki kad mu to uspije)... i onda mi nametne grižnju savjesti jer ne želim "zanemarivati" svoje dijete...
baš sam konfuzna u zadnje vrijeme i nesretna zbog toga :-(
a ono što ću sigurno kod drugog djeteta promijeniti: naći prihvatljivi način da on/ona ide spavat sam/sama... ovo uspavljivanje me otupljuje i umara, mora postojati neki drugi način...
Polako, tek su mu dvije: tada jesu posebno zahtjevni, vec iza dvije i pol, tri, postanu samostalniji.
potpis na trinu. ja sam s kolicinom djece dobrano oguglala na cendranja, plakanja i tugu. niti sebi previse zamjeram sto sam zivcana i urlam ko budala, psujem, stvarno budem odvratna. s obzirom da na mene pada (naravno mojom krivicom) skoro 95% roditeljskih obaveza, preopterecena sam, umorna i bude mi dosta svega malo precesto. smatram da imaju ono osnovno sto im treba, ostalo mi sve vise spada pod kategoriju trivijalno. ne objasnjavam previse, to sam postigla s vremenom: u onoj leonisinoj prici o pricanju s prijateljicom, ako je beba zaspala dizem se, kazem da sam tamo i da cu doci kasnije, strogo zabranim da se beba budi :mrgreen: i odlazim. znam se prijetiti svim i svacim, da cu ih izbacit iz kuce, da cu ih zakljucat u kupaonicu preko noci, njemu da cu ga za jajca objesiti, njoj da cu sve konjice pokloniti.. ali znaju da pretjerujem jer, naravno, to nikad ne napravim :mrgreen: ne kaznjavam previse, ne solim pamet (bar se trudim) jer je to ionako nebitno, skuzit ce i sami sta treba. uglavnom, sama sebi sam ok. radim greske svakodnevno ali imam nadu da ce dobro ispasti i da nece imati prevelike traume :mrgreen:Citiraj:
Trina prvotno napisa
osobno, od kada sam postala roditelj, kao da sam još jednom odrasla. ali šizim i dalje. ako ikada postanem baka, možda prevalim još jednu stepenicu do pune odraslosti i dostignem zen.
gita bome jesi kul, ne mogu zamisliti taj osjećaj i mislim da bih glavu izgubila
vjerujem da je to bolji i ispravniji put, jer se užasavam kad neko galami
neko tko nije ja :mrgreen:
moja ima nepunih 9 a beba 3. mj. i teže mi je s većom
jer je stalno na nekoj vagi, uvijek nešto traži, ispitiju granice, provjerava
hoće ići van s društvom, i što je najgore ja nisam nikako spremna dati toliku slobodu a ona je neprestano zahtjeva
i takva je oduvijek, uvijek više i više i više, sve je sama htjela
stalno se buni, stalno protestira, ekstra je osjetljiva
kad pretjera i ja pošizim kao da dođe sebi, pa kaže da joj je žao, nije znala, stalo joj je da sam ja zadovoljna
ali ja želim da je i ona zadovoljna
a kod nas je uvijek netko nezadovoljan
ode ja naširoko i nadugačko
uglavnom moram se smirivati da bih nju mogla umiriti
ja ne volim te kazne, a bome ni nagrade
probali smo to u jednoj fazi, kao, ajde idemo vidjeti kako to ide
pa neki plusići na frižideru. pa minusi (a meni je znalo doći da ih brišem po noći :lol:)
onda mi dobre stvari koje naprave izgube neku svoju svrhu, a bome i loše
kad je nešto dobro, onda je zagrljaj, pohvala "nagrada"
nemam ja ništa protiv toga da to leo i zhabs primjenjuju :mrgreen: samo meni to nikako ne leži, ne vidim baš svrhu.
u jumping park idemo ako imamo taj dan viška novaca :mrgreen: i nismo previše potrošili. al da se ide svaki dan, ne. ne ni zbog kazne već se to jednostavno ne radi. kao što se ne ide svaki dan ni u kino niti se jedu kokice svaki dan. to je life fact :D
sladoled baš ne brojimo. nekad ga ne jedemo par dana jer nije bilo prilike, nekad pojedemo svatko po tri i dobro.
da sumiram... ja sam prilično uvjerena da kazne i nagrade nekako djecu odvraćaju od onoga što smo ustvari htjeli istom postići. da nešto shvate, da vide gdje su pogriješili. mislim da bi moje bile više opterećene time da su ostale taj dan bez sladoleda u gradu, a ja da ga jedem jer nisam u kazni :D nego što bi razmislile i pokušale popraviti svoju grešku.
ja tu uvijek polazim od sebe. možda ne bih trebala, al uvijek povučem paralelu.
da ja recimo, ne operem suđe navečer, a trebala sam. pa da mi netko neda kavu taj dan. umrla bih od tuge. i baš bih razmišljala o suđu. samo bih cendrala za kavom :mrgreen:
Anci, ma potpisujem svaku riječ. Kako si to dobro napisala!
Pogotovo jer sam jutros pila kavu uz neoprano suđe od jučer. Izlika mi je da sam bila preumorna. Suđe sam nakon kave sredila. Iako nisam bila u kazni.
Nikako nisam za kazne. I djeca imaju zdrav razum i shvate što je običaj. i kako treba.
ja isto ne mogu kazne provodit. prvo, ne volim ih, drugo, ne da mi se biti tak dosljedna.
kad naprave sranje, objasnim zašto se to ne radi, malo sam ljuta oni su malo jadni i idemo dalje...
nagrade su miisto bezveze, ko da ih kupujem da nešto naprave... ako treba nešto pospremit ili se ponašati uljuđeno ja to očekujem bez obzira na sve, ne želim to dobiti nekakvom trampom za bombone, čokoladu ili crtiće.
Baš me ovo pogodilo u sridu. Od silne panike da tenutak ne plače i silnog tempa i rasporeda koji sam sebi i svima (MM-u i mojoj mami koja je bila puno kod nas da pomogne) nametnula svi smo bili živčani, a MM i ja i na rubu snaga. Ok, nije baš pomagalo niti što je princeza bila malo žešće zahtjevna, ali i moja opsjednutost svakom sitnicom je vjerojatno doprinjela. Već sad znam da mi fali (a vjerojatno i njoj) što veći dio njene prve 2 g, dok nije bilo seke nisam zaista bila posvećena njoj i zajedničkom veselju, nego nabrijana i zabrinuta ili ponekad odsutna jer sam zbog samoizazvane količine stesa doslovno znala pobjeći na 2,3 h jer je baka bila na rspolaganju.Citiraj:
Trina prvotno napisa
Eee, s drugom sve drugačije: nas 3 same doma, sve ide prirodno, nekako logično, idu dani , nekad je naporno, obe male, ali toliko jednostavnije nego s prvom samom na nas dvoje +velika pomoć sa strane.
Najviše sam ljuta kada izgubim živce, a još više kad na njih istresem napetost koja je došla sa strane MM ili nekog drugog i to skužim već kad je kasno.
[QUOTE=gita75;2190523]pa se onda malo probaš staviti u djetetove cipele i zamišljaš živčanu mamu kak urla, odma me prođe volja za urlanjem.
uostalom, niti sam ja savršena niti oni mogu biti savršeni pa sam odlučila tolerirati nesavršenosti, maksimalno. inače, kod mog najstarijeg ja sam jedna od coolerskih mama u razredu i to mi je vrlo draga titula :).
QUOTE]
E ovo bi i ja nekako htjela postići, ali možda mali dio priče i je u maloj razlici jer manja još uvijek baš i nema realno razvijenu mogućnost dužeg čekanja iliti strpljenja, a starija je također premala da se više nego 2 x u nekoliko dana pozivam na njenu zreliju dob. Ako tu kartu koristim češće samo izazovem njeno dodatno nerazumijevanje i ljubomoru na seku. Ipak kad je neka velika frka s malom dovoljne su 2 riječi da se povuče dok se mali vulkan ne ugasi.
A pošto ja nisam ni mala ni jako mlada željela bih da moj vulkan obuzda erupcije u svim situacijama. Sad još to trebam uvježbati:lol:
prije otprilike pola mjeseca me N upitala :mama, zašto si ti stalno ljuta na mene?
to me je tako udarilo da nisam mogla doć sebi i od tada toliko pazim kako razgovaram s njom, kojim tonom, šta joj govorim, kradem vrijeme da bi se zabavila sa njom i puuno razmišljam...kako ispravit krive drine?
samo da razjasnim nisam ja stalno vikala na nju nego je upozoravala da ne viče i ne upada mi u sobu dok uspavljujem bebu i naravno nakon što ona ni nakon 5. puta nebi poslušala počela bi vikat...tanki živci...ali popravljam se svaki dan sve više...:)
Ja kupim nagradu za hrabrost. Npr. ako idemo vaditi krv ili tako nešto i razgovaramo malo unaprijed o tome i to prođe bez drame dobiju neku malu igračkicu (tetovaže, bojanku, nekad i nešto skuplje). Pošto inače ugl. velike poklone (čitaj igračke) dobivaju za rođendan, baš niti ne traže. Starija ako joj se nešto svidi kaže:"Mama ja bi ovo za rođendan" i zaboravi.
Što se tiče hrane ( slatko, ljeti sladoled) pokušavam da to ne bude za nagradu, nego npr. nema slatkog prije podne, nakon ručka može uvijek nešto (par kikića, ili životinjsko ili sladoled, keks).
Ali znam sladoled iskoristiti za prijetnju starijoj, nisam na to ponosna , ali super pali pa baš i ne želim promišljati (neki dan, nikako u kupaonu jer ne voli prati kosu i kad kažem :kome smrdi kosa ne može u slastičarnu ona doleti i sve 5).
Malu za ništa nije briga, ako nešto neće nema kod nje podmićivanja, ništa takvoga ne pali.
Navukla sam se pa ne mogu stat.
astral i ja sam danas doživjela prosvjetljenje iz usta četverogodišnjakine. Pričamo o rođaku koji je stariji i ima ženu, ali nema djecu i kaže E: "Sigurno nema djecu jer se ne želi s njima puno svađati."
Osim toga također pokušavam svjesno uvesti više fun trenutaka, bezveznog cerekanja i kreveljenja što nas sve 3 super opusti i odobrovolji.
Kad neke stvar,i poput toga + bolje kontrole živaca + nedozvoljenja da situacije eskaliraju + više vremena 1 na 1 sa svakom, češće svjesno radim stvarno ima rezultata, ali ponekad samo urlam i šizim i one onda još više plaču i :-x.
Tješim se da čovjek pomalo ide naprije i uči dok se to sve neko znaje i iskustvo u jednom trenutku dovoljno upije da nas vodi samo po sebi.:-)
danas sam imala razgovor sa MM-om u vezi N i njenog ponašanja i njegovog odnosa prema njoj ( opet je puko i izvikao se na nju bez veze) i pokušala mu objasniti neke stvari...nije baš bilo po mom planu, posvađali smo se ali nakon par sati kad je razgovarao sa njom vidila sam da su neke moje riječi doprle do mozga...(moram i njega preodgajat..:))
mislim da mu je sinulo kad sam mu skrenula pažnju na to da N kad god stigne bježi na kad kod bake i djeda...i rekla mu da najvjerovatnije razmišlja, mama ima bebu, tata me ne doživljava i viče na mene, odoh ja gore , tamo mi je zabavno...:-(
prvo se vadio na to da radi po cijeli dan i navečer i da kad dođe doma želi sa njom lijepo popričat dvije tri minute i onda želi svoj mir da se odmori...a ko ne bi htio ali u stančiću od 35 kvadrata i dvoje djece to je nemoguće...
i da ne krivi mene kad ga za koju godinu uopće ne bude htjela slušat...
ugl vidit ćemo jeli upalilo..