-
svako dijete je drukčije, ali i svako dijete ima razvojne faze - proživljavanja strahova i povlačenja u sebe ili otvaranja. isto tako dijete, kako odrasta, tako pronalazi svoje mjesto i ulogu u svijetu i drukčije gleda okolinu i nepoznate i poznate ljude. slažem se s brankom da odgoj, (ukoliko nije neki ekstremni) ima manje utjecaja u ovim situacijama od samog karaktera djeteta.
to, naravno ne znači da ne treba djetetu stalno iznova objašnjavati kako treba postupiti u "rizičnim" situacijama, tj. nastojati da se takve niti ne dogode. ja u posljednje vrijeme "vježbam" s Evom Marijom, tj. zamišljamo zajedno što bi se, npr. dogodilo da joj neki barba ili teta kažu: Dođi kod mene doma, gledat ćemo crtiće, ili slično. Tražim od nje da točno izgovori odbijanje, a ponekad i da vikne na mene. Smatram da je ovo jako važno, da se dijete oslobodi pritiska "moraš biti pristojna prema starijima" kojima ih se fila svakodnevno (pa i doma). Inizistiram na tome da moja kćer shvati da je u redu da bude gruba, da vrišti ili odgurne nasrtljivca ili da na glas zove u pomoć. Ne želim da je u tom (nedajbože) trenutku ometaju bilo kakve inhibicije.
-
Ovaj dio, aleta, o vikanju mi je super. Treba tako osloboditi dijete. Pa makar i pod cijenu na ponekad vikne na krivu osobu :)
-
to sam, nažalost, naučila iz vlastitog primjera. jednom prilikom me je, tinejdžericu, neki stari jarac htio poljubiti a ja se, ma koliko zgađena sam bila, nisam mogla prisiliti da budem gruba. tako da sam se nekako izmotala i pobjegla. ovo sam ispričala i svojoj kćeri i nadam se da smo "istrenirale" reakciju kakvu ovakvi tipovi i zaslužuju. također, sjećam se da je mene tada dugo pratio i neki osjećaj srama, tj. nesigurnosti jesam li i ja tu bila nešto kriva. i to želim da bude jasno - dijete nije ništa krivo i ima se pravo braniti od svakog neželjenog kontakta.
-
Poanta je u tome da se nađe mjeru, da se ne traži od djeteta previše, ali niti da ga se ne koči. Pri tome treba osluškivati signale od djeteta, jer nisu sva djeca ista. Moj dojam je da je Tatek dobro procijenio V. mogućnosti kad mu je dopustio toliko samostalnosti.
Upravo jučer sam dobila jezikovu juhu od sestre zbog toga što puštam M. na more s vrtićem, dakle s njegovom djecom i tetama. Ona misli da je on premali (u kolovozu puni 6 godina) i da je to preveliki rizik.... A ja mislim da je ona uvijek prezaštićivala svoju djecu i ponašala se kao da su manje nego što jesu, što je uzrokovalo ispade ljutine kod starije kćeri. A ja sam procijenila da je M. sposoban da ide deset dana bez roditelja na more u kontroliranim uvjetima.
Inače, M. ne može podnijeti kad ga se koči u nečemu za što on osjeća da je sposoban. I slažem se s tatekom, nemojmo uopće izlaziti iz kuće, kad se tako bojimo opasnosti. Kako bi to bilo da ja mog sina tunkam prema dolje, nedam mu da bude samostalan zato što se ja bojim?
