Moderno doba.....

Citiraj:

---

Zuska prvotno napisa

Ma šta do visokog stupnja, rađale su kopajući, prema mom svekrvu jedna je tako rodila 6-ero ili 7-ero od njih 13 (svaki put je drugi broj) :)

---

Kako gdje; moja baka ih je 7 izrodila; a druga 8; teško su živjele na selu u izrazito lošoj (po žene i emancipaciju) okolini; sirotinji i dr. ali niti jedna nije kopala 2 minute pred porod, to sigurno. I onih 40 dana kasnije su se držale kuće, bebe, možda pred kraj nekakvu juhu pomogle svekrvi skuhati; živjeli su ljudi u velikim zajednicama, a ne ko danas; u zajednici hrpa šogorica, svekrva, nećakinja, starija djeca; imao im je tko pomoći i oko bebe i oko nje. Po meni i pričama moje bake ovo gore spada pod legende (nisu urbane :)), ne znači da negdje nije bilo ali u manjini ;).

Citiraj:

---

mama courage prvotno napisa

to me podsjeća na onaj film "petrijin vijenac". ako se starija generacija forumašica sjeća. :mrgreen:

---

I Knuta Hamsuna u knjizi Blagoslov zemlje.

Ja pucam.
MD radi non stop. Moji daleko, njegov stari 86 godina. Ostavim mu je na 5 min dok se tušnem ili skočim u dućan. Osim večere i kupanja, svo ostalo vrijeme mala jaši po meni. I ramena me bole za poludit... i budim se umornija nego lježem.
I tražim tetu čistilicu za 4 sata dnevno... ako tko ima za preporučiti... više ne mogu sama.

Citiraj:

---

bembola prvotno napisa

ne mislim na takvu pomoc....takvu nemam ni ja...nit svekrve nit striceve nit tetke ni nista slicno...muz radi po cijele dane od jutra do mraka tako da ni na njega nemogu racunat,ali na podrsku definitivno da..to govorim....
hehe ocito sam fulala forum po vasim postovima...sve stizete..sretne zadovoljne i ne pucate svaka cast :-) (ocito je problem u meni)

---

ovak je kod mene samo imam starce koji jos uvijek rade (ok, stari je otiso u penziju ljetos)

Citiraj:

---

trampolina prvotno napisa

I sad malo u ozbiljnom tonu, dok sam imala jedno - pucala sam po šavovima. Sad s troje mi je super, ne pucam, zadovoljna sam i smirena (a količina pomoći se drastično smanjila).

Zašto?

Smanjila sam očekivanja. Paradoksalno, i djeca su smirenija i zadovoljnija .

---

bas tako, samo imam dvoje.
zato sam u prvom postu napisala:

Citiraj:

---

leonisa prvotno napisa

ako pucamo pucamo zbog vlastitih ocekivanja, ne modernog doba :)

---

prestala sam dokazivat sebi i drugima da sam UberFrauMutter. znam sta mogu, koliko mogu i sasvim sam si ok s time. a misljenja drugih me toliko ne zanimaju da ne kuzim ni da postoje. ozbiljno.

realna sam i znam da nece biti kraj svijeta sutra ako...ubaci rijec.

Winnerice, ono je bila šala, nadovezala sam se na neki prethodni post... I ja to doživljavam kao legendu, zato sam i napomenuča da je svaki put drugi broj :))

Citiraj:

---

Mojca prvotno napisa

Ja pucam.
MD radi non stop. Moji daleko, njegov stari 86 godina. Ostavim mu je na 5 min dok se tušnem ili skočim u dućan. Osim večere i kupanja, svo ostalo vrijeme mala jaši po meni. I ramena me bole za poludit... i budim se umornija nego lježem.
I tražim tetu čistilicu za 4 sata dnevno... ako tko ima za preporučiti... više ne mogu sama.

---

Mojca:heart:
ja bi ti preporučila, ali ne živimo blizu. Meni teta dolazi dvaput tjedno (od trećeg mjeseca moje bebe, nakon što sam se skljokala u nesvijest) i spasila me psihički i fizički. I sad mi dođu žute minute od umora, ali ne od ribanja i peglanja, već od nespavanja, ali barem se dragi i ja sad ful rijetko svađamo oko nereda (baš volim da je uredno i čisto :)
U vrijeme kad bi teta došla beba i ja bi išle landrati, a ponekad kad je pričuvaju bake, vrijeme koji mi teta uštedi potrošim na posao što me intelektualno stimulira i smiri.
Stvarno preporučam, ako si možete priuštiti, nađi pomoć. Ovo dvaput tjedno meni super paše, a dođe taman onoliko koliko sam nekad trošila na kave koje sad baš više ne pijem po gradu.

Ne znam. Nikad mi nitko ništa, ni najmanju stvar u kući nije očistio ili skuhao. Osim prvih 10-15 dana nakon poroda, a i tada samo najnužnije. Muž ima takav posao da ga više od 6 mjeseci godišnje nema, na drugom je kraju svijeta. Rodila sam 4 puta, kuću gradila, radila, stvarno ne znam što je to teško.

Zašto treba pucati po šavovima, treba biti sretan što si živ. Teško mi je iz ovih mojih cipela shvatiti, jer meni ništa nije teško. Što ne znam, naučim.

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

a nu nje, čim sjedneš, krene se derat da bi cicu, bem ti cicu.

---

:lol:
e, baš tako!

ovo savršeno, nesavršeno.. zaboravi. savršena je samo nutella :mrgreen:

sad velika mudrost :D treba raidti onako kako paše tebi i tvojem djetetu/djeci, mužu.
nekih dana će ići sve super, svi ćete se super slagati i sve 5
nekih dana će sve krenuti naopako. iskipjet će ti mlijeko, pokisnut ćeš kad ideš na posao, obut ćeš čizme, a vani sparina (ja danas :D), dijete će biti totalno nekooperativno... al, takvih dana ima, to je život.

ja ne mogu kao Beti reći da meni ništa nije teško, meni je poprilično toga teško :oops:
ne jer sam si postavila ne znam kakva očekivanja. već zato što ŽELIM puno toga. stvarno želim. biti s djecom, mužem, biti dobra u poslu, gledati serije :mrgreen: , čitati, vježbati s jillian :D
pa nekad ide, nekad šteka :kaj_sad:

al, uvijek se dobro pojadati :)

Citiraj:

---

Beti3 prvotno napisa

Ne znam. Nikad mi nitko ništa, ni najmanju stvar u kući nije očistio ili skuhao. Osim prvih 10-15 dana nakon poroda, a i tada samo najnužnije. Muž ima takav posao da ga više od 6 mjeseci godišnje nema, na drugom je kraju svijeta. Rodila sam 4 puta, kuću gradila, radila, stvarno ne znam što je to teško.

Zašto treba pucati po šavovima, treba biti sretan što si živ. Teško mi je iz ovih mojih cipela shvatiti, jer meni ništa nije teško. Što ne znam, naučim.

---

Beti, ja kad te čitam, mislim da neka od nas dvije zacijelo živi u nekom drugom svemiru. Prvo sam mislila da nije moguće da netko tako misli i živi, sad ti vjerujem i čudim se sebi. Nekad si mi inspiracija da ja budem bolja. Iako se oko većine stvari u početku nisam slagala s tobom, sada me neki tvoji postovi znaju onako dobro uzemljit i istovremeno dat kao krila i snagu za dignut guzicu. Još uvijek me zaprepastiš nekim izjavama, ali više pozitivno, da se zamislim nad sama sobom. Ono- jbt netko živi ovako, znaci moguce je, kuzis?
Zbrda zdola napisano po običaju, ali morala sam to pljunuti van, već mi se neko vrijeme mota po glavi

Hvala Zuska, ma ja valjda imam traume od traženja čistilica, pa se zblokiram pri samoj pomisli na razgovor, na biranje, na slušanje nebuloza, na to da ih pola u prvih pet min pređe na ti, na to da me ne dožiljavaju jer sam mlađa od njih i još mlađe izgledam...
Imamo jednu, 10 godina je kod nas... nismo zadovoljni, držimo ju valjda po navici... ali ima sve manje i manje vremena i kao da je zaboravila što znači čistiti...

Kad sam bila trudna smo imali jednu na probi... ja u 7. ili 8. mj. trudnoće sam bila brža i okretnija od nje... i to je bio moj zadnji pokušaj. Jednostavno nemam snage slušati sve te filozofije. Sve bi one časkale sa mnom, sve bi one hvalile svoju djecu, svoju sarmu ili ajvar. :roll:

A morati ćemo nekog naći, jer ćemo puknuti svi redom... ja prva. Za manje od dva mjeseca počinjem raditi...

Dobro je ponekad puknit, i pojadat se, i onda bude lakse. Ja se znam uhvatit u nekom cvijetnom raspolozenju u kojem mi je sve super i lako, a dva dana poslije me uhvati neko skroz depresivno raspolozenje. A posebno mi je 11 mjesec tuznjikav cini mi se. Mislim da je to zato sto su mi i baka i dida umrli u 11 mjesecu, ne ove godine.

Al ja te promjene ne mogu forsirat, ne mogu si rec, misli pozitivno, budi vedra, moram ih pustit da se dogode, da ih osjetim, moram prozivjeti te osjecaje.Biti tuzna i depresivna, pa sta, i zasto ne. I to su osjecaji.

Al ima ipak stvari koje pomazu, setnja, joga, bicikla, kava subotom i nedjeljom, razgovor s prijateljicom, odmorit se od djeteta tu i tamo na sat dva. Jednom je ispalo tako da mjesec dana nisam bila solo ni pola sata, stalno sam bila s malim. I onda sam tri dana isla sama u setnje i bas mi je pomoglo. Sad kad ima devet mjeseci odem sama nekud bar tri puta tjedno. I puno mi to znaci. Jucer sam se odvezla biciklom uz more pa do Rite pa po Rvi i bas sam napunila baterije.

Al zapravo mi puno fali moja najbolja prija i razgovori s njom. I ona ima malu bebu. Al se odselila u drugi grad i rijetko je kad vidim. Cujem je cesce, al znate kako je to s bebama, il njena il moja trebaju hitno mamu, i nikako da se posteno iscakulamo i istracamo muzeve i svekrve i majcinstvo i usput popijemo pivce u Zbirca i budemo ko nove.

bembolini mogu reći da nikad nismo svi isti, ni u staro ni u moderno doba.
Osobno sam "nepucajući" tip, moja mama kaže, ako joj je vjerovati, da sam se takva rodila, :štrika::coffee:, ali se sjećam da je i meni, kao takvoj, dolazilo do epizoda sa žutim i crvenim minutama najviše s prvim djetetom.

To je valjda neka specijalna faza šoka i nesnalaženja.
Nije problem u minutama nego ako je "pucanje" trajno stanje.
Moja frendica je išla kod psihologa i masu joj je pomogao sa savjetima, treba ti netko sa strane da te skulira u fazama kad se ti sama ne možeš boriti sa situacijom jer na sve skačeš i sve te izbaci iz takta.
Stvarno je korisno pričati s nekim iskusnim, i visnja ti je rekla.

Citiraj:

---

Mojca prvotno napisa

Hvala Zuska, ma ja valjda imam traume od traženja čistilica, pa se zblokiram pri samoj pomisli na razgovor, na biranje, na slušanje nebuloza, na to da ih pola u prvih pet min pređe na ti, na to da me ne dožiljavaju jer sam mlađa od njih i još mlađe izgledam...
Imamo jednu, 10 godina je kod nas... nismo zadovoljni, držimo ju valjda po navici... ali ima sve manje i manje vremena i kao da je zaboravila što znači čistiti...

Kad sam bila trudna smo imali jednu na probi... ja u 7. ili 8. mj. trudnoće sam bila brža i okretnija od nje... i to je bio moj zadnji pokušaj. Jednostavno nemam snage slušati sve te filozofije. Sve bi one časkale sa mnom, sve bi one hvalile svoju djecu, svoju sarmu ili ajvar. :roll:

A morati ćemo nekog naći, jer ćemo puknuti svi redom... ja prva. Za manje od dva mjeseca počinjem raditi...

---

I ja nemam snage za čistilice. Em ne čiste, em sve puno filozofije. Kao da filozofa zapošljavam. Možda da zaposlim nekoga pod filozofa, pa će ta umjesto da filozofira prvo pobrisati prašinu...

lol istina

Čistilice idu na preporuku, tako ju je meni preporučila frendica kojoj je ona čistila ured, a ja sam nedavno našu tetu preporučila frendici koja je pucala jako dugo (teška priča) i zadovoljna je s njom. Teta si voli malo popričati, ali onda odradi svoje, pouzdana je i fleksibilna, imam potpuno povjerenje. Ali u manjoj sredini lakše je doći do pouzdanih ljudi, tako mi se čini.

Nego, u više navrata se ovdje spominjao psiholog (što je i razumljivo, s obzirom da je topic o modernom dobu :)). Većina mojih frendica pa i pokoji frend iz raznih većih i manjih gradova odlazili su kod psihologa, većina kad su bili u fazi prelaska iz dvadesetih u tridesete, mnogi su rješavali neke probleme s roditeljima, samopouzdanje i sl. Nisam ni znala da je to kod nas uzelo toliko maha, nitko se ne hvali s time, ali kad se počne pričati, svi su bili. Meni to nikad nije palo na pamet, ali sam se nakon rođenja svoje bebice počela prisjećati nekih stvari i preispitivati događaje i reakcije svojih roditelja i počela sam osjećati da mi treba razgovor sa psihologom.
Sad sam manje u tom filmu, uspjela sam se nekako posložiti, ali i dalje mislim da bi mi dobrodošao, čisto da pospremim neke negativne emocije koje mi se jave kad pogledam u djetinjstvo.

Koliko vas je bilo kod psihića i je li vam to pomoglo (ako želite o tome)? I je li vam okidač za preispitivanje bilo rođenje djeteta?
Ovo drugo me posebno zanima jer je mene dugo pucao koktel raznoraznih osjećaja, šibalo me sve u 16...ludilo ljubavi prema bebici plus hrpa drugih osjećaja prema sebi, partneru, starcima...preispitivanje, vraćanje, analiziranje, plakanje...uh...nadam se da je to iza mene.

Citiraj:

---

Zuska prvotno napisa

Čistilice idu na preporuku, tako ju je meni preporučila frendica kojoj je ona čistila ured, a ja sam nedavno našu tetu preporučila frendici koja je pucala jako dugo (teška priča) i zadovoljna je s njom. Teta si voli malo popričati, ali onda odradi svoje, pouzdana je i fleksibilna, imam potpuno povjerenje. Ali u manjoj sredini lakše je doći do pouzdanih ljudi, tako mi se čini.

Nego, u više navrata se ovdje spominjao psiholog (što je i razumljivo, s obzirom da je topic o modernom dobu :)). Većina mojih frendica pa i pokoji frend iz raznih većih i manjih gradova odlazili su kod psihologa, većina kad su bili u fazi prelaska iz dvadesetih u tridesete, mnogi su rješavali neke probleme s roditeljima, samopouzdanje i sl. Nisam ni znala da je to kod nas uzelo toliko maha, nitko se ne hvali s time, ali kad se počne pričati, svi su bili. Meni to nikad nije palo na pamet, ali sam se nakon rođenja svoje bebice počela prisjećati nekih stvari i preispitivati događaje i reakcije svojih roditelja i počela sam osjećati da mi treba razgovor sa psihologom.
Sad sam manje u tom filmu, uspjela sam se nekako posložiti, ali i dalje mislim da bi mi dobrodošao, čisto da pospremim neke negativne emocije koje mi se jave kad pogledam u djetinjstvo.

Koliko vas je bilo kod psihića i je li vam to pomoglo (ako želite o tome)? I je li vam okidač za preispitivanje bilo rođenje djeteta?
Ovo drugo me posebno zanima jer je mene dugo pucao koktel raznoraznih osjećaja, šibalo me sve u 16...ludilo ljubavi prema bebici plus hrpa drugih osjećaja prema sebi, partneru, starcima...preispitivanje, vraćanje, analiziranje, plakanje...uh...nadam se da je to iza mene.

---

Ufff, kad dođeš u određene godine, shvatiš da si sve već probao i vidio/la...

Ja sam imala tete čistilice kad su djeca bila mala i nismo stizali sami - situacija ista kao ovdje opisana: idu na preporuku, ostale ne valjaju. Većina voli pričati, većina nema pojma o tehnici, većina zbog toga napravi kolateralne štete (moja je jednom iščupala cijev za vodu iz suđerice i napravila poplavu).

Psiholog - da, bila sam prilikom promjene posla (dvaput, kad mi je teško padalo) i pokazalo se korisnim.
Psihijatar obiteljski terapeut - bila sam i tam u prvoj godini braka skupa s mm-om i svaki posebno (teško smo se prilagodili jer smo dugo živjeli samačkim životom) i to se isto isplatilo.

ja pucam samo kad su bolesni. najvise kad je muz bolestan. ono, prehlada i 37 :lol:

anci je u pravu- samo je nutela savrsena :mrgreen:

ja nisam isla kod psihica, al sam shvatila da sam s prvom imala postporodjajnu. izvadila sam se iz nje pricajuci s curama koje su prolazile ili prosle isto.
al ja sam imala zaledje od 4mj lezanja na patologiji pa sam vec tamo pocela "pucati".

Osobno nisam bila, već sam rekla da sam nekako staloženi tip, ali nije da mi nije trebao nikad nitko, svakome sigurno nekad treba osoba koja je tog trena izvan i "iznad" problema i situacije, u dva-tri poteza riješi ono s čime se čovjek muči mjesecima.

Moja frendica je išla zbog problema s "neodgojivim" djetetom, i dječja psihologinja joj je nakon razgovora s njom i malim rekla- s djetetom je sve u redu, no vi ćete dogovoriti razgovore s mojom kolegicom, morate neke stvari naučiti.:lool:

Ova se nije uvrijedila nego je rado pošla i stvarno je koristilo. Male, sasvim male stvari, savjeti, svakodnevni trikovi (tipa- kojom bojom glasa i koliko dugo i kako djetetu reći- ne), i stvarno je pomoglo da se smiri, da stekne samopouzdanje u sebe i svoje postupanje.

Citiraj:

---

Zuska prvotno napisa

Čistilice idu na preporuku

---

Isključivo i samo tako, inače živi užas.

Meni je najbolja frendica psiholog. Klinički. Zna žena sve o pucanju. :) Pričamo gotovo svakodnevno... a čekaj, čekaj... sad mi se vraća mail jedne poznanica iz MB, koja ima troje djece, rekla je: kad ti bude teško, samo se javi, jer mi mame smo tako same. Da... sve moja komunikacija je više-manje s frendovima koji imaju malu djecu, sve teme su o klincima, tu na forumu se samo o klincima priča, o usisavačima, marmeladama, temama koje su mi prije bile a ono... ajd pričat ću da ne budem nepristojna... nije ni čudo da sam se neki dan na wc-u rasplakala čitajući Rostuharovu Degustaciju slobode na opis prvog autostopa. :) Pa ja sama sebi nedostajem!

Sve sam bliže ideji da odemo mojim starcima u Pulu na tjedan dana... a ljuta sam na njih, pa ne znam koliko mi je to pametna ideja. .lol: Ali, ako ništa drugo, bar ću predati Smjehuljicu sretnoj baki i dedi i otići kod Cvajnera na kavu i buljiti u strop.

Citiraj:

---

Mojca prvotno napisa

Da... sve moja komunikacija je više-manje s frendovima koji imaju malu djecu, sve teme su o klincima, tu na forumu se samo o klincima priča, o usisavačima, marmeladama, temama koje su mi prije bile a ono... ajd pričat ću da ne budem nepristojna...
Pa ja sama sebi nedostajem!

---

Mojca, ti si moja srodna duša!
(ako odeš u Istru, javi se za kavu :))

Deal, ali nemoj da pričamo o djeci! :lol:

Ne brini, baš razmišljam o kupnji novog usisavača :-)

A ja suđa. 8-)

mi smo bili u vrticu kod psihologa radi produzene adaptacije.
tad je imala 3 i nesto i bila je u fazi mamamamamamamamam.
ono, s tatom je u kuhinji ja u drugom dijelu stana i ona vice iz kuhinje: mama, ja bi vode.
ili kad je zavrsila na wcu mamamamamamaamam.
ili bilo sta: mamamaaaaaa

doslo je do toga da je odbijala ista s tatom.

onda je mm dobio "po prstima" da se mora on vise angazirati i uskociti, da cu ja puknuti jer nisam njen osobni rob. da iako vice mama, da se on ustane i "obavi".
tad ju je i on poceo uspavljivati.


istina je da sam se sa satrijom od rodjenja postavila, ok ja cu. jer je on non stop radio.
al svremenom sam se istroslila, bila sam s njom 2,5g 24/7. isle na vjezbe prvih godinu dana, s njom vjezbala...i kad sam skuzila svoju gresku (koju napravi vecina majki) i zeljela vise muza ukljuciti, on je vec bio fino ululjan u takav rezim u kojem se on s njom igra, a sve "odgojnoedukativne" metode su bile na meni.
trebala mi je ova potvrda psihologa, kao i njemu da to cuje od nekog drugog.

tad su se stvari promjenile, iako i danas pucam, al prema njemu jer me izludjuje da sam ja bad cop, a on good cop. al to je klasicna prica i tu po forumu :mrgreen:

Citiraj:

---

Mojca prvotno napisa

nije ni čudo da sam se neki dan na wc-u rasplakala čitajući Rostuharovu Degustaciju slobode na opis prvog autostopa. :) Pa ja sama sebi nedostajem!

---

Ovako nekako je i kod mene bilo. Nakon što se 3 mjeseca sve non stop vrtilo oko djeteta (još je bila i zima, non-stop je padala kiša i jako malo smo izlazili iz stana), skužila sam da sam baš depresivna. Da se stalno pretjerano istresam na muža, da sam ljubomorna na njega jer svaki dan izlazi iz kuće na posao.. a ja sam kao bila umorna od nespavanja i toga koliko sam djetetu potrebna, pa te godine nisam radila ništa od stvari koje su me ranije veselile. Osim svega oko bebe, život mi se sastojao od nešto kuhanja i pospremanja, i gledanja Večere za 5, Kod Ane, reprize Večere za 5, Reprize Kod Ane.. i raznih glupih serija u kojima su svi lijepi i sređeni i našminkani i šetaju po sunčanoj Kaliforniji..
Onda sam skužila da nije dobro i da si moram organizirati dan da se i u tim uvjetima osjećam više kao ja. Pa sam počela čitati dok dojim, i to ne knjige o djeci. Izbacila TV, a sad bih volila da sam izbacila i igrice na fejsu. Sada ne mogu vjerovati da cijelu tu zimu nisam plela, što mi je inače omiljeni hobi, jer sam kao smatrala da nemam vremena za to. A potrošila sam svo slobodno vrijeme na razne stvari koje sam mislila da moram, a nisu me ispunjavale.
Sviđa mi se ovo što Jadranka piše o odlasku sama u šetnju. Samo ono, da se susretneš sama sa sobom bar na malo.

Tangerina, poznata mi je ta ljubomora. Potpisujem ovo za šetnju, povremene šetnje i yoga čuda čine.

Točno, odlazak u šetnju SAMA je odlična stvar! Vožnja biciklom, u mom sl. i autom je relaksacija, nafrljim mjuzu (koju nemogu kad mi otraga sjede cure) i pjevaaaajjjj! 8-) Ili pobjegnem u crkvu, mene opušta atmosfera i molitva.
S druge strane, svoj mir sam našla sama sa sobom i prestala se borit protiv novonastalih situacija kad sam ih prihvatila; ono - prvo dijete je valjda svima šok, jer kad shvatiš koliko zahtijeva pozornosti, njege, pažnje, svega; onda skužiš da nisi imala pojma što te čeka (da nije život reklama u kojoj beba mirno pajki, a mama joj zatvori vrata od sobice), ali o.k. - prihvatiš i činjenicu da ti više nikad nećeš biti ona stara od nekad... Meni je to pomoglo, ali o.k., ja sam kao i Nena Jabuka, staloženi i mirni tip, "nepucajući" oduvijek...

mala-vila :kiss:, kužimo se. Moj ružičasti balon je još tu...

Citiraj:

---

winnerica prvotno napisa

Točno, odlazak u šetnju SAMA je odlična stvar! Vožnja biciklom, u mom sl. i autom je relaksacija, nafrljim mjuzu (koju nemogu kad mi otraga sjede cure) i pjevaaaajjjj! 8-) Ili pobjegnem u crkvu, mene opušta atmosfera i molitva.
S druge strane, svoj mir sam našla sama sa sobom i prestala se borit protiv novonastalih situacija kad sam ih prihvatila; ono - prvo dijete je valjda svima šok, jer kad shvatiš koliko zahtijeva pozornosti, njege, pažnje, svega; onda skužiš da nisi imala pojma što te čeka (da nije život reklama u kojoj beba mirno pajki, a mama joj zatvori vrata od sobice), ali o.k. - prihvatiš i činjenicu da ti više nikad nećeš biti ona stara od nekad... Meni je to pomoglo, ali o.k., ja sam kao i Nena Jabuka, staloženi i mirni tip, "nepucajući" oduvijek...

---

sve ovo potpisujem
posebno dio s crkvom :lol:

vidiš, ja sve naopako, meni je teže palo s drugim djetetom, nego s prvim.
s prvim sam cijelu godinu bila toliko opčinjena, kao na nekakvoj drogi, da mi se činilo da sve prije te bebe ionako nema nikakvog smisla, da mi ništa ne treba, samo sam u njega buljila, ko malo luda.
s m je ta opčinjenost nekako kraće trajala. :mrgreen:
već sam znala valjda da opčinjenost prođe kad tad i da itekako ima života i pored buljenja :lool:

Ja vec neko vrijeme planiram kod psihologa, evo sam i broj nabavila, a uklapam se i u onaj profil koji neko gore spomene, prijelaz iz dvadesetih u tridesete, prvo dijete, i nerazrijesena proslost s obitelji koja me sad puca puno vise nego prije. Samo me nekako strah otic, il mi je neugodno, o svasta.

A vec vidim da sam i sa md-em upala u tu zamku da sam ja odgovorna za sve u vezi bebe, a on tek tu i tamo za íru i cuvanje. Al kad i ja mislim da ja najbolje znam. ;-)

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

vidiš, ja sve naopako, meni je teže palo s drugim djetetom, nego s prvim.
s prvim sam cijelu godinu bila toliko opčinjena, kao na nekakvoj drogi, da mi se činilo da sve prije te bebe ionako nema nikakvog smisla, da mi ništa ne treba, samo sam u njega buljila, ko malo luda.
s m je ta opčinjenost nekako kraće trajala. :mrgreen:
već sam znala valjda da opčinjenost prođe kad tad i da itekako ima života i pored buljenja :lool:

---

i ja sam bila. pa sam se overdozirala, bit ce. i bojala sam se da cu s drugim opet proci istu stvar, no nisam. ne u takvoj mjeri i to mi je bilo ok :D

i imam svoje vrijeme n+za sebe. imam balkon koja je moja spilja.
i ja punim baterije vise socijalizirajuci se s frendicama nego solo setat...or something.

Citiraj:

---

Jadranka prvotno napisa

Ja vec neko vrijeme planiram kod psihologa, evo sam i broj nabavila, a uklapam se i u onaj profil koji neko gore spomene, prijelaz iz dvadesetih u tridesete, prvo dijete, i nerazrijesena proslost s obitelji koja me sad puca puno vise nego prije. Samo me nekako strah otic, il mi je neugodno, o svasta.

A vec vidim da sam i sa md-em upala u tu zamku da sam ja odgovorna za sve u vezi bebe, a on tek tu i tamo za íru i cuvanje. Al kad i ja mislim da ja najbolje znam. ;-)

---

Mene zanima to oko roditelja.
Do prije nekoliko godina živjela sam u uvjerenju da imam super divne roditelje, na neke njihove mušice, mane ili pogreške gledala sam sa simpatijom ili bih se eventualno sprdala s bratom ili frendovima koji imaju slične starce. Onda me je nekako sve više počelo vući na to da se samoanaliziram i za neke crte u karakteru i ponašanju otkrijem uzroke u djetinjstvu.
Međutim, rođenje djeteta mi je jako utjecalo na moju sliku o starcima, otkrila sam da im i što im zamjeram, neke scene su me počele jako boljeti, postala sam ogorčena i ljuta na njih zbog nekih stvari i ti moji interni osjećaji su mi čak neko vrijeme smetali u komunikaciji s njima. Sad sam došla dosta k sebi, ali kopka me taj proces koji mi se dogodio. Oni ništa ne znaju i ne kuže.

Jel' se to još nekome dogodilo?

Sori na oftopikarenju, ali i ovo nekako spada u moderno doba :-)

Citiraj:

---

Zuska prvotno napisa

Mene zanima to oko roditelja.
Do prije nekoliko godina živjela sam u uvjerenju da imam super divne roditelje, na neke njihove mušice, mane ili pogreške gledala sam sa simpatijom ili bih se eventualno sprdala s bratom ili frendovima koji imaju slične starce. Onda me je nekako sve više počelo vući na to da se samoanaliziram i za neke crte u karakteru i ponašanju otkrijem uzroke u djetinjstvu.
Međutim, rođenje djeteta mi je jako utjecalo na moju sliku o starcima, otkrila sam da im i što im zamjeram, neke scene su me počele jako boljeti, postala sam ogorčena i ljuta na njih zbog nekih stvari i ti moji interni osjećaji su mi čak neko vrijeme smetali u komunikaciji s njima. Sad sam došla dosta k sebi, ali kopka me taj proces koji mi se dogodio. Oni ništa ne znaju i ne kuže.

Jel' se to još nekome dogodilo?

Sori na oftopikarenju, ali i ovo nekako spada u moderno doba :-)

---

Je, meni. Prošlo je kako je i došlo. Odnosno, još ne potpuno, ali shvaćam da su radili najbolje što su znali i pokušavam zamisliti što će meni sve moji zamjeriti, pa polako olabavljujem.

Citiraj:

---

Zuska prvotno napisa

Mene zanima to oko roditelja.
Do prije nekoliko godina živjela sam u uvjerenju da imam super divne roditelje, na neke njihove mušice, mane ili pogreške gledala sam sa simpatijom ili bih se eventualno sprdala s bratom ili frendovima koji imaju slične starce. Onda me je nekako sve više počelo vući na to da se samoanaliziram i za neke crte u karakteru i ponašanju otkrijem uzroke u djetinjstvu.
Međutim, rođenje djeteta mi je jako utjecalo na moju sliku o starcima, otkrila sam da im i što im zamjeram, neke scene su me počele jako boljeti, postala sam ogorčena i ljuta na njih zbog nekih stvari i ti moji interni osjećaji su mi čak neko vrijeme smetali u komunikaciji s njima. Sad sam došla dosta k sebi, ali kopka me taj proces koji mi se dogodio. Oni ništa ne znaju i ne kuže.

Jel' se to još nekome dogodilo?

Sori na oftopikarenju, ali i ovo nekako spada u moderno doba :-)

---

Draga, to SVAKI brižni roditelj prolazi.... Meni je rođenje djece znatno popravilo odnos s roditeljima (za koji isto kao ti nisam ni mislila da je narušen) ali tek nakon što smo si uspjeli reći sve bitno... BIlo je galame, razgovora ovakvih i onakvih, istresanja vreće kostiju od ispod kreveta, ali.... sve to je kod mene imalo jednu svrhu - ne ponoviti greške sa svojom djecom. Pa sam sigurno napravila i još uvijek radim istu količinu nekih drugih propusta i pogrešaka, he he he... S druge strane, to je dobar osjećaj. Počneš roditelje gledati kao ljude koji su nesavršeni, pogrešivi, koji su pogriješili to-to-i-to...

Posljedice: počneš i sebi manje zamjerati nesavršenosti u odgoju (ljudi smo, zabogadragoga, nismo automati), uz svoju djecu počneš bolje razumijevati roditeljske razloge (tek je rođenje mog mlađeg sina koji mi je karakterno jako sličan doprinijelo da bolje razumijem svoje roditelje - tek sad znam kako sam ih izluđivala...)

To ti je život! Bez brige, i roditelji isto tako sa strane promatraju tvoj osobni razvoj (odrastanje nije dovoljno dobra riječ) i ako nije nešto baš drastično bilo krivo tipa obiteljsko nasilje ili nemar, imate sasvim lijepe osnove da napokon počnete komunicirati kao ravnopravni. Ako ti je za to potrebna podrška sa strane u vidu terapeuta, nemoj se ustručavati. Sretno!

Citiraj:

---

Zuska prvotno napisa

Mene zanima to oko roditelja.
Do prije nekoliko godina živjela sam u uvjerenju da imam super divne roditelje, na neke njihove mušice, mane ili pogreške gledala sam sa simpatijom ili bih se eventualno sprdala s bratom ili frendovima koji imaju slične starce. Onda me je nekako sve više počelo vući na to da se samoanaliziram i za neke crte u karakteru i ponašanju otkrijem uzroke u djetinjstvu.
Međutim, rođenje djeteta mi je jako utjecalo na moju sliku o starcima, otkrila sam da im i što im zamjeram, neke scene su me počele jako boljeti, postala sam ogorčena i ljuta na njih zbog nekih stvari i ti moji interni osjećaji su mi čak neko vrijeme smetali u komunikaciji s njima. Sad sam došla dosta k sebi, ali kopka me taj proces koji mi se dogodio. Oni ništa ne znaju i ne kuže.

Jel' se to još nekome dogodilo?

Sori na oftopikarenju, ali i ovo nekako spada u moderno doba :-)

---

I meni se to desava stalno analiziram i govorim si da necu ponavljat takve "greske" i mm se isto slaze kad analizira svoje roditelje...zato i jesmo sa roditeljima stalno na ratnoj nozi jer nam zele preodgojit djete kako su to oni radili :evil: i znam da moji roditelji nisu radili to u nikakvoj losoj namjeri npr. moja mama....ona je upravo obaj primjer di sam zapocela temu svakave moguce greskice upravo da si olaksa "posao"

A sta se tice "pucanja" cure hvala sta se podjelile vasa iskustva vec mjesecima razmisljam da li je samnom sve uredu i da li je potrebna strucna pomoc jer sve prijateljice/mame ili glume oko mene ili neznam sta ali te nikad nisu priznale ovo sta i vi njima je sve prekrasno/savrseno i tako svaki dan....

Je, srela sam par puta u šetnji te što glume savršenstvo i djeluju bezbrižno. Onda nakon par razgovora u parku jedna progovori o tome kako otkad je rodila muža nema ni blizu, žali se kako ga je sram voziti kolica (!) pa nikad nije izašao u šetnju s klincem, doma joj nabija osjećaj krivice kako druge sve stignu, a ona ne. A drugi dan je opet savršena i na sve gleda s podsmijehom i skontah da je to njen način kako liječi svoje nezadovoljstvo.

na mene te koje djeluju savršeno i bezbrižno, djeluju opuštajuće :mrgreen:.
i ne idem u dubinu jel su stvarno savršene il glume il imaju muža kretena il zločestu svekrvu. da ne kvarim stvorenu lijepu sliku. :mrgreen:

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

na mene te koje djeluju savršeno i bezbrižno, djeluju opuštajuće :mrgreen:.
i ne idem u dubinu jel su stvarno savršene il glume il imaju muža kretena il zločestu svekrvu. da ne kvarim stvorenu lijepu sliku. :mrgreen:

---

Slazem se ali da za koju godinu kad se budem smijala tom svom stanju sadasnjem vidim dobru prijateljicu u komi ovakvo pa pomogla bi joj sa svojim iskustvom da zna da nije jedina da toga ima a ne dodavat sol na ranu i gledat zbunjeno npr.kako se mozes tako osjecat pa imas najdivnije stvorenje pored sebe...kao da ja to neznam

Citiraj:

---

Zuska prvotno napisa

Mene zanima to oko roditelja.
Do prije nekoliko godina živjela sam u uvjerenju da imam super divne roditelje, na neke njihove mušice, mane ili pogreške gledala sam sa simpatijom ili bih se eventualno sprdala s bratom ili frendovima koji imaju slične starce. Onda me je nekako sve više počelo vući na to da se samoanaliziram i za neke crte u karakteru i ponašanju otkrijem uzroke u djetinjstvu.
Međutim, rođenje djeteta mi je jako utjecalo na moju sliku o starcima, otkrila sam da im i što im zamjeram, neke scene su me počele jako boljeti, postala sam ogorčena i ljuta na njih zbog nekih stvari i ti moji interni osjećaji su mi čak neko vrijeme smetali u komunikaciji s njima. Sad sam došla dosta k sebi, ali kopka me taj proces koji mi se dogodio. Oni ništa ne znaju i ne kuže.

Jel' se to još nekome dogodilo?

Sori na oftopikarenju, ali i ovo nekako spada u moderno doba :-)

---

Zbog istih stvari sam "ratovala" sa 17 i sada, onda bučno, a sada tiho, ali ista stvar -"pusti me na miru".
Bolest moje mame se zove "svakom loncu poklopac", i kad nema pojma o temi, području, možeš se spremati na put letećim tanjurom, ona nikad nije letjela ni avionom, ali će se naći pokoji savjet vezan i uz to i to izrečeno imperativnim tonom :starac:
"poslušaj ti mene, ako budeš letjela....".

Nabijanje kompleksa meni nekoć, a danas pokušava mojoj kćeri, tipa "cila si lipa, al' što su ti klempave te uši, joj".
Al' ne iz neke loše namjere, ne kuži ona što je tu loše.
Nevezano uz ljubav, toga je bilo, i prije i sada, nego te budalaštine, uvijek iste, a normalno da ih čovjek primjećuje i pretumbava sad kad ima svoju djecu i na sebi vidi kako su neki postupci roditelja ostavili traga. Oni tada nisu bili svjesni što rade, sad su neka "moderna vremena" pa mi to analiziramo i normalno da vidimo mane kojih oni nisu ni bili svjesni, nisu se time zamarali, odgoj nije bio nešto o čemu se raspravljalo, samo si to radio i gotovo. Većinom je bilo tako.