Strana roditeljstva o kojoj se ne priča

Htjela sam još reći, a ovo je već totalno nemajčinska stvar za priznat, da mi je uz to nespavanje i ostale konkretne čari, ponekad teško to što moram nekome toliko biti na raspolaganju, što moram stalno brinuti o njegovim potrebama, što me toliko trebaju. Ponekad mi je to baš teret, i zato mi je lakše kako je dijete veće, jer me ne treba, kao mala beba, baš svo vrijeme. Ali ono -pa mu dodaj vodu, pa mu obriši guzicu, pa mu napravi večeru, pa mu upali crtić, pa razriješi ovu i onu krizu..
Iako je to "ja sam tako strašno potrebna" glavna majčinska droga, meni je ponekad baš teret.

Citiraj:

---

tangerina prvotno napisa

Htjela sam još reći, a ovo je već totalno nemajčinska stvar za priznat, da mi je uz to nespavanje i ostale konkretne čari, ponekad teško to što moram nekome toliko biti na raspolaganju, što moram stalno brinuti o njegovim potrebama, što me toliko trebaju. Ponekad mi je to baš teret, i zato mi je lakše kako je dijete veće, jer me ne treba, kao mala beba, baš svo vrijeme. Ali ono -pa mu dodaj vodu, pa mu obriši guzicu, pa mu napravi večeru, pa mu upali crtić, pa razriješi ovu i onu krizu..
Iako je to "ja sam tako strašno potrebna" glavna majčinska droga, meni je ponekad baš teret.

---

meni je to normalno, nije mi ništa nemajčinski, a što se tiče droge, ta kod mene ne djeluje :mrgreen:
već sam prije rekla, mislim da nema lakšeg perioda od recimo 7-13 godina. skroz su samostalni, a nikamo još ne idu bez nas da moraš brinuti. ne voze, ne piju, ne puše, ne ostaju vani do kasnih ura - ništa. neću reći ljepšeg perioda, jer bebice su bebice, al lakšeg - svakako.
a inače, sreća da su bebe tako slatke, jer da nisu ko zna šta bi bilo i s nama i s njima :lool:

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

a inače, sreća da su bebe tako slatke, jer da nisu ko zna šta bi bilo i s nama i s njima :lool:

---

ovo je moja mama uvijek govorila :)

ali, zbilja, da nema tih krezubih osmijeha, ne bi ni ljudske vrste više bilo

Beti3 romantiku sam vidjela samo u filmovima tipa Stepford Wives :P
Od dolaska iz rodilista pa do sada uglavnom MM i ja sve radimo.
samo jedna scena u sred noci budim se i pogledam nema BC u krevetu, budim MM-a i kazem dizi se nema djeteta. Oboje skacemo, dizemo poplun, nema ga, automatski trazimo da ispod kreveta, nema ga, krecemo u ostatak kuce (radi se o tromjesecnom djetetu) on u kupaonu ja u dnevni boravak, nema ga, da bi me on na karju sretan zvao, djete spava u kindetbetu u svojoj sobi.
dakle od umora niti jednom nije palo na pamet da je djete u svom krevetu, da nije mogao otici nigdje, jer jelte tromjesecna djeca ne odlaze u kupaonu, a ni u kuhinju niti u dnevni boravak :lol:

s drugim djeteom nisam stigla imati takve faze, jer sam imala neispavanost jos vecu, ali ne bi se mogla pomjeriti i traziti je pa stanu :P

moji frendovi kazu da ja jedina govorim da je tesko s klincima, da me smeta sto nemam vise "sebe". imam samo mi je trebalo da shvatim da to nisam vise ista ja.
polako sve ce nekako sjesti na svoje mjesto, na sve se treba adaptirati, samo s roditeljstvom ne razmisljas kao o jaslicama. da se neki lakse neki teze adaptiraju. ja sam slucaj teze adaptacije 8-)

sve sto si napisala je meni normalno,
sad me smeta buka, joj kad se sjetim kako novorodjencad tiho place, a sad kad im je dosadno kako mogu glasno kmenkati. aaaaaaaaa sad to ne mogu. vjerujem da cu se taman i na to adaptirati kad ce poceti salva hormona po kuci vladati.

onda sam i ja definitivno slučaj teže adaptacije :mrgreen:
realno, ništa mi nije tako strašno teško napraviti (dobro, to pričam sad kad suprošle faze nespavanja)
ali me muči ovo o čemu pričaju spajalica (neimanje malo više same sebe) i tangerina (činjenica da sam odgovorna za nečije zdravlje, obrazovanje, zapravo život - a ja to, kao prava štreberica, jako doslovno shvaćam i teško mi se opustiti)

kad narastem, ja bih bila cvijeta :klap:
može i marta :yes:

Ufff, dojenje je mila majka, uvijek može gore. Zamislite da vam je bebetina od 10 kg cijeeeli dan na rukama... Slobodno mi mogu amputirati lijevu ruku na živo, pomrli su mi svi živci u njoj, više je ne osjećam :mrgreen: I sve bih dala da sam je mogla dojiti kao prvo, pa se fino izvališ na krevet, upališ tv i dojiš satima :coffee:
Palčice, potpuno te razumijem. Živcirali su me oni savjeti : kad beba spava, i ti spavaj. Ne, ne mogu spavati i živjeti u neljudskim uvjetima, pospremljena kuća me umiruje i daje mi osjećaj ljudskosti u tim prvim mjesecima :mrgreen: Ne mogu se natjerati na šetnju, masažu i izlazak kad mi duša spava i nije mi ni do čega, nego se samo želim zavaliti, buljiti u tv, buljiti u prazno, bilo što da ne mičem sobom. Imam samo dva savjeta za tebe - strpi se, kako dijete bude raslo, vraćat ćeš se u normalu i nemoj se prežderavati, jer višak kilograma čini te još jadnijom u cijeloj situaciji.

Citiraj:

---

trampolina prvotno napisa

Ja potpisujem sve puta tri, pa čak i kilograme :mrgreen:
Klanjam se mm-u na strpljenju, sigurna sam da često nije bio ni svjestan što ga je snašlo.

Dobra vijest: kako su mi bebe rasle tako se postepeno vraćao i moj život. Oko druge, treće godine bude skrozdobro :-)

Daj si vremena, beba ti je zbilja mala.

---

isto ovako

Preumorna sam pa samo potpisujem Rehab, Cvijetu i ostale...

Citiraj:

---

Anemona prvotno napisa

Ovo mogu potpisati, a vjerujem da i apsolutno svaka mama može, ali ta rečenica ne isključuje postojanje osjećaja koji more palčicu. Ok isključuje kod Beti i Lili75.:mrgreen:

---

taman se htjedoh javit kad vidim Anemonin post :-)

da u pravu si, ja se slažem s Beti3, ok znala sam biti iscrpljena prvih par tjedana id cicanja i nespavanja,al sam svejedno uživala, mazila, tetošila, nisam kuću lizala, to ne, mislim ad svaka mama to treba malo stavit postrance kad dođe bebica, kad beba spava i mama legit i odmorit, djirala svaki dan satima (al doslovce) s frendicama po kvartu, smijale se međusobno našim dogodovštinama s dječicom,uglavnom čuvala sam energiju kad bi beba odmarala.

Palčice, a da probaš tako, pusti lickanje kuće, zašto ne bi izašla van s frendicaam i malo se ispričala, bolje bi se osjećala.

Idem vidjet što si točno sve navela u 1. postu pa se javim još.

Citiraj:

---

flopica prvotno napisa

bome ti nas utješi
aj javi se popodne
mada nekako slutim da je uglavnom tako kako veliš
i meni je najljepše dok su skroz malešni
umorna jesam ali mi je lijepo, onako kao na nekom oblačku
sa starijim djetetom zna biti puuuno izazovnije

---

Evo popodne je. Ma ja sve što pišem, pišem u polušali. Istina je ta da se trebamo prilagođavati situaciji a to nije lako. Kao što je netko napisao, taj osjećaj da su svi ovisni o tebi..to nije lako. Daj ovo, daj ono, skuhaj, operi..kad su mali ovisni su skroz a kad su veliki onda te shebe taj osjećaj di si fulao. Bar ja tako. Odgovornost osjećam isključivo ja, ne znam zašto nisam sposobna na muža nešto prebaciti. Onda kad negjde ode krivo, dođe mi da lupam glavom o zid zašto sam neke stvari napravila baš tako, umjesto onako.

I stvarno te nitko ne pripremi na to. Svi pričaju o pozitivnim stranama, sve je divno, krasno, ljubav frca na sve strane a ostale tehnikalije nitko ne spominje. Ne znam zašto. Meni neće nikad žao biti što sam rodila ali da mi je vratitit vrijeme, sve bi odgodila i posvetila se sebi još neko vrijeme. Jer JA sam sada na zadnjem mjestu. Još me ovaj Linić shebao do jaja s ovim smanjenjem minusa..mislim ono, financije su među važnijim stavkama kad imaš djecu. Umor je nevažan u čitavoj priči.

Citiraj:

---

palčica prvotno napisa

Dok sam čekala dijete, prijatelji petogodišnjeg dječaka, dosta zahtjevnog, znali su onako, u šali, dobaciti kako će biti svega kad nam dođe žarko željeni nasljednik. Predbacivanja, nespavanja, plakanja, emotivnih turbulencija, svega. Ja sam nekako mislila da se to samo njima događalo, jer eto, nisu se snašli. Sada, iz perspektive friške roditeljke uviđam da mnogi roditelji s malom bebom, oboje ili pojedinačno, proživljavaju krizu.

Meni se desilo da sam postala netko koga ne prepoznajem. Zatvorila sam se u kuću i odbijam raznorazne ponude, izmišljam razloge da nigdje ne odem. Odbijam trening (a trčanje me inače tako raduje i opušta), odbijam prijatelja fizioterapeuta da me izmasira (a trebalo bi mi), prijateljicu da mi priušti nekakav xy tretman, sve mi je problem, za sve izmišljam ispriku uključujući i pozive kvartovskih mama za šetnju. To što se izdajam svaka dva sata, što bi zakinula dijete za svoje prisustvo, što imam nekoliko kila viška i u ništa ne stanem..... Usto sam postala gunđava, nezadovoljna, manijakalno sve spremam ako dijete spava i ako se ne bavim njime.
Umorna sam u toj količini da me konstantno bole kosti oko očiju i glava, da mi se od nespavanja povraća. I da, postala sam tlačiteljica partnera, gunđava aždaja - nije samnom ni lako ni lijepo.
A opet mi se čini da to nije postporođajna depresija, nego da sam paralelno sa krasnim djetetom rodila i čudovišnu sebe.
Dragi lastane ima li lijeka?

---

Draga moja, možda i je neki baby blues, meni se tako čini, možda ti mogu pomoći savjetom mame koje su to prošle.
Hoću reći i ja sam bila iscrpljena i umorna na počecima (imala sam nekoliko upala dojki, temp. 40 i tromb u nozi) al se nisam dala, odlučila sam dojiti, i kad sam izgurala to prvotno razdoblje poslije je išlo glatko. Al ja sam bome tatu samo tako "zaposlila" oko djeteta: da se zbliže i da se ja malo odmorim kad tata dođe s posla, da mogu pola sata odmorit u miru.
ti se još uz to izdajaš i svaka ti čast znam koliko to još dodatno iscrpljuje (mene umorilo kratkotrajno izdajanje tijekom upala),ja bih ti savjetovala da se probaš prisilit otići na trčanje bar 10 min, bolje ćeš se osjećat, sebi zadati samo 2-3 minimalna zadačića u vezi čišćenja kuće za taj dan (i trudit se ne prekoračit ih), odmah u krevet ili na kauč pa u ruke knjigu ili buljit u TV čim bebica zaspe, nadam se da ti još dosta spava tijekom dana (2-3 x vjerojatno).

Kad tata dođe s posla (ili ako imaš baku/dedu, nekog drugog) neka fino pojede, presvuče se i djetešce u kolica pa malo van, korisno i tati i malom vilenjaku. A mužiću probaj lijepo objasnit da si preumorna i iscrpljena pa lako eksplodiraš al da ga moliš za razumijevanje i pomoć kako bi se vratili na "staro".
i da, mislim da bi ti bilo fora naći se s drugim mamama, pa nisu valjda baš sve neiskrene, mi smo baš uživale pričajući o dogodovštinama s djecom i naravno oplele bi po muževima :-)

i nisis ti nikakvo čudovište samo umorna i požrtvovana mama koja treba pažnju i pomoć,al već za par mjeseci maleni će ti počet puzat i to će bit veliko olakšanje, bar je meni bilo, onda možeš s mirom nešto i skuhat dok dijete istražuje šareni svijet oko sebe, meni je to bilo prekrasno razdoblje....

s drugim djetetom nije bilo nikakvih upala, sve je prošlo glatko, bila sam odmorna, puna energije malac jakoooo puno spavao po danu i noći, al iza 6 mj nas počeli zezat zubići, al neka Bogu hvala da je sve tako.

Svašta nešto sam nabrojala, al sad jurim na meeting...

Citiraj:

---

Trina prvotno napisa

Evo popodne je. Ma ja sve što pišem, pišem u polušali. Istina je ta da se trebamo prilagođavati situaciji a to nije lako. Kao što je netko napisao, taj osjećaj da su svi ovisni o tebi..to nije lako. Daj ovo, daj ono, skuhaj, operi..kad su mali ovisni su skroz a kad su veliki onda te shebe taj osjećaj di si fulao. Bar ja tako. Odgovornost osjećam isključivo ja, ne znam zašto nisam sposobna na muža nešto prebaciti. Onda kad negjde ode krivo, dođe mi da lupam glavom o zid zašto sam neke stvari napravila baš tako, umjesto onako.

I stvarno te nitko ne pripremi na to. Svi pričaju o pozitivnim stranama, sve je divno, krasno, ljubav frca na sve strane a ostale tehnikalije nitko ne spominje. Ne znam zašto. Meni neće nikad žao biti što sam rodila ali da mi je vratitit vrijeme, sve bi odgodila i posvetila se sebi još neko vrijeme. Jer JA sam sada na zadnjem mjestu. Još me ovaj Linić shebao do jaja s ovim smanjenjem minusa..mislim ono, financije su među važnijim stavkama kad imaš djecu. Umor je nevažan u čitavoj priči.

---

mislim da je bitno da svaka žena osvijesti ovo boldano što je napisala Trina, mi moramo voditi računa o sebi, priuštit si koji sat mira, odmora, kina, druženja što god nam srce želi. Ako mi ne mislimo na sebe, nitko i neće, 100% stojim iza te tvrdnje.

Mene iskusnije, mudre žene to naučile i bome primjenjujem, sretna ja, sretna cijela obitelj, ja u rasulu, u obitelji raspašoj. Iako imam 2 male djece (1,5 i 3,5 god), idem 2-3 tjedno na sport i svako malo naveče nešto (kino, druženje s onim istim kvartovskim mamama s kojima sam ispijala kave na porodiljnom, koncert..) s ili bez muža,al za moj gušt. i baš se dobro osjećam, obožavam svoju djecu, muža, obitelj al bome neću ni bit na zadnjem mjestu ko neki otirač kojeg nitko ne cijeni (koliko bi trebao). Jok! but that's me!

mislim da me imama podršku u svom stavu i od strane moderne psihologije:mrgreen:

još samo ovo i odoh:

Palčice, i ja kad sam zatvorena u stanu bez kontakta s ljudima pretvaram se u ono što ja nisam, blago rečeno u čudovišno gunđalo, zato stalno i skitam...:lol:

Kao što sam već napisala, meni se ne da iskočiti svaki dan iz trenirke i našminkati radi pola sata kave s frendicama i slično, ali zato si svakih 10ak dana priuštim cjelodnevni izlazak iz kuće (čitaj bauljanje po trgovinama, ispijanje kavice, kino i sl.). Ono, čitav dan posvetim samoj sebi, i mogu dalje u radne pobjede. Ok, mogu si to priuštiti jer ne dojim bebu, i ima mi je tko pričuvati, ali ako možeš izdojiti dovoljno mlijeka za barem nekoliko sati odsustva iz kuće...

Citiraj:

---

Lili75 prvotno napisa

mislim da je bitno da svaka žena osvijesti ovo boldano što je napisala Trina, mi moramo voditi računa o sebi, priuštit si koji sat mira, odmora, kina, druženja što god nam srce želi. Ako mi ne mislimo na sebe, nitko i neće, 100% stojim iza te tvrdnje.

---

Ne da stojim 100 % iza te tvrdnje, nego milijun % !
I ako netko misli da će nam djeca jednog dana biti zahvalna zato što smo 24 sata dnevno trale i živjele samo za njih, neka se odmah razuvjeri. Ako djeca odrastaju uz majku koja si je priskrbila takvu ulogu, onda oni to shvaćaju kao nešto što se podrazumijeva. Ako nauče da majka ima pravo na svoje slobodno vrijeme i interese, i oni će promatrati majku kroz tu prizmu.
Neka me sada nitko ne shvati krivo, obožavam svoju djecu, ali pričamo o tamnoj strani roditeljstva, moram se ispucati :mrgreen:

Citiraj:

---

palčica prvotno napisa

Dok sam čekala dijete, prijatelji petogodišnjeg dječaka, dosta zahtjevnog, znali su onako, u šali, dobaciti kako će biti svega kad nam dođe žarko željeni nasljednik. Predbacivanja, nespavanja, plakanja, emotivnih turbulencija, svega. Ja sam nekako mislila da se to samo njima događalo, jer eto, nisu se snašli. Sada, iz perspektive friške roditeljke uviđam da mnogi roditelji s malom bebom, oboje ili pojedinačno, proživljavaju krizu.

Meni se desilo da sam postala netko koga ne prepoznajem. Zatvorila sam se u kuću i odbijam raznorazne ponude, izmišljam razloge da nigdje ne odem. Odbijam trening (a trčanje me inače tako raduje i opušta), odbijam prijatelja fizioterapeuta da me izmasira (a trebalo bi mi), prijateljicu da mi priušti nekakav xy tretman, sve mi je problem, za sve izmišljam ispriku uključujući i pozive kvartovskih mama za šetnju. To što se izdajam svaka dva sata, što bi zakinula dijete za svoje prisustvo, što imam nekoliko kila viška i u ništa ne stanem..... Usto sam postala gunđava, nezadovoljna, manijakalno sve spremam ako dijete spava i ako se ne bavim njime.
Umorna sam u toj količini da me konstantno bole kosti oko očiju i glava, da mi se od nespavanja povraća. I da, postala sam tlačiteljica partnera, gunđava aždaja - nije samnom ni lako ni lijepo.
A opet mi se čini da to nije postporođajna depresija, nego da sam paralelno sa krasnim djetetom rodila i čudovišnu sebe.
Dragi lastane ima li lijeka?

---

Ima nas još :love2:

Kada sam rodila svoje prvo dijete, k`o da sam rodila dijete iz majčinih snova - dojenje bez problema, super spavanje, nije zahtijevala nošenje od 0-24... I opet sam se osjećala kao ti.
Najgori su mi bili usamljenost (pošto sam bila u zabačenom selu gdje je prosjek starosti 75 godina) te gubljenje mene kao osobe. Od osobe koja je uživala u dinamičnom životu, putovanjima, izlascima, čitanju knjiga, radu... pretvorila sam se u dojeću i čisteću mašinu koja ne zna zbrojiti dva i dva - ali doslovno.
Više samu sebe nisam mogla prepoznati.
I istina je da mi žene same od sebe napravimo žrtve koje se ne znaju pobrinuti za sebe. Skačemo i trčimo da udovoljimo svima - da je beba super duper, da je mužu sve oprano, skuhano, da je kuća počišćena... i što nam drugo i preostaje nego na kraju dana se skljokati od umora sažalijevajući same sebe?
A kada trebamo napraviti nešto za sebe - otići na odmor, na izlet, izaći s frendicama, kupiti si nešto.. Ne samo da ćemo same sebi nametnuti osjećaj grižnje savjesti, nego će nam i muževi i okolina prigovarati jer su navikli na dadilju/kuharicu/čistačicu kod kuće koja sada odjednom više nije dostupna, a oni za ručak moraju pojesti kruh sa abc sirom.
Palčice, jako je lako upasti u apatiju, nezadovoljstvo, u ulogu one koja mora sve odrađivati i vječito biti kod kuće... I ja sam sada opet trudna, opet nezaposlena i od jada više tražim što bih mogla učiti/raditi samo da se opet ne uguram u to užasno stanje, a već vidim da se počinjem uljenjivati. Natjeraj se nekako, prihvati svaku ponudu pa makar molila muža da te nogom u zadnjicu izbaci iz kuće :mrgreen:
S vremenom će biti bolje!

ja sam shvatila ako sam naspavana sve mi je bajka.
i da mi je jedino san presudan u svemu.

Ajme, divne ste, koliko odgovora, koliko sličnih osjećanja (drago mi je da ima i različitih)! :-)
Baš vam hvala od :heart:!

Bolje sam danas nakon svega pročitanog (mm i ja smo se šalili da je dobro da smo se sve stigle izjadati na temi i još stignemo), sve je bolje nakon višesatnog razgovora s mm. Rodila sam baš vedro i dobro dijete (evo danas nam je niknuo prvi zubić :zaljubljen: pa valjda neće biti višesatnih noćnih kenjkanja), imam energije za njega i tu zaista nisam pokleknula ni u jednom trenutku (ma i da jesam, nisam niti težim biti savršena majka iz časopisa) jer on traži 100% angažman kad je budan, mm maksimalno pomaže i napokon ima već dva mj. fleksibilnije radno vrijeme. Tu su deda i baka. Nisam imala problem oko brige o djetetu, nije mi ništa teško, nego ga imam sama sa sobom.

Nisam znala da ću roditi i neku drugu sebe, a jesam. Znam da odgovor leži u meni samoj, da se moram odvažiti i otići na neku kavu, prihvatiti sve one besplatne usluge masiranja i lickanja, navući tenisice i otiči trčati, prihvatiti poziv za kvarrtovsku šetnju. Prestati toliko čistiti kuću. Krivo ste me shvatile, ne jedem čak ni dovoljno, preumorna sam i za to, jedem premalo, a nije ni 6 kg viška tako velik problem koji se ne da srediti do ljeta. Jede svaka dva sata pa ipak ne postoji mogućnost višesatnog odlaska od kuće (ne mogu ja izdojiti koliko on može pojesti), dosta smo povezani i voli moju prisutnost (tada mu je i svaki član obitelji dobar), ali eto - tu mi je teško ostaviti ga s ikim. Samo nespavanje i umor, možda i hormonalni disbalans čine svoje i nisam se ni okrenula a upala sam u neki svoj mentalni i emotivni začarani krug. :roll: I da, mislim da ću si priuštiti i seansu kod psihoterapeutice. :raspa:

Uf
Danas mi je dan D. Valjda ga muče zubi, ima ranicu na desnima, i plače, plače, plače. Na prekide odmori, malo zakunja i opet plače a meni tlak raste, raste, raste. Viknula sam na njega. Mislim da su me susjedi mogli čuti. Sad mi je grozno, grozno. grozno. Ima samo 6 mjseci i jedva sam došla do njega. i sad sam vikala na njega. Grozna sam

ne znam ima li tako zen majke koja nije viknula.
znaj da nisi viknula na njega, nisi bijesna na njega, viknula si na osjecaj nemoci i bijesna si na taj osjecaj nemoci.
i kad tako pogledas nisi ni malo grozna, samo si majka. zivo bice.

palčice, drago mi je da si bolje!

i definitivno se počni posvećivati i sebi, makar malim koracima

Citiraj:

---

Optimisticna prvotno napisa

Uf
Danas mi je dan D. Valjda ga muče zubi, ima ranicu na desnima, i plače, plače, plače. Na prekide odmori, malo zakunja i opet plače a meni tlak raste, raste, raste. Viknula sam na njega. Mislim da su me susjedi mogli čuti. Sad mi je grozno, grozno. grozno. Ima samo 6 mjseci i jedva sam došla do njega. i sad sam vikala na njega. Grozna sam

---

:love2: za tebe. Nije lako gledati svoje dijete kako plače e ne možeš mu pomoći. Drži se. Nisi grozna.

Citiraj:

---

laumi prvotno napisa

palčice, drago mi je da si bolje!

i definitivno se počni posvećivati i sebi, makar malim koracima

---

Dobro su neke napisale. Samo si mi možemo pomoći i učiniti nešto za sebe i zbog sebe. Obećajem da ću sutra već nastojati mijenjati stvari. Za početak ću se prijaviti na ljetni polumaraton, pa će me to motivirati da se pokrenem. Možda odem i frizerki. Ili jednostavno prošetam.

Palčice, i ja znam kako ti je. Mi smo dobili blizance, nedonoščad, zahtjevni, nespremni za život, ne znaju jesti, zaspati, povraćaju u mlazu 10 puta dnevno, sve je ispovraćano i poprskano, bijele točkice po svom namještaju, vratima... pomoći niotkuda. Nakon 45 dana u bolnici dolaze doma, ja pokušavam dojiti, nema šanse, preslabi su...Nakon 24 sata smo shvatili da nisam ništa stavila u usta, muž kuha, sljedećih par dana živim na kakau, jer drugo ne stignemo pripremati. Godinu dana nisam odspavala duže od 45 min u komadu, izdajala sam se 7 mjeseci... Muž je nekoliko mjeseci spavao od 8-11 ujutro, u odvojenoj sobi, sa čepićima u ušima. To je bilo njegovih 3 sata, a ostatak vremena je bio na raspolaganju. Nismo razlikovali dan i noć, stalno je bilo nešto za raditi oko djece. U jednom trenu se muž od umora zaletio u zid u hodniku, dok je na rukama uspavljivao jednog od njih.
Ja sam prvih mjesec-dva dok sam spavala imala stalno osjećaj da mi dijete leži na prsima i na trbuhu i da ću ga ozlijediti pokrenem li se. Gnječila sam u polusnu i znoju pokrivače na sebi da se uvjerim da nije dijete na meni, već u svom krevetu.
Čula sam ih kako plaču i kad nisu plakali.
I bila sam nekako preemotivna u svemu tome, ganuta cijelim tim čudom da odjednom imam dvoje djece. Kad bi mi ljudi na cesti znali reći da su krasni, da sam sretna i blagoslovljena, krenule bi mi suze na oči.
Znala sam i urlati na muža ponekad, naravno.
Nisam previše izlazila, jer nisam znala kako se zovem od silnih obaveza. Dobili smo i treće dijete.
Od iscrpljenosti sam se jedne noći naglo probudila, nisam se mogla sjetiti gdje sam i kako mi se zovu djeca.
Nespavanje je strašno.

Na kraju sam potražila pomoć liječnika, dobila ju, riješila problem nadam se. Mislim da sam sad više manje normalna :)

Popričaj s liječnikom, posveti se malo više sebi, kako ti svi i savjetuju, ne izoliraj se i biti će sve u redu, sigurno. Ako ne baš sad, a onda malo kasnije :)

Hvala, znam da sam čitala tvoju izdajanje priču i hrabrila time sebe. I mi smo imali slučaj silovitog udarca jedno o drugo u hodniku od neispavanosti i bunila toliko da sam vrištala od šoka i boli. Sad mi je smiješno, no inače bude situacija gdje ja nerijetko zaspim s izdajalicom u rukama, pada mi iz ruku usred noći, robotski ustajem ponekad svakih pola sata misleći da je vrijeme za izdajanje pa shvatim da mlijeka nema jer ga ne može ni biti, nekad sanjam pa sam uvjerena da sam se već izdojila i nudim praznu bočicu, svašta nešto - haluciniram. Jedna je napisala da čeka samo da prođe noć, koja ionako ne služi za spavanje - tako i meni najčešće bude.

Baš sam rekla mm da treba pročitati ovu temu i još više cijeniti i shvatiti mame (mada sam ja neizmjerno zahvalna mm na svom angažmanu oko djeteta - čak ga bolje i uspava od mene).
Da smo loše mame valjda ne bi visile na ovom forumu nego bi se sada počupanih obrva (to nam je valjda svima postao sinonim vlastitog oduška na temi) sunčale na terasama poznatih skijališta dok nam bebe čuvaju dadilje miljama daleko (znam i takve). 8-)

Citiraj:

---

Optimisticna prvotno napisa

Uf
Danas mi je dan D. Valjda ga muče zubi, ima ranicu na desnima, i plače, plače, plače. Na prekide odmori, malo zakunja i opet plače a meni tlak raste, raste, raste. Viknula sam na njega. Mislim da su me susjedi mogli čuti. Sad mi je grozno, grozno. grozno. Ima samo 6 mjseci i jedva sam došla do njega. i sad sam vikala na njega. Grozna sam

---

Daj mu malo Panadola baby prije spavanja.

Ah, mi mame...
A ovo s ružičastom vjevericom mi je vrh vrhova :lol:

Ja mogu zahvaliti svojoj najboljoj prijateljici koja zivi u Sarajevu i koja je dosla kod nas na ljeto kad je J. vec imala 1,5g i rekla mi: De majke ti pocupaj te obrve i brkove i sredi se malo, izgledas ko da te poplava izbacila i obuci nesto lijepo na sebe a ne da hodas tako ofucana : D i tad sam primjetila da sam se skroz zapustila, da sam samu sebe shvatila kao hodajucu cicu i pocela sam se vracati u stvarnost.

Palcice, di ces odma na polumaraton. Trci svakako za svoj gust, ako te to opusta, i posveti vrijeme sebi. Al ja si ne bi nabijala u takvoj situaciji jos potencijalno stresnih ciljeva, ja bi usporila malo.

Citiraj:

---

mitovski prvotno napisa

Ja mogu zahvaliti svojoj najboljoj prijateljici koja zivi u Sarajevu i koja je dosla kod nas na ljeto kad je J. vec imala 1,5g i rekla mi: De majke ti pocupaj te obrve i brkove i sredi se malo, izgledas ko da te poplava izbacila i obuci nesto lijepo na sebe a ne da hodas tako ofucana : D i tad sam primjetila da sam se skroz zapustila, da sam samu sebe shvatila kao hodajucu cicu i pocela sam se vracati u stvarnost.

---

joj kako mi je ovo poznato. Tek sam se neki dan pogledala u ogledalo kako treba. Kakvo otrežnjenje.

Mislim da smo takva ili slična stanja prošle sve nakon prvog djeteta; svojevrstan šok! Jer dok sanjaš o tome da postaneš majka nitko ti ne otvori oči i ne kaže ti koliko je roditeljstvo uistinu kompleksno i teško; nije beba s reklame za pelene koju stave u 19 h spavati, pokriju je dekicom i zatvore do jutra u njenu sobu dok se ona nasmješena sama uspavljuje i guguće zadovoljno.. To je ono, što nas nitko uistinu ne pripremi za takav životni izazov, a život je sam po sebi težak.
Ja nakon prvog djeteta nisam znala doslovce gdje sam, činilo mi se da sam u životnom zatvoru, sve se izokrenulo naopačke i bilo je daleko od očekivane idile. Trebalo mi je jako dugo, sigurno prve 2-3 godine da sve sagledam iz pravog kuta i postavim stvari na svoje mjesto. S drugim i trećim djetetom nisam imala takvih problema, bila sam pripremljena, znala sam što me čeka, organizirala sam se i imala sam puno više utakmica u nogama.

sad sam se sjetila jedne situacije kad me susjeda pitala znam li možda tko to noću zlostavlja bebu, ona bi ga prijavila socijalnoj službi, ali kakti ne zna tko je

naravno, radilo se o mojoj bebi koja se svaku noć budila i vrištala iz nepoznatog razloga (takav karakter, radi to i sada često s 3,5 g., samo malo kraće vrišti, dok ne uspijem od nje izvući što je bilo)

samo sam se nasmijala i rekla da nemam pojma i dodala da bi se, kad rodi, mogla jako iznenaditi jer bebe znaju biti ćudljive. bila je pred porod tada...u međuvremenu smo odselili pa ne znam je li i ona zlostavljala svoju bebu noću :mrgreen:

Mi stalno cekamo da netko pozove socijalnu sluzbu jer ona stalno zbog necega urlice i place i danas. Cudi me da nam je nisu poslali, pogotovo jer su tanki zidovi i cuje se i kasalj a kako se tek cuje urlanje.

Citiraj:

---

sss prvotno napisa

Ah, mi mame...
A ovo s ružičastom vjevericom mi je vrh vrhova :lol:

---

A čeka ovca i treće. Bit će i ružičastih veprova čini mi se. :lol:

Citiraj:

---

leonisa prvotno napisa

ja sam shvatila ako sam naspavana sve mi je bajka.
i da mi je jedino san presudan u svemu.

---

Ooo, daaaa! ;)

SSS kako mi je tvoj post opisao naše rano roditeljstvo. Plakanje od neispavanosti, bunilo i halucinacije, ne znati gdje je dijete, nuditi praznu bočicu, MM koji spava na kauču po 3 sata ... ajme. Bit će da je svim twin mamama slično. A btw moji su se rodili ogromni, za razliku od tvojih, pa svejedno bilo je nehumano.

Neki dan sam pričala MM-u kako sam tu na forumu pročitala više postova o tome kako majke ne vole prvu godinu djeteta, već da bi najradije fast-forward nakon 1. rođendana. Tada sam mislila da su nemajke. Sad potpisujem 100%. Lakše mi je od kad su veći.
Također se slažem sa Leonisom - sve ovisi o količini sna, kad sam naspavana nije ništa problem i moja uobičajena šihta od 7 ujutro do 1 ujutro drugi dan nije teška. Ali ako mi (kao noćas) uskrate tih 6 sati sna i mira - ludim.
Apropo socijalne - sinoć (točnije rečeno jutros od 2 do 4 ujutro) moj je dvojac urlao, baš urlao. MM i ja se gledamo u susjednoj sobi (nakon što smo izvadili sve tehnike iz rukava, sve isprobali, uzalud) i pitamo se koliko još strpljenja imaju susjedi u stanu iznad nas i kad će nam socijalna pokucat na vrata. U 4 sam izvela zadnji očajnički potez - nahranila ih. U 4:10 smo hrkali.

skidam kapu svim twin mamama :naklon:
između mojih dvoje mlađih je 17 mjeseci razlike i bilo je teško
ali ne mogu si zamisliti kako je to kad u isto vrijeme imaš dvije bebe jednake dobi

ipak, meni je 1. godina uvijek bila najdraža (ali ja sam i preko dana spavala s bebom pa je bilo lakše)

Meni je isto ova prva godina bila divna :) dobro, bilo je i svega ostalog, i neispavanosti, i svadja s md-om, i nervoze... al sve u svemu, bas mi je bilo predivno :)

Meni je 1. godina od prvog trajala kao tri godine. Istina, on je spavao 20 sati dvenvno...ali ja se totalno nisam snašla u toj majčinskoj ulozi. Dojenje koma. Mislim da me je dojenje najviše koštalo. Svako drugo dijete sve lakše i lakše. Sad mi je malo krivo što ih je previše, pa više radim nego što uživam u njima...
Ja ipak mislim da je s prvim djetetom najteže...život ti se užasno promjeni (ne nabolje:-)), ne znaš kaj radiš i još ako se dojenje zakomplicira...grozno. Ja sam jedva čekala izać van i istrkeljat se s frendicama...jer sam takva - ekstrovertirana. I bilo mi je lakše. Sa drugim djetetom sam se već uživila u majčinsku ulogu, a i spavao je ijelu noć. On je prošao neprimjetno...
Zapravo, mm i ja znamo reći kako nam je bilo teže s jednim djetetom, nego s troje. Ta neka psihoza nas je držala tu prvu godinu....gubitak slobode (nismo nikad nešto izlazili - nego ono...gledaš telku kad hoćeš, ideš kud hoćeš i kad hoćeš). Nismo spavali kak treba, svađali smo se ko psi...bili netolerantni jedan prema drugom...Kasnije se to smirilo... Sad smo ok...a imamo treću bebu...dođe to na svoje..

Na više mjesta sam napisala, meni je prva godina užasno iscrpljujuća.
To nisam ja.
Dijete je bilo super i dobro spavalo i sve ok, ali ponavljam to nisam ja.
Ne volim gugutanje, ne volim nedorečenost, ne volim taj raspored - sranje, jelo, spavanje, gugutanje, sranje, jelo, spavanje, gugutanje, sranje, jelo spavanje, gugutanje,....

Kad je dijete progovorilo i prohodalo, ja sam se preporodila. Takvih od 18 mjeseci na dalje bih mogla imati 10.
To je nešto predivno.

Nisam ja umirala prvih godinu dana, bilo mi je lijepo, preživjela sam, sve ok, ali mi je od 18 mjeseci na dalje jednostavno bilo puno ljepše.
Još kad je s 2 godine prestao spavati poslijepodne i maknuli smo pelene, to je bio narodni preporod. Čista uživancija.
Za sebe bih uvijek odabrala da je tata doma prvih godinu dana, a ja od godinu dana do puberteta.:mrgreen: