Nisam shvatila zašto misliš da nisam u pravu. Ali nije ni bitno...ionako rekoh da je to moje mišljenje. Tvoje je očito drugačije, i to je to.
Printable View
Nisam shvatila zašto misliš da nisam u pravu. Ali nije ni bitno...ionako rekoh da je to moje mišljenje. Tvoje je očito drugačije, i to je to.
Ajme, ovo nije nikakav popis rečenica "tješenja", već popis podhebavanja i bezobraštine..kome uopće padnu takvi komentari na pamet,
trebalo bi ga otpiliti brzinom svjetlosti...
pa to, da drugačije gledaš svoju djecu jer si teško došla do njih, a ja kažem da se ne slažem s time da je moguće drugačije gledati djecu i ne znam kako ti to znaš.
odnosno, kako znaš da ja isto tako ne gledam svoju djecu?
nisu to nikakve posebne kategorije.. možda ono prije poroda, ali kada dođu djeca -ne. djeca su djeca, posvojena, zalomljenići kako ih je netko nazvao kakvi su i moji i ona iz MPO.
odgovarala sam phiphy, dijana mi se ubacila :)
AdioMare :* Thanks!
Moj potpis je sav moj ponos, sve ono za što sam ikad molila, čemu sam se nadala. Dobila sam ga zavhaljujući MPO. Nisam suzdržana u razgovoru s parovima za koje sumnjam da imaju problema sa začećem, kažem im da sam svoju djecu dobila zahvaljujući medicini, da je naš put bio bolan, ali kratak, da smo uspjeli u maloj lokalnoj klinici, besplatno (na teret HZZO-a) i da ima šanse za sve parove koji žele. Kažem ljudima da ne mora i njima biti lako i brzo kao što je nama bilo, da dijagnoza ima mnogo, da je i sreća bitan faktor. Često padnem na guzicu od odgovora.
Recimo, jedan bliži poznanik (čudne li definicije) koji je mene uzduž i poprijeko ispitivao o našem MPO putu je tek prije par mjeseci priznao da su on i NJŽ bili na 7 postupaka, sve neuspješno, da su odustali. Priznao mi je da smo jednom bili u postupku istovremeno, ali nama je tada uspjelo njima nije. Priznao mi je da mu je bilo teško. Sramila sam se svih svojih izljeva sreće oko moje trudnoće :(
Ma često se sramim kad pričam s parovima koji se još bore, jer se bojim da će ispasti kako im trljam u nos svoju sreću, a oni svoju još nisu pronašli.
Sjećam se i jedne forumašice kojoj je postupak uspjeo kad sam ja imala biokemijsku, a NJM je radio vrata do mene - kako su bili sretni, a ja tužna. I on se ustručavao radovati predamnom.
Bit cijelog posta je da parovi koji žele roditeljstvo, a ne ostvaruju ga, imaju veliku tugu u srcu, naši točni ili krivi komentari mogu tek mrvicu olakšati ili otežati bol, ovisno o tome kako taj dan sugovorniku padne grah. Nitko im ne može u potpunosti olakšati bol, to može samo jedan plus na testu, jedna srčana akcija na ekranu UZV-a, svaki slijedeći pregled. Nema druge istinske sreće osim toga, što god drugi učinili ili rekli.
A roditeljstvo nakon MPO-a je topic kojeg sam oduvijek htjela otvoriti, a nisam se usudila, baš da nas nebih dodatno stigmatizirala.
Nije isto, nažalost. Evo, ja mama nakon MPO-a, em sam lagano paranoična (bila sam i više, sad uoči drugog ročkasa malo sam olabavila), permisivna, popustljiva, mazim, tetošim, ugađam, zovem dijete svakakvim sladunjavim nadimcima, divim se svakom osmjehu, suze mi dođu na oči kad samo pomislim da bi nešto moglo biti s djecom, kad se sjetim života prije njih, kad pogledam svoj ispucan trbuh, kad otvorim svoje stare postove.
Vjerojatno je tako i sa većinom majki, MPO ili neMPO, ali eto - iz mojih cipela ja sam MPO mama i bit ću to dok me ima. Ponosno nosim svoju titulu i grlim sve sadašnje i buduće MPO mame.
Citiraj:
Dijana prvotno napisa
Joj Dijana, kladim se da je svaki par koji je dugo bez djece čuo ono "samo se opustite".
Kao što je svatko tko je posvojio djecu čuo "divim vam se"
Ja sam rodila prerano, u 32. tjednu, pa sam surfajući o nedonoščadi naišla na nebulozne komentare koje ljudi govore ženama koje ranije rode, i barem pet sam ih i ja čula! (najveći biser: ma super, blago ti se, nisi morala biti trudna 40 tjedana! :mrgreen: )
A šta se svašta čuje :lool: čuje se, čuje.
Osim onih standardnih "opustite se" i "što čekate", zasmetalo bi me čuti
- ti misliš samo na posao/karijeru/novac/sebe - nije ti to važno, trebaš imati djecu
- blago tebi, ti bar spavaš noću/imaš mira/radiš što hoćeš ....
- nemoj još, jednom kad imaš djecu sve ostalo propadne
- budi pametnije od nas koji imamo djecu
i bla bla, truć truć...
Propuh među ušima bio mi je najbolji lijek u te dane
Sad ću ja malo 'odat po jajima' jer mi je neobično drago vidjeti drage forumašice koje nisu u mpo priči da se uopće zanimaju za ovu problematiku, i vidim da neke iskreno interesira kako pristupiti, pa ću reći ovako, iz moje perspektive, i nadati se da me se neće krivo shvatiti:
ne mislim nikako da ću biti bolja mama svome djetetu samo zato što je mpo beba, ali od početka trudnoće drukčije pristupam svojem stanju, puno više straha imam nego neke moje prijateljice koje nisu trudne iz postupka, prije svakog uzv imam neke neobjašnjive tegobe i užasno sam oprezna.
Čak i posao gledam drugim očima, ono bez uvrede curama koje rade do visokog stupnja trudnoće, nije mi dolazilo u obzir raditi preko tri mjeseca, bojim se, stresno mi je i ničime ne želim ugroziti svoju trudnoću iako realno gledajući nemam stresan posao i ne bi bila baš zapravo ugrožena. (Da pojasnim, da ne bi bilo krivo shvaćeno, morala sam na bolovanje jer sam povraćala prvih 17tt i do 20 puta dnevno, ali i da nisam ne garantiram da bih drukčije postupila.)
Što se tiče mpo puta, i sama sam par postova gore napisala da sam bila dosta 'mušičava', dakle, malo su me smetale neke stvari, pa me malo nisu smetale i tako u krug, a svi smo različiti, i ovako ugrubo bi mogla podijeliti dvije skupine, oni koji će pričati o tome, i oni koji neće, i ako su namjere sugovornika iskrene sigurna sam da će priča naći svoj put(za ove koji žele pričati), pa čak i bez obzira na neke nezgodne izjave.
Ne znam, meni su sve do jedno od navedenih pitanja/komentara bezobrazna i u rangu podhebavanja.
Izlišno je i pisati da se nikoga ne tiče zašto i zbog čega netko nema (još) djece.
Ja sam dugo čekala na drugo dijete (pet godina) i ne sjećam se nekih neugodnih komentara, valjda me mimoišlo.
Al da mi netko kaže "Samo se opustite", osjećala bi se ko da mi je ušao u bračni krevet, bljak! Pa bi onda i ja dotične
možda pitala nešto nepristojno " A koliko puta tjedno se vi seksate?" Meni je to isto.
Na pitanje tipa "A kako to da još nemate djece?" može se odgovoriti nešto tipa "A zašto vas to zanima"?
Najgore što se ljudi koje tako pitaju zašto nemaju još djece uglavnom zbune, i počnu nešto pravdati, objašnjavati da bi kao bili pristojni, a
postavljeno im totalno nepristojno pitanje i nisu uopće dužni na nepristojnost odgovarati pristojnošću.
ja ću po pitanju nekih komentara od IVF-uša potpisati Charlie, a od ostalih vertex i AdioMare - neki su komentari baš neumjesni. i nevezano za ovaj topic, masu sam puta naletila na komentare koji su me beskrajno živcirali jer insinuiraju da parovi koji su prošli MPO svoju djecu više vole, cijene ili ne znam što... bullshit! začeli je mi na zadnjem sjedištu auta ili u Petrijevoj zdjelici, nema te šanse da bi mi osjećaji i odnos prema djetetu bili drugačiji! ona je naš centar svijeta, apsolutni prioritet i izvor bezuvjetne ljubavi. i tako je i svakom drugom normalnom roditelju, dobio on dijete spontanim začećem, MPO-om ili posvojenjem. druga je stvar što su ljudi različiti, a time se i "stilovi" roditeljstva razlikuju.
AM, ipak mislim da si sa Zdenkinim primjerom fulala poantu - ako se ne varam, njezin se odgovor odnosi na većini posvojitelja glupe komentare o njihovoj plemenitosti i humanosti jer su učinili tako dobro djelo i pobrinuli se za VLASTITU DJECU. a oni to, kao RODITELJI, apsolutno ne doživljavaju tako - nikome ne bi palo na pamet takvo nešto reći nečijem biološkom roditelju. i o tome baš i govorim - roditeljska je ljubav nenadmašiva i potpuno neovisna o načinu ostvarenja roditeljstva.
a što se tiče hodanja po jajima s neplodnima - mislim da to uopće nije potrebno. ne vidim ništa loše u tome da se nekoga pita ima li problem i treba li možda pomoć (pod time ne mislim na famozno "što čekate" pitanje). problem je u tome što si masa ljudi uzima za pravo dijeliti stvarno kretenoidne savjete, a da su pritom potpuno, ali potpuno neinformirani. i ja sam se naslušala svega... čak sam dobila savjet da se sad nakon poroda opustim pa će sigurno drugo doći "prirodno". i ne bi taj savjet uopće bio problematičan da mi ga nije udijelila osoba koja zna da nemam jajovode :lool:
što ćeš...sve je to za ljude :)
ta potreba za hodanjem po jajima zapravo je posljedica cjelokupne situacije u našem okruženju po pitanju MPO - naravno da je ljude bad išta pitati kad je neplodnima bad da itko sazna za njihovu dijagnozu nakon onog skoro pa witch hunta koji nas je maltene okarakterizirao kao beskrupulozne promiskuitetne ubojice vlastite djece. pa ti pričaj! koliko samo parova ima kojima niti najbliža obitelj ne zna kroz što prolaze. meni je sve to skupa strašno tužno i toplo se nadam da će ipak ići na bolje...
ajme, dok ja napišem evo već masu odgovora :)
mislim da nisam fulala, znam vrlo dobro zašto je to zdenka rekla. jedino je moja poanta očito nejasna, a to je da nema razlike.Citiraj:
AM, ipak mislim da si sa Zdenkinim primjerom fulala poantu - ako se ne varam, njezin se odgovor odnosi na većini posvojitelja glupe komentare o njihovoj plemenitosti i humanosti jer su učinili tako dobro djelo i pobrinuli se za VLASTITU DJECU. a oni to, kao RODITELJI, apsolutno ne doživljavaju tako - nikome ne bi palo na pamet takvo nešto reći nečijem biološkom roditelju. i o tome baš i govorim - roditeljska je ljubav nenadmašiva i potpuno neovisna o načinu ostvarenja roditeljstva
pa ću ponoviti još jednom da nema potrebe s bilo čije strane isticati da je neko roditeljstvo posebnije (ili plemenitije) od onog drugog jer to i jest ono što želimo iskorjeniti...
pa ga se zato nema razloga niti gledati drugim očima. na to gledanje drugim očima sam se "zakačila" i mislim da mi to nije bilo pametno jer bih se sad mogla zapetljati.
ostvarenje roditeljstva je sebična želja jednog para da ima jednako posebno i obično dijete kao što su, objektivno, sva druga djeca. njima su, naravno, sve na svijetu.
a ovu brigu što spominje šumskovoće, strah, grč u želucu, suze u očima na pomisao da bi bilo što u njihovom slučaju moglo poći krivo - to imaju svi roditelji, ama svi, vjerujte mi.
ali istina je da neki od nas odvale težak kamen, to jest :heart:
Moram napisati svoje iskustvo.
Sada, zadnju trudnocu ja i prijateljica smo bile istovremeno trudne, razlika 2 mj.
Ona je svoju drugu trudnocu cekala 6 godina i uspjeli su uz pomoc MPO.
Jednom sam joj rekla kako sam sretna kad mi se beba mice u trbuhu, a ona je odgovorila da je i ona, ali jos vise nego ja jer su ipak dugo cekali i vise se potrudili za tu bebu. Uzasno sam se osjecala, zar je moja sreca manje vrijedna? Moja ljubav prema bebi manja jer smo ju, eto, relativno brzo zaceli?
Nisam joj zamjerila, pokusala sam razumjeti ali, nisam se dobro osjecala nakon njenog komentara.
Ako i pretpostavimo da je istina da se bebe na koje se dugo ceka i za koje se projde trnovit put da se dobiju vole drugacije ( da ne napisem vise), a sto onda ako ta ista mama zatrudni spontano sa drugim djetetom i to odmah nakon sto pozeli imati drugo dijete? Zar je onda ljubav prema drugom djetetu iste majke drugacija jer je do trudnoce doslo brzo i spontano?
Uze mi riječi iz usta...iz istog razloga neću elaborirati dalje jer se 'drugačije gledanje' automatski prevede u posebnije/više voljeno/cijenjenije, a uopće se ne radi o tome...Citiraj:
AdioMare prvotno napisa
AM, eto baš to i ja govorim. samo mi je dio o Zdenkinom odgovoru malo neobično sjeo - kao da je falio dio objašnjenja... ali to je to! razlike nema. ima samo ovakvih i onakvih ljudi.
ma, mimi, to ti je ono što smo sad pričale - neki ljudi tako zabriju i bok. mislim da ne promisle dovoljno prije nego što komentiraju takvo što. nemoj se osjećati loše zbog prijateljičina komentara, ali nemoj ni hodati po jajima i prešutjeti to - slobodno joj reci da ne misliš tako i da te komentar povrijedio. stvarno mislim da netko tko takvo što kaže bliskoj osobi nije nimalo promislio... (al mi svejedno ide na jetra)Citiraj:
mimi 25 prvotno napisa
Pa ja mislim da ovdje nitko ne smatra da MPO roditelji (ili bilo koji koji su dugo čekali djecu) vole više, nego da su paranoičniji jer su imali više vremena za gomilanje strahova i razradu crnih scenarija...
Arđo, ja sam bome dosta puta naišla na komentare koji upravo to insinuiraju - vole, cijene više, više se brinu i sl.
ovo zadnje da se više brinu to možda i stoji ali ne nužno zbog MPO-a nego i zbog godina jer mislim da nisu isti strahovi kad rodiš u ranim 20 i kasnije u 30-ima ili 40-ima, ja više nisam ista osoba kakva sam bila recimo u ranim 20-tima, što nije nužno dobro
ne stignem sve čitati, samo da napišem da sam znala nekoliko puta pisati da mpo roditelji ne vole više svoju djecu od ostalih, jer znala je biti takva atmosfera ovdje, mislim, meni je to krajnje uvredljivo, svaki roditelj voli svoje dijete, bez obzira da li ga dobio odmah ili nakon dugo čekanja
hm, to je ot?
da li se više brinemo, ma ne bi rekla, samo smo svi rel stariji roditelji zbog dugog čekanja pa smo tu možda zbog godina oprezniji, ne znam
Mimi25, imam ti ja odgovor na tvoje pitanje iz prve ruke, barem u mom slucaju.
Prvo dijete dugo cekano i dobijeno nakon xy mpo postupaka i dva spontana (vidi potpis).
s drugim djetetom zatrudnila u kucnoj radinosti totalno neocekivano, kad je stariji imao samo 9 mjeseci.
I ima razlike!
U trudnoci s prvim sam se bojala doslovno pomaknuti da se nesto ne desi. Bila sam pravi "psihicki invalid", paralizirana od straha.
U trudnoci s mladjom sam se ponasala skoro ko da nisam trudna, koliko god mi je to fizicko stanje dopustalo. Dizala sam starijeg od 12kg do zadnjeg dana i radila sve i svasta. Nisam slusala cak ni doktora kad mi je govorio da malo usporim. (Doduse, nisam imala izbora jer sam skoro cijele dane bila sama s jednogodisnjakom.)
Kad sam sada rodila curu, paranoje nakon rodjenja oko zdravlja bebe su isto puno manje nego kod starijeg.
E sada, koliko je ta razlika u mom odnosu prema vlastitim trudnocama i bebama zbog toga sto bih s drugom bebom ionako bila opustenija, a koliko u cinjenici da je prvi toliko dugo cekan, a druga dosla bez problema, nisam sigurna.
Ali cinjenica je da sam nad prvim puno vise strepila!
A volim ih oboje jednako!
malo sam se nespretno izrazila - nisam mislila da su više zabrinuti nego da pružaju bolju brigu djetetu. na takve sam izjave znala naletiti...
Potpuno je shvatljivo da netko tko godinama pokušava začeti dijete
a još k tome prolazi trnovit MPO put prepun strepnji, iščekivanja,
emocija je više paranoičan zbog ishoda cijele priče.
I ne mislim pri tom da parovi koji pokušavaju začeti uz liječničku pomoć, svoju djecu vole više od parova koji su bez problema začeli
prirodnim putem. To je još jedna predrasuda.
Ako je čovjek normalan, nije psihopat, sasvim je normalno i prirodno da bezuvjetno voli svoje dijete, ma kako god do njega 'došao'.
Povjeravanje nekome, hm...Naivno sam očekivala više.
Ne stidim se svog problema ali i ne zabadam nos u tuđe.
Jedino ako se taj netko meni povjeri, tada biram riječi i tješim s velikim oprezom.
Nedostatak empatije prema MPO problemu je prije svega neinformiranost i s time se, vjerujem
parovi susreću i u drugim zemljama. U lijepoj našoj ,na žalost, vatru potpiruju primitivizam i interesne skupine.
Ja sam šutila, nisam niti starcima rekla da sam trudna do 5.-tog mjeseca trudnoće, ali zato sam po forumu haračila :mrgreen:. Pitam me jedna frendica, nakon svega (rođenja djeteta) da kako sam ja, komunikativni tip, toliko šutila, a ja kažem pa zar me ne znaš, udavila sve i sva.
Što je ispravno, a i općenito, kao kod svakih teških stvari:
- izrazit neko općenito razumijevanje, i pustit da te u tom komunikacijskom plesu vodi potrebita osoba (to uključuje sve, prijatelje, poznanike, obitelj, doktore itd.). Savjet prerano dan nije savjet, kad budu spremni pitat će i tražit već (mislim na doktore), ako nisu spremni, neće ih niti nešto općenito tipa trebali bi na obradu požurit, ako su u "opuštanje"/"denial"/"ne da mi se" modu, ako nisu, onda će već pitati;
- manje je više.
I možda je isto tako velik broj tih koji ne pričaju i šute, brijač po nekom forumu, i srca si šalje i vibracije i savjete :angel:.
Ovisi koga pitaš i kojim načinom.Citiraj:
Mima prvotno napisa
Kao i u najvećem broju iznesenih slučajeva ovdje, javljam se sa primjerom koji će dovesti u pitanje gore rečeno.
Ja sam dugo čekala i nisam započinjala razgovor sa jednom rođakinjom, a ispalo je da ju je baš nešto u stilu
"a kaj vi čekate?" otvorilo i da smo iskreno i otvoreno počele razgovarati.
Imala sam filing da bi ona htjela razgovarati, a nikako da krene i uvijek smo u nekakvoj žurbi.
U jednom trenutku mi je postalo neiskreno šutiti o nečem očitom, a kad sam odlučila krenuti,
činilo mi se je bezbolnije krenuti sa "pretpostavkom" da oni svojevoljno čekaju.
Zapravo, sad kad pogledam, dosta često o tome razgovaram s ljudima oko sebe.
Možda je meni lakše o tome pričati jer sam na neki način "s obje strane".
Znam da nije isto, ali je također bolna sekundarna nepolodnost, s kojom se dosta ljudi susreće,
a meni je baš nekako lagano skliznuti u razgovor o tome pa se može reći da "svi ljudi koje poznajem" znaju
moje želje, mogućnosti i nemogućnosti, a i ja njihove.
Ne radi znatiželje, nego kad s nekim podijeliš takve stvari to postaje jedan put zbližavanja, a valjda i svojevrsna psihoterapija.
Najbitnije je u cijeloj priči upotrijebiti svoju intuiciju, osluškivati drugog i pustiti da nas vodi naša ljudskost
a ne naša znatiželja.
ja uopće nisam znala da riječ "umjetna" oplodnja nije "ispravna", doduše ima smisla. ali ove priče tko više voli svoje dijete i zašto su totalna besmislica. i zbog takvih stvari između ostalog je MPO i stigmatiziran. kako možeš mjeriti svoju ljubav? i svoju brigu i brižnost? zašto je to što netko spava sa djetetom više brižno od nekoga tko dijete stavi u drugu sobu? to je vrlo umišljeno za reći..
a što se tiče (moje) neinformiranosti, ja recimo zamjeram nekim kolegicama koje su u postupcima, i očekuju da ih se ništa ne pita, i moraš paziti što reći da se ne uvrijede, i kad ih se nešto pita kolutaju ono "kako si glupa da to ne znaš", ali zato očekuju da ih 2-3 puta godišnje zamjeniš na poslu po mjesec ili više, ovisno o ishodu.
ja znam da je to osobna drama koja nije laka, i grozno mi je kad se vrate raditi jer to znači da nije uspjelo, ali u toj varijanti barem bi ta osoba trebala malo pregristi i onda podijeliti nešto sa svojom okolinom i ne uvrijediti se kad slučajno pitaš nešto glupo. da sama informiraš okolinu, ljudi ne bi bili bešćutni.
a da ne bi bilo drvlje i kamenje, ja bih najradije da svi koji žele i dobiju djecu, na bilo koji način koji im je moguć ili prihvatljiv.
a komentar vezano za posao je nakon što se nekoliko godina ponavlja isti scenarij, a ja sam nekoliko godina radila čak i dupli posao. i znam da to nije namjerno, i da bi svi ti ljudi najradije da ne moraju prolaziti kroz sve to,i da mogu, ja bih i 2 godine mijenjala nekoga kad bi to pomoglo, ali onda bi bilo pristojno da se podijele i osjećaji oko toga, ili barem najavi, a ne ko budala da nagađaš svaki put kad netko ode na bolovanje zašto i zbog čega i koliko će trajati..
Htjela bih ovo vratiti na konstruktivne tračnice pa ću iznijeti jedan djelotvoran odgovor ako se namjerite na "gnjavatora umornih MPO-ovaca":
Jedan frend koji zna da nemožemo imati dijete x godina se uporno zezao s nama
da ćemo slijedeće ljeto ili slijedeće zime ovo ili ono sa " vrištavim smotuljkom" itd.
Znam da je imao dobru namjeru da nas hrabri svojim optimizmom, ali nema je taj njegov optimizam
puno i previše predstavljao opterećenje.
Ništa nismo planirali u vezi njega, nego smo neko vrijeme trpili i mirno mu odgovrarali da baš nismo toliko
optimislitčni, dok pri jednom sustretu s njim nismo MM i ja, u isto vrijeme došli na odličnu ideju i izjavili mu
da smo mi odlučili da više ne želimo pokušavati i da odustajemo od bebe.
Bilo je djelotvorno
Ovo je jako lijepo rečeno, ko postupi tako sigurno neće pogriješiti.Citiraj:
Najbitnije je u cijeloj priči upotrijebiti svoju intuiciju, osluškivati drugog i pustiti da nas vodi naša ljudskost
a ne naša znatiželja.
Littletunafish, ne vidim zasto bi ljudi morali reci zasto idu na bolovanje svojim kolegama (s bilo kojom dijagnozom)...to se tice njih, zdravstenog sustava i nadredjenog koji onda raspodijeli posao.
Isto tako, ako inace niste bliske, zasto mislis da bi bilo pristojno i lijepo da podijeli osjecaje s tobom?! Ne razumijem, stvarno.
Postoji tu i druga strana medalje, a ta je da majke male djece vrlo cesto izostaju zbog bolesti djece i isto ih netko mijenja - mozda bas kolege koji se bore s neplodnoscu. To se isto ponavlja, i sto sad. Stariji kolege ce mozda imati neke kronicne zdravstvene probleme, sad ono nabadam. Neces valjda ocekivati da i oni to dijele s tobom.
Raspodjela posla je u nadleznosti rukovoditelja. Ako nekoga ne mozes pokriti dok ga nema, isto se treba obratiti onome tko je posao raspodijelio (racunam da taj zna koga koliko nece biti).
tuna, kak to misliš "zbog takvih stvari između ostalog je MPO i stigmatiziran"? ako tvrdiš da su neplodni stigmatizirani jer neki od njih ponekad protrkeljaju neku glupost tipa da su brižniji prema svojoj djeci jer su teško došli do trudnoće, to ti je onak...isto toliko protrkeljana glupost. to sasvim sigurno nije razlog stigmatizacije MPO i neplodnosti.
a za ove kolegice s posla bi trebala imati više razumijevanja po pitanju šutnje - nekima je jednostavno preteško o tome govoriti. zašto bi trebale nešto "pregristi" i dovoditi se u situacije u kojima će pred ne toliko bliskim ljudima npr. početi nekontrolirano plakati i užasno se osjećati? ionako znate o čemu se radi i očito im nije do razgovora o tome kad ne produbljuju temu. ali apsolutno se slažem da se ne bi trebalo vrijeđati kad netko pita nešto "glupo", kako kažeš, pod uvjetom da je pitanje dobronamjerno. no informiranje drugih često je problem upravo zbog te stigmatizacije koju si spomenula - masa ljudi se boji osuda okoline, gubitka posla i još koječega, što uopće nije čudno s obzirom na to kakva je atmosfera po pitanju MPO vladala i još uvijek vlada u Hr.
pa baš zbog toga, što i u dobrim firmama se raspodjela posla zbog nečijeg bolovanja sama po sebi podrazumjeva na najbliže kolege, i rukovoditelji često taj dio stavljaju pod tepih da ne bi morali razmišljati je li netko time preopterećen. smatram da bi se trebalo imati dobre kolegijalne odnose - nekad ću ja mijenjati tebe, nekad ti mene, zašto o tome ne bi pričali. zašto je ok da svi znaju kad netko ide na bolovanje zbog djeteta (koje najčešće i ne možeš predvidjeti kad će biti), ali nije ok zbog MPO?Citiraj:
Charlie prvotno napisa
i baš što je frka rekla, ja trebam imati razumijevanja za njih i njihovu šutnju, ali obrnuto nema isti tretman. zar je teško reći: "hvala ti što si me mijenjala?" (bez obzira što to nisu one meni nametnule, nego rukovoditelj)
za ovo što sam napisala oko stigmatizacije - netko tko želi da ga se shvati i razumije nema baš slobodu "protrkeljati neku glupost".
i opet, mislim da samo netko tko ne voli djecu ne može tolerirati nekome MPO. ali da se ne može o tome voditi nikakav razgovor, to ne kužim.
Pa ne treba nitko znati niti da ideš na bolovanje radi djeteta. To je tvoja stvar, hoćeš li to podijeliti sa kolegama ili nećeš.
A zašto bi se vodio bilo kakav razgovor ako pojedinac tako odluči, pa to je njegovo pravo, isto kao i bolovanje, i ruku na srce, koliko često je ta osoba na bolovanju ako u stimulirani postupak može svakih šest mjeseci, a i liste čekanja po našim bolnicama su malo podulje, svaka čast ako idu privatno, ali ne bih rekla da je to baš više od dva puta na godinu.Citiraj:
littletunafish prvotno napisa
Pa neki ljudi ne vole dijeliti intimu, eto zasto. "Hvala ti sto me mijenjas" je jedna stvar (i slazem se da je korektno reci hvala, bez obzira tko koga i zasto mijenja), a pricanje o osjecajima i bolestima je drugo.
I ne, nije isto prehlada djeteta i odlazak na MPO. Neke bolesti su takve da ljudi o njima ne vole pricati, a zasto bi i morali (nije samo MPO takav, recimo o psihickim bolestima, nekim drugim "osjetljivim" bolestim koliko znam ljudi isto ne vole pricati, sto iz nelagode, sto od straha, ma iz sto razloga. I stvarno mislim da se nemaju zasto izlagati kolegama koji, da prostis, zabadaju nos).
Ako s nekim radis 8 h dnevno mozete biti dobri kolege a da ne morate bas dijeliti intimu. Posao je posao, radno okruzenje je jedno, a privatni zivot drugo.
Meni se cini da te boli sto ti se kolegica ne povjerava, pokusavam objasniti da nema potrebe da to osobno shvacas.
a zašto bi ti ili bilo tko drugi imao "slobodu protrkeljati neku glupost", a MPO par ne? ne razumijem logiku. ako netko, bilo iz neznanja, bilo iz zloće, može postavljati ona gorespomenuta "glupa" pitanja, zašto MPO pacijent nema pravo na vlastite "gluposti"? ljudi smo i svašta nam izleti - nitko nije cijepljen od gluposti i so what ako nekome izleti dok god to nije zlonamjerno. lijepo kažeš "gle, to ti je bez veze - nije to baš tak" i bok. i koliko sam shvatila po tvom opisu, nije baš da te tvoje kolegice traže razumijevanje - pa ne žele niti razgovarati o tome.Citiraj:
littletunafish prvotno napisa
Eto kod mene je bilo baš obrnuto, moja nadređena koja otvoreno govori da ne voli djecu, tolerirala je moj MPO put bez problema, pitala me sve i sa zanimanjem slušala.Citiraj:
littletunafish prvotno napisa
Ali sada nikako nema razumijevanja za moje bolovanje radi djece, nit za moje negodovanje oko službenih putovanja opet radi djece.
Bila sam s obje strane, mijenjala trudnice i kolegice s djecom dok sam svoju djecu samo sanjala, nije mi bilo lako - one su imale ono o čemu sam ja samo maštala. Mijenjala sam ih bez problema.
Bila sam i u postupcima, gdje su rijetki kolege/kolegice imali razumijevanja za moja odsutstva i psihička stanja.
Sad imam svoju djecu i opet imam kolege/kolegice + nadređenu koja ima vrlo malo razumijevanja za moja bolovanja (koja su btw vrlo rijetka).
I što shvatiti - postoji Zakon o radu koji svakome od nas daje određena prava za vrijeme bolovanja (svoga, muževa, dječjeg) i treba ih se držati, i mi djelatnici i naši poslodavci.
A kako će kometirati kolege/kolegice - to mi je postala zaista minimalna briga.
eto, nitko o tome ne želi razgovarati, a problem je kad ljudi iz okoline ne kuže ili nešto krivo kažu. nemojte se cure ljutiti, ja stvarno svima želim najbolje i da se dugo ne muče po tom pitanju. tu se priča o zakonu i pravima, a ja vjerujem da ste i svjesne da ponekad, više od zakona, su bitniji međuljudski odnosi. i nemojte odmah brkati - ne moraš biti najbolji prijatelj s kolegom da bi imao dobre ili korektne odnose. a kad nekoga godinama mijenjaš 2 mjeseca ili duže godišnje, ako ti je to osobno svejedno, onda nemam ni ja više suosjećanja u tom slučaju
tuna, pa ide se na bolovanja kad su djeca bolesna, jel se i to onda krivo gleda? tad je normalno da zamijenimo kolegice, pa kad su edukacije u pianju zamjenjuješ kolege pa ne daj Bože neke druge bolesti...i neplodnost je bolest, pa zašto onda to smeta kolege kad se za to uzme bolovanje?