eto tako nekako i kod mene...Citiraj:
Superman prvotno napisa
i zaista savršeno sretno uživam u tom jednom malcu iako su planovi i želje bili drugačiji :)
Printable View
eto tako nekako i kod mene...Citiraj:
Superman prvotno napisa
i zaista savršeno sretno uživam u tom jednom malcu iako su planovi i želje bili drugačiji :)
A što se tiče zakinutosti jedinaca...
MM je jedinac i kaže da to nikad nije osjećao, ni u djetinjstvu, ni sad u odrasloj dobi.
Čakštoviše, u dječjoj dobi je prijatelje s bratom/sestrom doživljavao kao zakinute, jer su ti morali dijeliti vrijeme/ljubav/novac roditelja. :roll:
A kod jednih je, nažalost, bratska ljubav definitivno pukla nakon smrti roditelja, prilikom podjele ostavine....:-o
MM nema puno svoje familije, i nikad mu nije falilo...
(Ipak, imamo više od jednog djeteta...)
Imamo djecaka od sest godina, i sve troje zelimo jos jedno :), ali ne ide. Imala sam tri spontana u cetiri godine i stvarno sam patila. Nisam odustala ali mi se negdje u podsvijesti javlja misao da mozda, eto, necu uspjeti. Ovih dana bas razmisljam o tome kako sam mozda mog malenog zapostavila u toj zelji za jos jednim, da mozda grijesim prema njemu jer ispada da mi nije dovoljan za srecu - a jeste. To su moji osjecaji i moja "sebicna" zelja za bebom. A sto se tice njega, nazalost, na vlastitom sam primjeru naucila koliko znace braca i sestre u nevolji - emotivno i finansijski.
A zelim je i zbog toga sto me i sam cesto pita kad cemo imati bebu, iako mu ja ni u jedan od tri spontana nisam ni spominjala da sam trudna - prvi put je bio premalen,a druga dva puta jer nisam zeljela da pati ako neste krene po zlu. Jedno vrijeme je neprestano pitao i ja sam nekako osjecala da je brat ili sestra najvredniji kapital koji mu mogu ostaviti.
Pitao je i moj stariji u vrijeme dok sam gubila trudnoće, a onda kad je upalilo, rekao je da se predomislio :mrgreen:
Jurana, super :-) (Moju prijateljicu je sin nakon par dana za novorodjenu sestricu pitao: a mozemo li je sada vratiti?)
Nemoj da odustaješ, ali bez obzira na to šta ti se mota po glavi, nemoj da zapostaviš klinca. Mada mislim da ga i nisi stvarno zapostavilia, nego da osećaš krivicu, podstaknuta silnom željom da mu daš batu/seku. Ako upali- super, ako ne upali- Bože moj! Imam puno drugara koji su jedinčići, i skroz su OK. Takođe, ima puno drugih koji imaju sestre i braću, a jako loše se slažu, neki čak i ne govore. Razumem tvoju želju i brigu, ja sam htela samo jedno dete, pa kad smo se odlučili na drugo, nikako da upali. A joj, mnogo sam se jela. Ali na kraju je uspelo. Tako da (ponavljam se) polako i opušteno, mnogo toga je u glavi (mislim na stres).
ja sam uvijek negdje u primozgu imala dvoje u planu, a onda nakon teškog poroda
i godinu dana nespavanja, kad smo MM i ja hodali uokolo ko zombiji, nije mi na pamet padalo da imamo još jedno
taman smo se vratili u normalu nakon sinekove treće, i jedna mi je poznanica uvalila bubu u uho
(pa kad ćete ako ne sad?) i odlučili da ako idemo na drugo, to mora biti sad ili nikad
MM se složio, nije jadnik znao u što se upušta, a bome ni ja (vidi potpis)
silno bih željela da moja djeca imaju odnos kakav imam sa svojom sekom, BFF
Meni je nezamislivo da (stabilni) roditelj jednog dana kaže: ajme da bar nismo imali još jedno, dvoje, x djece. i nikad to nisam doživjela, ni kod onih koje su muž ili žena trebali "nagovarati" na još jedno, ni kod onih koji nisu planirali bebu.
I kasnije im je smiješno kako su mislili da će ih još jedno dijete zakinuti za nešto.
Ako postoje uvjeti za još jedno dijete i (bar) jedan roditelj to jako želi, ne vidim zašto bi to drugi definitivno odbio.
Jednom davno 50i neke godine siromašna je žena ostala trudna. Imali su puno zajedničke djece ona i muž,i još djece iz prvog braka tog čovjeka,udovca koji je izgubio tragično prvu ženu i 5djece. Ona isto udovica,također izgubila i djete iz prvog braka. Broj djece im je u tom trenutku bio dvoznamenkasti. Ona je imala 45g,a muž 65. Plakala je nad svojom trudnoćom,ali beba se usprkos teškom fizičkom majke održala (morala je tako u tim vremenima) Ta beba je moj otac. Mnogo im je kasnije značio,bio im na ponos. I dan danas nakon mnogo godina održava uspomenu na svoje roditelje živom. Prenosi je i na djecu,unučad,rodbinu. Nikad neznaš šta ti život nosi i koliko je djece dovoljno. Ja ih imam dvoje,ali razmišljam jesam li zapravo rodila svu svoju djecu. Neznam.
Svaka osoba ima svoju odluku,svaka je odluka jednako vrijedna,a nekad nas i život iznenadi svojim odlukama.
Nasa prica je mozda sebicna...moj drugi bebonja da se nije "sam" dogodio/ nije planiran/ - sigurna sam da bi T ostao sam! Zeljeli smo djecu, dugo smo bili sami ali, iskreno, ni u snu nisam mislila da je toliko tesko biti Mama. Ma ustvari, kao i u svemu , postoje dobri i losi dani :)
Sent from my iPhone using Tapatalk
Ja sam jedinica koja je izgubila mamu u 19 godini. I svaki dan pozelim brata ili sestru.do tada se nikada nisam osjetila zakinutom već povlaštenom
I ja sam jedinica i cijeli život sam željela sestru.A pogotovo nakon što mi je prije 4 godine umrla mama.Imam dvije kćeri koje se svađaju po cijeli dan,a ja im uporno pokušavam objasniti koliko su sretne što imaju jedna drugu.Zasad samo okreću očima...
što je meni bilo presudno da idem na drugo?
danas sutra ako me vlastito dijete bude pitalo zašto ja nemam brata ili sestru što joj reći?? pogledati ju u oči i reći istinu... ali samo istinu (pa nećemo djeci o tim stvarima koje su tako bitne lagati)..
svi odgovori koji su mi se motali po glavi nisu mi bili dovoljno dobri a istina mi je zvučala tako sebično....
i tada je prevagnulo na 50:50 taj 1% da ipak pokušamo... pa ako ne bude išlo mogu ju u oči pogledati i reći, pokušali smo draga moja ali nije išlo ali jesmo... zaista samo pokušali... i eto .. vrlo brzo sam ostvarila trudnoću i moja starija kćer ima tu željenu seku...
Zasad se slažu.. mislim da je stvar karaktera djece u njihovom slaganju (ne spola)... a isti spol je možda olakšica samim roditeljima (pišem možda)
Sad tek vidim, prošlo je vremena dovoljno za veći dio trudnoće otkad sam postala ovu temu :) Većina se fokusirala na dijete koje je jedinac ili ima braću i/li sestre - hvala, taj dio sam imala priliku izvrtiti s različitih strana.Citiraj:
Mrvna prvotno napisa
Zbog spleta različitih okolnosti, mm je prisiljen gotovo svaki drugi dan ranije izlaziti s posla da bi stigao po kćer u vrtić. Ne pitajte, glupo radno vrijeme vrtića, uprava nesklona ustupcima roditeljima (ne znam jesmo li mi tu zbog njih ili oni zbog nas, al' ajde), bake i djedovi koji žive daleko.... nakupilo se tu dosta toga a s obzirom na vrijeme u kojem živimo, na mm-ovom poslu se svaki taj odlazak registrira. On to, naravno, nadoknađuje, ali teško je rasiti u takvim uvjetima. Dijete mi još godinu dana ide u vrtić i onda kreće u školu pa prestaju muke po dežurstvu. Kada bismo imali još jedno, to bi se produžilo na sljedećih 6 godina a mm to više ne može tako gurati.
Ne znam, pomalo se mirim da ćemo ostati na jednom. Krivo mi je, ali sreća moje cjelokupne obitelji mora biti ispred nejasne želje da bi bilo dobro još jednom ispočetka iskusiti majčinstvo. :roll: Nisam sigurna da sam to dobro artikulirala ali vi ste pametne žene, shvatit ćete me :)
(i dalje primam utjehu i ohrabrenje, i najtoplije zahvaljujem :heart:)
Vi zivite u malom mjestu? Gdje postoji samo jedan vrtic?
Da. Tu nemamo izbora.Citiraj:
sirius prvotno napisa
Ne znam kako bih ti rekla , meni to radno vrijeme vrtica se cini kao dobar izgovor, ali ne kao i dobar razlog odustati od svoje zelje.
Naravno da je potpuno opravdano odustati zbog komocije ili manje komplikacija u zivotu...
sve je to potpuno ok.
To je vas zivot. Vi odlucujete. :)
Slucajno sam zatvorila. :)
Već mi je bio bed, am I that hopeless? :)
Ma daj...stvarno je slucajno. :)Citiraj:
Mrvna prvotno napisa
Imam tipku za zatvaranje odmah ispod posta na moderatorskom panelu. I debele prste. Nisam niti skuzila da sam dotaknula opciju.
To su ti sve tehnikalije i gluposti. Kad se za 30 godina zapitaš zašto si ostala na jednom djetetu, a htjela si još, pa samoj sebi odgovoriš-zbog radnog vremena vrtića..bezveze. Nemam savjet, znam samo da se mene ne može nikako zaustaviti u svojoj nakani i želji. Ja bi obrlatila muža i nebi odustajala.
Ne radi se o "obrlatiti muža", nije on tu samo kao donor sperme nego je čovjek s kojim sam odabrala živjeti. Ako ga :prostariječ: na poslu jer mora izlaziti ranije, pa mu se to između redaka servira... ja ne bih dugo izdržala prije nego puknem. A meni je u interesu da mi muž ne pukne. Ja s druge strane radim na mjestu na kojem bi mi momentalno glavu skinuli da im kažem kako ću svaki drugi dan pola sata ranije otići kući, ne bih stigla ni napomenuti da ću sutradan zato doći pola sata ranije.
Radno vrijeme vrtića je tehnikalija onima koji imaju luksuz da žive u gradu gdje je roditelj uvijek u pravu pa mogu teti reći "moj Đuro će sutra do 20:00 morati biti u vrtiću".
Ispričavam se na nešto žestokom tonu ali pokušajte se staviti u naše cipele. Ne radi se o komociji da zbog djeteta poslije posla ne stižemo na kavu ili u shopping.
Radno vrijeme, bilo koga i bilo čega uopće ne smije biti razlog za imati ili ne, još djece. Oprosti, ali meni je to smiješan razlog.
Dok se dijete napravi, dok traje trudnoća, pa porođajni, radno vrijeme vrtića i roditelja se može nekoliko puta promijeniti.
Tko želi još djece, imat će ih, "no matter what". Tko ne želi, neće. I obe su odluke jednako dobre, ni jedna nije loša.
Problem je samo kad jedan roditelj hoće još djece, a drugi neće :) . E, to je pravo vrijeme za kompromis u braku. Ili natjecanje čiji su motivi jači. Ili tko zna bolje manipulirati. Ili tko je glavni :)
Uglavnom, jedno će biti zadovoljno, drugo neće. O količini zadovoljstva kod onoga koji "pobijedi", odnosno količini nezadovoljstva kod onoga koji "izgubi", uvelike će ovisiti i budućnost obitelji. I braka.
PS. novorođenče obično rastopi i najtvrđi otpor suprotne strane, ako strana koja želi uspije u naumu :)
Ja sam ona koja gubi i da, o tome nam ovisi buducnost, slazem se s Beti. Ne da cu jednog dana okrivljivati MM jer nismo imali drugo, krivim ga vec sada. Nije nam nemanje drugog djeteta glavna stavka u nasem arsenalu problema, ali ono sto mi se sve cesce vrti po glavi i ubrzava se sa otkucajima bioloskog sata: sje...o nam je brak (ugl. on, da), iza nas je ca 5 tmurnih godina, izgleda da se necemo "zakitati", necemo imati drugo dijete, moja L. nece imati sestru, ja necu imati tu srecu jos jednom, a ZASTO? Zbog tako usranih razloga ( da 'prostite na izrazu, al ovaj je jos i pristojan)!!!
Nesto tako veliko i preveliko, tako lijepo, ma najljepse... toga se moram odreci, jedno takvo sra..e mu stoji na putu, a brak se mozda nece odrzati, a ja se bojim ostati sama sa dvoje djece, mislim da bi mi bilo previse...bolje mi je da sam relativno dobra (samohrana) majka jednom djetetu, nego losa majka dvoje djece.
punim ovih dana 37.
Malo sam nepismena na tabletu
Poslovi dolaze i prolaze. Sve je to zivot. Mene su mrko gledali zbog porodiljnog, zbog potencijalnog bolovanja kad je prvo dijete bilo bilo malo pa sam promjenila posao. Pa sam 4 godine bila na raznoraznim ugovorima da bih tek tada dobila stalan posao , i otisla sam na porodiljni nakon godinu dana. I muz je dobio otkaz u meduvremenu, kad sam se spremala na trecu operaciju srca drugog djeteta...pa je pokrenuo svoj posao i tako guramo nekako.Citiraj:
Mrvna prvotno napisa
sve je to prolazno i ( meni) usputna stvar.
obitelj je na prvom mjestu, ostalo je podlozno promjenama.
Da ja imam isti problem kao vi , sigurno ne bih odustala od svoje zelje, nego bih uzela stvar u svoje ruke . I pisala bih i slala dopise okolo da prilagode radno vrijeme vrtica. Prije ili kasnije bi netko popustio.
pa sto i ako muzu prigovaraju? Fleksibilno radno vrijeme danas ima puno ljudi. Ako posao ne trpi , zar je vazno da li je to pola sata prije ili kasnije...
Kao sto sam rekla.
Imate pravo na svoju komociju . Ne trebate se nikome ispricavati ili opravdavati zbog toga. Ali nemojte sebi izmisljati izgovore sa vrticem i radnim vremenom, da vam kasnije ne bi bilo zao zbog zelje koju niste ostvarili. Ako ona , naravno , postoji. Skroz je ok, da i ne postoji.
ne znam živimo li u istoj državi, ali u današnje vrijeme, u Hrvatskoj, reci da poslovi odlaze i dolaze....
ja svakodnevno samo vidim da odlaze
radno vrijeme vrtića nije razlog za neimati drugo dijete
ali trpiti svakodnevna zvocanja na poslu isto nije sreca
ok, možda bi s moglo naći neko drugo rjesenje (npr. platiti neku
mladu umirovljenicu da podiže dijete, znam da se danas nema novaca, ali par sati tjedno ne bi trebao biti
nepremostivi iznos ako samo to stoji na putu do drugog djeteta)
Citiraj:
aleksandra70vanja prvotno napisa
Ja vidim da i dolaze.
istina , ne meni. Zadnji posao sam mjenjala prije 11 godina kad mi je dijete imalo godinu i pol dana ( i otisla sam sa stalnog posla , na ugovor za zamjenu).
ali imam prijatelica koje su mjenjale poslove u zadnjih godinu dvije .
Hocu reci , nikad nista nije idealno.
A cak i da je , zivot nema garanciju.
:)
Nema garancije, nema.
Nema.
Ja sam isto ovo pomislila čitajući temu.Citiraj:
aleksandra70vanja prvotno napisa
I ja živim u malom mestu i vrtić je totalno nefleksibilan i nepomerljiv, a muž mi ima vrlo nesaradljive nadređene, tako da razumem problematiku u potpunosti.
Ali ako/kada budem morala, platiću nekog da kupi moje klince iz vrtića. Pa ne može to biti tako skupa usluga valjda, ako se radi o pola sata?
Osim toga, baš se ovog leta družimo sa jednom maleckom, ona ima 4 godine a sestra 14. Razlika je 10 godina i ne vidim da im smeta, lepo se slažu. Imam i poznanika koji je sestru dobio sa svojih 16 i obožava je. Hoću reći, ne postoji granica nakon koje je prvo dete "prestaro" za brata ili sestru. Ako su okolnosti nepovoljne sada, ne znači da će zauvek ostati takve. Na kraju krajeva, i loši šefovi dolaze i prolaze, srećom :).
Kao što sam već rekla na ovoj temi potpuno mi je nezamislivo da jedan od roditelja za par godina kaže: ajme da bar nismo imali još jedno dijete! ili da je još jedno dijete donjelo nesreću obitelji. pa tako vjerujem da to ne bi mislio ni tvoj muž. Znam samo za one koji žale što nisu imali još.
Iako naravno tehnički problemi oko radnog vremena nisu zanemarivi, vjerujem da možete naći neko bolje riješenje, da netko drugi pokupi dijete 2 puta tjedno. Zbilja nije neki trošak a riješilo bi mužu taj problem. Ili to iz nekog drugog razloga nije opcija?
to je još samo par godina "komplikacija" oko rasporeda koje treba proći, a dobiješ najbolju stvar na svijetu :-)
A primjetila sam i da bi ti u slučaju da imate još jednu bebu, bila na porodiljnom kad ti mala krene u školu što je super za sve :-)
Mislim da bi se trebali odlučiti za drugo dijete ako bi svima vama u obitelji to donijelo sreću i zadovoljstvo. Muž vjerojatno ima stalan posao i ne može to ugroziti, i vjerujem da mu nije lako da ga svaki dan netko j...u mozak zbog ranijih odlazaka. Sigurno jedva čeka da prođe taj period, a ne sve ispočetka. I nije baš da poslovi dolaze i odlaze, u malom mjestu nije baš lako pronaći novi posao. Možda jedino da pronađete neku susjedu u mirovini koja bi pokupila dijete.
Ako želite izgovore, pronađite ih, to je vaša stvar - ne morate se nikome opravdavati.
MM i ja smo željeli troje, iako nam je za prvo trebalo vremena pa bi trebali biti sretni kaj uopće imamo djece. Sad imamo dvoje i nakon moje bolesti više nema šanse za treće. Nije da ja fizički ne bih mogla podnijeti trudnoću, vrlo vjerojatno bih. Podnijeli bi i financijski. Ali što se tiče organizacije života, imali bi velike komplikacije, tak da ja zapravo imam veliki strah od trudnoće iako bih inače jako željela treće dijete. MM veli - da se i dogodi, snašli bi se nekak, kaj smo sve proživjeli, izgurali bi i to. Možda bi još nekak i mogli u slučaju da se dijete rodi zdravo. U nekom drugom slučaju bila bi katastrofa. Kad i pomislim na treće dijete, dođe mi da samu sebe ošamarim.
Podižem temu.
Dijete će mi uskoro napuniti tri godine i svi me zapitkuju kada ću mu podariti brata ili sestru.. A ja ne mogu više. Čini mi se da ne može niti MM. Sin nam je predivno dijete, fizički i psihički jako zahtjevno. Oboje imamo osjećaj da mu trenutno dajemo 110% od sebe. Što se mene tiče, potpisala bih do kraja života da samo njega imam. Ispunjava me u potpunosti, a pomisao da prolazim ponovno kroz trudnoću, porod, dojenje, dohrane, prohodavanje mi je zastrašujući i užasavajući. Do te mjere da osjetim grč u trbuhu kada čujem da je neka poznanica trudna.
Najviše mi je žao mog djeteta. On je ekstrovert koji žudi za društvom druge djece. Obožava vrtić, a osim toga, svaki dan se igra sa svojim rođacima i rodicama. Poludi od sreće kada vidi drugu djecu s kojima se može igrati. Ako nema nikoga, onda non stop visi po meni i MM-u - penje se na nas, neprestano traži našu pozornost, prisutnost, igranje s njim.. Mislim da bi se preporodio kada bi dobio brata ili sestru.
Financijski smo sposobni, manje više i zdravstveno. Muči me ovo što je mačkulina napisala:
Eto, baš to. Osjećam da su moji razlozi sebični i da radi vlastite komocije zakidam svoje dijete. Vjerojatno podsvjesno na mene ima utjecaj i društvo u kojem živim, u kojem je "jedno ko nijedno". Osim toga, tuga zbog mog preminulog djeteta je još veća kada pomislim kako bi se njih dvoje divno slagali, voljeli i kako bi imali jedno drugo.. a sada bi moj sin mogao ostati bez ikoga. Bojim se i da bih ja jednom mogla ostati bez njega. Jednom kada se opečeš, bojiš se i leda. Jednostavno ne znam što učiniti..Citiraj:
mačkulina prvotno napisa
Posvajanje nije opcija?
mamice, pa djetetu je tek 3 godine. stvarno imaš još vremena odlučiti se za 2. ili ne, zašto sada?
možda ćeš promijeniti mišljenje kad dijete bude 5, 7 ili 10. stvarno nema razloga da ideš protiv sebe.
Generalno niti jedna opcija nije 100% isključena. Više me muči roditeljstvo kao takvo - osjećam se emotivno prazna i iscrpljena da bih se mogla dati još jednom djetetu. I ne vidim da će se to u budućnosti promijeniti. Naprosto moj život ne ide u tom smjeru - puno više me uzbuđuje planiranje novih poslovnih pothvata, putovanja i druženja nego.. rađanja i odgajanja nove djece.Citiraj:
zutaminuta prvotno napisa
Onda se nemoj opterećivati time što društvo govori.
A biti jedinac/ka i nije toliko strašno.
mamice :love:
nije reprezentativni uzorak, ali ja osobno znam dosta jedinaca, uključujući mog muža, moju mamu...i niti jedan nije pitao roditelje zašto nema brata ili sestru, a kamoli da su radi toga ljuti. :-/
hoću reći, ono što nemaš, ti niti ne fali. ne može im faliti brat/sestra kad ne znaju kako je to kad imaš brata/sestru. a to ti se isto može gledati i obratno, koliko su oni iz viđšečlanih obitelji zakinuti jer nisu jedinci. bezveze se mučiš, to je posve nerelevantno.
a inače, koliko godina imaš? :mrgreen: naime, ja sam se isto kao ti osjećala dok mi stariji nije navršio pet godina. i onda mi je nekako postalo prihvatljivo da imam još jedno dijete, a trudnoća mi nije više izgledala kao tragedija svjetskih razmjera :D.
a isto se nikad ne bih odlučila da nam se nije, recimo tako, napol desila. napol jer smo se napol kao pazili :mrgreen:
Zagazila u tridesetku :mrgreen:
Opcija trudnoće za nekoliko godina mi je neprihvatljiva - umorim se od same pomisli da bih mogla nunati sa 40 godina. A negdje sam pročitala da je učinak na djecu, kada je razlika između njih više od 5 godina, kao da su jedinci.
I meni je neprocjenjiva prisutnost mojih sestara u životu, voljela bih kada bi on imao takav oslonac i podršku. Znam znam, izvući ćete primjer braće i sestara koji se gledaju preko nišana i razgovaraju putem odvjetnika.. Ali mislim da rijetko koje stvari mogu biti tako korisne i "obogaćujuće" kao dobar odnos sa bratom i/ili sestrom.
Vidim i na sličnim temama na Rodi mnogi jedinci se javljaju i žale što nisu imali takav oslonac kroz život... Žao mi je jer znam da ga zakidam za nešto veliko.