Citiraj:
katita17 prvotno napisa
ja ću samo potpisati tebe :heart:
i od srca ti želim veliku betu, prekrasnu trudnoću i najljepšeg malog bebača u zagrljaju :*
Printable View
Citiraj:
katita17 prvotno napisa
ja ću samo potpisati tebe :heart:
i od srca ti želim veliku betu, prekrasnu trudnoću i najljepšeg malog bebača u zagrljaju :*
sad tek vidim da je tema od prije 2 godine :mrgreen:
ali, da potvrdim, nisam ljubomorna ni na jednu trudnicu, pogotov ni na jednu koja zna što znači iz mjeseca u mjesec čekati, nadati se, dobiti M i živjeti sa razočaranjem svaki mjesec
sva djeca su mi prekrasna, trbuhe bih tako pomazila i poznatima i nepoznatima...
ali, da, i ja jedva čekam da ponovo prođem kroz SVOJU trudnoću i dobijem SVOJU bebicu
da se nadovežem na ovu temu
nisam ljubomorna na trudnice a kamo li na MPO trudnice dapaće sretna sam kad znam što su prošli da dođu do svog :saint: mene ubija pomisao kako dvoje ljudi odu u sobu i naprave dite a koji mi trnovit put moramo proći da bi dobili svojeg :saint: i još nešto me zasmetalo
ovdje jedan braćni par ima 15 djece u razgovoru snjima veli meni taj ćovjek pa mi se volimo zamislite
pa se pitam zar se mi manj volimo??? :?
u ovih devet godina prošla sam sve faze... i ponovila neke, ali obožavam djecu... sretna sam kada se rađa novi život
.. veselim se svakoj trudnoći, prirodnoj, ali posebno onoj čudesnoj.. i svojih dragih...
... jedino ono preko čega ne mogu preći, odnosno teško prelazim je namjerno pokazivanje i isticanje trudnoće koje sam doživjela od osobe iz obitelji svojeg supruga... samo da bi ta osoba pokazala ¨Evo ja mogu ono što ti ne možeš i ja ću imati ono što ti nećeš¨ Bolja sam i vrednija je sam stvorila život, iako si ti u svemu drugome bolja¨
A ja kažem...djeca su blagoslov i bogatstvo,imati djete nešto je najljepše... ali ne imati ih ne umanjuje tvoju vrijednost kao osobe! Nikako!
isprika zbog greškica..¨jer¨i ¨dijete¨, no kužimo se, zar ne! :*
Jedna maratonka i njena promišljanja... ;)
Jedan mali, sitni, zločesti ubod zavisti koji malčice zaboli... Veselim se, sretna sam, stvarno... zbog svake trudnoće meni dragih osoba, osoba kojim sam okružena... ali ta jedna milisekunda i jedan neprimjereni osjećaj u njoj...Brzo prođe, ali svjesna sam da je tu i zbog njega se loše osjećam...
O da, na početku sam se znala rasplakati pred dućanima dječjih stvari...Kad sam se naučila nositi sa stanjem, više mi se to nije događalo...znala sam biti tužna, ali sam se nosila s tim (osim tog malog uboda koji sam i onda imala).
Onda sam i ja postala jedna od onih koji će uspjeti... I jedno vrijeme sam bila kao i svi drugi, bila sam tako obična i tako sretna s tom običnošću...sa slatkim brigama, kao i svi drugi... Uživala u sreći i blaženstvu djeteta koje smo imali... A onda samo svi poželjeli još jedno dijete i krenula ponovo, ali nije išlo/ne ide onako kako sam se nadala...nisam samo došla po smrzliće i uspjela...prošla sam FET, pa stimulirani, pa još jedan FET ... Da, opet sam ja drukčija. Oko mene su se već rodila druga, treće djeca, ponovo su tu trudnice...Danas se trudim dosta angažirati po pitanjima roditeljstva, okružena sam često roditeljima s djecom...i to me silno, silno veseli, kao što me vesele i ti „neki novi klinci“ ali ponovo se vratio i taj mali ubod...
I jos dva segmenta...jedan stari/novi, a jedan potpuno novi...
Prvi je kad me ljudi (često i potpuno nepoznati, u čekaonicama i sl.) napadnu da što ja čekam s tim drugim djetetom i kako smo sebični što ne želimo drugo ili više djece (naravno sve to malo više na finjaka) ili kad Hana nekom kaže da bi htjela brata ili sestru...a taj netko odgovori...pa to je bar lako samo nagovoriš mamu i tatu...Nekad si dam truda pa odgovorim da to kod nas nije niti lako niti moguće, a nekad ignoriram...ali uvijek zaboli. Ali to je isti onaj osjećaj koji sam imala i kad bi mi netko zvocao da zašto mi nemamo djece dok još nismo imali Hanu...
Drugi je jedan novi...kad si ljudi uzmu za pravo reći mi da trebam biti sretna što imam barem jedno dijete i da nisam normalna što se toliko patim idući po drugo. E to me dodatno razvizdi... Da se razumijemo..oko mene je puno divnih ljudi od kojih sam imala podršku i prvi puta, a imam je i sada, ali svako malo se pojavi neki biser koji smatra da ja trebam biti zahvalna Bogu što mi je dao jedno dijete...a ja se onda rastužim razljutim i pitam po čemu sam ja to drukčija od nekih drugih koji trebaju/žele/mogu imati više djece (ili im se jednostavno dogodi bez brige i pameti), a ja trebam biti zahvalna i nemati pravo niti na nadu...
Sad mi se čini da mi je post možda malo grub, ali pisan je iz duše i zato ga neću mijenjati...
Prvo pohvala za podizanje ove teme. Ja se danas osjecam bas tako da sam i otvorila forum u potrazi za nekom "ovakvom" temom (svi imamo takve dane, jel da?).
Drugo, htjela bih reci da mislim da ovi osjecaji "zavisti" i tuge koje neke od nas osjecaju kad vide "uspjesne" parove, nisu nista razliciti od onih koji se javljaju od ljudi koji su mozda manje uspjesni od nas, na nekom drugom polju, prema nama. Npr. sigurno neke od vas imaju prijateljice koje imaju manje srece u ljubavnom zivotu i "jos" se nisu udale, pa ih deprimira svaki odlazak na necije vjencanje (a uzasava hvatanje buketa!) i slicno.
Mislim da je to razumljivo i javljam se ovdje da priznam i svoj grijeh zavisti u tom smislu. Naravno, samo u pojedinim situacijama (inače obožavam sve bebice sebi bliskih ljudi, kao i sve čudesne bebe ma gdje bile). Ali ... pogledajte ovu situaciju: imam na poslu jednu dosta nepravednu, nepošteno konkurentnu i općenito :evil: kolegicu koju ne volim iz čisto profesionalnih razloga. Za moju dijagnozu nitko na poslu ne zna jer MM i ja nismo htjeli da to bude tema u radnoj sredini. Neki put mi se čini da su negativni osjećaji na poslu i naša dijagnoza, ono, dvije najlošije stvari u mom životu. Danas se svi vesele i pricaju o sretnom porodu gorespomenute kolegice po firmi...
Ma, naravno da je to još jedno Božje dijete i da mu želim iz dubine duše svu sreću, iskreno.
Ali MOJI osjećaji ZBOG MENE SAME su loši, tužni, negativni. I nekako, refleksni. Ne mogu ih potisnuti. Želim, ali ne mogu :cry: .
annabell da priznam da i ja imam takvu
:evil: koleginicu na posao. bas je zlocesta , uzecu odmor samo da je ne gledam al kad je nepodnosim :x , isto na posao niko nezna za moju dijagnozu i to zbog ove zloceste. toliko je losa sto od obicne bakterije ( kad sam jednom imala ) napravila je pravu famu kao da sam nedaj boze bolna od neznam sta vec.prepricala je svima i tako mi je bio nepodnoslivo . bog zna sta im sve rekla o meni.uzas prica i to sto treba i to sto netreba , ne mari moze li ta te povrjedi s njezinim konstatacijima. morala sam ovo negde napisati izvinite sto gnjavim.
sto se tice bebice, bas ih volim , ma sve, tamo gde sam kuma , zezaju me , da za moje kumce kupim toliko lepe stvari i toliko je volim , kao za svoje dete. :*
BHany, :heart:!Citiraj:
BHany prvotno napisa
sve mi prolazimo te faze i fazice :love:
BHnany negdje sam na ovim stranicama pročitala super odgovor na sve pitanja .kad ćete ,sto niste i sli.
jedna od forumasica je napisala da je kad su je pitali sta čeka s drugim djetetom samo uzvratila pitanjem "A zasto pitas?"
sugovornik je ostao posr....... a tako je i zaslužio
Ma mislim da meni nije problem pitanje niti što ću ja odgovoriti...ponašam se i odgovaram prema trenutnom raspoloženju (ne libeći se ni najmanje spomenuti i MPO, ili održati kratko predavanje pa i nekom koga tek površno poznajem :mrgreen: ). Stvar je u tome da što god ja (ili bilo koja od nas) rekla ili učinila, ili kako god bila zadovoljna svojim odgovorom, nastupom ili "hrabrim" držanjem prema nasrtljivcu ili čak nekoj dragoj trudnici...ostaje unutarnji osjećaj koji je jednako loš i ne popravlja ga moja savršena vanjska reakcija.
Svima zelim sve najbolje, no svjesna sam da kao ljudsko bice imam svoja ogranicenja i pragove tolerancije, kao i svi drugi oko mene. Kako sam bolje upoznala "tamniju" stranu same sebe znam sto trebam izbjegavati, no otvorena sam za to da i samu sebe ponekad mogu iznenaditi s nekom reakcijom.
CTG aparat sam upoznala kada su trudicu s kojom sam djelila sobu noc nakon moje prve kiretaze prikopcali na aparat na 2m od mog kreveta. Sjecam se da kada sam shvatila sto slusam da sam pobjegla iz sobe, zvuk tog srca me progonio, posebno stoga jer sam par dana ranije saznala za svoj missed na UZV kontroli kada su rekli da je malo srce stalo... jurila sam hodnicima i trazila neki kut gdje mogu biti sama sa svojim ocajem. Pa je i to je proslo... kada gledam unazad bio je to trenutak kada sam dotakla dno, nakon toga sam pocela tugovati i krenulo je zacjeljivanje. Nakon svake kiretaze je tako; prvo tuga, pa s vremenom otupim i idem dalje. Iz ove moje perspektive mi se cini da je za dosta zena tema zatrudnjivanja i trudnoce poput sjedenja u mekanoj fotelji u interijeru njeznih tonova, ja pak imam asocijaciju na maskirne boje i iscrpljujuce puzanje kroz negostoljubivi teren; takva mi je karma, no sve u svemu, kako je jedan istocnjak rekao "Refuse to be miserable"
Drage moje, drzite se!
Sto god osjecate je prirodno da osjecajte. :heart:
Lilium, :heart: !
lilium,tako si to fino napisala,kao da mi citas misli... :heart:Citiraj:
lilium prvotno napisa
Dok sam citala temu nekoliko puta su mi oci zasuzile...I ja osjecam radost za svaku bebicu, narocito one jako zeljene ,ali isto tako ima tu i onog trenutka kad te ta vijest malo zaboli, pecne i moram reci da se ne osjecam dobro zbog toga...
A sad malo o okolini,da ne pricam o drugima ( tipa :"Znam ja sta je tebi! Ti si previse psihicki opterecena" :!: - rece i nastavi da zivi ),pricacu o svojim najblizima. Moja sestra, koju puno volim, i koja zna sta prolazim, dodje meni jednog dana i kaze:"Mi (ona i muzic) se dogovorili da zatrudnimo na moj rodjendan! " ( a to mi je rekla sva sretna sto su uopste donijeli odluku, na moje insistiranje da ne cekaju dugo sa bebom ,kakav je bio njihov prvobitni plan)
Prvo sam se pukla smijati,a onda sam joj rekla da se ne provaljuje tako, i da ne prica takve gluposti okolo...njen rodjendan se blizio, tj.u pitanju je bilo par dana, i tako....poslije 20-ak dana mi kaze da je trudna-da li je ona neosjetljiva ili jednostavno sretna-ne znam! Rodj. joj je 27-og, a pile je rodjeno 28. devet mjeseci kasnije....
Sta da vam kazem , osim neizmjerene srece sto su odmah uspjeli, bilo je i inih drugih osjecaja...
Sviđa mi s ova tema,sve mi obožavamo djecu i sretni smo kad netko u našoj blizini zatrudni i rodi,ali ipak mislim da sve mi imamo neke faze kad ne da mrzimo kad netko od nama bliskih osoba dobije dijete nego jednostavno...teško nam je....bar je meni tako(ponekad).Evo,naprimjer,moja sestrična je radila na bebi dva mjeseca i odmah ostala trudna,a ja se borila sa nalazima,pripremama za postupak...itd.Priznajem da mi je bilo malo teško kad sam je gledala onako trudnu a ja još ništa i tko zna kad ću.Sad je dobila prekrasnog sina i obožavam ga,prekrasan je.Volim ići k njoj,igrat se sa malim,i veselim se što je sretna, ali priznajem,neki put pojavi se onaj neki zločko u meni i ljuta sam na sve...na cijeli svijet.Evo danas sam se vratila prvi dan na posao nakon negativne bete i osjećala sam se kao da ja tamo ne pripadam,kao ja moram biti doma...trudna.Sreća što taj osjećaj brzo prođe,ja se isplačem i opet sam ko nova.Moram priznati da svaki dan čitam listu čekalica beta i veselim se kad neka cura prijavi pozitivnu,iako ih ne poznajem,sretna sam jer znam kroz što prolaze i kako se osjećaju kad ne uspije i kako željno čekaju svoje :saint: !
jee, laky
. i još sada me neki ¨u prolazu¨zaustave i pitaju..
¨Što čekaš? Ima li što novoga?
.... ¨Pa, čekam da me upravo netko pita što čekam ima li nešto novoga nakon xx godina braka!?
... ¨Bit će, bit će, samo se opusti¨
.... ¨A što će to bit? Hvala na pitanju zdrava sam, a ti? Samo se opusti, bit će, bit će, dragi Bog će dat!
... eto jedne od ¨prolaznih konverzacija¨kada ih ¨moram ¨odradit, inače se samo nasmiješim i pitam upravo isto ¨A zašto pitaš?¨
Neki su sretni što im se planovi oko trudnoće ispunjavaju .. ali da li će se ubuduće ispuniti sve što su željeli.....
sandrino bas si me nasmijala , alal vera :lol: bas si ih odradila da nekazem odje....
Bravo Sandrino. Ja sam još od onih koji rađe šute o svojoj "dijagnozi" sve zbog izbjegavanja dodatnih pitanja, redaradi zabrinutosti ili nedajBože, savjeta tipa "znam ja jednog...".
Ali divim se vama hrabricama koje to znate zaustaviti prije nego krene :-)
Uh, ne znam zašto, al meni još teško padaju ta razmišljanja okoline...
Meni se u posljednje vrijeme dešava to da nemam o čemu pričati sa nekim poznanicima ili prijateljima jer su oni već debelo na 2 ili 3 djetetu (mada je blizu 30-eta mislim da su oni malo poranili)i imaju probleme spavanja ,pelena ,hranjenja itd a ja nemam o ćčemu pričati jer nemam djece pa tupo šutim,jedino što mogu je klimati glavom pa kad dodjem kući tada se osjećam tužno i bezveze i najćešče pitanje mi padne na pamet:Bože zašto baš meni?
Mi smo se u početku izmotavali odgovorima kako eto još uživamo jedno u drugom, mladi, pa stan, posao...., a danas dosta bližih ljudi zna da idemo u MPO postupke. Uglavnom se svi trude shvatiti nas iako znam da je nekome tko sve ovo ne prolazi slično SF-u kad ja počnem o folikulima, endometriju, et-u i sl. To su ljudi za koje mi želimo da znaju kroz što prolazimo.
Onim " dušebrižnicima" koji nas udave s pitanjima sad mrtva hladna odgovorim: " imamo idiopatsku neplodnost" i većina se kane bilo kakvog daljneg uplitanja i ispitivanja.
Još nisam na čisto s objavama trudnoća kod ljudi kojima to ide kako zažele. Pokušavam biti sretna zbog njih( što mislim da stvarno i jesam), ali me istovremeno spopadne neizmjerna tuga jer me još jednom podsjeti na naš neuspjeh.
A bebe obožavam, radim s bebama, one su moja svakodnevica ,i gledajući ih znam da ću se boriti za jednog malog :saint: dok god to moje tijelo i psiha budu izdržavali.
xCitiraj:
ici prvotno napisa
I zbog toga sam ih počela izbjegavat :oops: :(
Ovo mi je skroz poznato. I ja sam se tako ponašala i privremeno ili dugoročno pronašla druge ljude s kojima sam se družila na drugim osnovama, a manje intenzivirala kontakte s ovim prvima, ma čak ne i svjesno, nego je to prirodno tako došl. Znala sam da mi oni me vole neće zamjerit, ali i prijateljstva se redefiniraju ako su ljudi godinama u drugim filmovima. Sad mi se čini da se i od mene distanciraju neki moji dragi, ali ih onako s ljubavlju puštam, nadajući se da ćemo se opet u nekoj tangenti vremena sresti jer su prevrijedni da ih ne bi strpljivo čekala - s onih par pravih prijatelja je to u pravilu tako.Citiraj:
storiatriste prvotno napisa
... i ja isto :oops:Citiraj:
I zbog toga sam ih počela izbjegavat
Nekako podsvjesno cekam dan kad cu i ja biti trudna i poceti zvati sve te ljude i ponovo se druziti s njima sa mojim pricama o pelenama i spavanju...
Jer sad mi se jednostavno ne da niti primati savjete, niti sažaljenje... ne znam, lakše mi je ne biti u kontaktu. Znam da je to zapravo negativno, i mislila sam da je nekako privremeno, ali eto, traje i traje... na žalost.
E moj je problem utoliko veći što živim u maloj sredini i nemoguće je izbjeći ogovaranja, nagovaranja i predviđanja. No opet imam "sreću" što je od muža brat duplo više u braku od nas i isto nemaju klinaca, no oni su odmah u početku odlučiLi da ih neće ni imati "do daljnjega". No svjejedno nemogu izbjeći svaki razgovor na tu temu i zbog toga nikome nismo suprug i ja dali do znanja u čemu je problem i ne trudimo se uopće opravdavati jer smatram da je to naša intimna i osobna stvar. I mogu reći da je to dobitna kombinacija jer već duže vrijeme nitko niš ne pita i svi sve pripisuju našoj prezaposlenosti. A zbog zadrtih ljudi koji žive sa nama i oko nas bolje je da tako i ostane. U nekoliko navrata sam sa nekima razgovarala o sl. problemima kod drugih i mogu samo reći da su iznjeli tako jednostavna i pametna rješenja (tipa: "treba promjeniti kokota i sve bu OK!) da se uopće pitam čemu postoje klinike i specijalizirani doktori za naše probleme. I kad malo razmislim o njihovim reakcijama, a oni su naši najbliži, nije ni čudo da nas oni daljnji smatraju "čudacima" i kojekakvim "nemoralnim" osobama. Jednostavno strašno za živce.
E moj je problem utoliko veći što živim u maloj sredini i nemoguće je izbjeći ogovaranja, nagovaranja i predviđanja. No opet imam "sreću" što je od muža brat duplo više u braku od nas i isto nemaju klinaca, no oni su odmah u početku odlučiLi da ih neće ni imati "do daljnjega". No svjejedno nemogu izbjeći svaki razgovor na tu temu i zbog toga nikome nismo suprug i ja dali do znanja u čemu je problem i ne trudimo se uopće opravdavati jer smatram da je to naša intimna i osobna stvar. :love: I mogu reći da je to dobitna kombinacija jer već duže vrijeme nitko niš ne pita i svi sve pripisuju našoj prezaposlenosti. A zbog zadrtih ljudi koji žive sa nama i oko nas bolje je da tako i ostane. U nekoliko navrata sam sa nekima razgovarala o sl. problemima kod drugih i mogu samo reći da su iznjeli tako jednostavna i pametna rješenja (tipa: "treba promjeniti kokota i sve bu OK!) da se uopće pitam čemu postoje klinike i specijalizirani doktori za naše probleme. I kad malo razmislim o njihovim reakcijama, a oni su naši najbliži, nije ni čudo da nas oni daljnji smatraju "čudacima" i kojekakvim "nemoralnim" osobama. Jednostavno strašno za živce. :evil:
Dim, u potpunosti te razumijem. I ja sam u istoj situaciji (mala sredina, nismo nikom niti govorili jer samo slusamo takve gluposti). Tocno znam kako je to i sama rađe ostavljam toj okolini da misli da sam zauzeta i da mi je cilj karijera, nego da im nešto objašnjavam. Samo, teško je skrivati tajne. Ipak, moraš otići u ZG, gubiti dane, uzimati bolovanje, izmišljati laži... To mene trenutno muči. A ipak, nekako mislim da je bolje da sam cijelo vrijeme šutila i da im neću nikad ništa ni reći.
Zapravo, sanjam o tome da samo objavim trudnoću bez da itko (od te okoline) zna kako je do toga došlo (osim najbližih, naravno).
Uf, sjećam se da smo jednom davno već raspravljale o svemu ovome. Neke su cure promijenile status, neke ne..... osim drugih imena, razmišljanja su gotovo jednaka.
Najgore mi je što ja danas razmišljam jednako kao i onda.... ne zavidim trudnicama, ne razmišljam previše o njima i žao mi je cura koje ne gledaju tako. Skoro da se trebam zabrinut.
Ajde pa, meni je lakše jer prijateljice su i dalje samice.... doduše jedna se vratila iz Amerike velika trbuha i donila nam još jednu kokoš u kokošinjcu, ali smo se sve brzo prilagodile na novog člana ekipe. O pelenama se ne priča jer je mi ostale gledamo tupasto i okrećemo temu na putovanja, muškarce. Tako, maloj koki neće prva riječ biti mama ili tata već: pločice, triceps.....
I dalje svima govorim šta radim i kako to izgleda.... a oni me sve manje pitaju..... a šta'š? Šta nije trač i tajna nije nikome zanimljivo. Još malo, neću više imati koga gnjaviti objašnjavajući šta se tu sve događa.... možda tada upadnem u depresiju.
Perkica valjda ćemo i mi doći do tvog stanja u glavi.Ja nikada nisam bila opsjednuta djecom pa tako ni trudnočama ali vidiš kako ti se namisti.Obično kad mi je tema dosadna ili kad nemam o čemu prićati onda se iskljućim iz rasprave ali ne možeš uvik tako nekada mi bude loš dan sam po sebi pa me sve pogodi,inače sam tip koji ne može sa puno ljudi(zamarju me priče) tako da izbjegavam društva koja bi me i inaće gušila nevezano za djecu i trudnoću.
Htjela sam još reći da sam sama sebi bila stvorila psihozu(moram imati dijete svi ga mojih godina već imaju),a onda sam shvatila di mi se žuri i neću ništa postić sa pritiskom.Lipo smo ja i MM stvorili plan i odmah mi je bilo lakše sve podnit tako da preporučam svima da to naprave.
Citiraj:
perkica prvotno napisa
Skoro svakoga mogu potpisati dijelom, a kamoli ne dragu perkicu :heart: . Dakle, ja sam toliko bila razdvojila MPO od trudnoće i dobivanja bebe, da nisam više ni mogla zamislit to da bi ja bila trudna i rodila bebu, helou - pa to bi bilo kao da me na Mjesec lansiraju, baš će neko mene lansirat na Mjesec. Pa tako nisam više u drugoj polovini priče niti razmišljala o trudnicama, niti percipirala trudnicu u stilu - a zašto nisam ja - samo sam se iskreno čudila tome čudu života. MPO mi je bio, kako je jednom bila i Snješka rekla, postao stil života, di nisam više razmišlala o "pobjedi", nego ono "važno je sudjelovati" i ključno mi je bilo - jesmo uspili upast u postupak, jesmo došli do transfera. Sve to sam, nakon početnog šoka - zašto nije uspilo - počela odrađivat kao posao ili neki moj dragi projekt/hobi (kao što je Tigy rekla). Počelo me u neku ruku zabavljat uspoređivanje dijagnoza, stimulacija, rada klinika. Na zadnju laparaskopiju sam išla kao u wellness - iz ZG-a u ST, doma. Starci nisu mogli doć' sebi. Na transfer u Maribor sam išla ono - ajmo odradit nešto prije ljeta, bilo što. Bilo je u igri VV ili prirodni - ma, to nećemo stić, nema šanse, počet će godišnji, a plus ne da mi se na te njihove česte UZV-ove, ja bi vikendom na more, I odrađivala bi folikulometrije privatno, a neće mi Luči to dozvolit. IVF poliklinika za prirodni - zvala, primit će me, mogu sama krojit kad ću na UZV (već sam ja sama znala kad treba). Maribor – zvala kad radi – ajde, super, rade oni do 15.7., možemo po smrzliće. Pa smo tako išli u Maribor. VV stimulirani me ionako čekao u 9.me. Nakon transfera, sretna se za more pakirala - u stilu, ajde, odvalili smo i to, zaslužili smo more i opuštanje, još jedna fiskalna MPO godina je za nama. Kad ono - what, troznamenkasta beta :shock: :D :heart: :oops: - nema toga smajlija koji bi to čuđenje i sav koloplet osjećaja dočarao.
Starci su i inače (pogotovo otac) bili razočarani što već nismo došli pameti, nego tupimo - kao, mi smo intelektualci, zar smo zaista tako naivni, ti doktori nas maslaju, zar već nismo shvatitli da neće bit, uništit ću si zdravlje, završit na socijali, zar nismo već naučili na slučajevima drugih, dokad mi to mislimo i sl. Sva sreća da je otac pametan pa je to rekao jednom i kad je vidio da nisam promijenila mišljenje stao. Mama je sve to mislila, ali nije govorila naglas. Taman su bili odahnuli kad sam ih pripremila na posvojenje i onda smo se svi ušokriali. Kao i kad sam skužila da je beta prešla tu jednu znamenku - ono, šta ćemo sad, frka, panika :lol: . Sad starci pak u meni gledaju (posebno mama, ona je malo sklona tako) kao patnicu - uh, što se napatih. Ispala neki heroj - kao u The Life of Brian - sad mi kanalizraju kad god čuju da neko ima problem. A stvarno je pola toga bilo onako odrađeno u magnovenju. Iako, nakon svega toga, a I dok je trajalo, dobila sam neki osjećaj moći – kao kad cure na Priče o porodu opisuju prirodni porod – kad rodiš, možeš sve. Ja sam imala carski, pa ne znam za prirodni, ali moj je osjećaj – ko pregrmi MPO, brate, može sve. Ko lik Jeffa Bridgesa u filmu “Fearless” koji je preživio avio nesreću pa zabrijao.
Stari mi je, kad smo bili na ručku povodom Anine prezentacije u Dalmaciji, rekao da nije nikad mislio da ću ja bit mama. Kaže sestra - ja bi se naljutila da je to meni rekao. Ona me baš vidila kao mamu. Ma, šta ko zna, šta znamo mi sami, redefiniravamo se stalno. Zato, perkice, nemoj se brinut - vidiš da je normalno :heart: .
I ja se najviše, gledajući trudnice i kad cujem za novu trudnoću ili porod - čudim tom čudu života, kako kaže Ina. Naravno, u trenucima slabosti, i kad se radi o meni ionako mrskim ljudima, mi dođe neki grrr :x osjećaj, ali on je svakako prolazan i mislim da nisam neki negativac.
Obrnuto od Ine koja kaže da su svi oko nje mislili da treba prestati sa pokušavanjem jer gubi vrijeme i novce, mi se dugo nismo mogli baš odlučiti krenuti u stvarne postupke (popravljali spermiogram i slično), pa smo osjetili da mnogi (najviše roditelji) oko nas misle "što čekate?". Najgore mi je što su sad, kad smo krenuli, kao sretni (ali diskretni, ništa ne forsiraju), jer kao - to je to, a nisu svjesni da je ovo prvi pokušaj i koliko to zapravo može trajati. Naravno, i ja bih trenutno s njima bila optimist, ali izgleda mi nekako da su ti dojmovi ljudi "oko nas" (onako, bez osobnog udijela) uvijek dosta površni, kako lako pomisle "što čekate", tako lako zaključuju i "dosta vam je, ništa od toga"...
Iako nas svi vole i žele nam biti podrška, ja još imam dojam da jedino MI SAMI možemo sebi stvoriti taj "borbeni stav" i gurati neki svoj "film". Bilo tko drugi nas može voljeti, ali rijetko kad će pogoditi savjetom ono što nam treba.
:love:
ovo i mene brine ;)Citiraj:
perkica prvotno napisa