Printable View
Moj već osam godina trenira tkd, bilo je svega-i ne da mu se i njurga i ne bi više to i svašta nešto... Mi smo ustrajali jer nam je bitno da se bavi sportom i ne ocekujemo super rezutate. Nekad ide na turnire, nekad ne. Ne zelimo da postane
rob igrica i kompa, neka ima neku obvezu i tjelesnu aktivnost. I dobro mu je, druzi se, putuje, uziva...
moja ide na tenis već godinu dana i na svaki trening je dosad išla s veseljem, a nakon treninga je sretna - to mi je najbitnije, sama je odabrala taj sport, na početku smo se bojali i mi i trenerica da joj se ne zamjeri jer je morala ići u grupu sa školarcima koji već dulje treniraju (a ona je imala samo 4 godine), ali nije, sad je u grupi u kojoj svi otprilike jednako dugo treniraju, još uvijek je najmlađa od svih, ali bez problema prati svoju grupu
moje cure nisu za sport.
najstarija je probala klizanje, tenis, gimnastiku i judo, nije joj se svidjelo pa odustala
srednja nije htjela ni probati niti jedan sport, ne voli sportove
nemam potrebu forsirat sport jer je to zdravo, a njima se ne sviđa
obje su umjetnički tipovi, najstarija ide na suvremeni ples, zbor, gitaru i likovnu radionicu, srednja na likovnu i suvremeni ples... meni je i to previše LOL
mladi je premali da ga upisujem na išta. ali već ga vidim u ekstremnim sportovima i pripremam se psihički na to
Lutonjice, pa ples jest sport :-) u smislu da zahtijeva fizički napor, čak i veći od mnogih sportskih sportova.
Da imaš dijete koje ne miče guzicu s trosjeda, da vidiš kako bi ga šutnula nogom u tu istu guzicu i ne bi imala grižnju savjesti forsirati da se bavi nečim.
Što je najbolje, to i nije školska liga, nego liga koju organizira "Cedevita", koja ima škole košarke po cijelom gradu i to su ozbiljni treninzi, 4× tjedno, i puno intenzivnije se radi.Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
Ovi naši su gosti kod "Cedevite", i vidi se da su slabiji od njih, ali vidi se i da pomalo napreduju.
Prošle godine su imali treninge 2× tjedno, ove godine je to 3×, od toga jedan dan nedjelja.
A. zbog glazbene škole ni ne može dolaziti na sve te treninge, a nedjeljom dolazi, ali ako idemo obiteljski planinariti, onda to ima prioritet. I svima je to prihvatljivo, i nama i trenerima.
Meni je bilo najvažnije da od trenera dobijem pozitivnu povratnu informaciju. Kad mi je rekao "oni su samo djeca i ne treba ih drugačije ni tretirati; nama je cilj da što više djece igra košarku; tko voli trenirati neka dolazi kad stigne" - ma na takve treninge bih ga natjerala da ide sve i da je poželio odustati :mrgreen:
Vidjela sam i na tim utakmicama da ima svega - ima trenera koji urlaju na svoju ekipu i grde ih poslije utakmice, a ovi naši im uvijek kažu da su dobro igrali i da se nadaju da će idući put biti još bolji (a skoro svaki put izgube).
:lol:Citiraj:
Barbi prvotno napisa
o, da, i zrtvovala se pri tome sa razvazanjem i nacekavanjem .
Tajna je u bodovima i rang listama.
Zato su natjecanja bitna.
Bodove dobivaju prva tri mjesta.
To se zbraja i prema tome se rangiraju klubovi.
Najbolje rangirani dobivaju novac od države, ostali ne.
Sve se ipak vrti oko love.
Jelka, nisi odgovorila. Bas me zanima tvoje viđenje.Citiraj:
Lili75 prvotno napisa
pa priznajem, da, istina, nakon ta 2 sata suvremenog pelsa su mokre i znojne i umorneCitiraj:
Barbi prvotno napisa
to je fizička aktivnost
al nije sport LOL
Cuj , moj ne voli bas skolu, ali boravi tamo 10 mj. godisnje. :)Citiraj:
Lili75 prvotno napisa
treniranje ipak voli vise od skole.
ali znacajno manje od video igrica.
:)
XCitiraj:
Lutonjica prvotno napisa
stariji igra nogomet od 2. razreda, s prekidima, ali zadnjih 4 godine u komadu
kad nije igrao nogomet (iz objektivnih razloga, tipa bilo je predaleko da ide sam na trening, a nismo ga mogli redovito voziti, isl), bavio se kratko atletikom (1 polugodiste) i trenirao je karate 3 godine.
bio se zagrijao za rukomet, ali u skoli nije bilo muskog rukometa uopce (samo zenski), pa je to otpalo kao mogucnost
ali nogomet mu je uvijek bio na 1. mjestu
mala je mazoretkinja od 4. razreda i to obozava. nije sport, ali je fizicka aktivnost definitivno
prva 3 razreda nije bila u nikakvom sportu, i ne mislim da je nesto extra propustila
Lili, ne stizem od posla.
Poznajem ja svoje dijete, što ju manje potičeš (čitaj: tjeraš) to se pretvara u veću gljivu. Npr. ovo ljeto je 2mj. provela na moru, pustili smo ju da nema nikakvih obaveza, nije morala plivati, samo se pracakala u plicaku. Trutina teška. Natukla kila (što je dobrim dijelom zaslužna baka). I što nakon toga zaključuješ?
Ja sam od 2.r. počela s plivanjem, bila odlična, onda polomila ruke na glupoj atletici u školi (jer mi plivanje nije bilo dovoljno), kad sam skinula longetu više nisam imala kondicije i nisam bila najbrža. Pa mi pao entuzijazam i brzo nažicala starce da odustanem. Natukla 15-20kg u 2g. Nikad neću prežaliti što su starci digli ruke.
Onda sam se prebacila na odbojku, opet žustro krenula, ali zbog kasnih termina moji mi nisu dali da se u klubu razvijam, pa je ostalo na amaterstvu. Sve do fakulteta. Onda sam upoznala MM-a i od tada spasnulo potpuno.
Pišem sve to da vam dočaram u kojoj sam mjeri sportaš u duši i kako mi je teško biti objektivna u ovakvoj situaciji. I da se nalazim pred jaaako teškom dvojbom. Ali mogu reći da ste mi strašno pomogli sa svojim iskustvima i razmišljanjima.
Ono što nisam još napisala, ali zato što je za drugu temu, je da mislim da bi se Jana našla u nekakvim konkretnim likovnim radionicama. Umjetnički je tip, u vrtiću su imali malu kreativu s predivnom tetom i tu je puno toga naučila. Trenutne učiteljice ju hvale kako je maštovita, ja doma vidim kako divno crta. Baš ima tu crtu.
Jer da li doista svako dijete mora biti makar i rekreativan sportaš? MM se nikad nije bavio ikakvim sportom, danas mu je zbog toga krivo, ali takva su bila vremena u njegovoj obitelji. Kako će Jana razmišljati za 20 godina? :/
Naravno da ne mora.
ako ima zicu i motivaciju za nesto drugo, tada potici tu zicu.
ali to znaci da ce te se morati vise obiteljski baviti fizickom aktivnosti , ako je ona sklona gljivarenju i skupljanju kolograma. Sto isto nije lose.:)
A ne mora biti sportaš, naravno, ali mislim da je važno da bude fizički aktivno.
Mi smo relativno aktivni kao obitelj, imamo psa, šećemo, idemo u prirodu, dijete vozi bicikl, rola, po zimi ide na klizanje, na skijanje kad uspijemo organizirati, pa je moja kći svejedno u prilično lošoj formi; recimo treninzi na badmintonu su joj prvih par puta jako teško pali.
Tako da ja mislim da je jako dobro da se bavi nekom vrstom fizičke aktivnosti, ali 5x tjedno bi mi stvarno bilo previše.
Ako bi se sport sveo na 2x tjedno onda bi ostalo vremena i za likovnu radionicu.
Slažem se.Citiraj:
Mima prvotno napisa
Meni je sport oduvijek bio teška tlaka, i zahvalna sam roditeljima koji me nisu tjerali da išta "treniram". Našla sam se kasnije u planinarenju, što doduše nije sport, ali itekako zahtijeva kondiciju, i jako puno mi znači za stil života. Istovremeno, znam dosta ljudi koji su se bavili sportom, pa im višesatno hodanje ipak predstavlja napor, puno veći nego meni-antitalentu za sve sportove. Ništa nije crno-bijelo.
i moj je nakon 4 godine plivanja odustao, jednostavno mu je bilo predosadno 1,5 sat plivati gore-dolje. Ubili su mu volju za plivanjem tako da se ni na moru nije zelio kupati, a kamoli pravilno plivati.
Mala ide na ritmicku gimnadtiku i tu joj je ok. Curice koje su bolje se izdvoje i treniraju vise, a ostale mogu jos 10 godina ako zele rekreativno trenirati ovako, 2x tjedno. Nema nikakvog pritiska.
gle, tak ne možeš živjeti, pitati se takva pitanja nema nikakvog smislaCitiraj:
Kako će Jana razmišljati za 20 godina? :/
možda će ti zamjerat što si je tjerala na sport/ likovnu/ jezike/ instrument/nastavi niz/, a njoj se nije dalo. i mrzit te zbog toga LOL
a možda će ti zamjerat što ju nisi tjerala na sport/ likovnu/ jezike/ instrument/ nastavi niz/, a ona misli da si trebala. i mrzit te zbog toga lol
i ja se slažem- al mislim da to roditelj stvarno može procijeniti. jel se radi o stvarnoj teškoj tlaci, da sport čini dijete nesretnim, ili kao u našem slučaju, njurganju jer mu se baš sad neda nikamo.Citiraj:
tanja_b prvotno napisa
i još nešto, teško je njih baš natjerati na naporniju fizičku dobrovoljnu aktivnost. meni je to jedino s tim planinarenjem uspjelo, s tim da njima i nije baš naporno jer ja ne mogu i kukam :mrgreen: to vole. ajd još kad je lijepo vrijeme, onda j još igra vani s frendovima nogomet, vozikaju se na bicikli, i tako.
al po zimi, i po kiši, kad nema treninga, eno ih pred tv-om ili pred kompom.
a puno djece, naročito mlađe, i nema tu mogućnost parka, nogometa, bicikle i sl. ako žive u centru recimo.
Ja potpisujem tanju. Moja mladja se ne bavi nicim :mrgreen: a ne znam, iskreno, ni kad bismo to ubacili dok je jos u boravku.
No mi smo dosta aktivni- vikendom prepjesaci i planinari cca 15 km i vozi bicikl. Ovo zadnje je malo tjeram jer joj se bas ne da, a ja trcim pa joj onda kazem da mi mora praviti drustvo.
Tako da je ja ne bih tjerala ako je to cini nesretnom, ali bih uvela neku fizicku aktivnost- duze i brze setnje, bicikl, planinarenje...
Planinarenje je predivna obiteljska aktivnost :)
najstarijoj je ovo 4. godina plesa i 2. godina likovne i ja bogme još nijednom nisam doživjela da joj se ne da ići ili da njurga. i po najgorem nevremenu i nakon teškog školskog dana, uvijek s osmijehom na licu juri na te grupe. i nesretna je ako je bolesna ili su praznici pa ne moze ici.
na sve ostalo do sad što je probala je njurgala.
tako da mislim da kad nađu ono što ih fakat zanima, da je to to.
ona živi od plesa, slikanja i kiparstva, to je ono što joj daje energiju za sve drugo i što je ispunjava.
Ne treba dijete forsirati, nego prepoznati kad je stvarno doslo do zasicenja a kada samo gunđa jer bi rađe visio doma na igricama. I nije svako dijete za sport, neka su djeca bolja u nekim drugim stvarima. Roditelj je taj koji treba procijeniti sto je za njegovo dijete najbolje prema njegovim sklonostima. Najgore je kad roditelji liječe neke svoje frustracije preko djece u sportu, sto smo imalj isto tako prilike vidjeti kroz naš staž u tkd-u. Mali mi je od treće godine pokazivao afinitet prema takvoj vrsti sporta a malu smo upisali na ritmicku gimnastiku po njenoj zelji tek sada u prvom razredu.
A sto je sa sportom u školi?
Kod nas je to bas dobro organizirano, mali (1-3.r.) idu u univerzalnu sportsku skolu 2 x tjedno,
A kasnije ima odbojka, nogomet i svašta nešto. Koliko znam sva djeca treniraju 2x tjedno,
Isto idu na medu školska natjecanja i sl.
Moram priznati da ja nebih dijete vodila 5 puta tjedno na neki sport ako nebih bas imala neke ambicije
za ozbiljno bavljenje sportom i ako dijete nego bas totalno bilo ludo za tim. Čemu?
Da ne velim da intenzivno bavljenje sportom, pogotovo u djetinjstvu nije uvijek najzdavije
lut, pa to je genijalno.Citiraj:
Lutonjica prvotno napisa
problem je kad ih ispunjavaju igrice i tv i kauč. i njurganje.
trebate ih vidjeti kad krenemo u šumu.
prvo pol sata tako njurgaju da mi dođe da ih iskrcam. da zašto ih mučimo, da ih mi zlostavljamo, da oni imaju svoja prava itd itd da ih mi činimo nesretnima, da im upropaštavamo vikende. pod vodstvom j, a m za njim ponavlja ko papagaj.
i, onda, ko da ih neko krpom mlatne po glavi. i odjednom postanu sretna djeca :mrgreen:
a znam da vole jer između ostaloga, se poslije i na fejsu j hvali kako je planinario i kako je super proveo vikend.
tako je bilo i s nogometom. a i m stalno nešto izmišlja za bazen. i onda dođe sva sretna i prepričava kako je bilo.
al da je naporno - je. odnosno, oni su naporni.
zato kažem. ako su zbilja nesretni) kao što je bio j kad sam ga tjerala na skokove u vodu, meni je bilo fora da zna lijepo skakati i kao bit će glavni frajer kad skoči s neke visoke stijene :roll: :lool: ), naravno da ne treba forsirati.
za tvoju situaciju jelka, potpisujem sirius.
Citiraj:
sirius prvotno napisa
Ajme, cvijeta ! Kao da imamo istu djecu. :D
sa tom razlikom da manja voli da joj dupe vidi puta. Ona je moja nada i uzdanica ( ali nakon tri dolaska je odustala od svoje prve aktivnosti -ritmike. Jer joj je bilo -dosadno!).
skužila sam sirius odmah po tvojim postovima da su tu negdje :mrgreen:
Cvijeta, tocno tako su moje njurgale dobrih godinu dana :lool:
Da su sva "normalna" djeca sad u shoping centri i idu u kino i jedu kokice. A one moraju na grah na sljeme :lool:
Da smo grozni i onda se malo potuku i samo odjednom se trgnu! Obicno sam ja znala povesti neku pricu ili kviz znanja harry pottera :mrgreen: da ih prebacim malo. Sad vise ni to ne treba. Uredno se hvale u skoli, nose slike i planinarske knjizice :D
joj to me podsjetilo, prije neke 3 godine, m je bila mala i isto smo se penjali po nekom brdu na cresu. i htjela je da ju nosimo. a jedva sebe nosim i ja i mm. pa sam joj ja mislim dobrih sat-dva pričala priču vailisa premudra. malo po sjećanju, a malo sam izmišljala, kako već one ruske bajke idu - odi tamo ne znam kamo, donesi to, ne znam što... i tako, zadatak na zadatak, zagonetka na zagonetku i došli nekako do kuće bez nošenja :mrgreen:
jao, i ovi moji njurgaju kad idemo na planinarenje. a vodimo ih redovito od 3., 4. godine. prvih nekoliko godina su revali ko mali magarci, barem jedno je uvijek plakalo, barem prvih pola sata ili 45 min. nakon toga sve super.
srednji (onaj koji voli kauč) njurga najviše. sad je presretan jer imam upalu pluća i ne možemo planinariti. :mrgreen:
ali već smo došli do toga da je najstarija jako zavoljela planinarenje, jedino šizi kad idemo na Oštrc/Okić jer joj je strmo.
najmlađa je isto zavoljela, ona se ufura u film da je Luke Skywalker na obuci za jedija.
jedino srednji redovito njurga i ponekad plače, bude me sram kad se mimoilazimo s ljudima.
I ja, i ja ! Živim za dan kad će mi reći : mama idemo.... bilo gdje. Jok. Kuća je zakon. Svaki dan ih moram tjerati u najobičniju šetnju. Pogotovo starijeg, njemu se nije jednom dogodilo da preplače cijelu šetnju. Kad je vani ružno vrijeme, onda im popustim, ostavim ih u kući. Ali, kad je lijepo vrijeme, ne dopuštam sjedenje u kući.Citiraj:
sirius prvotno napisa
Oni nisu ekranoovisnici, njih zanima bilo što što mogu raditi u kući. Sad je ružno vrijeme pa se igraju, čitaju, crtaju, slažu drva s tatom, pospremaju sa mnom kuću, gledaju crtiće... Ako i izađu vani, to je pola sata maksimum maksimuma. Sve im je dosadno.
To gljivarenje je, dakle, prisutno i u svakodnevnom životu. O nekom kontinuiranom odlasku na sport, jezik, bilo što, ne mogu ni razmišljati.
e, da budemo pošteni, kad oni prestanu kukati - krenem ja. da koji me vrag tu doveo i da ne mogu više i da kolko još. e to im tek pričinjava neopisivo veselje i radost i daje im poleta :roll: al doći ću ja do kondicije, vidjet će oni...
:mrgreen:
Cekam te tamo da se malo prijavis!
Evo da se i mi prijavimo s istim setom problema.... Sad je već bolje jer su veći, ali pred koju godinu bio mi je pravi izazov smisliti motivaciju za nastavak hodanja na planinarenju. Mi nismo redoviti planinari, ali povremeno odemo, a tada mi je najbolja motivacija dozvoliti djeci da nose fotoaparate i slika(va) ju putem sve što stignu. Bude i zanimljivih stvari - na Japetiću smo našli zaštićeni crveni ljiljan i druge biljke koje ne znam kako se zovu, a kladila bih se da su isto zaštićene... Poslije to doma stavimo u slide show i divimo se sami sebi. Uz priču hodanje prođe ok. Bitno je da nije dosadno. Najviše im se sviđa hodanje uz more - recimo na Krku. Ali uzbrdica, ajoooj...Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
Svima kojima djeca njurgaju na planinarenju - to je najnormalnije, kad su s roditeljima. Nas je spasilo što smo u dobi kad je A. imao 2,5 godine (taman kad je bio na granici samostalnog hodanja i nošenja po planinama) našli super društvo za takve izlete. S tom djecom je praktički odrastao, to mu je prošireni krug prijatelja, povrh onih iz škole ili kvarta. Kad smo s nekim u društvu, makar i samo s još jednom obitelji, nimalo ne njurga, dapače, skoro cijeli izlet ga ni ne vidim jer odmagli nekamo naprijed :mrgreen: Kad je sam s nama roditeljima, bilo je tu i njurganja i svega, ali kako je stariji i s boljom kondicijom, i toga je sve manje, samo mu cilj mora biti dovoljno atraktivan.
Još jedna mala tajna motivacije: skupljanje žigova u neku planinarsku obilaznicu ;) Ja sam se tome odupirala dosta dugo jer nisam htjela da postanemo robovi žigomanije, onda sam popustila i prošle godine kupila dnevnike sebi i njemu (MM nije htio jer ga to uopće ne zanima). Što da kažem, otkako imamo dnevnike, išao bi bilo kamo i na bilo koji cilj, samo ako je u sklopu HPO :mrgreen:
(ovo vrijedi samo za djecu natjecateljsko-skupljačke prirode, ali mislim da ih ima dosta takvih)
I nama je ovo pomoglo, i bio nam je poticaj za proširenje izbora ciljeva i staza (a to i jest smisao obilaznica), tako da smo svi profitirali!:mrgreen:Citiraj:
tanja_b prvotno napisa
morat ću to probati, jer moja njurga li njurga 8-) A zadnjih godina baš i nemamo tako često društvo za nju.Citiraj:
tanja_b prvotno napisa
meni kad netko pita da li si za sport zvuci da li imas talenta postat profi sportas?
a za djecu je poanta ipak prvenstveno u fizickoj aktivnosti,tako da onaj ples sto netko spominje je itekako pozeljan...
nisam znala da neki sportovi/klubovi i treneri tako brzo krenu sa nekom kompetitivnoscu,natjecanjima itd...naravno da se onda manje spretni/talentirani ne osjecaju bas najbolje i moze im postati tlaka ici....
i mi isto puno setamo,vozi bicku (ja trcim za njom jer ju neznam vozit LOL) za sada ju nisam nigdje upisala ali planiram sa 4 barem na ples....
Moj trenira košarku i tamo se zabavlja. Skoro će 10godina, trenira od vrtića otprilike, uz pauze za jednu godinu tenisa.
Preko ljeta trenira vaterpolo, ali u ZG je vaterpolo jednostavno prekasno- terminima, a i metodologijom treninga nismo bili oduševljeni.
Trener na košarci je ODLIČAN, to je pravi rekreativni trening pun ljubavi i zabave.
ŠTo se tiče toga "znate li za što su?"- e to tako vidiš. On je za vaterpolo. Može preplivat mali maraton. Ja ga ne mogu potopit u vodi. Igra s kadetima.
Ono, baš vidiš kad je dijete za nešto jako talentirano. Za razliku od npr. košarke koja mu ok ide, ali nije to ni blizu ovome.
Jednom kad bude veći mu ni termini ni metode vjerojatno neće biti neodgovarajući, pa se možde prebaci. ZAsad mu je jadranska divlja liga dosta :D
Mi imamo sreće, jer, iako je isti ko i drugi po pitanju da bi najradije igrao plejku 8h na dan, košarka ga je kupila ljubavlju i odnosima s trenerom i djecom, a vaterpolo njegovim uspjehom, to su mu dovoljne motivacije.
nama je to prošlo tako da su krenuli tu i tamo s onim najjednostavnijim dječjim orijentacijskim utrkama, pa su žigovi postali turbo fora.Citiraj:
larmama prvotno napisa
pa nije poanta teme u formi nego u sadržaju :)Citiraj:
Lutonjica prvotno napisa
moja ide na balet i košarku, balet je daleko naporniji