Svima kojima djeca njurgaju na planinarenju - to je najnormalnije, kad su s roditeljima. Nas je spasilo što smo u dobi kad je A. imao 2,5 godine (taman kad je bio na granici samostalnog hodanja i nošenja po planinama) našli super društvo za takve izlete. S tom djecom je praktički odrastao, to mu je prošireni krug prijatelja, povrh onih iz škole ili kvarta. Kad smo s nekim u društvu, makar i samo s još jednom obitelji, nimalo ne njurga, dapače, skoro cijeli izlet ga ni ne vidim jer odmagli nekamo naprijed Kad je sam s nama roditeljima, bilo je tu i njurganja i svega, ali kako je stariji i s boljom kondicijom, i toga je sve manje, samo mu cilj mora biti dovoljno atraktivan.

Još jedna mala tajna motivacije: skupljanje žigova u neku planinarsku obilaznicu Ja sam se tome odupirala dosta dugo jer nisam htjela da postanemo robovi žigomanije, onda sam popustila i prošle godine kupila dnevnike sebi i njemu (MM nije htio jer ga to uopće ne zanima). Što da kažem, otkako imamo dnevnike, išao bi bilo kamo i na bilo koji cilj, samo ako je u sklopu HPO
(ovo vrijedi samo za djecu natjecateljsko-skupljačke prirode, ali mislim da ih ima dosta takvih)