Za starije roditelje koje su podigli stariji roditelji

Ma naravno da bolest ne pita za godine...ali realno je veća vjerojatnost da će prije oboliti ili otići s ovog svijeta starija osoba nego mlađa.
Pulininka ja sam sto posto sigurna da bi mi to bilo lakše da sam 20 godina starija. Puno sam lakše podnjela ovo što se dogodilo s mamom s 34 nego što bih to podnjela s 25, kad nisam imala svoju obitelj tj. dijete i muža. S 25 sam bila strašno vezana za mamu i da mi se tada to dogodilo, ne znam kako bih to podnjela. Tako da sam sigurna da bih s 50 podnjela lakše nego s 34.

Citiraj:

---

Peterlin prvotno napisa

Tanči, imaš pravo.... Kako nam padne grah....

---

Sve 5, of kors da je grah bitan, ali grah, statistički gledano, u nekoj dobi ipak bitno češće pada ovako, a u nekoj drugoj onako - inače statistika ne bi postojala i sve bi bilo relativische. Daklem, potpis na Mitovski.

Meni filmić uopće nije patetičan, sviđa mi se.
I malo me nervira ovo Mimino da djeca nisu ništa dužna roditeljima i da im ovaj film nabija grižnju savjesti.
Uopće ne razmišljam o sebi i svojoj djeci u smislu da je netko nekome bilo što dužan ili ako ja njima sada dajem sebe u potpunosti jer to želim i osjećam da je to jedino normalno (i ja i moj muž) da su oni onda dužni išta. Međutim, u jednoj obitelji u kojoj su članovi povezani, u kojima djeca odrastaju u ljubavi, pažnji, prate se njihove potrebe i pomaže im se u ostvarivanju svih njihovih životnih želja, ciljeva, gdje se međusobno odnosi sa poštovanjem, gdje su uvijek tu jedni za druge...podrazumijeva se da će se djeca sa jednakom brigom odnositi prema svojim roditeljima u starosti, pogotovo ako budu bolesni i nemoćni. Što je divno i zapravo iskonski prirodno. Isto tako ja nikada ne bi mogla ostaviti svoju mamu (tata mi je umro) i ne brinuti se za nju, ako ju danas-sutra zdravlje ne bude služilo kako treba i bude ovisna o mojoj (ili čak nečijoj tuđoj) pomoći.

Pa sori što te nervira, ali ako u filmu otac nestrpljivog sina podsjeća kako je on sa njim bio strpljiv kad je sin bio dijete, onda se meni itekako čini da je poruka filma da su djeca dužna roditeljima vraćati brigu (a opet - nisu dužna).

Citiraj:

---

davorka prvotno napisa

Meni filmić uopće nije patetičan, sviđa mi se.
I malo me nervira ovo Mimino da djeca nisu ništa dužna roditeljima i da im ovaj film nabija grižnju savjesti.
Uopće ne razmišljam o sebi i svojoj djeci u smislu da je netko nekome bilo što dužan ili ako ja njima sada dajem sebe u potpunosti jer to želim i osjećam da je to jedino normalno (i ja i moj muž) da su oni onda dužni išta. Međutim, u jednoj obitelji u kojoj su članovi povezani, u kojima djeca odrastaju u ljubavi, pažnji, prate se njihove potrebe i pomaže im se u ostvarivanju svih njihovih životnih želja, ciljeva, gdje se međusobno odnosi sa poštovanjem, gdje su uvijek tu jedni za druge...podrazumijeva se da će se djeca sa jednakom brigom odnositi prema svojim roditeljima u starosti, pogotovo ako budu bolesni i nemoćni. Što je divno i zapravo iskonski prirodno. Isto tako ja nikada ne bi mogla ostaviti svoju mamu (tata mi je umro) i ne brinuti se za nju, ako ju danas-sutra zdravlje ne bude služilo kako treba i bude ovisna o mojoj (ili čak nečijoj tuđoj) pomoći.

---

Ajmo sad hipotetički - npr. imaš jedno dijete, i ono, kao što je opet u RH trend, ode živjet u Irsku i radit za Google ili ode u Ameriku ili Kanadu ili Australiju trbuhom za kruhom. Npr. da sin iz filmića živi u Kanadi i tamo ima obitelj i npr. troje djece, a da je jedinac u svog tate, a da je tata Hrvat i npr. ne želi se seliti u Kanadu, ono... baš neće (kao što djeca baš nešto neće). Što bi podrazumijevala da je tom slučaju prirodno i iskonski za napraviti? Ima tu puno nijansi...

Obiteljski zakon kaže:

Uzdržavanje roditeljaČlanak 292.

(1) Punoljetno dijete je dužno uzdržavati roditelja koji nije sposoban za rad, a nema dovoljno sredstava za život niti ih može ostvariti iz svoje imovine.(2) Dijete iz stavka 1. ovoga članka može se osloboditi dužnosti uzdržavanja roditelja koji ga iz neopravdanih razloga nije uzdržavao u vrijeme kad je to bila njegova zakonska obveza.

Dakle, i zakon misli da dijete roditelju JEST nešto dužno. Dužno je ne ostaviti ga gladnog na cesti, ali onaj dio brige gdje ti sjediš uz njega i slušaš ga kako te 21. put pita isto pitanje je nešto što ti sam u sebi imaš ili nemaš. Kod nekih je normalno da ti roditelju vratiš pažnju ako si je od njega dobivao kao dijete (ti si meni, sad ja vraćam tebi), neki će se o svom roditelju brinuti puno bolje nego što je ovaj o njima (u mojoj blizini je to čest slučaj, djeca vode brigu o starim i bolesnim roditeljima koji su ih u djetinjstvu zanemarivali radi alkoholizma, posla, preljuba,... a sve pod devizom 'šta ću kad je moj, tko će ga drugi'), neki koji su u djetinjstvu bili maženi i paženi sad ih boli briga za svoje starce... Kažem, to u sebi imaš ili nemaš, čak nije stvar samo u odgoju, barem ne samo u onom roditeljskom, nego valjda u svemu što te kroz život gradilo.

Ja se slažem s davorkom, Audrey i hrvatskim obiteljskim zakonodavstvom.
Posebno s Audrey kad kaže da je to nešto što ili imaš ili nemaš u sebi.

Ina, ovaj tvoj primjer je ekstreman, ali u nazovimo ih normalnim situacijama, gdje su djeca i roditelji u istoj državi (ili gradu)...

Citiraj:

---

davorka prvotno napisa

Meni filmić uopće nije patetičan, sviđa mi se.
I malo me nervira ovo Mimino da djeca nisu ništa dužna roditeljima i da im ovaj film nabija grižnju savjesti.
Uopće ne razmišljam o sebi i svojoj djeci u smislu da je netko nekome bilo što dužan ili ako ja njima sada dajem sebe u potpunosti jer to želim i osjećam da je to jedino normalno (i ja i moj muž) da su oni onda dužni išta. Međutim, u jednoj obitelji u kojoj su članovi povezani, u kojima djeca odrastaju u ljubavi, pažnji, prate se njihove potrebe i pomaže im se u ostvarivanju svih njihovih životnih želja, ciljeva, gdje se međusobno odnosi sa poštovanjem, gdje su uvijek tu jedni za druge...podrazumijeva se da će se djeca sa jednakom brigom odnositi prema svojim roditeljima u starosti, pogotovo ako budu bolesni i nemoćni. Što je divno i zapravo iskonski prirodno. Isto tako ja nikada ne bi mogla ostaviti svoju mamu (tata mi je umro) i ne brinuti se za nju, ako ju danas-sutra zdravlje ne bude služilo kako treba i bude ovisna o mojoj (ili čak nečijoj tuđoj) pomoći.

---

slažem se u potpunosti!

Citiraj:

---

ina33 prvotno napisa

Ajmo sad hipotetički - npr. imaš jedno dijete, i ono, kao što je opet u RH trend, ode živjet u Irsku i radit za Google ili ode u Ameriku ili Kanadu ili Australiju trbuhom za kruhom. Npr. da sin iz filmića živi u Kanadi i tamo ima obitelj i npr. troje djece, a da je jedinac u svog tate, a da je tata Hrvat i npr. ne želi se seliti u Kanadu, ono... baš neće (kao što djeca baš nešto neće). Što bi podrazumijevala da je tom slučaju prirodno i iskonski za napraviti? Ima tu puno nijansi...

---

ti ideš u totalnu krajnost
šbb kbb
nitko nije primoran brinuti o svom roditelju (mada evo, čak i zakon kaže suportno), ali je po meni prirodno da ćeš "vratiti" ono što ti je dato
iz čiste ljubavi

Citiraj:

---

ina33 prvotno napisa

Ajmo sad hipotetički - npr. imaš jedno dijete, i ono, kao što je opet u RH trend, ode živjet u Irsku i radit za Google ili ode u Ameriku ili Kanadu ili Australiju trbuhom za kruhom. Npr. da sin iz filmića živi u Kanadi i tamo ima obitelj i npr. troje djece, a da je jedinac u svog tate, a da je tata Hrvat i npr. ne želi se seliti u Kanadu, ono... baš neće (kao što djeca baš nešto neće). Što bi podrazumijevala da je tom slučaju prirodno i iskonski za napraviti? Ima tu puno nijansi...

---

meni je moja m. rekla da će i nas dovesti i smjestiti nas da živimo negdje blizu nje :jubav_mamina:

Poznajem više starih ljudi koji tvrdoglavo odbijaju bilo kakvu pomoć iako im očigledno treba, ne žele da se presele kod dece iako bi tako bilo puno jednostavnije, deca (koja su zaposlena i sa svojim porodicama) troše puno vremena i novca, na kraju krajeva, i svoje zdravlje, putujući što češće mogu do svojih roditelja, održavajući paralelno svoje i njihovo domaćinstvo, stalno balansirajući između svoje dece i svojih roditelja, stalno kalkulišući ko će se od njihove porodice osećati manje zakinut i kako da sve postignu a da ne satru sami sebe...
Ako tome dodamo da je briga o nemoćnom starom čoveku fizički puno napornija od brige o detetu, mislim da nije uvek jednostavno (a nisam sigurna ni da je uvek moguće) "vratiti dug" roditeljima.

ja mislim da je najnormalnija stvar voditi računa o svojim roditeljima
uopće ne mogu zamisliti da netko to ne bi želio učiniti
ne računam tu neke poremećene odnose gdje su roditelji bili ne znam, zlostavljači cijeli život I nanijeli djetetu zla
nego računam pod neke normalne prosječne okolnosti

e sad, ruku na srce nije jednako brinuti o starom čeljadetu koje je relativno zdravo, pokretno, racionalno, sposobno samo sebi dati obrok, obući se itd. i nasuprot tome o roditelju koji je bolestan, cjelodnevno ovisan o tuđoj skrbi i pomoći...
tu opet dolazimo do dijela u kojem razmišlajmo kako nam je pao grah
hebiga, sve ej to čudo koje se zove život
I sigurno da nisu sve situacije čiste, ili ovako ili onako, može se tu desiti I dešava s ejoš million varijacija (npr. roditelj neće k djeci ili roditelj želi k djeci a oni ga nemaju kamo smjestiti, ili ne žele ga smjestiti, pa djeca su u inozemstvu, pa djeca su bolesnija I jadnija od starih roditelja itd. itd.)
ali neki generalni stav je da djeca trebaju brinuti o svojim roditeljima
jer je to prirodno ( za mene)
nema tu dugova i vraćanja
hebote ako niko o nikom neće voditi računa ja vas pitam kakvi smo mi ljudi kad nam je za najbližeg teško potegnuti?
kako bi podmetnuli leđa za nekog drugog čovjeka u nevolji...

meni se sviđa post od flopice.
već sam pisala o tome, moja nona je imala mamu koja je živjela kod njene sestre u zagrebu. malo su se njih dvije mijenjale, ali kako je moja nona živjela u rijeci, najveći teret je pao na sestru. umrla je sa 100 godina, 99, tako nekako. a sestra je imala 79. zadnjih par godina je bila u krevetu, a zadnjih deset godina je bila zločesta. :D baš je zahebavala. ono, s visokom razinom potreba. i to samo njih, doktore, medicinsku sestru koja joj je dolazila pomagati, prema svima med i mlijeko, a prema njih dvije - tantrumi ako nije po njenom. uglavnom, mojoj noni je životna misija bila ići u dom kad ne bude mogla više sama. kćer ju je molila da dođe kod nje živjeti u zagreb, ali ni u ludilu nije htjela pristati, stalno imajući na umu kako je čuvanje mame uništilo njenu sestru. prijavila se sama, par godina je čekala i kad je dobila dom, s nekih 89-90, ne sjećam se više točno, otišla. i iz doma nama išla u grad plaćati sve račune, obavljati što treba po gradu i tako. no, nije joj se dalo više kuhati i spremati, nije to mogla više sama.
hoću reći, kao roditelj, brinula se za svoju djecu, sad već odraslu i mislila kako je najbolje za njih. do kraja.
a mi svi, smo ju, pa skoro svaki dan, posjećivali i bila je skroz uključena u naše živote, što joj je bilo najvažnije. bila je i malo dosadna s tim da ne smeta, pa je npr. na obiteljski ručak iz doma htjela ići busom, a nama bi puno jednostavnije bilo doći po nju s autom, da se ne brinemo za staricu od 92 godine koja presjeda dva busa, po najvećoj ljetnoj vrućini :roll: :mrgreen:

Slažem se Flopica.

Ja bi htjela biti ko cvijetina nona. Ali bojim se da cu biti ko prabaka :D

Citiraj:

---

flopica prvotno napisa

ali neki generalni stav je da djeca trebaju brinuti o svojim roditeljima
jer je to prirodno ( za mene)
nema tu dugova i vraćanja
hebote ako niko o nikom neće voditi računa ja vas pitam kakvi smo mi ljudi kad nam je za najbližeg teško potegnuti?
kako bi podmetnuli leđa za nekog drugog čovjeka u nevolji...

---

Naravno da deca treba da brinu o svojim roditeljima, i generalno čovek treba da brine o drugim ljudima.
I za mene je to prirodno.

Meni je samo strana ta ideja "vraćanja duga" svojim roditeljima, kao i tebi- kako se to meri, da li si uzvratio istom merom, ili si dao premalo, ili previše? Kako su merljivi vreme, osećanja, ljubaznost, napor?
Tj. kao roditelj ja dajem deci svoje vreme, ljubav, pažnju, novac itd., itd., kao što su moji roditelji davali meni tokom niza godina. Uopšte ne znam kako bih ja njima mogla uzvratiti i "odužiti se" a da mera bude ista bar približno-jedino da niz godina ja posvećujem sate i sate njima, provodim besane noći zbog njih, podižem ih i nosim, oblačim i kupam, negujem na sve načine...I da li sam ja manje "odužila dug" ako mojim roditeljima taj vid nege ne bude potreban nego neko kome je grah pao drugačije?
I na čiju stranu se treba prelomiti, ako se već nekad prelomiti mora, ka svojim roditeljima ili ka svojoj deci?
Da li je važnije odužiti dug roditeljima ili posvetiti se svojoj deci?
Ja mislim slično kao i Ina-da postoji ceo spektar nijansi u toj generalno plemenitoj ideji brige o roditeljima.
Kao što je i ideja o neoduzimanju tuđeg života generalno najplemenitija moguća. Ali u praksi, nijanse izazivaju vrlo žučne sukobe...

I ja se slazem sa flopicom

I mi u uzoj obitelji imamo 3 osobe koje trebaju pomoc od mladjih clanova i razlike su ogromne. Jedna nas sve strasno muci sa svojim neralnim zahtjevima, starackim paranojama, izludjuje i maltretira. Druga odbija svu pomoc iako je tesko bolesna, zahtijeva da zivi sama, iako to svima otezava jer to zahtjeva svakodnevne posjete i provjeravanja i placanja vanjske pomoci. Treca osoba je isto bolesna i stara, ali realna i sve ce napraviti da olaksa onima koji njoj pomazu. Tako da sve ovisi od osobe do osobe.

Meni je super kako je ovdje. Nitko se ne ljuti i nisu uopce poremeceni obiteljski odnosi zato sto je normalno da cijela obitelj ne zivi skupa. Roditelji ne brinu o djeci do njihove tridesetiosme, kad se napokon uspiju iseliti iz roditeljske kuce, niti djeca ne brinu o starim i nemocnim roditeljima na nacin da ih usele nazad u svoju kucu, ili odrzavaju dva doma od svoje tridesetidevete do smrti roditelja (kad naslijede tetku na skrb). Karikiram malo, naravno, ali meni - i mojoj obitelji koja se svjesno i nesvjesno vise nego napatila brinuci za stare i nemocne na prilicno nezdrav nacin - vise odgovara ovako. Super je kad postoji organiziran sistem i kad postoji financijska mogucnost da ne moras 99% svog zivota pokloniti nekom drugome, trebao on to zapravo ili ne.

Senior living, assisted living, nursing care... super funkcioniraju. Super izgledaju i super je onima koji u njima zive. I onima koji s njima ne zive.

Meni se ne svidja ovaj video. Uistinu je patetican.

Naravno da vecina ljudi zeli pomoci obitelji, ne samo roditeljima. Radit ce to iz ljubavi i neke najosnovnije covjecnosti. No postoji neka granica koju bi roditelji trebali sami povuci. Moji roditelji mene su odgajali da budem samostalna, i da nastojim zivjeti svoj zivot, bez obzira odvede li me on daleko od njih. Oni ni od mene ni od ikoga u nasoj obitelji ocekuju jedino da mi budemo sretni i zivimo vlastite zivote. Da im se sutra nesto desi, ucinila bih sve sto mogu da im pomognem, sve dok s time ne ugrozavam svoju vlastitu obitelj.

Naravno da to ne igre kod svih, zbog zivotnog stila, bolesti, neimastine i jos puno drugih razloga. No nervira me stav da djeca moraju robovati roditeljima jer su i oni `zrtvovali` svoje zivote za njih. Takav je stav ovdje u Turskoj daleko prevladavajuci.

U obitelji imamo situaciju da muzev rodjak inzistira da se njegova sestra brine o njihovoj majci koja je nepokretna i vise ih ne prepoznaje. On ne zeli `stranca` u njenoj kuci da se za nju brine, nego to mora biti njegova sestra, makar zena ima dvoje male djece i radi brige o majci je morala dati otkaz. Ona to bez pogovora radi, jer je kulturoloski sramota da netko drugi cuva tu jadnu staricu. Meni je to prestrasno.

Citiraj:

---

Kaae prvotno napisa

Senior living, assisted living, nursing care... super funkcioniraju. Super izgledaju i super je onima koji u njima zive. I onima koji s njima ne zive.

---

Evo, meni se ovo sviđa kao opcija, kada je naravno dostupno i pristojno i funkcioniše.
I interesantan mi je naš okvir kulture gde je normalno da se dete prepusti na brigu po 8+ sati osobama osposobljenim za rad sa njima, ali je nepristojno ponuditi istu stvar staroj osobi.

Citiraj:

---

pulinka prvotno napisa

Evo, meni se ovo sviđa kao opcija, kada je naravno dostupno i pristojno i funkcioniše.
I interesantan mi je naš okvir kulture gde je normalno da se dete prepusti na brigu po 8+ sati osobama osposobljenim za rad sa njima, ali je nepristojno ponuditi istu stvar staroj osobi.

---

ne bih rekla da je stvar u nepristojnosti već u lovi

Citiraj:

---

dolega prvotno napisa

ne bih rekla da je stvar u nepristojnosti već u lovi

---

Paa, nisam sasvim sigurna, tj. starački domovi, školovane med. sestre i gerontodomaćice zaista traže uglavnom (po meni) preterane novce, ali postoji i niz "običnijih" usluga koje mnogi stari ljudi mogu sebi da priušte, ali ne žele.
Npr. puno starih ljudi može sebi da plati čišćenje cele kuće jednom nedeljno, ili jeftin ručak u restoranu, ili džeparac nekom mlađem ko bi otišao u radnju, poštu, banku umesto njih, ili prosto prošetao ili malo proćaskao sa njima.
Ali kod nas se mahom očekuje od porodice da uskače za sve te sitnije pomoći, čak i kad to nikom nije zgodno, pa ni samoj toj staroj osobi-I kad bi se svi možda puno bolje osećali da mogu opušteno da se druže zajedno, umesto da mladi u svakoj poseti pokušavaju da obave što više stvari za ograničeno vreme.

Citiraj:

---

pulinka prvotno napisa

Paa, nisam sasvim sigurna, tj. starački domovi, školovane med. sestre i gerontodomaćice zaista traže uglavnom (po meni) preterane novce, ali postoji i niz "običnijih" usluga koje mnogi stari ljudi mogu sebi da priušte, ali ne žele.
Npr. puno starih ljudi može sebi da plati čišćenje cele kuće jednom nedeljno, ili jeftin ručak u restoranu, ili džeparac nekom mlađem ko bi otišao u radnju, poštu, banku umesto njih, ili prosto prošetao ili malo proćaskao sa njima.
Ali kod nas se mahom očekuje od porodice da uskače za sve te sitnije pomoći, čak i kad to nikom nije zgodno, pa ni samoj toj staroj osobi-I kad bi se svi možda puno bolje osećali da mogu opušteno da se druže zajedno, umesto da mladi u svakoj poseti pokušavaju da obave što više stvari za ograničeno vreme.

---

Da, ovo je istina, ali ima tu još jedna stvar - moja svekrva je 80++ i živi sama 15 godina otkad smo se mm i ja vjenčali i on se odselio. Ona nema povjerenja prema osobama za čišćenje (zapravo s razlogom, jer bilo je svega - nije bila baš zadovoljna, promijenila je nekoliko, a kad se prisjetim vlastitog iskustva s tetama za čišćenje - ista stvar...)

Radi se o tome da je teško naći pouzdane osobe koje bi taj posao radile dulje vrijeme, teško se starcima naviknuti na nove ljude, teško prihvaćaju nove ideje + teško prihvaćaju činjenicu da sami više ne mogu. Pa onda mi uskačemo kad možemo. Nije to problem love, to je često problem slike koju imamo o sebi: ako ja sad platim tetu čistilicu, znači da sam nesposobna/nesposoban... Muške je vjerojatno još i lakše nagovoriti na tuđu pomoć, ali žene - imam istu stvar i s mamom. Već sam joj 100 puta pokušala organizirati da joj susjeda opere prozore i sl., ali jednostavno ne ide. Daš lovu - ne daš lovu, sve je isto. Pokušavam uvjeriti svoje roditelje da trebaju promijeniti stolariju u stanu jer su im računi za plin do neba, ali moja mama kaže "kad ja umrem, radi kaj hoćeš - ja sad nemam snage ni živaca za bilo kakve promjene". To je jednostavno tako... Nije da se mirim, ali ne mogu reći da nisam ponudila ovo i ono... Tja, tko zna kak bude to izgledalo kad ja dođem u te godine, ali SADA mislim da ću si na vrijeme organizirati logistiku. Ne znam... Ne bih se kladila da su i moja mama i moja svekrva isto tak mislile dok su bile 50+, ali sada je drugačije... Nije lako unaprijed pripremiti mrežu ljudi koji su potpora za brigu oko starije osobe (čak i ako ste u istom domaćinstvu - dovoljno je da su ostali na poslu / u školi / imaju drugih obaveza pa ih nema doma, opet moraš imati nekoga sa strane da pripazi. Isto kao i kad imaš malu djecu. Ali djeci možeš nametnuti neka rješenja koja će oni s vremenom prihvatiti, a sa starijom generacijom nije uvijek lako...)

Kod nas postoji ta nekakva kultura di je nepoželjno smjestiti svoje stare u domove. Ja sam radila u domu i znam da se i pred nama obitelj na redovnoj bazi pravda zašto su osobu smjestili u dom. Isto tako to redovito budu ljudi koji su pred smrt a do onda se obitelj brine o njima. A od onog trena kad uđu u dom, očekuje se da uskrsnu i živnu. Eto, malo perspektive iznutra. Naravno da ima domova i domova ali to je vrlo dobro rješenje za stare ljude, naročito ako se radi o bračnim parovima koji su svjesni da su njihove potrebe postale prevelike za obitelj, pa se odluče skupa živjeti u nekakvom domu. Jer to nije bolnica ni zatvor. To su obiteljske atmosfere, di ti ljudi imaju 24h skrb. Ako se radi o bolesnim osobama, u tu skrb je uključena i medicinska briga. Osim toga, ne moraju se brinuti ni o čišćenju ni o kuhanju a imaju svu slobodu kao u svojoj kući. Istina, problem su i novci jer takve usluge nisu jeftine. Ali i to se najčešće rješava na način da više članova obitelji plaćaju svoj dio pa se pokrivaju mjesečni troškovi.

Ja znam priče di su se ljudi toliko napatili sa svojim starima, da su i oni komotno mogli sebe smjestiti u nekakvu ustanovu, da malo dođu sebi. I istina, bez problema dajemo svoju djecu na nečiju skrb po 8, 10 sati dnevno, a ustručavamo se stare, čije potrebe su puno veće.

Pa ne znam, meni se isto čini da nije toliko stvar u ustručavanju koliko u novcu. Da ima novaca onda bi to bilo puno više uobičajeno, pa ne bi bilo niti toliko ustručavanja.
Ovako privatni domovi koji puno koštaju, toliko da se to ne može pokriti iz mirovine, nego i djeca moraju sudjelovati, imaju grozne uvjete, i nije ništa čudno da ljudi ne žele živjeti u takvim uvjetima.
Državni dom je teško dobiti, a i tu su uvjeti loši. Pretpostavljam da su domovi sa dobrim uvjetima, ako uopće ima takvih, toliko skupi da si "normalna" obitelj to nikako ne može priuštiti.

ja isto mislim da je "nepoželjno". Jedino ak stvarno stariji odu sami i dobrovoljno - a njih nema puno, a ti kojih ima u domovima baš uživaju. Evo, ja sam si još prije 10 godina ak ne i više našla dom koji mi se baš jako sviđa. Na moru je . I stalno govorim da ću se već sada prijaviti.

Citiraj:

---

Mima prvotno napisa

Pa ne znam, meni se isto čini da nije toliko stvar u ustručavanju koliko u novcu. Da ima novaca onda bi to bilo puno više uobičajeno, pa ne bi bilo niti toliko ustručavanja.
Ovako privatni domovi koji puno koštaju, toliko da se to ne može pokriti iz mirovine, nego i djeca moraju sudjelovati, imaju grozne uvjete, i nije ništa čudno da ljudi ne žele živjeti u takvim uvjetima.
Državni dom je teško dobiti, a i tu su uvjeti loši. Pretpostavljam da su domovi sa dobrim uvjetima, ako uopće ima takvih, toliko skupi da si "normalna" obitelj to nikako ne može priuštiti.

---

Ovo je istina, a osim toga - nema puno domova koji pružaju odgovarajući standard, a još rjeđe odgovarajuću zdravstvenu skrb... Čak i kad čovjek ima novac, još uvijek to ne znači da ima načina da član obitelji dobije sve što mu treba.

Da ima dobrih domova i da ljudi za njih imaju novaca ja mislim da bi itekako brzo postalo poželjno.

Meni se pak čini da je dom neko krajnje rješenje. Možda sam staromodna, ali ja sam svoju baku presvlačila, kupala i hranila par mjeseci sve dok mi trbuh nije postao prevelik. Onda je otišla u jedan ne osobito kvalitetan privatni dom. Radila sam to iz ljubavi, ne iz zahvalnosti. Bila je senilna i često me zvala Majko... Apsolutno se može reći da sam bez potrebe mučila samu sebe trudnu, a da ona i tako nije znala ni gdje ni što radi. Ipak, ja sam znala i mene je bolilo da mi bolesnu i staru baku presvlači netko nepoznat, jednako kao što ne mogu zamisliti da bih dijete od tri mjeseca prepustila nekom nepoznatom, ma koliko on profesionalan i drag bio. Bolest i starost su dio života, i potpuno mi je prihvatljivo da stara osoba koja više nije u stanju sama brinuti o sebi odluči živjeti u domu, ali iako smo i mi to napravili, moralno mi je dvojbeno staru osobu koja je bolesna i nepokretna, a često i nesvjesna situacije, smjestiti u dom. To mi još uvijek ima neki prizvuk rješavanja problematičnih, skanjanja s očiju... Možda griješim , možda sam još premlada, ali iskreno osjećam kajanje što smo baku smjestili u dom. Čini mi se da smo se mogli bolje organizirati, da su i drugi članovi obitelji mogli više podmetnuti leđa i uskočit zadnji mjesec moje trudnoće isvezajedno da je baka mogla završit svoj život uz nas.

casa, ne znam kako ste tako brzo dobili dom. Moji roditelj su se prijavili prošle godine za dom u Selskoj i rekli su im da se čeka 10 godina. I to je još jedan problem s domovima, jer ne možeš otići u dom kada ti odlučiš, nego kada ima mjesta. Nekada je to prerano, nekada prekasno.

Ah pa ima tu gomila nijansi i svaki slučaj je slučaj za sebe. Jedna priča je kad netko treba intenzivnu njegu jer umire, a druga su starci koji su teško pokretni ili nemoćni i tako žive godinama.
Pa ja u obitelji imam čovjeka koji već godinama nije izašao iz stana, pa smo imali slučaj da je čovjek otišao iz doma jer mu je bilo nepodnošljivo, i onda se, obzirom da nije bio sposoban za samostalni život, srušio i tako umirao i umro na podu svog stana. Da su ti ljudi mogli otići u neki pristojan dom u kojem bi mogli zadržati nekakav nivo privatnosti, a ne sa sedamdeset godina živjeti sa cimerom u sobici od 10 kvadrata ( i to plaćati 5.000 kuna mjesečno), ja sam poprilično sigurna da bi im život bio kvalitetniji, a ovaj drugi bi možda čak još i bio živ.

Citiraj:

---

NetkoMiOteoNick prvotno napisa

casa, ne znam kako ste tako brzo dobili dom. Moji roditelj su se prijavili prošle godine za dom u Selskoj i rekli su im da se čeka 10 godina. I to je još jedan problem s domovima, jer ne možeš otići u dom kada ti odlučiš, nego kada ima mjesta. Nekada je to prerano, nekada prekasno.

---

Pa napisala je - privatni dom.

Privatni dom, ne osobito kvalitetan, ali kvalitetno plaćen.

Napisala je i da nije osobito kvalitetan, pa sam ja pretpostavila da je i cijena niža, time potražnja veća...

U međuvremenu casa je objasnila - moja pretpostavka bila je pogrešna

Ja isto mislim da su domovi, bilo privatni, bilo državni, neopravdano preskupi, i nije mi jasno čime opravdavaju toliku cenu.
Jasno mi je da nekima treba stalni medicinski nadzor i nega, ali cena je užasno visoka čak i za potpuno zdrave stare ljude kojima samo treba skuvan obrok i čist prostor.
OK, treba platiti i ljude koji čiste, kuvaju, serviraju hranu itd, naravno, ali sve to isto ima i jedan vrtić u kome dete provede 8+ sati, spava par sati, jede 3 obroka i ima stalni nadzor stručne osobe, pa opet cena vrtića nije ni blizu cene koja se traži za dom.
Nije mi jasno kako to stara osoba od penzije može normalno da finansira sebi samostalni život u sopstvenom smeštaju, a za kolektivni smeštaj se traži puuuno više? Gde je tu ekonomska logika?

Citiraj:

---

casa prvotno napisa

Možda griješim , možda sam još premlada, ali iskreno osjećam kajanje što smo baku smjestili u dom.

---

Vjerojatno je ono što si navela - premlada si i vjerojatno ti neće pomoći da ti ja kažem nemoj se kajat. Vezano za podmetanje leđa... drugačije bi bilo da npr. nije velika obitelj, a da se vratim sad doslovno na podmetanje leđa - nije isto koliko ta leđa imaju godina, jesu zdrava ili nisu, a, s druge strane, nije isto hendlat tijelo od tipa barem 50-60 kg (mršavog starca) i 3-4 kg (beblje).

Citiraj:

---

pulinka prvotno napisa

Ja isto mislim da su domovi, bilo privatni, bilo državni, neopravdano preskupi, i nije mi jasno čime opravdavaju toliku cenu.
Jasno mi je da nekima treba stalni medicinski nadzor i nega, ali cena je užasno visoka čak i za potpuno zdrave stare ljude kojima samo treba skuvan obrok i čist prostor.
OK, treba platiti i ljude koji čiste, kuvaju, serviraju hranu itd, naravno, ali sve to isto ima i jedan vrtić u kome dete provede 8+ sati, spava par sati, jede 3 obroka i ima stalni nadzor stručne osobe, pa opet cena vrtića nije ni blizu cene koja se traži za dom.
Nije mi jasno kako to stara osoba od penzije može normalno da finansira sebi samostalni život u sopstvenom smeštaju, a za kolektivni smeštaj se traži puuuno više? Gde je tu ekonomska logika?

---

Ma ima tu svega... i ne tako lijepog.
I ne možeš uspoređivati vrtić i starački dom nikako.

Meni su stravične one priče, a ima ih dosta, o tome koliko se štedi na hrani u staračkim domovima.
Zamisli da se jednog dana nađeš u situaciji da si star, nemoćan i da ti kruli u želucu...

Citiraj:

---

NetkoMiOteoNick prvotno napisa

casa, ne znam kako ste tako brzo dobili dom. Moji roditelj su se prijavili prošle godine za dom u Selskoj i rekli su im da se čeka 10 godina. I to je još jedan problem s domovima, jer ne možeš otići u dom kada ti odlučiš, nego kada ima mjesta. Nekada je to prerano, nekada prekasno.

---

Možeš otići bilo kad, ali u privatan dom.

A za Selsku i sl. samo uz debelu špagu...

Ekonomska cijena vrtića i staračkog doma i nisu toliko različite, ako se uzme u obzir da dijete u vrtiću boravi max 10 sati, a osoba u staračkom domu cijeli dan.

Samo je pitanje koliko država/grad plaćaju od te cijene.