Anksiozni poremećaji i roditeljstvo

Evo me i tu, na godisnjem sam pa nisam stizala na forum od trcanja ta djetetom.

Nanimira, ja sam imala fazu socijalne fobije,slicno mi je tvojim simptomima..nisam u biti mogla gledati ljude u oci dok sam pricala s njima,crvenila sam se, glas mi je drhtao, a ruke da ne pricam, strikala sam non stop! Bilo je faza kada se nisam mogla potpisati od tremora. Totalno me ta socijalna fobija prala neko vrijeme.

Meni su uvijek traume okidaci. Srusi mi se svijet. Imala sam spontani prije 5 godina, nakon toga sam se toliko dekompenzirala da sam 5 mjeseci bila na bolovanju. Uzas. I onda ajd gradi ispocetka. Kompenziraj se. Sastavi se.

Imala sam i ja spontani prije 6 god. I kitetazu na zivo i budno. Osim sto je trauna izgubiti dijete, ova kiretaza mi je dodatno pojacala strahove. Osjecala sam se izgubljeno,ponizeno,bezvrijedno..dok se sjetim da sam vristala tamo pred njima sto od fizickih bolova,sto od emocionalne boli zbog gubitka djeteta, sestra mi je spicila benzic u venu i kao rijesila problem sa me u miru ociste.

Nakon toga su krenule socijalne fobije svih vrsta i oblika. Ja sam naravno uzela ad ponovno da se u sto kracem roku dovedem u stanje normale. I naravno da sad vidim da mi je trebala zesca psihoterapija.

Joj koje iskustvo...to ostavi traume za cijeli život. Mene je taj spontani skroz rasturio, nakon neplodnosti i obilaska svih mogućih bolnica, konačno zatrudnim, i onda spontani.
Mislim da nema simptoma kojeg nisam tada imala. Socijalna fobija, panični napadaji, strahovi, opsesije...

Zapravo, čini mi se da ja jedino super funkcioniram u laboratorijskim uvjetima - kada sve ide po planu. Mom planu, naravno. A to je otkako sam rodila - nikad. I zato sada imam ta preznojavanja kada valjda podsvijest reagira na sve stresove oko mene tako da se preznojim.

Citiraj:

---

marla-s prvotno napisa

imam dg. anksiozno-depresivne, plus panic attack. majka sam jednog djeteta školske dobi i u ranoj trudnoći sam. ne pijem lijekove od prošlog tjedna jer sam doznala za trudnoću. psihijatrica me skinula sa svih lijekova i rekla da pokušam izdržati makar 1. trimestar.
za sada sam relativno ok, doduše, osjećam kako se vraćaju svi simptomi, ali još uvijek mogu izdržati dan bez lijekova. nekoliko godina idem na psihoterapiju.
prepoznajem li loše obrasce? uglavnom da. svoje dijiete pokušavam zaštiti od svojih strahova, no nemoguće je potpuno skriti kroz što prolazim tako da problematiku prilagođavam i približavam njegovoj dobi, pitanjima, potrebama. u neke sam ga stvari bila prisiljena uputit - recimo što učiniti ukoliko ostanem bez svijesti i padnem na pod (to mi se dogodilo prošlo ljeto), ponekad se jako bojim bez očitog razloga, znam se tresti, ali onda mu objasnim što mi je i da će to proći. mnogo sam bolji roditelj na lijekovima, normalnija sam i dijete mi je manje izloženo svemu onom ružnom što proživljavam.

od svoje dijagnoze ne bježim. uostalom, ja nisam svoja dijagnoza. no ne bježim ni od svojiih dužnosti i obaveza. i onih dana kad mi je jako loše u trenucima kad mogu približim se i posvetim svom djetetu. daleko sam od savršenog roditelja, no mišljenja sam da je to ionako jedna od iluzija. trudim se i dajem sve od sebe da poboljšam kvalitetu svog i života svoje obitelji, a to je dobar, pozitivan primjer za moje dijete.

---

Ja ni sama ne znam kako bih objasnila djetetu da mi ponekad nije dobro, zasad je još premala da bi shvatila, ali doći će i taj trenutak.
Jedino što vidim na sebi kao pozitivnu promjenu da ne paničarim kao prije. Bude mi loše, krenu kojekakve misli, i onda se skockam i kažem sama sebi: nemam ja za to vremena, dijete me treba. I stvarno prođe brže. Prije bi to bilo cjelodnevno raspadanje. Ili barem poludnevno s jakom dozom Normabela od koje bi prepsavala par sati. Sada to brže hendlam. I baš sam ponosna zbog toga.

Citiraj:

---

Tajana123 prvotno napisa

Nova sam ovdje ali sam se registrirala samo da iznesem svoje iskustvo.
Imala sam kompliciranu trudnocu i porod ali tada jos nisam imala simptoma. Nakon sto sam rodila bila sam puna energije, dojenje je odlicno krenulo i jednostavno sam bila sretna sto je sve u redu. Negdje dva tjedna po porodu su krenuli prvi simptomi s laganim paranojama.!Naime malo po malo su krenuli napadaji panike da s mojim djetetom nesto nije u redu. Prestala sam ga gledati ko majka nego sam stalno nesto trezila i svako malo nasla neki novi sindrom sa najgorim mogucim ishodom. Hvatali su me najgori moguci napadaji panike, pobremeno sam bila toliko izgubljena da nisam mogla funkcionirati. Sve se malo poboljsalo kad sam pocela raditi i prestala dojiti te krenula sa terapijiom. Psihiterapija mi nije nikako pomogla

---

Vidim da ti je prvipost baš na ovoj temi
Kako si sada?

Ja sam isto razmisljala kako cu joj objasniti sto mi je..i skuzila da bas nemam puno.mudrosti. jer ni sama jos ne znam sto mi je,iskreno.

Ima jedno pismo anksiozne majke svojoj djeci, na engleskom je...baš je tužno i lijepo istovremeno..ovdje je: http://www.babble.com/parenting/a-le...ildren-anxiety


Završava ovako:

"I’m not sure if it will ever leave me. If I will wake up one day and be free of the pressure — the worry. What I do know is that there are days when it doesn’t take over and you are one of the reasons it doesn’t. Your smiles and hugs, your happiness and optimism — that’s what gets me through."

ne znam ima li netko problem poput mene -ne podnosim zatvoren prostor. izbjegavam liftove, zatvorene javne wc-e, rock koncerte, tunele i sl.
moja djeca su razočarana što s njima nisam išla u rudnik tehničkog muzeja, u špilje, pa čak ni na tobogan msu.
kako im objasniti da mi strah nije važniji od njih, imate li neku ideju? pitaju li vas vaši klinci ponekad, zašto ti to mama ne možeš?

Ja. Nema šanse da uđem u podzemnu garažu autom, baš nisam ljubitelj liftova a ni trqmvqja.

Zašto ne mogu? Isto kao što ne mogu ni špagu napraviti. Moj stariji nikad nije pitao. Mlađi jest par puta sve dok se nismo jednom penjali na zvonik u Zadru. Kad je osjetio i on kakav je osjećaj kad ti taj prostor ne odgovaara, puno bolje razumije. Ali trebalo je čekati da napuni 12 godina.

Citiraj:

---

mamitzi prvotno napisa

ne znam ima li netko problem poput mene -ne podnosim zatvoren prostor. izbjegavam liftove, zatvorene javne wc-e, rock koncerte, tunele i sl.
moja djeca su razočarana što s njima nisam išla u rudnik tehničkog muzeja, u špilje, pa čak ni na tobogan msu.
kako im objasniti da mi strah nije važniji od njih, imate li neku ideju? pitaju li vas vaši klinci ponekad, zašto ti to mama ne možeš?

---

uf, ja i agorafobiju i klaustrofobiju i akrofobiju što sam starija :)

al dobro Peterlin kaže- kao što ne mogu akrobatisat tako ne mogu ni to. Iako se ja tjeram, kao dio KBT terapije, da se izlažem tim situacijama. Nekad idem bez problema, nekad se ljuljam skupa s prostorom u kojem se nalazim.

Nemam s time problema, ali imam strah od visine i nikad s djetetom ne idem na balkon, niti vješam veš na vanjskim žicama. Moje dijete je još malo, pa ne pita. Ali mislim da ako se objasni na neki pristupačan način - mama se ne osjeća dobro kada je u zatvorenom prostoru, to je tako kod nekih ljudi, ali možemo ići bilo gdje drugdje zajedno...

Ja se moram izjadati...danas sam baš raspadnuta. I to baš na godišnjicu braka, a ovaj puta muž nije problem, barem ne izravan.

Jučer sam bila na psihoterapiji. Inače jedan od problema koje imam, pored OKP-a, je noćno hranjenje - jedem u polusvjesnom stanju po noći, pojedem, vraćam se u krevet i nastavim zaspati. Ujutro vidim što sam pojela obično po papirićima slatkiša, kori banane, teglici pekmeza, itd. Dok jedem nisam niti svjesna niti nesvjesna. Jako čudno.

Uglavnom, nisam imala do sada puno vremena s psihoterapeutom o tome, tu i tamo bi se dotakle, jer sam imala važnijih tema, ali sada smo počele kopati. Rekla mi je, a ja sam kasnije potvrdila googlanjem, da je to samodestruktivno ponašanje što do sada nisam tako shvaćala, ali to je u rangu alkoholizma ili samoozlijeđivanja, na primjer. I onda sam doma još po tome čačkala i sad sam baš jad jadni. Svašta se tu spominje, pola toga sam znala, ali sam sada dobila potvrdu da imam debelog posla još uvijek..i da ne štima sa mnom. Ne znam što me to tako pogodilo, mislim druge stvari me toliko ne diraju, kao npr činjenica da imam OKP..ali ovo mi je još jedno sranje.

A kakav si savet dobila u vezi noćnog jedenja?
Ako si ti u nekom polusvesnom stanju, zar nije to zapravo neki vid "mesečarenja"?
Ako gledaš tako na problem, naravno da je samodestruktivno bauljati polusvesna po kući iz prostog razloga što se možeš saplesti i pasti...ali na koji način polusvesna osoba može da zaustavi sebe, ne kapiram? Da li ti treba nekako sama sebe da "razbudiš"? Da to funkcioniše, ne bi postojali "mesečari", zar ne?

Ja buncam u snu kada sam premorena, moja deca isto, i stvarno ne znam na koji način bih mogla da utičem na to, makar često i probudimo jedni druge "pričom" :).
Hoću reći, meni to ne deluje kao problem koji zavisi od tvoje volje i za koji je dovoljno promeniti nekakve svesne obrasce ponašanja. Naravno, ja nisam psihoterapeut, ali onako, laički, meni se čini da nema smisla da okrivljavaš sebe za nešto što radiš polusvesna, u vreme kada "spavaš". Imaš malo dete i normalno je da u krevet ležeš premorena i nedovoljno "isključenog" mozga.

Eh-heh, sad...samodestruktivno je to što se prejedam, samo to jedenje je trpanje hrane u sebe kako bi se "utješila" jer ne mogu riješiti probleme u stvarnom životu. Pa podsvijest nađe način da se nosi s tim problemima. Npr, pijanstvo je samodestruktivno ponašanje isto, ljudi se nalijevaju da otupe, zaborave bol, da se ne moraju nositi s njim (ne svi koji se napiju, mladež se napije iz gluposti, ali kronični pijanci nešto potiskuju i radije se opijaju). Isto je s hranom - kratkotrajni izvor sreće. Ali čini mi loše...i pokazuje da ne cijenim sebe jer trpam u sebe kao u kantu, šećer uglavnom, i nije me briga za zdravlje tj ništa me ne može preplašiti pa da ja to ne radim više. To što ja to radim u snu je dodatni problem, to tek ne možeš kontrolirati ali psih kaže da nije poanta da kontroliram već da dođemo do uzroka, nešto mi je stvorilo sliku o sebi kao osobi koja nije vrijedna, koja se ne zna nositi s problemima i zato se natrpavam. Kad dođem do toga što me u korijenu muči i izjeda, radit ću na uzroku, pa bi se trebala riješiti i posljedica... možda su to odnosi, možda činjenica da imam dijete za koje se treba brinuti pa mi je to i dalje šok..ko će ga znat.

Složeno je to, ali sad sam zagrebla, pa idem u to. To noćno hranjenje traje već 2 godine. Dosta mi je sad...

jao lavko, noćni obrok u polusnu je neobičan. možda si već pisala (a ja nisam pročitela) jesi li pokušala da tvoj muž zaključa kuhinju i sakrije ključ (i špajzu ako imaš). hoćeš li se probuditi kad ne nađeš hranu? ili se vratiti u krevet?

Ja sam u zadnje vrijeme pod prilicnim stresom i skuzila sam da preko dana nemam nikakav apetit,doslovno jedem dansenne onesvijestim, a sinoc sam recimo namazala 2 snite kruha s majonezom i prozdrla to. Kao da kad popusti stres i pritisak pocnem se normalno osjecati i funkcionirati,pa tako i jesti.

Citiraj:

---

mamitzi prvotno napisa

jao lavko, noćni obrok u polusnu je neobičan. možda si već pisala (a ja nisam pročitela) jesi li pokušala da tvoj muž zaključa kuhinju i sakrije ključ (i špajzu ako imaš). hoćeš li se probuditi kad ne nađeš hranu? ili se vratiti u krevet?

---

A što da ti kažem - jesam. To mi je jedini način borbe. Sram me uopće to napisati, ali kako imamo špajzu i frižider iza kliznih vrata, muž je osmislio lokot i zaključamo sve jestivo svaku noć. I tad se ne dignem obično ili tražim pa kad vidim da nema ničega za jest, vratim se nazad u krevet. A ako on zaspe i ne zaključa, raspašoj..
Sve je to super kad zaključamo, samo što problem ostaje.

Citiraj:

---

nanimira prvotno napisa

Ja sam u zadnje vrijeme pod prilicnim stresom i skuzila sam da preko dana nemam nikakav apetit,doslovno jedem dansenne onesvijestim, a sinoc sam recimo namazala 2 snite kruha s majonezom i prozdrla to. Kao da kad popusti stres i pritisak pocnem se normalno osjecati i funkcionirati,pa tako i jesti.

---

Moji svi problemi koje sam ikada imala u životu su prošli kroz želudac a tako su i kile dolazile i odlazile, od 50 do 80. Nema krize koju nisam osjetila kroz hranu.
Anksioznost nosi još niz popratnih pojava, ne samo osjećaje, već eto i ovakve navike.

Sad imam malkoc vremena, pa mogu pisati. Jutros sam pričala s frendicom, anksioznom kao i ja, koja mi je rekla onako u šaljivom tonu: "Ma meni je stres sama činjenica da imam dijete". Haha. Ali to je doista kod nas tako. Da se razumijemo - meni je sve stres. Moje idealno stanje je meditativno - praznog uma. Samo postojim. Sve ostalo je neka vrsta stresa. Osim posla (tu se ne nerviram ni najmanje). Ali kad pogledam unatrag, pa to su takve drame bile kad sam imala dečke, kad sam se udavala, kad sam otkrila neplodnost, kad sam imala spontani, kad sam ostala trudna..e, sve što nije ravna crta je stres.

Eto. I takvog te odgoje. Il te takvog rode. I što možeš..

Pozdrav žene,
nemam dijagnozu iako sam tip koji se "brine" i znala sam u životu suludo zabrijati najcrnje scenarije. Zanimljivo je da mi se redovito događalo da me lupi navečer kaos u glavi, a onda iduće jutro vidim da sam dobila mjesečnicu i sve je kul. Hormoni su očito bili velik faktor kod mene. Mene su trudnoća i porod "osnažili" i smirili, pa više nemam te predmjesečnične fore i općenito sam neke stvari prevazišla valjda - možda se promijenio fokus, ne znam. Upadam zapravo jer ako dobro vidim ne spominjete rad rad na razini tijela, bavim se time i vidim da ima vrlo korisnih alata za otpuštanje anksioznosti na razini refleksa, kroz tjelesne reakcije, bez provlačenja kroz mentalno. Ta mogućnost me odvela iz moje bazične profesije (psiholog) u shiatsu i osteopatiju.

Kao što znate, napetost utječe na tijelo i dio nje se pohranjuje u tijelu (isto kao što se pohranjuje i fizički stres, npr. trzajne ozljede), recimo dio misli i emocija koji potisnemo, ne "probavimo", iskontroliramo da bi mogli u pojedinoj situaciji nastaviti "normalno" funkcionirati. Ta tenzija utječe na cijelo tijelo, a organ koji ju najočitije pohranjuje je fascija (koja je prisutna u svim dijelovima tijela). Super stvar je da se ta napetost može otpustiti radom na tijelu - vježbama, plesom ili tretmanima i tako si olakšati. Tu spadaju razni oblici kretanja koji su poznati jer povoljno djeluju na stres (yoga, tai chi, do-in, ples 5 ritmova i općenito slobodan ples i sve slično tome), ali posebno su korisne tre vježbe koje rade baš specifično na otpuštanju tenzija iz fascijetre= trauma releasing exercise). Postoje i terapeuti koji su poput mene fascinirani fascijom i imaju iskustva u radu s psih. poremećajima, a naći ćete ih s raznim titulama: shiatsu terapeuta, osteopata, bowenovaca, fizioterapeuta koji rade s trigger točkama itd. vjerojatno ih ima više no što ja znam.

Htjela sam to spomenuti jer me zanima radite li na tom polju i jer mislim da može dosta pomoći. U psihoterapiji zna se dogoditi da se vrtiš u krugovima ili svijest ne dopušta zagrebati preduboko u nesvjesno. A tijelo i um nerazdvojni su i konstantno utječu jedno na drugo - tijelo u stresu mijenja lučenje hormona koji djeluju opet na naše emocije i tako u krug. Ima smisla raditi na svim razinama.

Bok rutvica..smiruju me vježbe disanja i meditacija-ništa posebno,čisto osvješćivanje sadašnjeg stanja. Apropo vježbanja- znasnstveno je dokazano da pozitivno utječe na tjeskobu i depresiju pa ti vjerujem i podržavam u ovom dijelu da bi i tu trebalo nešto raditi. Ja volim plesati,ali ne plešem često.

O rutvica pa ti si psiholog-divno!
Samo navrati :)
Ja se bas ne bavim nicim jer mi se ne da, a do sada sam skuzika da meni u fazi panike ne pomazu nikakve vježbe, tu samo farmakoterapija djeluje. Ali mislim da se redovitom vjezbom moze bolje pripremiti za napad panike npr..tijelo se bolje nosi s tim.

rutvice, kad sam bila mlađa pokušala sam svašta. nakon različitih seansi došla sam do mog prvog lošeg iskustva sa zatvorenim prostorom - u jasenovcu sam kao školarka gledala film o logoru (ja sam 79 krenula u školu) i onesvijestila se. a neko vrijeme sam vjerovala da mi se nešto loše dogodilou prošlom životu, to mi je zvučalo skroz racionalno (danas mi se čini šašavo.

lavko, ja sam odbjegli psiholog, ne radim više u struci službeno, ali tu struku svakako koristim i u sadašnjem poslu. Imaš pravo da je stvar u prevenciji - smanji se opća razina napetosti i onda napadaj bude blaži ili se uopće ne dogodi. Ali stvar je i u tome da se traumatski događaji, kakav opisuje mamitzi, ne pohranjuju samo u našoj podsvjesti (za koju je isto upitno što je i gdje je smještena) već i u tijelu i zato rad na tijelu može umanjiti utjecaj traume na naše sadašnje psih stanje.

npr. u blažem sudaru zaradimo trzajnu ozlijedu. čak i ako ju ne tretiramo ona će se nakon nekog vremena smiriti i sve je ok. ali nakon nekog vremena od nekog bezveznog pokreta glavom nas opet zakoči vrat. u tijelu je ostao zapis fizičke traume od sudara i reaktivirao se zbog pokreta koji inače ne bi imao učinak na tijelo. ako uspijemo ukloniti taj zapis iz tijela, smanjiti ćemo mogućnost ponovnih ozlijeda.

slično može biti i s emoc. traumom. npr. doživimo jako strašnu situaciju i danima nam ostane grč u želucu (stisne se dijafragma), no s vremenom se čak i bez rada na tome smiri. nakon nekog vremena dođemo u manje stresnu situaciju i opet nam se javi isti grč u želucu - reaktivirala se trauma u dijafragmi i ona se opet stisnula na isti način, iako takav manji stres ne bi trebao imati takav učinak na nas. ako uspijemo otpustiti zapis u dijafragmi, umanjiti ćemo svoju reakciju na stresne situacije, jer je ona uvijek kombinacija fizičkog i psihičkog.

Da...u tijelu nema međe, kako bi rekla moja baka.

Citiraj:

---

rutvica prvotno napisa

slično može biti i s emoc. traumom. npr. doživimo jako strašnu situaciju i danima nam ostane grč u želucu (stisne se dijafragma), no s vremenom se čak i bez rada na tome smiri. nakon nekog vremena dođemo u manje stresnu situaciju i opet nam se javi isti grč u želucu - reaktivirala se trauma u dijafragmi i ona se opet stisnula na isti način, iako takav manji stres ne bi trebao imati takav učinak na nas. ako uspijemo otpustiti zapis u dijafragmi, umanjiti ćemo svoju reakciju na stresne situacije, jer je ona uvijek kombinacija fizičkog i psihičkog.

---

Dobro jutro...citam vas neko vrijeme, ali, ne pišem, jer mislim da ne spadam u ovu skupinu (vrlo samouvjereno :D)

Ustvari, ni u čemu se ne prepoznajem osim u ovom zadnjem odlomku koji je rutvica napisala.
Dakle, mene muči taj osjećaj u želucu, čvor, pritisak, štogod.
Čak ne mogu reći da sam prošla tešku emoc.traumu, ali pri svakom problemu (poslovnom) pojavljuje se taj osjećaj težine koji ne popušta
dan-dva. Kako da riješim taj nemir? Zadnji put sam i trčala, pomak je bio mali.
Samo mi nemojte reći da prestanem radit ;)

Ja bih rekla da je to tvoj način reagiranja na stres - koji nije dobar, ali nekako moramo reagirati. Tebi se stisne želudac, ja se recimo preznojim - samo me oblije od glave do pete. Ja to rješavam psihoterapijom pored ostalih stvari, ali ne moraš baš tražiti psiho dmah za to...i riješavam racionalizacijom koliko mogu - imam problem, sagledam što je najgore što mi se može desiti, ako se i najgore desi - kako to mogu riješiti i u biti zaključim da skoro uvijek postoji rješenje za sve i držim se tog hodograma uz mantru "sve će biti u redu"...Stani, razmisli, djeluj. Tako nekako.

Citam....imam svasta za pisati,ali nikako da uhvatim vremena ;)

Moja ansknioznost je nasupila nakon hrpetine stresova koji su me pogodili u životu u vrlo kratkom periodu... i ne, ne znam kak da si pomognem. jedino kad sam ok je kad su moja djeca uz mene inaće sam užasno napeta, nervozna, pod nekim strahom, panikom....

Citiraj:

---

ellica prvotno napisa

Citam....imam svasta za pisati,ali nikako da uhvatim vremena ;)

---

Pišiiiii!

Citiraj:

---

lavura prvotno napisa

Moja ansknioznost je nasupila nakon hrpetine stresova koji su me pogodili u životu u vrlo kratkom periodu... i ne, ne znam kak da si pomognem. jedino kad sam ok je kad su moja djeca uz mene inaće sam užasno napeta, nervozna, pod nekim strahom, panikom....

---

Zašto se bojiš za djecu? Ako si s njima imala stresove, onda kužim. Svi ti stresovi se "odrađuju" neko vrijeme, ako ih ne raspetljaš, svašta se može izroditi.
Jesi pričala s nekime? Ne mora to biti psiholog, može biti osoba od povjerenja koja ti može dati realne savjete...

Citiraj:

---

Val prvotno napisa

Dobro jutro...citam vas neko vrijeme, ali, ne pišem, jer mislim da ne spadam u ovu skupinu (vrlo samouvjereno :D)k

Ustvari, ni u čemu se ne prepoznajem osim u ovom zadnjem odlomku koji je rutvica napisala.
Dakle, mene muči taj osjećaj u želucu, čvor, pritisak, štogod.
Čak ne mogu reći da sam prošla tešku emoc.traumu, ali pri svakom problemu (poslovnom) pojavljuje se taj osjećaj težine koji ne popušta
dan-dva. Kako da riješim taj nemir? Zadnji put sam i trčala, pomak je bio mali.
Samo mi nemojte reći da prestanem radit ;)

---

Na fizičkoj razini cilj bi bio otpustiti napetost iz dijafragme (naravno, nije samo tamo,ali je neki epicentar recimo). Ima za to puno načina osim otići kod nekog terapeuta, npr. Vježbe disanja, pjevanje, vikanje (npr u šumi slušati svoju jeku, dovikivati se s klincima), vježbe istezanja, posebno twist-ovi, otvaranja prsa, bočna istezanja, lupkanje po rebrima i prsnoj kosti...plesanje može super pomoći ako nismo prezakoceni-moze i po doma dok nitko ne gleda

Citiraj:

---

rutvica prvotno napisa

Na fizičkoj razini cilj bi bio otpustiti napetost iz dijafragme (naravno, nije samo tamo,ali je neki epicentar recimo). Ima za to puno načina osim otići kod nekog terapeuta, npr. Vježbe disanja, pjevanje, vikanje (npr u šumi slušati svoju jeku, dovikivati se s klincima), vježbe istezanja, posebno twist-ovi, otvaranja prsa, bočna istezanja, lupkanje po rebrima i prsnoj kosti...plesanje može super pomoći ako nismo prezakoceni-moze i po doma dok nitko ne gleda

---

Super savjeti! Moram se i ja toga podsjetiti češće.

meni su znale mucit neke misli kao sta ako sta ako sta ako..
sta je to? hhehehhee
znaci sta ako sad idem u ducan i onda se dogodi nesto (neka nerealna stvar) .sta ako....do te mjere sta ako se to i dogodilo a ja sam to sakrila u podsvijest pa nisam ni svjesna da se dogodilo. znaci...da bude jasno nikad se nista od tog sta ako nije dogodilo...radilo se samo o mislima. prisilne misli.
to je proslo, tj smanjilo se bas bas bas. odgadala sam trudnocu i kad sam bila bila sam 2-3 god ok i odlucila rodit. beba me zaokuplja pa sad nemam vremena mislit da gluposti i zamarat se sa sta ako.
setamo,igramo se, pa pravi rucak, aktivna sam mama koja se trudi posvetit djetetu 100% ali ipak mi pokekad padne na pamet sta ako....
u sta uopce ovo spada..

Prošla sam maltretiranja od strrane supruga koje kakva i svih vrsta i oblika i sad se još i borim sa njim za skrbništvo nad djecom... czzs mu ide konstantno na ruku od traženja da dozvolim da dolazi meni pred kuću iako je bio pod zabranom pristupa i komunikacije sa mnom do toga da mu idu na ruku u svemu... Iako imaju i policijsku izvještaj o njegovom maltretiranju i presudu u kojoj piše da je kriv zbog nanošenja tjelesnih ozlijeda i prijetnje smrću meni kao trudnici... Više ludim od svega toga...

Vjetrujem da ti nije dobro :( kako rjesavas svoj stres? Kako to utjece na djecu?

Pred njima na pokazujem koliko mi je teško.. Najgore mi je što se djeca bore i sa glupostima svog oca koji im priča loše o meni, starija kći mi je plakala kad je govorila kaj sve tata govori o meni i na kraju mi kaže- mamica ja ne vjerujem da je to tak i to me tjera da plačem, a ne smijem pred tatom... Iz centra uopće ne reagiraju ćak nisu ni podnijeli prijavu kad sam rekla da mi se žale da ih tata tuće... Kome da se uopće obratim.. Pisala sam u ministarstvo, a očito su prezauzeti svojim preslagivanjem da bi se pozabavili sa mojim slučajem... teško mi je, jako ali borim se... Imam za koga to me drži, a ako izgubim skrbništvo.. ne znam kak ću to podnijet jer mi priječi i pozive znaći ne mogu ni ćuti djecu kad nisu sa mnom... ne znam kud i kam više da krenem

Citiraj:

---

alisocka prvotno napisa

meni su znale mucit neke misli kao sta ako sta ako sta ako..
sta je to? hhehehhee
znaci sta ako sad idem u ducan i onda se dogodi nesto (neka nerealna stvar) .sta ako....do te mjere sta ako se to i dogodilo a ja sam to sakrila u podsvijest pa nisam ni svjesna da se dogodilo. znaci...da bude jasno nikad se nista od tog sta ako nije dogodilo...radilo se samo o mislima. prisilne misli.
to je proslo, tj smanjilo se bas bas bas. odgadala sam trudnocu i kad sam bila bila sam 2-3 god ok i odlucila rodit. beba me zaokuplja pa sad nemam vremena mislit da gluposti i zamarat se sa sta ako.
setamo,igramo se, pa pravi rucak, aktivna sam mama koja se trudi posvetit djetetu 100% ali ipak mi pokekad padne na pamet sta ako....
u sta uopce ovo spada..

---

Ovo ti je tipičan simptom opsesivno-kompulzivnog poremećaja. "Što ako" konstrukcije su temelj OKP razmišljanja, a skoro uvijek su nerealne - npr. vidiš otvoren prozor i pomisliš: što ako se ja sad bacim kroz prozor, ili što ako ja sad počnem vikati u tramvaju punom ljudi, ili što ako je ovaj pod prljav i svi se zarazimo i umremo, itd..sve se svodi na što ako a pri tome osjećaš strah, čak paniku nekad i uporno se ponavlja bez obzira koliko se razuvjeravaš - smatra se da je to razuvjeravanje kompulzija kod onih koji nemaju vidljive kompulzije, s time da neki imaju i vidljive kompulzije - npr. konstatnos pranje ruku, čišćenje svega u kući opet i opet, itd.

Meni ti je to isto s ovoliko obaveza srećom skroz otišlo, ali dolazi nakon velikih stresova, zadnji puta nakon pobačaja. Neki kažu da se prisilne misli tj. cijeli OKP javljaju zbog nepravilnosti u jednoj moždanoj strukturi, a neki imaju teoriju da se javljaju zbog ličnosti koja voli previše kontrolirati, rigidna je i kruta.

Kako god bilo, možeš držati pod kontrolom tako da doslovno izvježbaš mozak da ne reagira na njih ili lijekovima..a i vidiš da dolaze i odlaze, to je barem kod mene uvjetovano životnim okolnostima.

Citiraj:

---

lavura prvotno napisa

Pred njima na pokazujem koliko mi je teško.. Najgore mi je što se djeca bore i sa glupostima svog oca koji im priča loše o meni, starija kći mi je plakala kad je govorila kaj sve tata govori o meni i na kraju mi kaže- mamica ja ne vjerujem da je to tak i to me tjera da plačem, a ne smijem pred tatom... Iz centra uopće ne reagiraju ćak nisu ni podnijeli prijavu kad sam rekla da mi se žale da ih tata tuće... Kome da se uopće obratim.. Pisala sam u ministarstvo, a očito su prezauzeti svojim preslagivanjem da bi se pozabavili sa mojim slučajem... teško mi je, jako ali borim se... Imam za koga to me drži, a ako izgubim skrbništvo.. ne znam kak ću to podnijet jer mi priječi i pozive znaći ne mogu ni ćuti djecu kad nisu sa mnom... ne znam kud i kam više da krenem

---

Da li ti imaš ikakvu pravnu pomoć? Odvjetnika?

Mogu li curice reći socijalnoj službi da ne žele ocu ako ih maltretira?

Citiraj:

---

lavko prvotno napisa

Ovo ti je tipičan simptom opsesivno-kompulzivnog poremećaja. "Što ako" konstrukcije su temelj OKP razmišljanja, a skoro uvijek su nerealne - npr. vidiš otvoren prozor i pomisliš: što ako se ja sad bacim kroz prozor, ili što ako ja sad počnem vikati u tramvaju punom ljudi, ili što ako je ovaj pod prljav i svi se zarazimo i umremo, itd..sve se svodi na što ako a pri tome osjećaš strah, čak paniku nekad i uporno se ponavlja bez obzira koliko se razuvjeravaš - smatra se da je to razuvjeravanje kompulzija kod onih koji nemaju vidljive kompulzije, s time da neki imaju i vidljive kompulzije - npr. konstatnos pranje ruku, čišćenje svega u kući opet i opet, itd.

Meni ti je to isto s ovoliko obaveza srećom skroz otišlo, ali dolazi nakon velikih stresova, zadnji puta nakon pobačaja. Neki kažu da se prisilne misli tj. cijeli OKP javljaju zbog nepravilnosti u jednoj moždanoj strukturi, a neki imaju teoriju da se javljaju zbog ličnosti koja voli previše kontrolirati, rigidna je i kruta.

Kako god bilo, možeš držati pod kontrolom tako da doslovno izvježbaš mozak da ne reagira na njih ili lijekovima..a i vidiš da dolaze i odlaze, to je barem kod mene uvjetovano životnim okolnostima.

---

Izgleda da imam i ja OKP,prema ovome :) no krasno

Citiraj:

---

lavura prvotno napisa

Pred njima na pokazujem koliko mi je teško.. Najgore mi je što se djeca bore i sa glupostima svog oca koji im priča loše o meni, starija kći mi je plakala kad je govorila kaj sve tata govori o meni i na kraju mi kaže- mamica ja ne vjerujem da je to tak i to me tjera da plačem, a ne smijem pred tatom... Iz centra uopće ne reagiraju ćak nisu ni podnijeli prijavu kad sam rekla da mi se žale da ih tata tuće... Kome da se uopće obratim.. Pisala sam u ministarstvo, a očito su prezauzeti svojim preslagivanjem da bi se pozabavili sa mojim slučajem... teško mi je, jako ali borim se... Imam za koga to me drži, a ako izgubim skrbništvo.. ne znam kak ću to podnijet jer mi priječi i pozive znaći ne mogu ni ćuti djecu kad nisu sa mnom... ne znam kud i kam više da krenem

---

Ja mislim da je OK da cure vide da ti je teško ali da si ustrajna i jaka prvenstveno žena a potom i majka. Pokaži im svoje osjećaje,neka vide i da plačeš i da si ljuta..ništa dobro neće izaći iz toga štp sakrivaš emocije,štetiti ćeš najviše sebi. Pod tim ne mislim da ih trebaš gnjaviti tim pravnim stvarima, ali im daj do znanja da si,iako sva rastrojena, ipak njihova majka.

Što se tiče pravne strane,svakako potraži odvjetnika. On će dalje najbolje znati što napraviti.

lavko.......kako da vjezbam mozak da ne reagira? :) mislis zaokupim mozak korisnim stvarima...?

ja sam bas suprotna ....u nekim stvarima...da,volim prati ruke ..ne smeta mi "prljavstina" npr ako sam u prirodi...a smeta mi u trgovackim centrima....cim dodem kuci perem ruke...perem i nakon diranja hrane (strah od neke zaraze).....ima tih situacija.........volim se tusirati, volim da imam cistoi na sebi i to........ali neuredna sam.
znaci....dnevno ukljucim i po 3 masine za robu a s druge strane prije spavanja ostavim neoprano sude i fuj kuhinju........soba neuredna (radi djeteta sad se trudim pa svaka 3 dana usisam sobu...prije bi proslo puuuno duze.... znaci ja imam ocitop opk....ali da bar mene malo uhvati na ovu stranu sredivanja po kuci a ne samo pranja ruku...

inace, meni su sta ako cesto seksualnog karaktera..sta ako sad izadem van i vidim nekog i onda mi nesto (hmm) sta ako... to me izjeda jer nemam nikakve potrebe ni zelje za ikim osim za svojim suprugom i ne zelim te misli ali one dodu...
sve je pocelo prije puno godina (nisam tada jos bila u braku) kad sam se napila(inace ne pijem pa me bas lupilo) i doslovno se nisam sjecala sta se dogadalo....onda sam pomislila kako sam si to mogla dozvolit, mogao me netko iskoristit, sta da se to dogodilo...i onda ...sta ako se to dogodilo a ja ne znam. eto korijena problema. to je bio neki rodendan, bilo je puno prijateljica i nema sanse da se nesto takvo dogodilo ali eto...kako sam bila popila....uhvatio me strah....i jos ne pusta...nakon toliko god....

glupo, ali zna stvarat probleme...jer ne zelim to i mrzim te misli!