baš.Citiraj:
Ginger prvotno napisa
gdje piše da nam sva djeca moraju biti simpatična samo zato što su djeca.
i mene živciraju i živcirala su neka djeca koja se druže ili su se družila s mojom djecom,
nisam im to nikada pokazivala, ponekad bi me lovila i grižnja savjesti baš zbog toga - djeca su.
iz cipela mame odraslog djeteta, danas mogu reći da mi je ipak žao što se ponekad nisam umiješala,
mislim na tinejdžersku dob ne na ove male, jer je moja dobrano dobila po nosu iz nekih odnosa.
Sumnjam da možeš cijelo vrijeme uspješno skrivati takvu netrpeljivost, posebno prema djetetu. Djeca od odraslih osoba kojima su povjerena na čuvanje očekuju nekakvu toplinu, pa kad to izostaje čisto sumnjam da se baš ugodno osjećaju.Citiraj:
Mojca prvotno napisa
Ti si odrasla osoba koja gaji neobjašnjivu antipatiju prema malom djetetu, a čak ako se to i može zvati trpljenje, trpiš radi svoje kćeri - tako da, ne, tebe mi nije žao.
Imala sam takav slučaj , jedna djevojčica se jako vezala za moju kći , a i obrnuto. Bilo je sve u redu dok moja nije obraćala pažnju na druge prijatelje, ali kad je, ova bi se počela kreveljiti , vrištati čak i psovati , hvatati je za bradu i okretati glavu da vrati pažnju na sebe. Jako me živcirala, ali sam je uvijek pokušala na lijepi način smiriti, jer ju je moja obožavala. Došlo je do toga da sam se zatresla kad bi je ugledala da dolazi. Sve je prestalo kad su joj se roditelji rastali i ona se s mamom vratila baki u drugi grad. Sad se vide otprilike jednom mjesečno, kad mala dođe tati, pa čak i mi znamo odvesti našu k njoj, ali pri pomisli na svakodnevno, višesatno vrištanje, kreveljenje i psovanje po kući , dok se moja oduševljeno smije i dok je doslovno ne zamolim da odmah ode kući, brrrrrrrrrrrrrr, strese me.
Tako da nas ima više i lakše mi je kad vidim da nisam jedina
nigdje ne piše da nam sva djeca moraju biti simpatična, ja ću prva reći da me neka djeca živciraju zbog svog (neprihvatljivog) ponašanja, ali, kako i kod odraslih, tako i kod djece imam razlog zašto su mi odbojni
reći da je dijete iritantno zbog smijeha ili sličnog... žao mi je djeteta, jer ničim nije zaslužilo netrpeljivost od strane odrasle osobe
Mislim, što ja znam, Mojca, razmisli da ti ostavljaš svoju kćer na igranju u kući u kojoj ju ne podnose, bi li ti se to sviđalo ?!
Tako da ako je ta antipatija stvarno tolika da se može reći da ti u prisustvu tog djeteta trpiš, onda je vjerojatno stvarno bolje da ne zovete tu curicu k sebi.
Ja uopce nemam problem s tim da djecu posaljem kuci ako me njihovo PONASANJE nervira i ide na zivce, ne konkretna djeca, vec njihovo ponasanje.
ili ako hocu svoj mir nedeljom popodne.
ali moja djeca su veca, ne moram
smisljati aktivnosti i slicno.
Bome ni ja , samo bih nakon par upozorenja rekla : Molim te XXY odi doma , što je previše, previše je.
Joj meni je ovo ipak preuveličavanje, pa devojčica ide kod svoje drugarice, ne kod njene mame - a drugarica je obožava!Citiraj:
Mima prvotno napisa
Ja se iz detinjstva sećam da me nisu baš svi tuđi roditelji podjednako voleli -a ni ja njih, kad bolje razmislim...Pa me to nikad nije odbilo od drugarica, osim ako su roditelji baš bili super creepy, što mi se desilo svega par puta u životu.
Isto tako jasno primećujem da ni moja deca nisu svakom roditelju podjednako draga niti to očekujem, dovoljna mi je ljubaznost.
Na ovom forumu se uvek ističe da se deca moraju suočiti sa stvarnim svetom, ja mislim da u to spada i shvatanje da se ne moramo dopadati apsolutno svakoj osobi koju upoznamo. I da nam se ne mora dopadati ni svaki prijatelj našeg deteta/muža/majke itd, itd.
Ne znam baš, to su još jako mala djeca, vrtićka, kod koje roditelj puno sudjeluje u druženju. Drugo kad dijete ima 10 godina, pa jedva da vidi prijateljičinu mamu kad dođe k prijateljici na igranje.
U svakom slučaju da ja pročitam na rodinom forumu da moje dijete od 5-6 godina ide nekoj mami fakat na živce, sigurno ga ne bih slala na igranje u tu kuću.
Zar ne misliš da bi to bilo šteta za tvoje dete, da izgubi dragu prijateljicu jer se ne sviđa njenoj mami?Citiraj:
Mima prvotno napisa
To je baš neobičan razlog za prekidanje prijateljstva.
Mina, o kojoj netrpeljivosti ili antipatiji pričaš?
Samo me nešto u njoj živcira i to je sve. Netrpeljivost je nešto skroz drugo.
Živcira me i kolegica s kojom radim, pa radim s njom već godinama. I ponekad se nasmijem nekoj njenoj fori i sl...
Živcira e (ne samo mene) i kolega koji svako malo ima neke glupe fore, svejedno surađujemo i to kvalitetno.
I ja sigurno nekog živciram... nismo svi za sve.
Pokrenula sam ovaj topic jer mi je zanimljivo da mi ovaj osjećaj izaziva samo to jedno dijete od svih njenih prijatelja... i to ne zbog nekog postupka ili ponašanja... a kako ne želim utjecati na njene odnose (sve dok nema ponašanja kakve Jelena spominje), puštam da se druži s kim god želi, sama stvara odnose i uči iz njih. Što ona ima za naučiti iz tog ili bilo kojeg drugog odnosa, to ćemo tek vidjeti. Jer kao mama prihvaćam svoje dijete i njene izbore.
Pa o toj netrepljivosti i antipatiji o kojoj pišeš na temi. Fakat mi ide na živce, trpim, brr , digla mi je živce - što ja znam, meni to zvuči kao netrpeljivost.
Meni je netrpeljivost kad ne mogu pored nekog biti niti trenutka...
Antipatija kad nekog ne mogu ni pogledati...
A živciranje kad mi izaziva osjećaj neugode zbog nečega... a ovaj put ne znam zbog čega...
Živcira me ponekad i MD, i moja mama, i moje prijateljice, i moj brat... i hrpa toga, pa opet klapamo nekako u tim trenucima. Živciraš me sad i ti jer me ne shvaćaš :) :) Ali to nije ni netrpeljivost, ni antipatija.
Antipatičan mi je Mislav Bago, a osjećaj netrpeljivosti mi izaziva Željka Markić.
Jasnije?
Nekako mi se čini da je bolje da ne odgovorim na ovo. Ali ipak razmisli, da pročitaš da tvoja kći nekoj mami ovako malo diže živce, bi li ju slala na igranje u tu kuću, to je sve.
Pa bi... i meni moja kći ponekad diže živce, samo znam zašto. :)
Tebi tvoja ne?
Znači, jako voliš prijateljicu svoje kćeri, samo ti ponekad digne živce? Onda je OK ;). Ali ne zvuči ti tema tako.
Ne. Ne volim ju nešto posebno.
Ni više ni manje od bilo kojeg djeteta iz njene grupe.
Imala sam istu situaciju ali sam točno znala zašto mi to dijete ide na živce. I mužu je isto išao na živce jako jako. Nismo napravili baš ništa nego smo sve to zadržali za sebe a prema djetetu se ponašali kao prema svakom drugom jer je to prijatelj našeg djeteta kojem on odgovara.
Pa to i ja napravih... osim što sam tu podijelila s vama. :)
Nekako ne verujem u "živciranje" bez ikakvog uzroka, samo nije uvek lako objasniti ga.Citiraj:
Mojca prvotno napisa
S obzirom da je reč o tuđem detetu, nije u redu dalje analizirati javno, ali, da mene neko dete neobjašnjivo uznemirava toliko da otvorim temu na forumu, ja bih privatno i u sebi ipak potražila uzrok, zbog svih - i sebe, i svog deteta, i njene drugarice :). Jer je nekako lakše tako, kada znaš na čemu si. Možda je nešto banalno i popravljivo.
Pulinka, jedino pitanje koje sam postavila u uvodnom postu je da li je i ovo dio roditeljstva.
Jer... Iako sam mama već 6 godina, još uvijek ima novina.
Više kao ups, nisam ovo ocekivala... a onda je krenulo seciranje...
Ja sam tako i shvatila tvoj uvodni post :). I u tom tonu sam i odgovorila: meni je to sa godinama postao normalan deo roditeljstva, a još se sećam kada sam i ja razmišljala slično kao i ti- jao, to dete mi se ne sviđa, jesam li ja grozna osoba, pa to je malo dete...
Sad više ne razmišljam na taj način, ali i dalje volim da sam načisto ZAŠTO me tačno neko dete živcira.
Kada je moja starija imala 6 godina, užasno me je živcirala njena slatka, tiha, mirna, pristojna i vaspitana naj drugarica. Savršeno dete. Pa sam shvatila da je ta devojčica zapravo strašno dominantna. Pa sam shvatila da me ne živcira uopšte ta dominantna drugarica, nego moje sopstveno dete koje ne zna da kaže "ne" toj drugarici -iako meni kaže "ne"bar 100 puta dnevno...Pa mi se tek tu negde ukazalo šta treba da radim...
Meni je jedna vrtićka prija moje male (predškolci su bilii) POVREMENO izazivala grč u želucu. Draga, vedra, brbljava, ali nekad bi me ulovila baš neobjašnjiva slabost. Jedan mi je dan sinulo - bila je ista kao moja velika kad je bila njenih godina - hiperaktivnost na n-tu. Četvorim očima sam pazila da se ne ozlijedi ili iskoči kroz prozor i balkon.
Kad sam osvijestila uzrok, sve je bilo puno lakše :mrgreen:.
Zaključno - Mojca, it's OK da te nervira neko dijete - većina nas "been there, done that" (grleći smajlić). Možda ti pomogne, kao i čoksi, osvijestiti razlog. Možda ga nećeš moći sada isčeprkati, nego ćeš imati aha moment godinama kasnije. Sve je OK. Na tvom mjestu se ne bih možda toliko angažiravala oko aktivnosti, nego ih pusti, ako su baš super super super, neka se same zbavaljaju (zaboravila sam koja je ono dob djeteta), a ti se pobrini o jelu - pilu. Pa si makar tako olakšaj. Event (ovisno o veličini stana), možeš im reći da se ne igraju u prostoriji u kojoj si ti. Se bu to prošlo.
Eh, draga... nisam sigurna. Jedan prijatelj mog starijeg sina je u ovoj dobi (zapravo, prvi ili drugi razred OŠ) kod mene doma uzeo iz ladice veliki nož i vitlao njime... Dobio je moj sin zabranu druženja na mjesec dana. Ni dan danas mi nije oprošteno, ali briga me. Što je previše - previše je. Inače, mama ovog djeteta mi je bila sasvim ok i jako draga, ali i njoj je u ranim godinama bilo teško. Tako da - sve je u redu, ali ako Mojca ima feeling da to baš i nije to, nikad ne znaš kako se stvari mogu raspetljati...Citiraj:
Lili75 prvotno napisa
Misliš, dobio je zabranu pozivanja tog djeteta k vama doma?
Mislim da je sasvim normalno i očekivano reagirati ako se dijete koje se dođe k vama družiti loše ponaša, pa i poslati ga kući ili zabraniti dolaske ako je to ponašanje baš takvo da se ne možeš s tim nositi.
(to je sasvim druga situacija od ove koja se opisuje na temi).
Moja kći ima prijateljicu kojoj sam ja na početku druženja znala postavljati pravila tj. izrecitirala bih joj gomilu stvari koje su zabranjene. I konstantno sam ih morala nadgledati jer se to dijete ponaša blago rečeno grozno.
Btw. dečko se brzo sredio i nije kasnije imao takvih ispada.
Ont. da ne ispadne da samo kritiziram tuđu djecu...imala sam u ovoj dobi primjedbe i na vlastitu: Moj tariji je na ovom primjeru naučio, a mlađi je pustio u kuću jarane koji su nas pokrali. A nije ih uvijek ni puštao - jednom su mu za vrijeme tjelesnog iz garderobe ukrali ključ, ušli u stan (ja sam pukim slučajem došla doma pod pauzom jer sam očekivala svoje roditelje koji su taj dan bili u Zagrebu) i ja sam ih ulovila na izlazu. Ukrali su mom sinu kasicu prasicu, koja se poslije našla bačena ispod balkona. Zvali smo i policiju i štošta, alarmirali školu (jer radilo se o njihovim učenicima) ali šipak - ništa se nije promijenilo.
Tako da - ja bih isto poslušala svoje instinkte i ponudila djeci druženje negdje izvan vlastitog doma. Klinci ove dobi su skloni tome da svaki prostor u koji dođu smatraju svojim domom. I ja sam svoje morala uštopati nakon par iskustava dolaska u tuđi dom koja nisu bila ovak drastična, ali mi se kao ni Mojci nije svidjelo. Pa je ispalo tako da sam svoju i ponekad tuđu djecu vodila četvrtkom u knjižnicu na kazališne predstave, u muzeje i slično. Kod nas doma - paaa, nekad se nije moglo izbjeći (recimo u OŠ grupni rad crtanja plakata - tad je isto jedan biserko našao šibice i morala sam dooobro paziti što rade, nije bilo okretanja leđa).
Mojca - probaj klinkama naći nešto zanimljivo izvan svog doma, nešto gdje se mora šutjeti (koncert i slično) pa će ti drugi roditelji manje ići na živce.
Moj sin je dobio zabranu pozivanja bilo koga doma na mjesec dana, a ovaj događaj sam komentirala s majkom dotičnog djeteta i brzo smo našle zajednički jezik, nisam imala primjedbi na njenu reakciju. Uostalom, to je moglo biti i obrnuto - moglo je moje dijete kod nekoga napraviti takvu stvar. Imaju potrebu "junačiti se" i u nepoznatoj sredini raditi stvari koje su doma zabranjene. Djeca su, nisu odrasli.Citiraj:
Mima prvotno napisa
Bila sam svjesna da je moj sin ovdje ispušio, ali štaš - i on je vidio da igranje doma ima i lošu stranu. I ja sam tada bila doma i ni sama ne znam što sam radila - nisam taj čas bila u kuhinji kad je izronio nož... Ni u peti mi nije bilo da se tako nešto može dogoditi, kod inače pristojnog djeteta koje nije ni prije (ni kasnije) pokazivalo znakove riskantnog ponašanja. Djeca te dobi trebaju nadzor ili ih mičeš od situacija koje ne možeš nadzirati.
Možda nije sasvim u sklopu teme, ali naravno da moramo biti uključeni do neke mjere u društvene odnose naše djece.
I naravno da nas puno češće smetaju i nerviraju ponašanja, a ne osoba.
Ja imam pravilo da u našoj kući i našem autu vrijede naša pravila i tu je pozvan onaj koji će ta pravila poštovati. Više puta sam dobila komentar od djeteta da se "on ne veže u autu" pa mu je objašnjeno da se u našem autu veže i da me apsolutno ne zanima dal se veže ili ne u drugim autima, iako mu savjetujem da se veže jer time čuva svoj život. Točno vidiš da te djeca sasvim drugačije pogledaju, kao da su nešto prvi put čuli sad. A možda i jesu.
Ako se dijete oglušuje o naša kućna pravila drugi put neće biti dobrodošlo i moja djeca to vrlo dobro znaju. Što poručujem svom djetetu ako gostu dozvolim stvari koje njima doma nisu dozvoljene?
I normalno mi je upozoriti drugo dijete na neprihvatljivo ponašanje, čak i kad se ono ne tiče mene i mog djeteta. Npr. desetogodišnjak udari svoju mamu koja je došla po njega kod mene i kaže joj "ti si glupa". Ja jednostavno nisam mogla prešutjeti, rekla sam mu da se ne smije tako ponašati prema svojoj mami, iako je mama šutjela. Ali moje dijete je to gledalo i slušalo, nisam mogla ne reagirati.
Tako da.... tko želi dolaziti kod nas dobrodošao je, ali pravila su tu. :-)
Slažem se, neka razumna mjera mora postojati.Citiraj:
Barbi prvotno napisa
Mjera je: ono što vrijedi za moje dijete, vrijedi i za goste.
super zakon
nisam Peterlin govorila o takvim situacijama.Citiraj:
Peterlin prvotno napisa
Ja sam i danas neizmjerno zahvalna svojoj mami što mi nije branila druženje s "najgorom" učenicom u razredu koja je pala razred, stalno išla na popravne ispite (iz obitelji "zanimljivog" backgrounda), crne (pokvarene) zube, a ja fina cura, odlikašica 5.0, iz "ugledne" obitelji. Ovako pišem da dočaram dojam i uzmite u obzir da sam živjela u maloj sredini gdje se sve gledalo i pričalo tko se s kim druži, tko je čiji. Tipično za manje gradove.
Meni je A. bila jako zanimljiva osoba, voljela sam razgovarati s njom o svačemu, izrazito inteligentna i pronicljiva, al škola nije bila njen fah. Imali smo mi šire društvo (nas 7-8 dečkih i cura), al ona i ja smo bile naj, naj :heart: prijateljstvo s njom me jako obogatilo. Divno životno iskustvo. Baš sam se razveselila kad smo se nedavno fejsom povezale (živimo u 2 različite države).
Mojca, mislim da su Mima i pulinka postavila 2 dobra pitanja za zapitati se i odgovoriti samoj sebi.
Meni ne da nisu branili nego ih nije pretjerano ni zanimalo s kim se družim. Ja sam odrasla u malom gradu gdje se svi više manje znaju, odnosno zna se tko je čiji :mrgreen:
Ali, u vrijeme mog djetinjstva puno je manje bilo tih kućnih druženja, a kamoli da bi se nečiji roditelji s nama igrali i zabavljali nas :-o toga nije bilo uopće.
Družili smo se u školi i poslije škole, igrali vani i to je bilo to. Doma si nekome išao kad je slavio rođendan i ako ste trebali nešto zajedno raditi za školu.
Danas se po meni čak i previše potencira to kućno druženje, prespavljivanje, infiltriranje dječjih prijatelja u život obitelji i moram priznati da je meni osobno često too much, bez obzira događa li se druženje kod nas ili nekog drugog doma.
Barbi tako je nekako i kod nas bilo u djetinjstvu.
Što se tiče sleepovera, meni to dobro dođe sad kad su djeca malo veća (6 i 8 god), pa se changeamo s obiteljskim prijateljima (ide oboje djece of course). MM i ja ostanemo solo bez djece, onda odmah u planove kino, maženje, ovo-ono :-) to mi je dobra strana. al naša djeca idu i k nama dolaze na spavanje samo djeca iz obitelji s kojima smo stvarno bliski i družimo se i mi roditelji, to su nam zapravo prijatelji.
Ma to je nešto skroz drugo, to mi nije u ovoj kategoriji.
Moja kćer je do sad, a nema još ni 12 godina bila na više sleepovera kod više različitih ljudi nego što sam ja u svom životu uključivo sve svoje dečke i cimerice. :roll:
:lool: to je ta nova generacija
mojca, u stvari, želi pričati o sebi, a ne o maloj. psihoanaliza zašto njoj ide na živce dijete :D
daaaaakle...tebe to dijete nervira zato što si u njoj prepoznala neke svoje osobine koje te nerviraju kod sebe same. i podsvjesno se bojiš da ne prijeđu, te iste osobine, na smjehuljicu, a poradi intenzivnog druženja.
šalim se, naravno, da me ne bi ozbiljno shvatila. :D
Kcer od sogorice stalno za mene i muza govori kak smo zlocesti.Ja si nemrem pomoc,ali ona kad dodje meni kosa raste..Ona ne uvazava nasa pravila kad je kod nas i zato sam posjete svela na minimum.Citiraj:
Mojca prvotno napisa
ja ne kužim zašto bi mojca sama sebi trebala odgovoriti na pitanje zašto je to dijete živcira :zbunj:
moja djeca su već velika i svašta smo prošli, ali im nikad nisam branila druženje s bilo kim.
al bi da sam skužila da to dijete dobro ne utječe na moje.
a ovo pak nema apsolutno nikakve veze s tim. djevojčice se dobro slažu, mojca podržava druženje i sve pet.
ja sam ovo shvatila samo kao iznošenje nekog svog osjećaja s pitanjem da li se to događa i drugima.
događa se!
i dio je roditeljstva!
masa ljudi mi nije simpatična jer mi se naprosto ne sviđa kak pričaju, kak afektiraju ili kak se krevelje. to nisu nečije loše osobine, ali meni ne sjedaju. bez obzira što mi ti ljudi nisu ništa nažao učinili.
i ne kužim zašto onda i djeca ne mogu biti nesimpatična ?!
isto tako mi nisu simpatični svi MMovi frendovi, kao ni njemu sve moje frendice.
ali to ne znači da će on ili ja prekinuti to prijateljstvo ili smanjiti svoje kulturno ponašanje prema tim osobama