Ostavljanje beba na vise dana zbog vlastitog gusta

Sjećam se da sam u nekoj od knjiga o dječjoj psihologiji čitala da bebe do određene dobi nemaju predodžbu o sebi kao o posebnom biću, nego majku i sebe doživljavaju kao kontinuitet. U tom svjetlu rano odvajanje ne vidim kao poželjno i korisno. Ne tvrdim da će neizbježno dovesti do štetnih posljedica, ali ne možemo biti potpuno sigurni ni da neće. Sigurno da tu veliku ulogu igra i karakter djeteta i ukupna dinamika odnosa unutar obitelji, razlozi i učestalost odvajanja...

Moje je iskustvo slično onome što opisuju Barbi i Mima - dok su bili sasvim mali jednostavno se nisam dobro osjećala u situacijama odvajanja pa sam ih izbjegavala koliko god je bilo moguće. Dugo sam dojila, dvoje od troje djece nikad nije zaspalo bez dodira i zagrljaja, kad bi se noću probudili tražili su fizički kontakt sa mnom i to je bilo jedino što ih je moglo umiriti. Sjećam se scena kad bi se koje dijete noću probudilo, a ja upravo pod tušem - čujem krikove kroz šum vode i nekoliko zidova. Koliko god brižan i posvećen roditelj mm bio, u tim slučajevima nije mogao učiniti baš ništa. Uopće ne mogu zamisliti kako bi u opisanim okolnostima izgledalo višednevno odvajanje. Važno je reći da se nisam osjećala zakinuto zbog toga, nisam u tom kratkom periodu osjećala da nešto bitno gubim. 33 godine bavljenja sobom i raznim aspektima života nevezanim za roditeljstvo bile su mi dovoljne da sam mogla podnijeti kratku pauzu od pojedinih aktivnosti teže spojivih s majčinstvom, a da to ne doživim kao traumu i gubitak sebe. Da sam rađala s 25, sigurno bi stvari bile drugačije posložene.

Citiraj:

---

Pandora Aura Monroe prvotno napisa

Da sam rađala s 25, sigurno bi stvari bile drugačije posložene.

---

Iskreno sumnjam.

I ja isto sumnjam. Nisam se bavila nikakvim aktivnostim sa 25 da bi me u njima majcinstvo smetalo ili prekidalo.
Ali i dalje drzim da djeca nisu tako krhka kao sto mislimo i da mogu bez posljedica izdrzati odvajanje ako su ostavljena na skrb emocionalno angaziranim osobama.

Sirius pa kako ne?
Nisi imala izlaske do kasnih sati, zabave..druženja..ajme pa ja nisam.sebi mogla doći nakon takvih noći cijeli dan poslije (a nisam pila :mrgreen:) a kamoli hendlat malu bebu.

Citiraj:

---

Lili75 prvotno napisa

Sirius pa kako ne?
Nisi imala izlaske do kasnih sati, zabave..druženja..ajme pa ja nisam.sebi mogla doći nakon takvih noći cijeli dan poslije (a nisam pila :mrgreen:) a kamoli hendlat malu bebu.

---

Zaposlila sam se sa 19. godina i sama sam sebe uzdrzavala. U ozbiljnoj vezi od 20. godina.
Prestala sam lumpovati pola desetljeca prije prvog djeteta.
Tako da nije bilo opasnosti. Niti je dijete bilo razlog prestanka lumpovanja . Razlog je bio -zivot.

Ja sam još bila za lumpovanja, zapravo tad tijekom faksa (18/19-22/23 god) se najviše tulumarilo i u tom razdoblju nakon s prvim poslom (24-26 god).:-)
onda polako smiraj prema 3o-ima, al ja sam tip kojem je sve to trebalo prije nego što su stigla djeca i obitelj.obveze. :-)

Lili mislim da nije stvar jel si ti tip kojem je to trebalo ili ne, vec da si imala mogucnost. nemaju tu mogucnost svi.

spajka, ne kužimo kojoj mogućnosti pričaš?

Sama sam se finacirala i zadnjih godina dok sam studirala (radila i studirala, al voljela sam i tulumarit :-), pila nisam, pa se nisam trošila na izlaske, al sam voljela jako plesati), a muža sam upoznala na kraju faxa.

npr. da ti skola ne ide. mos mislit sto bi studirala, radila i tulumarila.
i koliko god tebi se cinilo nemaju svi sve mogucnosti. jednostavno nemaju.

a to si mislila, slažem se s tobom apsolutno.

ne samo to. imas raznih zivotnih prica.
ja bih rekla da imas srecu kao i ja da dolazis iz obitelji gdje je skolovanje normalno, dapace stavljeno kao prioritet. i odgajana si tako. pa ti se za taj cilj nije bilo tesko ni muciti na ispitima, ni zivjeti kao sudent, a bome ni tulumariti.
no zamisli se da zivis u npr. u nekom ruralnom dijelu HR, gdje ti familija jedva prezivljava. tamo se jedva ceka da zavrsis osnovnu i da potegnes.
meni se cini da je uspjeh studiranja u takvim uvjetima veliki. jer moras biti poseban i nadaren da te neko podrzi usmjeri i sve ostalo.
takvim tulumarenje nije nesto sto trebaju prozivjeti prije nego se obvezu na neku drugu obavezu.

Cuj, moja obitelj ( nezaposlenog oca i majke koja je bila po bolovanjima) plus dva mlada brata ocekivala je da dio primanja dajem njima. Plus, na ozbiljnom poslu ocekuju da se svaki dan pojavis tamo i radis punom parom. Dok sam bila trudna sa prvim djetetom vec sam imala 5 godina staza na drugom stalnom poslu ( na prvom sam dala otkaz zbog bolje prilike). I da, imala sam 25 godina tad.

Sirius ti si teta ozbiljna :-)

ja sam bila vrlo "neozbiljna" u tim godinama u smislu vezivanja za nekoga, djece ...al kad sam bila spremna, to je bilo to. :-) a onda sam još trebala i pričekat par godina djecu :mrgreen:

Apropo separacijskih anksioznosti, jedino sam ja ta koja je to imala, a dijete je bilo sasvim ok i bez mene. Sjecam se kad sam ga ostavila prvi dan u vrtic i umjesto da odem obaviti sto trebam, ja sam to vrijeme provela sjedeci na klupici ispred vrtica sva izgubljena u vremenu i prostoru.
Skruseno cu priznati da i dalje to imam, pa sam zapravo najmirnija kad mi je obitelj uz guzicu.