Sjećam se da sam u nekoj od knjiga o dječjoj psihologiji čitala da bebe do određene dobi nemaju predodžbu o sebi kao o posebnom biću, nego majku i sebe doživljavaju kao kontinuitet. U tom svjetlu rano odvajanje ne vidim kao poželjno i korisno. Ne tvrdim da će neizbježno dovesti do štetnih posljedica, ali ne možemo biti potpuno sigurni ni da neće. Sigurno da tu veliku ulogu igra i karakter djeteta i ukupna dinamika odnosa unutar obitelji, razlozi i učestalost odvajanja...

Moje je iskustvo slično onome što opisuju Barbi i Mima - dok su bili sasvim mali jednostavno se nisam dobro osjećala u situacijama odvajanja pa sam ih izbjegavala koliko god je bilo moguće. Dugo sam dojila, dvoje od troje djece nikad nije zaspalo bez dodira i zagrljaja, kad bi se noću probudili tražili su fizički kontakt sa mnom i to je bilo jedino što ih je moglo umiriti. Sjećam se scena kad bi se koje dijete noću probudilo, a ja upravo pod tušem - čujem krikove kroz šum vode i nekoliko zidova. Koliko god brižan i posvećen roditelj mm bio, u tim slučajevima nije mogao učiniti baš ništa. Uopće ne mogu zamisliti kako bi u opisanim okolnostima izgledalo višednevno odvajanje. Važno je reći da se nisam osjećala zakinuto zbog toga, nisam u tom kratkom periodu osjećala da nešto bitno gubim. 33 godine bavljenja sobom i raznim aspektima života nevezanim za roditeljstvo bile su mi dovoljne da sam mogla podnijeti kratku pauzu od pojedinih aktivnosti teže spojivih s majčinstvom, a da to ne doživim kao traumu i gubitak sebe. Da sam rađala s 25, sigurno bi stvari bile drugačije posložene.