Kada dijete preseliti u njegovu sobu?

Moj David i ja, iako si ti uvjerena da si napravila najbolje za vas i vaše dijete tako što si ga "naučila" da se sam u suzama uspava, molim te nemoj mu se nikada pohvaliti time...

Do kraja života neću zaboraviti kako sam povrijeđena i žalosna bila onog dana kad je meni moja mama sva ponosna ispričala kako je ukinula "ludu i štetnu" naviku mog tate da me uspavljuje zibajući zipku nogom cijelu noć, a beba bi naravno plakala čim bi on stao...

Ja sam bila nedonošče, jedva izvukla živu glavu i nisu me imali prilike dotaknuti 4 mjeseca koliko sam bila u inkubatoru, pa kad sam došla doma, tata je bio lud od sreće i nije me ispuštao iz ruku :heart:
Noću me uspavljivao zibajući jer je to bio njegov način da mi pokaže koliko me voli, ali ja mama donijela presudu da tako da lje ne ide, da će me razmaziti i do puberteta tako uspavljivati, pa ga je nagovorila da me puste da se isplačem...

Ispričala mi je kako sam se derala cijelu noć, poplavila od plača, zaspala u zoru i spavala cijeli idući dan...
Isto je slavila svoju pobjedu kao i ti sada svoju...
Kroz smijeh i vidno zadovoljna me obavijestila da sam odonda uvijek zaspala sama i nije više sa mnom bilo niiiiiikakvih problema...blago njima...ispada da dijete rodiš samo zato da ga istreniraš da ti radi što manje smetnji i problema u životu :sad:
Hm, očito su mene slomili brže nego neke druge bebe koje se grčevitije bore za svoje pravo na mamu...
Nisam ja ništa od toga naučila, jednostavno sam se predala...

Iako se oni cijeli život kunu kako me beskrajno vole i da su sve radili iz ljubavi prema meni,
uvjerena sam da je ovaj događaj bio kamen temeljac naših loših odnosa, prvi u nizu postupaka kojima su me učili da se na njih ne moram oslanjati kad mi je teško i da je svrha mog postojanja da ja razumijem i uvažavam njihove potrebe i motive, a ne oni moje....

Što ima gore za malo dijete kojem je majka centar svemira, od osjećaja da ga je baš majka iznevjerila, da je plačući dozivaš, a nje nema!
Ne zato što je fizički nema u blizini pa ne može doći, već je tu, a ne želi te primiti?
Što tako malo dijete zna o principima i majčinim potrebama?
Kako se od njega uopće može očekivati takvo ponašanje koje daleko premašuje njegove sposobnosti?

Uvjerena sam da voliš svoje dijete više od svega i zato ti ne želim sudbinu moje majke, da jednog dana tvoje dijete piše o tebi kako ja pišem o njoj...
Molim te da razmisliš kakvo sjeme siješ u njegovo malo srce ako opet dođeš u priliku puštati ga da plače "koliko hoće"...
Neka djeca lako prihvaćaju spavanje u svom krevetiću/sobi ali nekima je mamina blizina puno više potrebna i doista je okrutno uskratiti im ono što im znači najviše na svijetu...

To znači podnijeti i neke žrtve s naše strane, da, ali za koga se treba žrtvovati ako ne za svoje dijete :angel:

Kod ogromne većine ljudi ljubav prema djetetu nije upitna, ali nevjerojatno kako često upadnemo u zamku da radimo na potkopavanju naših odnosa, uvjereni da je to za zajedničku dobrobit...
Svi mi griješimo u najboljoj namjeri i vjerojatno će svakoga peći savjest zbog nečeg što je napravio u najboljoj namjeri i kasnije shvatilo da je put u pakao popločen najboljim namjerama...

Da ne bi mislila kako sebe smatram sveticom, ja sam par puta napravila jedan od najvećih zločina, nalupala Leonu je po guzi...
Sad više nema šanse da to napravim, srce mi je dobilo dobru lekciju. ali nikad si to neću oprostiti i kad god to javno napišem, pa me netko popljuje, ja se pokrijem ušima i ne pada mi na pamet braniti se, jer obrane i opravdanja nema, nema...

Ono što možemo napraviti nakon takvih grešaka je priznati ih, dobro ih zapamtiti i nikada ponoviti ;)

A što se tiče dobre literature, umjesto "Svako dijete može naučiti spavati", puno bliža Rodinoj viziji je knjiga Elizabeth Pantley "No cry sleep solution" koja daje metode koje su jednako uspješne ali neusporedivo nježnije prema djeci :heart:

Citiraj:

---

Maya, tvoj je sinčić samo uplašen i nesiguran jer nije u "svom" stanu. Već samo preseljenje u novi stan za njega je veliki šok, a k tome još i spavanje u vlastitoj sobi
Ja bih rekla da se on boji... Iščupan je iz poznatog prostora i odvojen od vas... Mislim da mu je to previše...
Mislim da ste trebali ići korak po korak. Budući da nije imao problema sa spavanjem u vlastitom krevetiću, mislim da ste ga trebali smjestiti u istu sobu gdje i vi spavate.

Zato samo strpljenja sa malim zlatom dok se ne udomaći . I preselite mu krevetić u svoju sobu, ak je moguće.

---

Leina mama, ovo potpisujem do zadnje točke i zareza :D

klo ja tebe puno volim :love:

Citiraj:

---

ninochka prvotno napisa

klo ja tebe puno volim :love:

---

Nisi jedina :*

apropo pročitanog na rodinom forumu:
nedavno je apri "planula" na nekoga radi jednog savjeta, pa je bilo "da je ovo slobodan forum, tu piše tko što hoće, zašto vičeš bez razloga.."
ovo što je sada izjavila m_d_j, da je pročitala na rodinom forumu, na forumu udruge, i to vjerojatno prenjela masi drugih mama čija djeca, eto, traže maminu blizinu više nego se mami da, je sasvim dovoljan razlog da se na neprimjeren savjet "plane".
zato ću ja reći :evil: svima koji puštaju anđele da plaču.

kloklo :heart:

Lea će spavati u našoj sobi i s nama u krevetu dok god bude tako htjela.
Mislim da je to nešto najljepše i netko sretniji od mene i mm-a kad je gledamo kako sretna usniva.
Njezina sobica u novom stanu služit će samo kao igraonica.
I da, slažem se da je post M D J o plakanju u svojoj sobici zaista pretužan. :(

Niti ja ne volim tako nešto pročitati...
u prvih devet mjeseci mi je bilo izrazito teško nositi si se buđenjima svakih sat vremena (taman kad bih uspijela zaspati on bi se već probudio) cjelodnevnim nacicavanjima uz to što sam pokupila i sve moguće ragade, upale i bila stvarno na izmaku snaga (bilo je puno takvih dana) niti jednom nisam niti pokušala ostaviti dijete da plače

znam da je umor pa i kvaliteta sna vrlo subjektivan doživljaj (ja, npr, teško ponovo zaspim i niti jednom u 10 mjeseci koliko sam dojila nisam zaspala dojeći), pa niti sada ne spavam ništa bolje iako se Ivan budi samo jednom, ali reagiranje na dječji plač je po mom mišljenju nešto najprirodnije o čemu se uopće ne bi ni trebalo raspravljati...

tak mi je bilo užasno krivo i kada mi je frendica rekla da je svoju bebicu od tri mjeseca preselila u njenu sobicu jer mala sa budi samo jednom, tak i tak spava, a ona od kindera ne može u ormar?!
:cry:
a ja potrošila sat vremena da joj dočaram ljepotu zajedničkog buđenja ili gledanja bebice kak se razbuđuje, ili kak skače držeći se za ogradicu i ili kako pruža ruke da je preseli k sebi i još milijon onih trenutaka za kojima ćemo uzdisati kada ta naša djeca budu odrasli ljudi...

jesam odužila :oops: , uglavnom kak sad stvari stoje mjesec dana prije odlaska u vojsku privikavat ćemo ga na njegov krevet i sobu :mrgreen:

Citiraj:

---

jesam odužila , uglavnom kak sad stvari stoje mjesec dana prije odlaska u vojsku privikavat ćemo ga na njegov krevet i sobu

---

:lol:

Lovro i dalje spava s nama, odspava cijelu noć i mi skupa s njim. Jedino ne znam kako ćemo izvesti situaciju s novom bebom. Bit će nas vjerovatno više u krevetu.
A knjiga "kako naučiti ..." je po mom mišljenju odvratna, ne pada mi na pamet da puštam svoje dijete da plače! Ono zove mene i ja sam tu radi njega, ne ono radi mene.

Drage mame Rode (i sve one koje kao i ja "samo" prate forum),
najljepše zahvaljujem, posebice LEINOJ MAMI na ohrabrenju koje mi je prijeko potrebno :*
Zaista mi je mnogo značilo pročitati da sam na dobrom putu... a....Leon je i dalje sa nama u krevetu: MM ne postavlja nikakva pitanja o budućnosti tog "sporazuma" a i vidim koliko mu je drago onako snen priviti ga u naručje i pomaziti se sa njim rano ujutro. Sama sretna lica oko mene pa sam onda odmah i ja zadovoljnija.
Poslušati ću savjet da stavimo kimbač u našu sobu (hvala bogu sada za to barem postoje uvijeti.. :D ) i uživati u ovom prekrasnom dobu koje nam pruža naše malo zlato (upravo smo ušli u "neću" fazu no kada to tako slatko izgovara ništa mu ne mogu zamjeriti)...
Također, želim reći još jednu stvar: od kako redovito pratim forum i čitam Rodine članke (npr: "najlakše je slomiti dijete" me ganuo gotovo do suza i učvrstio sve donesene odluke) primjećujem da sam bolja i tolerantnija mama. Sada se gotovo sramim priznati da sam par puta dala Leonu "po guzi" i uvjerena sam da mi se to više NIKADA neće desiti jer...ZAISTA se ne mogu sjetiti što je to učinio da je zaslužio takvu živčanu reakciju?! NIKADA VIŠE..
Ja naime imam problema sa štitnjačom (nemam 1/2 štitanjače od prije 4 godine i pijem hormonske tablete) a i po prirodi sam podosta temperamentna i lako planem :evil: , no eto - Rode čine moj život bogatijim, smirenijim i boljim. Od kako pratim, čitam i učim - uočavam kvalitetniji odnos prema djetetu i drugima.
HVALA :heart: :D

Klo :heart:

B. spava sa nama od rodjenja i spavat ce do kad god on bude zelio :heart: I ja sam sa svojim roditeljima spavala do skole.I hvala im sto su bili uvijek tu za mene :heart:
Ne postoji za mene( i za MM naravno) ljepsi osjecaj od pogleda na njega kako blazeno spava uz nas. :heart:

kloklo :heart:,

mi smo počeli razmišljati o Vidovom prelasku u njegovu sobu prije nego se rodio .... još uvijek o tome samo razmišljamo i odgađamo. Veliki napredak nam je bio kada smo ga uspjeli prebaciti u njegov kinderbet (koji je naslonjen na naš krevet)
Nema ništa ljepše nego kada čujem u snu da se smije.

Moji dupliči spavaju u svojoj sobi od svoja 3 tjedna starosti. Od izlaska iz rodilišta svidjela im se muzika iz jedne od onih plišanih životinjica s špagicom na potez. Tu muziku mm je nasnimio na CD i ponavlja se 18 puta. Dovoljno je bilo položiti ih u krevetiće, upaliti muziku, malo ih pomaziti po glavici i oni bi sretni i zadovoljni zaspali. Dežurstva za hranjenje imali smo naizmjenično svaku noč ja i mm, od 3 mj spavaju od 21 do 06 i klinci su za deset. Naša soba je tik do njihove i vrata su noču otvorena pa ako se koji oglasi mm i ja skačemo odmah "upomoč", nikad ih nismo pustili da plaču. Sada su več frajeri pa poslije večernje boce umjesto da zaspu imaju party i pričaju si, pjevaju, skaču po krevetiču ali znaju da kad u 9 idu u piđamu i popiju bocu da nakon toga nema dizanja, malo si popričaju i uz muziku zaspu . Moji mali anđeli, zaista su zlatni.

Ona knjiga o spavanju ima dobrih savjeta, ali moramo se voditi činjenicom da je svako zlato mamino jedinstveno i nema šprance (kako su to oni tamo fino napisali) koja vrijedi za sve. Međutim ne osuđujem niti one koji su na taj način odlučili uspavati svoje dijete, svako zna šta je za njega i njegovo dijete najbolje. Osobno sam pristaša da se vodimo za djetetovim željama i osjećajima te vlastitim mogućnostima. Dominik (26 mj) još uvijek spava s nama u sobi, ali samo ponekad dođe u naš krevet. Sobu će dobiti uskoro ali će ići tamo spavati samo ako bude htio. Problem je što će on meni nedostajati.

Citiraj:

---

Moj David i ja prvotno napisa

Mislim da znam kako ti je jer sam i ja to prošla, moj David je cicao 12 mj, sa otprilike 11 mjeseci se počeo po noći buditi svaki puni sat i tražio cicu ali ne da cica nego samo da je kraj mene, dva tri put povuče pa zaspi , pa sam čekala dok čvrsto zaspi da ga vratim u kindič i opet isto. Nisam se ništa naspavala i to otprilike mjesec dana, sve dok nisam pukla i po savjetu iz rodimog foruma prebacila kindić u posebnu sobu(vrata do naše). Ostavila sam ga da plače koliko hoče pa dok je več ridao išao ga je tata smiriti jer da sam ja išla tražio bi cicu, i tako prvu noč. drugu noč je isto plakao ali ne često i opet ga je tata smirivao, e atreču noč ga niko nije smirivao sve dok nije plačom samog sebe toliko umorio i vidio da nema svrhe plakati zaspao :D!!
Vjerujte nije nam bilo lako nijednom od nas ali je plakao samo 3 noči i od onda spava cijelu noč nikoga ne zove i još k tome kad se probudi ujutro ne plače nego se igra u kindiču i čeka da neko dođe po njega!
Bilo je teško ali se isplatilo!

---

uzas

meni je cry out zlostavljanje

to kaj ti mali suti i ceka ne znaci da je dobar nego si uspjesno napravila da se djete zatvorilo jer niko nije reagiralo na njegove pozive

od kad znam za ovaj forum pratim topice o spavanju (bilo kakvom i bilo gdje) jer je to nekako kod nas najveći "problem" (nedaobogvećegzla).
I moram priznati da sam pročitala svašta (i napisala, pa da se ne ponavljam), ali sigurno to nisam smatrala nikakvim "službenim stavom udruge Roda".
Isto tako, kao što već napisah na nekim drugim tpc-ma, pročitala sam onu knjigu "Svako dijete može naučiti spavati" preko nekoliko puta, pokušavajući naći slamku za koju bih se uhvatila kako bismo moje dijete i ja odspavali jednu noć bez buđenja svakih sat vremena, ali nažalost nisam je našla.
Sve u njoj mi je bila dosta velika nebuloza (tko voli nek izvoli, ali ja ne mogu), a najveća od svih su mi one priče s kojima bi se "očajni" roditelji kao trebali poistovjetiti, pa kaže: "svoju neznamkolikomjesečnu kći morala sam svaku večer držati za ruku (doslovce tim riječima-nepreuveličano) kako bi zaspala i onda mi je prekipilo i onda sam ju tri ,ili već koliko noći, pustila da plače i od onda svi spavamo ko topovi." Ovo je naravno preizkarikirana verzija onoga što niti ja, kao preočajna majka koja već više od dvadeset mjeseci nije zajedno sa svojim djetetom prespavala niti jednu noć, nisam mogla nikako prežvakati.
Ja bih npr. nakon cijelodnevnog radnog dana (s obzirom da već više od pola godine radim), kućanskih poslova, igre i brige o djetetu, uspavljivala dijete na sve mile moguće raznorazne načine s obzirom da mi ljepšeg kraja dana nema (sva sreća pa to više ne moram jer je ipak veći pa zaspati i nije neki problem, pogotovo otkad ide u jaslice - dovoljno ga je ponunati u krilu ili držati za ruku), ali nakon što prespava i po tri-četiri sata u komadu, negdje iza ponoći počinje opet buđenje svakih sat i pol do dva. I tako svaku noć..... ;)
Da, to mi je teško, neki put - preteško, ali navikla sam. Tražila sam rješenja i po ovome forumu, ali moram priznati da mi se niti jedno nije pokazalo efikasnim, čak sam i u krajnjem očaju "pokušavala" ostaviti ga da plače ne bih li se zaista uvjerila da sam u pravu kad mislim da to nije u redu, i naravno, odustala.
No, ovo sve pišem na ovom topicu samo kao uvod pravoj temi - spavanje u drugoj sobi.
Moj P. spava u drugoj sobi od svojeg navšenog 10-og mjeseca života i to ne zato što je to bio savjet koji sam pročitala na ovom forumu (jer nisam), nego je to bio savjet pedijatrice kad sam je na redovnom pregledu pitala je li to normalno da se 10-mjesečno dijete budi svakih sat vremena i traži (u našem slučaju) flašicu. I što sam tražila, to sam i dobila - protunapad da dijete te dobi nema što po noći jesti nego mora spavati jer za njega je puno važnije da spava, nego da jede. Kad sam je priupitala na koji način da to izvedem - rekla mi je naravno, da ga pustim da plače, a isto tako da ga preselim u drugu sobu (inače da sad ne bi ženu skroz ocrnila - što se tiče dijagnosticiranja i davanja lijekova - same pohvale, nikad nije dala niti jedan lijek bez pretraga). Moram priznati da je to imalo učinka u smislu da je barem onaj prvi san odspavao i po pet sati u komadu, što mi je bilo dosta bar da pozavršavam neke kućanske poslove, na miru se spremim za spavanje (jer prije sam morala štopati kad se zadnji put probudio i jel se stignem otuširati) i odspavam nekih sat-dva u komadu.
Ali, da sad baš stvarno više ne duljim, ono što želim reći je da moj P. bez obzira što ne spava s nama u sobi (jer kad je spavao s nama u krevetu nismo spavali niti on, a niti mi jer dok spava izvodi akrobatske točke), sasvim sigurno dobiva i više pažnje od mnoge djece koja možda spavaju s roditeljima - jer čim on, ne zaplače (to samo ako je nešto sanjao), nego zamrcne, ja trčećim korakom k njemu, pomazim ga, dam mu što treba, pokrijem, i tako preko nekoliko puta na noć i spava dalje, a ujutro kad se probudi isto ne zaplače, nego me samo pozove i kad dođem nasmije se oko glave.
Dakle, mislim da premjestiti dijete u drugu sobu, ako ono samo to prihvaća i ne radi iz toga drame, ne mora nužno biti loša stvar ukoliko i dalje od roditelja dobiva svu potrebnu pažnju. E, sad, to sve funkcionira samo ako je roditelj u iiiiiizvrsnooooooj fizičkoj kondiciji i nema problema s trčanjem.....kao npr. ja :lol:

Citiraj:

---

Stijena prvotno napisa

bez obzira što ne spava s nama u sobi (jer kad je spavao s nama u krevetu nismo spavali niti on, a niti mi jer dok spava izvodi akrobatske točke), .......čim on, ne zaplače (to samo ako je nešto sanjao), nego zamrcne, ja trčećim korakom k njemu, pomazim ga, dam mu što treba, pokrijem, i tako preko nekoliko puta na noć i spava dalje, a ujutro kad se probudi isto ne zaplače, nego me samo pozove i kad dođem nasmije se oko glave.

---

Ovako je i kod nas :mrgreen:

Citiraj:

---

happy mummy prvotno napisa

Moram priznat da sam ja to dozivila previse sokovito, nagl mi je odrasla, s 22 mjeseca prestala dojiti, s 25 skinila pelena i s 25 i po odselila u svoju sobu. Sad se ja uvlacim njoj u krevet jer mi fali :oops:

---

Da, nažalost, nismo niti sami svjesni koliko će oni brzo odrasti i kad konačno dočekamo te prospavane noći, sigurna sam da će nam djelić njih nedostajati....