Prihvaćam i pogrešku. 8)
Printable View
Prihvaćam i pogrešku. 8)
odoh pogrešivati!Citiraj:
Matilda prvotno napisa
:lol: :lol: :lol:
Natjecateljski duh u dječici koja jedino u čemu se žele natjecati je u bržem izlasku iz razreda?Citiraj:
Ivana2 prvotno napisa
Znači, ovisno o kojoj dobi govorimo...
A naravno stvar je i karaktera... neki ljudi uređuju stanove i kupuju skupe aute da impresioniraju druge (natjecateljski duh), a neki jednostavno žive kako žele i kako im odgovara neometano željom da impresioniraju gotovo svakoga iz okoline.
_______
Ivana, ako se ne sjećam pogrešno, ti si na jednom drugom topicu rekla da su povremene kolektivne kazne također ok jer mogu motivirati pojedince da motiviraju druge da se ponašaju ljepše? Pa da... hm... moja kćerkica je taj pojedinac bila jer užasno pati kad se ružno govori o njenom razredu... pa je pokušala dečke motivirati da uđu u razred prije nego učiteljica dođe i objašnjavala im kako će opet imati dodatnu zadaću i umjesto tjelesnog matiku.... a dobila je šamarčinu. Pa je ona vratila.... Pa ju je drugi dječak uhvatio i gušio... onda je došla učiteljica.
Ne možeš motivirati neodgojenu djecu da budu bolja... možeš samo nastradati. To je nepravedan i težak teret za djecu! To je posao učiteljice (i roditelja naravno) - motivirati djecu da se ljepše ponašaju...
I pogodi tko je ZA kolektivne kazne?! Roditelji te djece radi kojih do njih i dolazi. Pogodi tko je ZA grublji odgoj i strogu disciplinu? Isti ti. Zar to ne bi trebalo biti dovoljno nekome da shvati da to očigledno ne funkcionira i stvara kontraefekt?
Sad sam malo skrenula s teme i nema sve veze naravno s tobom.... ali morala sam. Stvarno me opterećuje sve ovo. Sanjam učiteljicu i svoje razgovore s njom i tak... Odustala sam od pokušavanja otvaranja srca učitelici jer bilo bi totalno neiskreno... :( Uostalom, djeca nisu uspjela navesti niti jednu stvar koja im se sviđa kod nje.
_____________
Matilda - zar se koristi isti sustav ocjenjivanja od 1-8 razreda? :/
Ne znam kako je 1.-4., ja govorim za više razrede.
Ocjene su važne za upis u srednju školu, odnosno fakultet. A da li su mjerilo znanja....mislim da to ovisi o tome tko ocjenjuje.Citiraj:
emily prvotno napisa
Ali sigurna sam da ocjene nisu garancija uspjeha u životu.
Brojni su primjeri među poznatim književnicima, matematičarima, fizičarima....
U struci itekako mogu uspjeti "neodlikaši", i to znanjem. Pa nije valjda potrebno samo znanje stečeno na fakultetu/u školi? U gotovo svakom poslu čovjek mora stalno učiti, obrazovati se i "biti ukorak s vremenom". A da ne govorim o posjedovanju određenih vještina koje su nužne za uspjeh u nekim strukama, kao komunikativnost, snalažljivost...Citiraj:
Zdenka2 prvotno napisa
U školi sam uvijek bila odlikašica, dok u indeksu ima svega, i dvojki i petica. Ono što me zaista zanimalo, učila sam bez problema, čak i čitala dodatnu literaturu. Ono što me nije zanimalo, nisam. To sam učila "da prođem". A i neki profesori su bili majstori za ubijanje svake želje za učenjem njihovog predmeta.
Žao mi je one jadne djece kojima roditelji prijete ako ne dobiju 5/polože ispit i sl.
Na faksu sam znala par cura koje bi još u sedmom mjesecu starcima rekle da su dale godinu, a sve im ostalo za deveti... Ne kužim ni njih ni te roditelje. Mislim, kakv je to odnos? :/
Opet ja :mrgreen:Citiraj:
emily prvotno napisa
O ocjenama u školi ne bih ovom prilikom, jer je svima jasno da su one izgubile svoju težinu zbog utjecaja na kasnije upisivanje (osnovna/srednja, srednja/faks), i kao takve ne mogu biti jedino mjerilo znanja (sjećam se tolikih odlikaša iz osnovne koji su prvi srednje pali sa 7 i više jedinica).
Ali na faksu ocjene više ne bi trebale utjecati na kasnije događaje. Ili bi? Završila sam fakultet koji je poznat po odlikašima i, posprdno, "štreberima" (i dan-danas slušam komentare kolega s drugih smjerova). Mogu reći da tamo zaista vlada vrlo kompetitivna atmosfera i da je većini studenata jako stalo da se pokaže u što boljem svjetlu. Onda dolazi do situacije da preko 50% studenata prolazi s odličnim. Onda do situacije da studenti odbijaju četvorku na ispitu (znam da zvuči suludo, ali je vrlo česta situacija). Onda do toga da profesori sami sugeriraju studentima da ponovo izađu na ispit kako bi dobili odličnu ocjenu. Većina povlači za sobom i ostale... i tako s faksa masovno izlaze odlikaši, ali oni nemaju jednako znanje. I kasnije se njihov uspjeh mjeri nekim drugim kriterijima, a ne ocjenama.
Ja nisam govorila općenito nego isključivo o svom dugogodišnjem profesorskom iskustvu. "Odlični" za mene nisu oni koji nužno imaju sve 5 u indeksu, ali je činjenica da želja za znanjem uglavnom dovodi i do odličnih ocjena. Nije student jednako motiviran za sve predmete, ali sve u svemu, tko želi znati i uči ima i ocjene. Slažem se s ovim o drugim vještinama koje su potrebne za uspjeh, no ja sam mislila na nešto drugo, to jest na "dobro razvijene laktove", ulizivanje, političke igre i slično. Nažalost, kadrovska politika na Sveučilištu i te "kriterije" uzima u obzir.Citiraj:
Ivanna prvotno napisa
To o doživotnom učenju ne da potpisujem nego to živim.
Anita-AZ, potpuno se slažem s tobom i samo bih dodala da bi učitelji trebali kombinirati prihvatljive pedagoške metode poticanja, nagrađivanja i kažnjavanja (ovisno o okolnostima) jer stalno ista korištena metoda pomalo gubi efekt.
Slažem se sa svime što si napisala, Zdenka2.
Ne samo da se uzimaju u obzir nego mi se ponekad činilo da neki profesori i potiču i nagrađuju takvo ponašanje. :/Citiraj:
Zdenka2 prvotno napisa
Ali da ne bi sve ispalo tako crno, ipak takvi profesori čine manjinu!
Na sreću da. Ali ta manjina jako zagorčava život ovoj većini. Ali to je već daleko od teme.Citiraj:
Ivanna prvotno napisa
Sve ovo što sam napisala o ocjenama tiče se ocjena na studiju, dakle odraslih ljudi koji su izabrali struku i sad se prema njoj odnose na ovaj ili onaj način.
Druga je stvar s ocjenama u srednjoj i osnovnoj školi, pogotovo u nižim razredima. Mislim da bi tu ocjena trebala služiti kao neka kombinacija motivacije, nagrade i mjerila. Slažem se s onima koji su rekli da u ocjenu treba uračunati i trud, jer to motivira djecu, pruža im pozitivan poticaj. Ali ne slažem se da to bude na uštrb djece koja znaju. Ne znam koliko je taj pravilnik o ocjenjivanju striktan, ali ja bih bila malo fleksibilnija u ocjenjivanju. Dijete se, npr. može zabuniti i ispraviti, ne iz neznanja nego iz trenutačnog gubitka koncentracije. To se obično vidi i ja to ne bih kažnjavala nižom ocjenom (to mi se događalo i sa studentima, nikad ih nisam kažnjavala nižom ocjenom; ako bi bili između dvije ocjene, uvijek sam davala višu). Bilo bi mi važno da kod djeteta uočim razumijevanje stvari o kojoj se radi, da ono to stvarno zna, a ne je li počinilo neku greškicu putem.
Mislim da su djeci ocjene važne, jer su one opipljivo mjerilo njihove uspješnosti i pozicioniraju ih u odnosu na ostalu djecu, mislim u tom obrazovnom segmentu. Moj M. ove jeseni kreće u školu i ozbiljno se priprema za to, po svojoj vlastitoj potrebi. On vrlo često priča o ocjenama i želi "imati sve 5". Mi smo mu objasnili što su to ocjene, a i teta u vrtiću, ali nismo puno govorili o tome niti smo iskazali bilo kakva očekivanja u pogledu ocjena. Dakle, on govori o tome, jer je njemu to važno. Kad uđemo u školsku praksu, moći ću više toga reći.
Iz mog iosobnog skustva, ocjene su uvijek bile na drugom mjestu - od prvog razreda osnovne škole, pa do daljnjega, ja sam htjela učiti, a ocjene su samo to pratile.
Anita AZ, mislim da se kod tvoje kćeri radi o problemu s učiteljicom, a ne s ocjenama. Izgleda da učiteljica nema dobru komunikaciju s djecom, kao niti metode rada.
Ne mogu naći na Narodnim novinama Pravilnik o ocjenjivanju u osnovnim školama.
Može pomoć?
http://www.nn.hr/clanci/sluzbeno/1995/1506.htm
Ovo ti je pravilnik, a ako te zanima neko tumačenje, slobodno pitaj.
Hvala ti puno!
Nesretne ocjene. Meni je važno da je moje dijete nešto naučilo (prvoškolac), odličan je u bitnim predmetima, ali njemu stvara frustraciju što nije dobio pohvalnicu zbog četvorki iz čunga lunga predmeta. I nije krivnja učiteljice. Već sama činjenica da njegovi trud i znanje nisu vrednovani tim komadićem kartona koji njemu očito puno znači, iako sam s njim duuugo o tom razgovarala. Sad se malo smirio, ali u tim nižim razredima bi ocjene trebale biti posve stimulativne, a ne da ti tjelesni, glazbeni i likovni ruše prosjek. Nemaju svi talenta za umjetnost i nisu svi atletski tipovi. To mu ja rekla i sad je bolje.
Kad smo kod pohvalnice mene zanima sljedece,moj Ivan je imao četvorku iz likovnog i dobio je pohvalnicu.Moja necakinja je također imala jednu četvorku ali iz matematke i nije dobila pohvalnicu :? Postoji li neko objašnjene za to ?
Ne. Tko će dobiti pohvalnicu nije definirano zakonom nego internim aktima/dogovorom u školi. Razrednik i razred predlažu učenike koje treba pohvaliti, a Učiteljsko, odnosno Razredno vijeće to amenuje. Nije isto ako je u razredu 10 učenika s prosjekom 5,0 ili samo jedan. A pohvalnice se i ne mora dobiti samo za uspjeh.
mene zanima koji je to "cunga lunga" predmet?
jucer pita prijateljica Andriju malo sramezljivo: a jesi dobia pohvalnicu?
kaze on: nisam.
a ona s olaksanjem, rezignacijom i mrvicom nervoze u glasu: ni ja...
pohvalnice se zaista ne moraju dobiti samo radi odličnog uspjeha.
i učenici koji su postigli vrlo dobar opći uspjeh mogu dobiti pohvalnicu.
ako je npr. neki učenik pokazao izuzetan napredak u odnosu na opći uspjeh u prijašnjim razredima, ili npr. postigao uspjeh na nekom natjecanju, ili se isticao posebno dobrom/prijateljskom/plemenitom gestom.
prije dvije godine UV škole u kojoj sam radila pohvalilo je učenika i učenicu koji su pokrenuli skupljanje novčane pomoći za sestru drugog učenika u školi kojoj je dijagnosticiran rak. oboje nisu bili ni izbliza odlični učenici, ali su pokazali inicijativu.
činjenica je da se uglavnom pohvaljuju odlični učenici, a odlikaši s 5,0 ako škola ima financijskim sredstava dobiju i nagradu, najčešće knjigu.
Ovo je super! Da se mene pita pohvaljivali bi se učenici ISKLJUČIVO za drastičnu pormjenu ponašanja/učenja na bolje, za rezultate na natjecanjima (+nagrada) i za sve ono što su napravili samoinicijativno za školu i kolege i školske projekte u kojima su sudjelovali u svoje slobodno vrijeme bez nagrade u obliku ocjene.Citiraj:
camel prvotno napisa
Martine riječi:
mene zanima koji je to "cunga lunga" predmet? [/quote]
Možda sam se ružno izrazila, ali to su predmeti u kojima postignuće ne ovisi samo o djetetu: likovni, glazbeni i tjelesni. Imam nekog pedagoškog iskustva i mislim da je za te predmete najvažniji trud: je li dijete donijelo pribor za likovni, dres za tjelesni, pokušava li koliko može lijepo i uredno dovršiti sliku, otpjeva li pjesmu do kraja, to je ono što bi se trebalo računati. Moje dijete nema na koga imati talenta ni za likovni, a još manje za glazbeni. Od tjelesnih aktivnosti ja znam hodati i tu i tamo potrčim. Njega jesam upisala u sport radi druženja s vršnjacima i kvalitetno provedenog vremena, razgibavanja i lijepog oblikovanja tijela, da se kasnije u životu ne pati s pretilošću, ali ne očekujem vrhunskog sportaša. Ukratko, bedasto mi je da ocjena iz takvog predmeta ruši umjesto da podiže prosjek i što je najvažnije, stimulira djecu,
Joj, ja baš ne dijelim u potpunosti to mišljenje. Ti "čunga lunga predmeti" su kasnije nečiji životni poziv od kojeg zarađuju kruh, često i puuuno više (sportaši, umjetnici, pjevači...)
Ja sam više za to da se odgoji uopće ne ocjenjuju nego da se prema preporukama "poticajno" ocjenjuju (čitaj: nemoj davati ocjene ispod trojke). Malo sam zbunjena porukama koje dobivamo. S jedne strane učenike treba poticajno ocjenjivati, a s druge strane nam se predbacuje previše odličnih i vrlodobrih učenika. Ako pogledamo koliko predmeta se poticajno ocjenjuje (glazbeni, likovni, tjelesni, vjeronauk, engleski), a koliko ne (hrvatski, matematika, priroda) ne treba biti matematičar da se zaključi kako učenikov konačni opći uspjeh i nije baš realno stanje stvari.
Razmišljam o tom ocjenivanju odgoja: smatra se da učenik ili je ili nije nadaren za pjevanje, slikanje i sl. pa ga ne treba ocjenom kažnjavati jer on, kao, ne može utjecati na tu svoju (ne)nadarenost. No, kad krenemo malo dalje, pa i za matematiku je netko nadaren, imamo svi učenike koji se jadni trude oko matematike, ali jednostavno nemaju "kliker" i ne ide im. Koliko god se "trudili", ako iz testova dobivaju trojke i četvorke ne mogu zaključno imati 5. Ista stvar je i s čitanjem, pisanjem sastavaka i sl. Učenik koji ima disleksiju nikad neće čitati kao onaj koji je nema koliko god se trudio, a nije kriv za to što se takav rodio.
I što sad, znači, neki Božji darovi su na "većoj cijeni" od drugih.
Često mi bude žao učenika koji pjevaju kao slavuju i imaju 5 iz glazbenog kao i oni što tule, ali se TRUDE. To mi nekako nije fer. Kao ni oni što imaju vidljivu nadarenost za sport i imaju 5 iz tjelesnog kao i onaj smotani odlikaš kojemu ne želiš uskratiti pohvalnicu zbog "pišljivog tjelesnog".
Veća šteta po dječju psihu mi je nekome davati 5 iz glazbenog koji nema sluha i uvjeravati ga u nešto što ne stoji, nego biti realan, kad - tad će se morati suočiti s činjenicom da nije nadaren (ako ne prije onda kad krene osvajati hrvatsku estradu...)
Kad čujem mnoge naše pjevače pomislim: Zašto ti učitelj iz glazbenog nije nikad rekao da nemaš sluha?
Lima, u pravu si što se tiče životnog poziva i "slavuja". Međutim, i dalje mislim da nije odgojno, ne u toj dobi, ne stimulirati dijete, štoviše, kazniti ga, jer nije prirodno nadareno. Imamo mi doma devizu: "Život nije uvijek fer" i ne sklanjamo djecu pod stakleno zvono, ali je stav i komentar vršnjaka u toj dobi važniji od roditeljskog. A njemu je očito važna potvrda male razredne zajednice i učiteljičina. A ja uopće ne pravim pitanje oko njegova uspjeha: hej, dečko, zaigran, odlikaš, brojnih zanimacija i slobodnih aktivnosti, pa što bih još htjela? Baš ništa. Ali on bi.