Printable View
mislim da se u ovoj "taktici" izgubila bit - a to je da ja svoje dijete volim najvise na svijetu neovisno da li radi ovo ili ono
a recenica - tko ce se za tebe brinuti u bolnici mi je prestrasna...zamisli da mora otici u bolnicu ili u vrtic, mama voli dijete, ali ga cuvaju razni ljudi...
mozda se nije skuzilo iz prvog mojeg posta ali ja sam jako protiv ove "taktike".[/quote]
ja sam se uvijek pitala dolazi li ta nasa "zabrinutost" i "nemoj/ne smijes" na vecinu djecjih pokusaja da istrazuju, iz razloga sto ne zelimo da si naude ili zato sto ce njihova aktivnost nama zadati dodatni posao sredjivanja i ciscenja.
opet, s druge strane, kod mene vlada anarhija jer sam kcerki previse dopustala - vjecno smo gazili po ljepljivom podu, zidovi u sobi su nam jos uvijek isarani njenim crtezima...
Moje dijete ima metodu pokušaja i pogrešaka.
Situacija:hoće se popest na stolac koji je nestabilan, ja njemu:nemoj to raditi, past ćeš i udarit ćeš se, on meni pogledom koji kaže ko te šljivi pa valjda ja znam bolje i nastavlja se penjat i padne sa stolca (da se razumijemo, stolac nije visok i ja cijelo vrijeme kontroliram situaciju, al me baš zanima što će bit).
Od onda na koji god se stolac penje ja njemu velim jel znaš što se dogodilo kad si se penjao na stolac i da vidiš kojom brzinom silazi.
Možda je malo grubo, al ak mora ponekad naučit na teži način ja ga pustim.
Inače ima i foru stajat na stolcu za hranjenje, e to odmah spriječavam tako da mu jednostavno kažem da se na stolcu ne stoji već sjedi i nakon milijon puta što sam to rekla posluša me i sjedne.Ništa mu ne govorim je li to opasno ili nije, jednostavno da se to ne radi.
Pokušavam objasniti Keti zašto neko ponašanje nije prihvatljivo.
Moj izbor je bio biti roditelj, a ne njezin.
Naravno da me ne posluša uvijek, ali to i ne očekujem. Uporno joj objašnjavam i pokazujem primjerom (tu je i ona korigirala moje ponašanje. ne mogu od nje nešto očekivati ako ja to ne radim :mrgreen: ).
Napravi neko sranje.. razložim joj, uputim kako je trebalo. Ako treba presvučem je, očistim i sl. Kažem često "ljubavi, desilo se. sredimo. samo drugi put pripazi."
Par puta su mi se u glavi već formirale emocionalne ucjene tipa ("obuci se, ili idemo bez tebe"), a da toga nisam ni bila svjesna (i meni su ih govorili). I grozno mi je to. Sad jako pazim da ih ne izgovorim, a i sve rjeđe imam potrebu za tim. Čim sam shvatila od kuda potreba za njima (pročitala knjigu Otrovni roditelji, promišljala o svemu).
Keti volim i brinem se za nju, i ne znam što bi bez nje... al to nije nešto čime bi je trebala ucjenjivati. To je činjenica. I volim je kad smo si super, i kad zatupi. Jest da budem ljuta ponekad, ali ne na nju već na ono što radi.
Isto kako ona uči živjeti i snalaziti se u svijetu, tako i ja učim biti roditelj. I griješim. Al svakodnevno pokušavam biti bolja, i samim time imati sretnije dijete.
I to su emocionalne ucjene?Citiraj:
sanja74 prvotno napisa
Ja sam mislila da nisu.
To je samo mogucnost izbora.Citiraj:
tanja_b prvotno napisa
Kada nam se negdje zuri, a H bas i bi i ne bi isla, a ja moram ici, onda joj dam mogucnost izbora: Ides sa mnom ili ostajes sa tatom/bakom...
Pa.. da vidiš reakciju mog djeteta kad pomisli da bi je mogli ostaviti i otići bez nje, shvatila bi da jesu.Citiraj:
tanja_b prvotno napisa
Npr. izlazimo iz auta. Moram ostaviti otvorena prednja suvozačka vrata kad izađem, otvoriti njena, i tek onda svoja zatvoriti, jer ona ima strah da će ostati u autu sama.
Nismo nikada tako nešto napravili, niti bi nam palo napamet. Niti smo joj se time prijetili. Mislim da sam je 1-2 puta u šali pitala jel nas čeka u autu ili ide s nama (al nije bila situacija ona ne želi ići, pa joj se ja prijetim.. već kao šala.. kao što nekad MM pita hoćemo li povesti/čekati mamu).
A onak iskreno.. da se ona ne obuče, ne bi mi otišli bez nje (pa čemu je lagati).
Isto ovako, a najgore je to što je mojoj mami svaka druga i dan danas kad je s curkama "hiii" i "nemoj" i "past ćeš" i "razbit ćeš se" i opet "hiii" i tako sve dok meni ne pukne film....Citiraj:
tanja_b prvotno napisa
Pa.. s obzirom da živimo u troje (MM, Keti i ja) u većini slučajeva ne mogu nadodati "ostat ćeš s bakom". A nekako uobičajeno MM i ja većinu stvari obajamo zajedno. Dakle, izbor bi bio da ostane sama doma - što je nemoguć događaj.Citiraj:
Deaedi prvotno napisa
kaj se djetetu ne smije reći ni da će pasti ?
kad se vere po fotelji i vrlo je realno da će pasti ja joj lijepo kažem da će pasti i da će se možda i lupiti..ona me naravno ne sluša uopće i dalje se vere i onda i padne..e u tom slučaju mi je glupo kokodakati-rekla sam ti, ne slušaš i sl. nego je zamolim -nećeš se više penjati, jel da?
ona se složi - do slijedećeg puta
što se tiče ucjena, ucjenjujem je cijelo vrijeme jer me niti truna ne doživljava, ali uglavnom tipa ako nešto ne napravi onda nema crtića ili nema sladoleda (to joj je koma) i sl.
a bogami joj kažem i da će ostat doma (s tatom) ako mi već ne da da je obučem za van (bježi, baca se po podu, svlači čarape i sl.)..zapravo joj sada govorim da svatko ima pravo na izbor i da mi je svejedno, ako se tako ponaša znači da ne želi ići van i da može i ostati..onda slijedi vrištanje i plač, da li je ucjenjujem, ne znam, ali isto tako ne znam ni kako je natjerati ili bolje rečeno nagovoriti da surađuje (a da se ne derem i ne tučem je i sl
ako liže rukohvat u tramvaju, kažem joj da će joj bakterije uć u usta i da postoji mogućnost da se razboli i da ode u bolnicu..da li posluša? Smije se, gleda me i dalje liže..nekad posluša i ja sam ponosna kako je ona pametna djevojčica s kojom se sve može
znači, cijelo vrijeme neke ucjene pa se ja iskreno divim vašoj djeci kojoj se s dvije godine sve može objasniti i koja su tako razumna
a što se tiče ljutnje, kad se ljutim na nju to joj i kažem-ljuta sam na tebe zbog toga i toga..isto kaže i ona meni (vriskajućim tonovima doduše)..i pita me jel se još ljutiš? Ako se i dalje ljutim kažem joj da se još ljutim..jer je to istina..valjda ne bude emocionalno obogaljena
pa me čisto zanima, u praksi, kako je trogodišnjaku moguće sve tako pametno, smireno i lijepo objasniti, bez povisivanja glasa, ucjena i sl?
nije fora u tome da se djetetu ne smije reći i upozoriti ga na opasnost, nego je fora u tome da hihkanje i jaukanje i kojekakve zabrane ne trebaju biti osnova komunikacije s djetetom jer je to stvarno iritantno za slušati.
tko je rekao da nema visokih tonova, nerviranja i cičanja?!Citiraj:
sofke prvotno napisa
o, itekako ima...
ali, to je ono što se tiče MENE: JA se ne mogu kontrolirati, JA sam odabrala takav način komunikacije...
i to mi ne daje za pravo da sebe na neki način štitim upozorenjima kako će se dogoditi ovo ili ono ako me ne posluša.
naravno, neću dopustiti da se penje po ogradi balkona.
neću dopustiti ni da joj priđe.
ali sam puštala da istražuje, da se popikava, da pada sa kreveta i stolca...
naravno da smo uvijek bili u blizini i da svakako ne bismo dopustili nešto što bi izazvalo neke kardinalne posljedice.
ali, ako se malo čvakne o rub stola, ili zapne nogom o zid... to je škola koju sama uči, ne trebam joj ja nabijati na nos.
ako se penje po stepenicama, jedina poruka koju joj svojom "nemoj, past ćeš" je da nije sposoban da bude samostalan.
zapravo, još jedna poruka: ja lažem, jer dijete nije palo, nije se razbilo... već se sasvim uspješno i samo stalno popelo po stepenicama (uz obavezan nadzor, naravno)...
i, nitko ne kaže da sva uvjeravanja idu glatko... o, itekako se živci istanje...
sofke X, kao da govoriš o mom djetetu.Citiraj:
sofke prvotno napisa
I ove spike, uči na pogreškama aha, ako danas nije pala, sutra/preksutra sigurno hoće, ja to iz iskustva...
apri tabure je okrugli, ona ga je polegla u valjak i ona bi se valjala po njemu, strgala bih se u roku odmah....
ako liže rukohvat u tramvaju, objasnim da se to ne radi, da je zamazano i udaljim je. nikako ne spominjem da će završiti u bolnici jer prvo - nisam baš uvjerena u to, drugo - i ovako se boji doktora, i time je ne želim zastrašivati.
Ne ucjenjujem je npr gledanjem crtića, jer to nije nagrada za dobro ponašanje. To je "doživljaj" kad nas dvije sjednemo na kauč, pokrijemo se dekicom, uzmemo nešto za popiti, gledamo crtić, mazimo se i komentiramo. Sladoled jede max 1 dnevno, ako je lijepo vrijeme i nije prehlađena - to isto ne smatram nagradom za lijepo ponašanje.
Nikad je ne lupam niti se prijetim time. Kad izludim, izderem se. Al nije da tako rješavamo svaki sukob, razilaženje mišljenja. I njoj je dozvoljeno deranje na mene.
U odnosu s MMom (pogotovo prije) bi mi nakon svađe trebalo neko vrijeme da se oddurim i prestanem ljutiti. Sa Keti je drugačije, jer ona mi dođe, pogleda me onako skroz naivno i poželi dalje raditi nešto sa mnom. Ne kuži zakaj se durim. Da hoću ne mogu se dugo ljutiti na nju.
Ovo mi je tako poznato, a pogotovo u odnosu MM-a i mlađe curke - on niti ne zausti da će dreknuti (a to stvarno mora biti nešto jako gadno da on drekne na nju), a ona ga već grli i govori "tata ja tebe lolim"...Citiraj:
sanja74 prvotno napisa
jel ti stvarno misliš da bi ona nešto slomila?Citiraj:
anima prvotno napisa
ja u to ne vjerujem i ne vjerujem: prvo, mali su, gipki su, tabure je ne baš visoko od poda...
sutra će u vrtiću skakati sa 11. prečke na švedskim ljestvama...
Kaj ti stvarno misliš da ti znaš bolje dotičnu situaciju od mene?
Da, mislim da bi to za nju bilo opasno!
ne.
tražila si naša mišljenja, ja sam svoje dala, referirajući se na svoje dijete, jer tvoje ne poznajem...
ali, ako ćemo se ograđivati od tuđih primjera, onda ni forum nema smisla; svatko od nas je u specifičnoj i svojoj situaciji.
a sam Bog zna koliko je moje dijete tvrdoglavo.
ok, ja sam jedna od onih mama koja će pustiti trogodišnje dijete da na Bundeku ide na sve penjalice.
i kolutat ću očima na svakog roditelja koji viče "premala si", "ne možeš"...
ti nisi.
pa to napiši na početku, da se ne petljam u topic. :)
Potpisujem. Za dvogodišnje dijete. :mrgreen:Citiraj:
apricot prvotno napisa
mi nemamo sistem nagrada, uvijek sve može dobiti ako je to ok..npr. ako si vani poželi sladoled, a ne puše sjeverac i ne pada snijeg ili kaj ja znam onda ga i dobije, nema nikakvih uvjeta, da je dobra i sl.
ali kad ručamo, a ona ne može sjediti na miru da pojede dva zalogaja za redom (a ima 3,5 godine i ja više neću trčati sa žlicom za njom) onda je eto ucjenjujem da neće npr. dobiti sladoled-čista apstrakcija jer će ga ionako uvijek dobiti, a nju to nekim čudom prikuje za stolicu..ostala uvjeravanja uopće ne pale, ne doživljava me, mislim da me i ne sluša osim ako se ne počnem derati..a deračenje mi je isto, sorry, totalna koma
a to da se ja derem na dijete pa da se onda dijete može derati i na mene mi osobno i nije neka taktika
a da se znam izderati, znam se..derem se onda kada je ona prešla svaku granicu, a radi to namjerno..i mrzim se derati, ali ona mi nije ostavila drugu opciju..i ne znam baš da bi dozvolila u takvoj situaciji da se ona još i dere na mene
apri nisam ni pitala što tko misli o penjanju na tabure, nego o "taktici"
nije tada bilo Bundeka :lol:Citiraj:
sanja74 prvotno napisa
(ali, imam fotke gdje se moje devetomjesečno dijete penje do vrha stepenica bez ograde: tata nad njom na 30 centimetara, ali bih si prije jezik odgrizla nego joj zabranila.
taj pogled pun samopoštovanja... to je Nešto!)
pa moja taktika je da je pustim.Citiraj:
anima prvotno napisa
dakle, potpuno suprotna taktici zastrašivanja koju netko koristi.
samo što to nisam napisala u jednoj rečenici nego sam se RASpisala.
takav mi dan ;)
Kako misliš da se tiče samo TEBE?Citiraj:
apricot prvotno napisa
Zar misliš da se tvoje vikanje i nerviranje ne odražava na dijete?
Mene uvijek peče savjest kad se ne uspijem iskontolirati, već se izvičem
tako što nije uvjetovano niti ljutnjom niti ičim što bi dijete realno izazvalo (pa, djeca su), nego nečim što ja nisam taj dan riješila sama sa sobom, pa se ventiliram na dječji podražaj.
bez ucjene, bez prijetnji... čista deračina.
jer, kako bih inače opravdala dvije potpuno različite reakcije na istu dječju "psinu"...
i, ne sekiram se previše oko vikanja, to je kod mene normalno.
Razgovarati sam počela s frendicom na foru slijedećeg teksta:
http://forum.hr/archive/index.php/t-20949.html
Ali, sjećam se onog ozbiljnijeg razgovora koji se razvio iz bezazlenog komentiranja ovog crnog humora.
Ono što želim reći je da objašnjenja drastičnih posljedica i emocionalne ucjene mogu kod djece izazvati fobije u sličnim situacijama kada se zaista u njima i nađu. Zato sam osjetljiva kada pročitam da ih roditelji koriste.
Moj maleni ima 15 mjeseci i sumnjam da bi skužio razliku između "nemoj" i "slomiti ćeš vrat". Svejedno nikada ne koristim prijetnje, predviđanja ili ucjene zbog sebe, kako se kasnije, kada bude razumio, ne bi razvila neka negativna posljedica u nečemu.
Ali, tvrditi da učenje djeteta uzročno - posljedičnim vezama neke radnje dovodi do razvoja nesigurnosti kod djeteta malo mi je nategnuta :/
Moje dijete je trenutno u fazi penjanja - penje se na sve i svašta, 100x na dan. Ja ga upozorim da će pasti ako si dovoljno ne približi kanticu do stola, i to kažem možda 2x dnevno, kada mu zapravo i pomognem da ne padne jer to još nije savladao.
Kada i padne, ne pravim frku oko toga, on sam začuđeno kaže:
"pau, tu...". I sve je znatiželjniji, a ne nesigurniji. Mislim da je važno ne omlavažavati, a to se radi prečestim ne, ne, dogoditi će ti se to i to...
Sorry, malo sam odužila.
Ja sam s drugom kćeri postala opuštenija što se tiče penjanja i istraživanja, nešto kao što Apricot samo s razlikom da je meni trebalo malo duže :) . tu smo, u blizini, ali ne skačem na svaki njen pokušaj penjanja po stolicama i sl. Sad je 13 mjeseci i mala je penjačica i moram priznati puno spretnija od starije seke u toj dobi.
Nakon što sam počela čitati ovaj topic, pazim da Lanu (stariju) ne upozoravam stalno. Ona npr. obožava sjediti na naslonu kauča i fotelje i par puta je pala a ja mislim da je to opasno. 1 m visine...
I što sad- pustiti je ili je maknuti ili upozoriti- našto će ona reći: Pazim! pa mi to baš upozorenje i nije bilo rješenje!
Imam još jedno pitanje, netko ga je gore već postavio pa ja podižem: Kako se postaviti u odnosu mlađe- starije dijete što se tiče guranj, grubosti, dal tu upozoravati i što ako (to u biti više nije tema, ali nek netko odgovori ako ima hoće) se dogodi nešto- udarci i sl.
Thanx!