Sto ucinite kad vas iznerviraju ...?

Sad sam malo kratak s vremenom pa ne mogu ici analizirati prijedloge, no jedan prijedlog mi se svidja:
- treba unaprijed dogovoriti sto ce se desiti ako se napravi to i to (npr. mlatara blatnim cipelama po zidu ili mlati Zrinku) i tad se toga celicno drzati
Mi smo vec proveli takvu "proceduru" puno puta, ali uglavnom na situacijama koje su se tek trebale desiti pa se onda hladne glave moglo sa njim razgovarati (npr. ulazak u trgovinu u kojoj ce on traziti nesto sto mu ja ne zelim/ne mogu kupiti i to mu onda jasno i glasno kazem i dogovorimo se dtako). E, sad treba dogovoriti proceduru dok smo hladne glave sto cemo napraviti ako se desi nesto sto ce nas uzrujati.

Ja sam inace poznat po strogom drzanju dogovora i puno puta mi se desilo da sam uz maloga cekao po 40-50 minuta u vrticu dok sam nije obukao cipele jer smo se dogovorili da ce on to napraviti ... svi su tamo mislili da sam lud i da mu ipak trebam obuci te usr... cipele ili ga izlemati, ali ustrajao sam i isplatilo se. No, kad je u pitanju nesto ozbiljnije tad ga ne mogu gledati kako 40 minuta blati zid ili lema mladju sestru ... :x


Inace, timoutovi, sjedenje na kaucu i slicne stvari "iskljucavanja" ne pomazu ako ih ja ne provodim fizicki (drzim ga svom snagom), Vedran jednostavno reagira na to samo otimanjem i vristanjem. Prije smo mislili da samo treba ustrajati pa smo pokusavali, no jednom smo nakon pola sata :shock: vristanja zakljucili slomljena srca i zivaca da to ne djeluje.

Inace, imam ja tu jedno drugo pitanje, ali za to cu otvoriti uskoro drugu temu ... ;)

Imam dvoje djece, razlika među njima je 3,5 godina. Dino mi je jako emotivno dijete, tvrdoglavo, zahtjevno u smislu da stalno nešto mora raditi, nema minute mira, skoro nikad se nije zaigrao sam pa da me ne treba jedno 15 minuta. Ako i da neprestano nešto pita, zove, traži da sudjeluješ... Oliver je drugi tip. On kad vidi da nemam vremena ili da radim nešto drugo sjedne na pod, uzme si nešto i zabavlja se.
Meni je najgora situacija kad se njih dvojica nešto krve, uzimaju si igračke, jedan nešto zapne i ne popušta, onda urlici, plač, ljutnja, čak i tuča međusobno. Žao mi je birati strane jer znam da ću nekog povrijediti a to ne želim.
Mi primjenjujemo slanje u maminu i tatinu sobu kao kaznu, dakle ako pretjeraju u bilo čemu, kažem im da ne želim biti s njima dok su takvi, neka izvole u sobu i vrate se kad se smire. Naravno da ima otpora ponekad i da ne žele ići u sobu, onda im ja par puta ponovim ozbiljnim glasom i oni poslušaju. Nikad ih tamo ne zaključavam niti ne zatvaram vrata, uvijek imaju opciju povratka, a ako Dino ponekad ostane duže jer je uvrijeđen onda idem po njega. Nakon tog timeouta obično možemo razgovarati i riješiti problem. Ja moram priznati da sam možda i sretnik jer nikad nisam imala nekih veći namjernih izljeva da npr. oni rade štetu po kući. Najveća je Oliverovo prolijevanje čaja iz flašice, ono pije pije i samo nagne pa curi po trosjedu. Onda iste sekunde ostane bez flašice uz objašnjenje zašto. Ja sam isto mama koja ne voli "po guzi" mada moram priznati da sam znala izgubiti kontrolu koji put, ali radim na svojoj samokontroli i sve sam više zadovoljna. Isto tako kad napravim nešto loše ispričam se djeci baš kao što kaže Alamama želim da znaju da ni ja ne mogu uvijek biti idealna mama i osoba, ali im želim dati do znanja da to nije lijepo.
Meni je isto mana da znam vikati, ali u zadnje vrijeme nastojim se skulirati i bilo kojim metodama smanjiti deranje na minimum jer se mrzim zbog toga (ispadam živčenjača hoću neću kad tako reagiram).

Majo, nikad nije bjezao s kauca jer bih jasno i ljuto rekla da mu je to kazna. Onda je bio tuzan sto je dobio kaznu. Ali pretpostavila sam da bi neko drugo dijete to moglo raditi i napisala da tada ne bih cekala jako dugo prije nego bih mu udjelila vecu kaznu: sjedenje u spavacoj.

Naravno da razumijem razliku izmedu situacije sa jednim i dvoje, deranjem samo da te cuje, hormonima (o, to jako dobro razumijem :D) i to sve.

Ja tebe isto obozavam :*

evo mene s jednim djetetom, ali kako moje dijete maja jako dobro pozna, sigurna sam da bi mi dopustila replayanje ovdje 8)
ali ja bi zabranila ;) replayanje mamama djece od godinu, dvije, jer neke stvari moras osjetiti na svojoj kozi :)

evo npr ovo sto slijedi, dok mi je ivar bio puzavac, stavila bi ruku u vatru da se meni ne moze dogoditi da tako izgubim kontrolu:

uzasno se sramim i bojim moje reakcije kad sam u jednoj svadji s ivarom (a u tim situacijama se uvijek drzim one da zamisljam kako ce to sto radim/govorim izgledati meni sutra i kako ce se toga ivar sjecati za koju godinu ) dakle, kad sam u jednoj takvoj dugackoj i histericnoj svadji s njim zaboravila na sve principe i lupnula rukom u njegov lego grad (koji zauzima dva stola, to mu je svetinja) i u sekundi su nestali i tvrdjava i zatvor u stotine kockica. :oops: :cry: :cry:

uzasno, on je poceo vristati od šoka, ja ga grliti, plakati i ispricavati mu se zbog svoje reakcije, svadja zbog koje se to dogodilo je iste sekunde postala nebitna, zaboravljena :/ , to je ono sto je kod takvih rjesavanja situacija gadno, šokom zaledis povrsinu, a ispod i dalje plivaju svi problemi.


sto se tice rjesenja, tesko je tu dijeliti savjete, tesko ces i uspjeti od nekoga naci neki za vas upotrebljiv.
mi ivara ne udaramo i jako rijetko kaznjavamo, a kad se dogodi, kazna je uskracivanje nekih privilegija, njemu vaznih, druzenje s prijateljem i sl. trudim se ne prijetiti mu necim cega se necu moci pridrzavati (naprimjer, mukicin primjer kod mene bi bio neupotrebljiv, jer ja nikad ne bi mogla baciti taj super kolaz sa pluta u smece :D ).
ali, kako sam rekla, mi njega jako rijetko kaznimo, blatni pod rjesavamo krpom, zidove ne rjesavamo, ostavimo ih blatnim, cokoladice ne dijelimo za skidanje cipela.
ne volim dijeliti savjete jer nisam sigurno primjer majke koja dobro disciplinira :/ , a ima ih koji kraj mojeg djeteta ne zele sjedati u kaficu :/ . ali se trudim biti dosljedna onome sto je meni bitno: da kuzi sto od njega ocekujem (to je najteze mislim), da kuzi kako se mi oko njega osjecamo i da kuzi da i ja njega kuzim (to znaci i da cu njegovim musicama nekad popustiti kao sto ocekujem od drugih da oproste mojim).

izmedju ovih frazi ostaje dakle puno ciscenja blata krpom. pa tko god cistio.

Citiraj:

---

tatek prvotno napisa

Ja sam inace poznat po strogom drzanju dogovora i puno puta mi se desilo da sam uz maloga cekao po 40-50 minuta u vrticu dok sam nije obukao cipele jer smo se dogovorili da ce on to napraviti ... svi su tamo mislili da sam lud i da mu ipak trebam obuci te usr... cipele ili ga izlemati, ali ustrajao sam i isplatilo se. No, kad je u pitanju nesto ozbiljnije tad ga ne mogu gledati kako 40 minuta blati zid ili lema mladju sestru ... :x

---

Iz ovoga nisam sigurna da si tako strog ali ne mogu biti jako stroga prema tebi jer nikad nisam vidjela kako radis to sto pises. ;)

To da malac uzme 50 minuta da se obuje u vrticu je prije njegova pobjeda nego tvoja. Cak i kad uradi sto si trazio a on prvo nije htio. Ali svaki roditelj bi trebao znati svoje granice i odrediti si prostor do kojeg moze a nakon kojeg ce reagirati tako da izbjegne najgore. Ja ne bih mogla cekati 50 minuta i reagirala bih puno puno prije ali ako ti mozes i tu negdje je tvoja granica to je ok. Ne bi valjalo kada bi mu dao 49 minuta, malac jos ne obuven a ti onda pip.... i sve ode kvragu. Dok god nakon svoje granice imas prostora da reagiras a da ne licis na azdaju, ok je. Ali ako pustas i pomjeras granice svaki puta te nakon sto vise ne mozes podnijeti reagiras prejako onda ne valja. Onda klinac nema povjerenja u tebe, zapravo tvoje ponasanje.

Ja mislim da je svako dijete različito i da nema univerzalnog recepta za disciplinu. Ja imam dvoje djece i mogu reči da je Elena puno temperamentnija, tvrdoglavija i upornija od Danijela. Ali i sama djeca se mijenjaju i tokom odrastanja imaju neke faze koje su vrlo zamorne.

Sjećam se kad je Elena ako joj nešto nisam htjela kupiti što bi si ona zapikirala u dučanu(jednom je to bio WC osvježivač) radila scene u dučanu. Bacila bi se na pod, urlala, udarala me kad bi je pokušala dignuti, rušila stvari s polica. Valjda je svima jasno koliko je to bilo neugodno. Sad joj jednostavno kažem da nemam novaca za to i ona se s tim pomiri. Danijel je sad star ko Elena kad je radila scene, ali on ih ne radi. ako ne dobije nešto što hoće obično malo cmizdri, ali ne dobije napad "bjesnoće".

Sad me dosta muče ovi dvostruki standardi u vezi djece. Npr. Eleni kažem da ne smije kakati u gače i da mora kakati na tutu, a Danijel kaka u pelene i za to ne dobije kaznu. Ili Eleni dam masne bojice da crta, a Danijelu ih nedam jer ih stavlja u usta i žvače. I sad jedno djete nešto smije, a drugo ne smije. To je jako problematično.

Ja se slažem da neke stvari još ne znam i da tko zna kako ću reagirati kada dođu na red.
Za masu stvari sam već rekla da nema šanse, pa su se dogodile :mrgreen:
Ali znam da mi je udarac najgore što mogu napraviti, a sve ostale solucije su mi otvorene.
Meni je bitno da sama sa sobom raščistim šta je dozvoljeno a šta ne. I da se toga držim. A to mogu. I mislim da to nema veze sa godinama djeteta.
Svaka dob donosi nešto svoje.
Ali do sada kad god sam unaprijed znala šta želim, a šta ne, tj. kada sam bila spremna na neke situacije i unaprijed si dala moguća rješenja (više njih u slučaju da jedno ne upali), puno bezbolnije smo prolazili kroz "bitke" (a moje dijete je isto tvrdoglavo ;) ), a ako ništa drugo bar sam ja sa svojim živcima bila u boljim odnosima :mrgreen:

tatek,

ja sam friška mama

no 12 godina radim s djecom i imam iskustva što privatnih što profesionalnih

Od 3 do 18 godina,adolescente ne računam

tvoje dijete je jednostavno takvo,on će se rađe derati sat vremena nego poslušati

(imam takvog bratića)

i ne pali NIŠTA

ni fine ni grube metode

i onda odjednom epifanija

,blaženi mir

sa 9 godina je otkrio folklor,ples,brakedance i stubokom se promijenio

naravno da su svih tih godina njegovih buba roditelji bili dosljedni u svojim odgojnim metodama (kako su izdržali,ne znam)

nisu ga potkupljivali,duplo odgajali,nastojali su da sam izvršava svoje obaveze

e a imam i suprotan primjer

gdje se jedno takvo zahtjevno dijete pretvorilo u neradnika koji sa svojih 28 godina živi na grbači roditelja,kocka i ima skupe hobije

ti roditelji NISU bili dosljedni,novcem su kupovali svoj mir ( bilo pokloni bilo evo ti novac i odi na flipere)

potrošio im je hrpu love i još će

Citiraj:

---

Alamama prvotno napisa

ovo sto je lilly napisala tako je to islo otrpilike kod nas. jer on je uvijek urlao i cesto nije hti o ostati na mjesto. to je znacilo da ga je treblo 5-6 ili vise vracati na krevet. ili sjesti s njim i ne pustiti ga da ide dok se on dere

---

Ceki, ako ne postuje ostajanje u kazni, znaci nastavlja po svome, najcesce jos i jace i gore, ne zasluzuje li to jacu kaznu?

Iako je kazna, ja bih trazila nesto sto ce mu pomoci da se sabere i zato sam izabrala mir i tisinu spavace. Iako dok je na kaucu u dnevnoj vrijedi da se gasi tv, gasi cd ako svira i tako dalje.

Drugi problem: klinci ne postuju kaznu koju dobiju kada osjete da se starci dvoume i najradije ne bi udjelili kaznu. Ako umjesto strogim odlucnim glasom pricas u visokim tonovima gotovo maznim glasom, mozes kaznu zaboraviti. Nema sanse da ce ti je ispostovati. Ako mimika, drzanje, sve cime komuniciras, ne pokazuje jasnu cvrstu namjeru, klinac osjeti da jos uvijek ima prostora da se provuce.

I najsmjesnije je to sto klinci uvijek nadu tu rupicu i provuku se.

Kao na fliperu pa pise parents lose :lol:

Vedran zna moje granice i tu nema puno nepoznanica - mislim da je dobro odredjeno sto se smije, a sto ne, vec i zato sto mali jako dobro otkriva rupe u pravilima pa onda moramo povremeno davati "amandmane" na postojece zakone.
A granice su takve kakve jesu - prikladne mojoj osobi (i onoj MZ). Strasno strogi nismo, dobrim dijelom i zbog sjecanja na djetinjstvo (i MZ i ja smo imali po jednog izrazito dominantnog i strogog roditelja), ali sigurno nismo ni jako popustljivi. Ja bih rekao da smo u prosjeku.

Kad smo vec kod batina: mene je stari u djetinjstvu tukao na razlicite nacine, i rukom i batinom i uzetom i to relativno cesto kad je bio doma (radio je od jutra do sutra pa ga je bilo malo doma, sto je sretna okolnost) iako nije bio u dusi losa osoba, no nije znao uspostaviti kontakt sa mnom i sestrom (a i sa dosta drugih vaznih ljudi u zivotu) i sve je dileme rjesavao vikom i batinama (i zbog takve nemogucnosti komunikacije je i puno propatio u zivotu). Ja bas i zbog toga izbjegavam batine i u svim pogledima zelim djeci pruziti drugacije djetinjstvo ...

... no, mene te batine nisu smetale ni 1% od toga sto me je smetalo sto me gotovo nikad u zivotu nije za nesto pohvalio i sto je gotovo u svemu sto sam napravio nasao neku manu. Mislim da je to puno vise odredilo moj zivot od tih batina koje su bile i prosle.
Ne branim batine, dapace, nadam se da vise nikad nece biti "po turu", ali zasad se tjesim da V&Z dobivaju na drugim poljima jako puno.

Zasto sam ovo napisao? Ne znam ni sam - vjerojatno zato da malo bolje objasnim poziciju s koje promatram odgoj, kaznjavanje i ostalo.

Lilly to je bilo na pocetku dok nije skuzio sto je je timeout. Danas mu ne bi palo napamet da to napravi a u timeoutu nije bio mjesecima u smislu da je morao u svoju sobu

Koja tisina odjednom na ovoj temi nakon pljuska postova ... :?

Svi ste valjda za stolom? ;)
Dobar tek! :)

:)

sta bi ti?

ja uvaljujem peti produzni kabl pod stol od kompjutera i u njega sve moguce punjace baterija.

i jos stignem postati....

:lol:

U našoj ulici ima jedan dječak kojemu tate nikad nema doma, a mama je živi primjer dobrote i razumjevanja. Ona je uvjek s njim na ulici dok se igra, pazi ga , objašnjava mu što smije raditi, a što ne smije. Nikad je nisam vidjela da izgubi živce, dere se i slično. I nikad ga ne kažnjava. Ako mali udari neko dijete, ona mu lijepo objasni da se to nesmije, da je to ružno i da se mora ispričati. Idealna mama zar ne. Ali dijete sigurno nije idealno.

Mali je zločest tak da se ja ne bi usudila pustiti Elenu da se igra s njim. Tuče i napada drugu djecu, mamu uopće ne sluša. Radi što hoće. Samo čeka da mu okrenete leđa pa da počupa ili uštipne vaše dijete i to bez razloga. Njega nikad ne kažnjavaju nego samo upozoravaju i objašnjavaju, a rezultat je strašan. Kad ga mama ne bi stalno pazila, vjerojatno bi ga starija djeca istukla, ali se ne usude zbog mame koja ga stalno "pazi".

Mislim da ipak nekakva kazna mora biti, jer si inače djeca svašta dopuštaju.

Evo da se i ja prijavim u klub očajnika.
Meni Daniel ni pod razno neće u time-out. A ja ga ne mogu silom staviti (135 cm, 27 kg i rad nogu kao u prosječnog klokana).

Citiraj:

---

mamazika prvotno napisa

Evo da se i ja prijavim u klub očajnika.
Meni Daniel ni pod razno neće u time-out. A ja ga ne mogu silom staviti (135 cm, 27 kg i rad nogu kao u prosječnog klokana).

---

Nezgodno.
Znaci, i tebi trebaju nove ideje kao i meni. ;)

brigita naravno da odgoja treba biti. netko je na topiku rekao da čim je dijete agresivno nema pregovora i natezanja to je kod nas doma isto automatsko povlacenje na drugu lokaciju. S time da je meni razlika kad se tuku 2.5 godisnjaci ali kod 4 i 5 godisnjaka takvo ponasanje mi je skroz van opcije. Kod Adriana u grupi se vise nitko ne tuce, tj toliko rijetko da se to ne spominje. Ako govorimo o toj starijoj skupini meni je fizicko obracunavanje na tom nivou totalni tabu .

ne mogu si uopce zamisliti da moje 5 godisnje dijete digne ruku na mene, to njemu uopce nije opcija niti ce se samnom boriti to smo vec davno prosli.

meni se cini da kao i u drugim odnosima sa djecom ali i sa drugim ljidima nema magicnih tipki koje cemo jednom stisnuti pa će se dijete nauciti pameti. ne znam mozda ja ovako optimistiicno pricam jer sam imala srece da od dijeteta koje je bilo kosmar dodemo do smirenih i normalnih dana i dobre komunikacije.

S mojim djetetom nije baš lako, spada u kategoriju ovih koji znaju što hoće, hoće to odmah i inzistiraju u beskonačnost. Kad se tako ponaša kao tvoj Vedran (namjerno radi ono što ne smije ili histerizira), obično je razlog negdje drugdje, nešto drugo ga gadno smeta, a nije u stanju to izraziti niti hendlati (npr. ako je umoran), nego na takav djetinjasti način privlači pažnju (jer ne zna drukčije, tek treba naučiti, što je isto dugotrajan proces).

Tada nastojim što brže i u što većoj mjeri umanjiti štetu (npr. isti tren bi Vedranu uzela cipele), nema puno pričanja jer je u takvom stanju uma da pričanje ne koristi. Kasnije, kad se smiri, komentiramo što se dogodilo, obično kažem - bilo ti je previše to to i to (obično se složi) pa poslije kažem da mi se svejedno ne sviđa (ili me jako smeta) to što je napravio i želim da sljedeći put napravi to i to. Ako postoji kazna za nešto (kazne su uskraćivanje nečeg što voli), dobije je.

I njemu je dozvoljen melt-down, događa se i nama odraslima kad nas preplave stvari s kojima se ne možemo nositi, i dajem mu razumijevanje, ali i poruku da izazivanje štete ima posljedice.

I nastojim pametno birati bitke.

Pametno, Vedranav.

I ja mu nekad sam skinem cipele bez suvisnih zasto (kad naslutim oluju u zraku), no nekad ne procijenim dobro situaciju,a nekad (osobito kad sam i ja umoran ili ljut) me ponese njegov afekt pa stvar zavrsi drasticnije nego sto bi trebala.

Posljednjih 2-3 mjeseca smo kronicno umorni i neispavani i onda je svaki konfliktic potencijalni fitilj za veci sukob. Kad sam koliko-toliko svjez (citaj: normalno umoran) onda se puno lakse nosim sa time. A tak je valjda i sa svima nama ...

Čitan postove i nikako da se ponovno uključim.

Još sam na početku napisala da je i nama najgori period bio kada je beba došla u kuću. Em naš umor, em dvogodišnjak koji traži svoje i ne zna se prilagoditi situaciji. S vremenom je bilo sve lakše. Nije da više nema "teških" situacija ali puno su blaže nego prije. Ipak treba djeci vremena da se prilagode novnastaloj situaciji. Ipak je do sada sva pažnja bila na njemu, a sada evo nekakve bebe koja traži svoje.

Frano isto spada u kategoriju tvrdoglavih i upornih, a bome mi se čini da je Katarina još i više.

Napisano je tu puno dobrih ideja, slažem se uglavnom sa svime što je Lilly napisala, i Ala...i još cura. Jest da je moj sinak jedinac :), no u isto vrijeme je i tvrdoglav, uporan, nije grintav (ne plače već viče- što meni osobno olakšava stvar). Ono što sam ja shvatila je da, osim što treba isprobati više metoda je i biti ustrajan u odabranoj metodi (ne stalno odustajati i isprobavati nešto novo). Time out smo i mi vježbali, skakao je iz kreveta, vraćali smo ga natrag...pomoglo je npr. kada smo uveli da sam na satu prati kada će se kazaljka okrenuti za nekoliko minuta. sada je često dovoljno da samo zaprijetim kaznom...

Ono što meni pomaže je kada pomislim da i on ima pravo na svoje "žute minute", umorne dane, ima ponekad pravo biti grintav, "težak", "naporan" jer se i mi tako osjećamo, djeca nisu izuzeta iz toga...Ja pokušavam poštivati te njegove osjećaje, otrpiti ponekad njegovo loše raspoloženje...

Drugo što pokušavam je postaviti samo nekoliko važnih pravila i raditi kompromise kod onih malo manje važnih (mislim da tako puno uči).

ja se opet vraćam na skidanje cipela :) : mogu skroz razumiti da se njemu nakon što se umoran vrati iz vrtića, pješke, jednostavno ne da baviti svojim cipelama (često bi se i ja htjela samo uvući u krevet) i mi tu radimo kompromis: npr. kada skine jaknu ja mu pomognem skinuti cipele. Nekada ih skine i sam, meni to jednostavno nije važno...

Pretpostavljam, Tatek, da je tvom klincu vrlo teško shvatiti zašto on mora, obavezno, kada dođe iz vrtića sam skinuti cipele, pogotovo u situaciji kada ima malu sekicu oko koje radite sve i koja je, opravdano, uzela na sebe dio pažnje koju je do sada on dobijao. Ne mislim da je potrebno podržavati regresije djece ali mislim da trebamo malo popustiti tim njihovim potrebama da i oni budu "mali" i da vi obavljate stvari koje već dugo niste. Ako mu dižete samopouzdanje na drugim poljima ova mala regresija brzo će proći...

Kod mene je slicno kao kod Maje, sve dok se ja kontroliram i suzdrzavam zakipiti i oni su mirni.
Ali..
kad sam ja nervozna, oni to osjete i onda su nemoguci. Luka se zna inatiti ko tvrdoglava mazga. Joci je dovoljno pokazati grbavi prst i suza suzu lije. Onda se i ja rasplacem skupa s njima i Bog te veseli :lol:
Npr. Luku molim dvadeset puta da pospremi kockice. Nece i nece. Onda ja mrtva hladna donesem vrecu za smece i pocnem bacati u vrecu (naravno ne mislim ozbiljno). Obicno on dojuri i trga mi vrecu iz ruke, pa sam pospremi u kutiju. Muz kaze da sam zlocesta, jesam li?
Nekad tak vrisnem da sama sebe prestrasim :/
Onda se kajem, ali shvacam da sam samo ljudsko bice i da svi mi imamo svoje granice. A djeca te granice znaju debelo presisati.
ja stvarno puno paznje posvecujem obojici, najvise se u troje igramo, kuhamo, cistimo, sve zajedno, pa su opet ljubomorni i nekad samo cvile.

Sinoc sam bas razmisljala o ovoj temi kad smo dosli doma. Kad gledam sa distance cini mi se da svi mi imamo razlicite primarne ciljeve u odgoju i razlicita mjerila. Npr ja priznajem dozvoljavam jako puno toga, od toga da ne forsiram da moraju pospremati za sobom ili da ako su umorni i cendravi ja ih oblacim i skidam pa nadalje. Meni je primarni cilj da me postuje i da mozemo suvislo komunicirati. Znaci ako ja kazem da sad idemo spavati a on ima dobar razlog zasto jos 15 minuta ne moze OK, ali ako nema razlog i zeli se samo izvrdati onda nema razgovora. Puno mi je vaznije da me uvazva da nije bezobrazan i da mu nikad ne bi palo napamet da digne ruku na nekog od nas nego da me beskompromisno poslusa za svaku stvar koju ja kazem

Ja sam zapravo već u napasti da se obratim psihijatrima :shock:
Ne samo da je D. dosta agresivan (čak i kad pokazuje nježnosti - ono, nježni t-rex) nego i konstantno nesretan i nezadovoljan (obično stalno izmišlja neke materijalne zahtijeve, rasplače se za svaku sitnicu). Onda to prenese i na mene pa se ja osjećam kao loša mama koja ima nesretno dijete. Pa mi se mlađi sin čini još boljim (normalnijim :roll: ) i mislim si ipak nije stvar samo u meni nego i u njima.
Inače je jako važno ono "biranje bitaka" što je spomenula VedranaV. Nažalost mi se doma baš ne možemo u tome uskladiti. Onda ja ispadnem popustljiva.

Ja se skroz slažem sa ovim zadnjim Alamaminim postom.
Mislim da je izuzetno važno dijete uvažavati kao ravnopravnu osobu, i ako se u nečemu ne slažete, saslušati njegovo stajalište i argumente, ako se ne slažete, argumentirano reći zašto to ne može tako i ponuditi uz objašnjenje bolju soluciju.
Znam da to sad nema veze sa ovim problemima kada su krizna stanja, ali morala sam to reći.
Mislim da takav pristup u nekoj mjeri i smanjuje takva krizna stanja.
Sada ćete vjerojatno opet reći da imam premalo dijete, i još k tome samo jedno, da bi vas razumjela, ali pokušavam se staviti u vaš položaj i razmišljam kako bi ja probala pristupiti. To su samo ideje koje mi padaju na pamet i koje su uostalom i tražene na ovom topicu ;)

Brunda, ako je to njegov karakter, kao odrasla osoba bio bi dosadni grintavac, uvijek loše volje, teški materjalist - netko koga baš nije ugodno imati uz sebe.
Ponekad se u odnosu s njim osjećam kao one žene koje su uporno s muškarcem koji ih omalovažava, vrijeđa, tuče a one ga ne ostavljaju jer ga i dalje vole.
Mislim, ima on i svijetlih trenutaka, ali imam osjećaj da su sve kraći i rjeđi.

ivaru je danasnji dan koma, a samo zato jer smo zaboravili njegov ruksak kad smo isli u bolnicu na pregled.
pa se na to samo slagalo, ko tetris.

i onda se mislim, ima ljudi kojima jedna sitnica unisti dan (i moja sestra je takva) i koji cijeli dan njurgaju, ima onih koji se prilagode, predju preko tog (ja sam takva :mrgreen: ).
cime je to uvjetovano, dokud se moze korigirati?

pa ja sam uvjerena da se može korigirati...djeca jesu različitih karaktera ali ne znači da smo mi tu potpuno bespomoćni i da ne možemo utjecati na formiranje njihove ličnosti. Djeca uče i oponašanjem i sličnim metodama.

Ono što se meni čini važnijim od samog karaktera djeteta je i to kako se taj karakter poklapa sa karakterom roditelja. Npr. Borna je glasno i jasno dijete, zna što hoće i zna kako to ishoditi. Koliko god bi to nekome bilo teško (npr. MM se nešto teže s time nosi) meni takav karakter puno više paši nego da je grintavo dijete ( :oops: ovo je izraz koji ja koristim, možda nije najsretini), dijete koje je osjetljivo, uvredljivo, zaplače za svaku sitnicu i sl. Ako kužite što hoću reći...

E da, Ivka, možda je "samo" nervozan zbog pregleda i odlaska u bolnicu (tko ne bi bio), možda taj rusak samo koristi kao izgovor za iskazivanje frustriranosti...

B. kada je nervozan, umoran, npr. kada idemo iz vrtića izvlači jednu po jednu stavar zbog koje grinta. Kako prolazimo selom tako najprije: idemo kupiit sladeled-ne možemo, zima je...tako ponavljamo grintanje sve dok ne prođemo do videoteke (traži naravno uporno film iako zna da danas nije dan za videoteku). Imamo još jednu zamku: dućan igračaka na putu do kuće. Kada dođemo do njega počinje sa zahtjevima o kupovini igračaka i tako sve do kuće - jako frustrirajuće...Ja sam se nekkao ispraksirala da kao papiga ponavljam razloge zašto nešto nemože, skretanje na druge teme nikako ne uspijeva. Pomogne ako ga malo nosim do kuće :) , ja sve to pripisujem umoru...

mislim da nije, znao je da je pregled rutinski i da nema bockanja, uz tu bolnicu, iako je tamo odlezao, nema losih iskustava, bio je naspavan, zaspao je sinoc u 8h, jutros se sam probudio, sve super, ali ruksak mu je bio STVARNO BITAN, jer ga je pripremao pola sata, slagao unutra neke puzzle i igracke s kojima ce se on i rodica igrati dok su u cekaonici.

da je ovisilo o meni, ja bi se vratila doma po njega, jer smo to skuzili na pumpi koja je blizu nas, tri minute bi trajalo.

ali, isli smo s mojom sestrom, njoj je bilo to bezveze, vracati se po glupi ruksak, nema ona cijeli dan vremena, nego je rekla da ce mu umjesto tog kupiti igracku na pumpi.

pa igracaka na pumpi nije bilo. plakanje.

rekla mu je onda da ce mu kupiti igracku u trafici, usput u gradu.
pa nije bilo parkinga. plakanje.

pa mu je rekla da ce mu kupiti igracku u skrinjici.
pa smo jedva nasli parking, unutra prevelik izbor, trubila je ispred deset puta dok je on u panici sto ima samo minutu trazio igracku, a kad smo platili viteza, skuzio je na kasi neke legice. plakanje.
onda je zena odblokirala viteza, naplatila legice, a on se predomislio, nasao trece legice, opet plakanje.
zena odblokirala, naplatila trece legice.

dosli smo u bolnicu, otvorili legice i izletio nam jedan djelic, trazili ga 20 minuta po cekaoni, plakanje.

zadnjeg razloga za plakanje se uopce ne mogu sjetiti, ali smo takvi uplakani usli u ordinaciju.

poslije tog sve je bilo super.

ja sam za svaki taj njegov plac vec smislila opravdanje ;) takva sam :/ , a i on inace nije bas takav, ali kad ga krene, onda to odradi temeljito

Ivarica, ja ne mogu izdržati ali ovaj tvoj opis me skroz nasmijao :lol:

I ja tako tražim Leoni opravdanja za čangrizavost i naoko bezrazložne šize jer isto tako radim i kad mi je muž grintav ili kad mama cendra, pa zakaj ne bi branila i njeno pravo na zlovolju ;) :love:

I ona je samo nesavršeni emocijama bacani čovjek, mali - ali čovjek :heart:

Citiraj:

---

mamazika prvotno napisa

Brunda, ako je to njegov karakter, kao odrasla osoba bio bi dosadni grintavac, uvijek loše volje, teški materjalist - netko koga baš nije ugodno imati uz sebe.
Ponekad se u odnosu s njim osjećam kao one žene koje su uporno s muškarcem koji ih omalovažava, vrijeđa, tuče a one ga ne ostavljaju jer ga i dalje vole.
Mislim, ima on i svijetlih trenutaka, ali imam osjećaj da su sve kraći i rjeđi.

---

"Teško mi je jako kad tako cviliš, kad si neraspoložen" - kad ti prekipi. A u svijetlom trenutku "Jako mi je lijepo s tobom kad si tako veseo. Sad mi je baš super :)". I razmislila bih što dobiva kad se loše ponaša, a inače ne. Npr. kad me netko nazove, a nismo bili skupa cijeli dan, počne se grozno ponašati jer hoće da se skinem s telefona i igram se s njim. Onda kad zazvoni telefon ili u tijeku razgovora kažem da ću sad malo razgovarati, zamolim da pričeka i da radi nešto (kažem što) za to vrijeme i obećam da ćemo poslije raditi to i to (nešto što jako voli). Ne upali uvijek, ali ponekad da.

Za materijalizam "Kupi mi ovo! Hoću to!" obično kažem da pričeka, da moram malo razmisliti. Onda razmislim, ali stvarno, i ako imam dobar razlog zašto ne, to i kažem. Malo bude tužan, ali što mogu, i tuga je dio života :(, a ja mu ne mogu ili ne želim kupiti sve što bi htio.

Bubica, Ivarica...sad mi je lakše....
Osim toga jučer smo imali razgovor s tetama u vrtiću pa su se one zblenule kad sam spomenula Danielovu grintavost i rekle da u grupi uopće ne djeluje nesretno, nego dapače jako zadovoljno.
Tako da je to izgleda ipak taktika za privlačenje pažnje.

E sad ću stvarno ispasti jako zločesta mama, ali ja stvarno mislim da je malo po guzi stvarno potrebno. Mislim da zbog toga neće postati drogeraši, kriminalci ili zlostavljači.

Naravno i nama je prva opcija razgovor, ali nekad jednostavno ne ide bez vike i "po guzi", tek onda se smiri i posluša ono što mu govorim.

Mislim, nemojte me krivo shvatiti, ali izgleda da nitko od vas koji ste tako strogo protiv "po guzi" nije nikada loše volje, umoran i nema ništa drugo za raditi kad dođe doma osim objašnjavati po ne znam koji put svojim klincima da to i to nije u redu.
Izgleda da nikome nikad ne pukne film kao na primjer meni. Naravno to se ne događa često i kad se i dogodi još dugo me peče savjest radi toga, ali nekad stvarno m o r a dobiti po guzi da bi me uopće saslušao.

Naravno da se slažem sa tim da se agresija vraća agresijom, ali ne u svim situacijama. I kao što sam već rekla najprije sve rješavamo razgovorom i objašnjenima, a krajnja solucija je malo po guzi, ili za uho pa u kut. U zadnje vrijeme, ako ne posluša nakon što sam mu 2 puta na lijep način pokušala objasniti da to ne radi, odmah ide u kut pa kad se ispuše i on i ja onda idemo dalje ili u nova objašnjenja ili se jednostavno pomirimo i izljubimo i guramo dalje do nove "krizne" situacije. :mrgreen:

Tako je sa Lukom, ali sa Lucijom je već druga pjesma. Ali o njoj neki drugi put.

Sa strahom očekujem vaše reakcije, koje će sigurno biti burne :P

Citiraj:

---

naty prvotno napisa

Mislim, nemojte me krivo shvatiti, ali izgleda da nitko od vas koji ste tako strogo protiv "po guzi" nije nikada loše volje, umoran i nema ništa drugo za raditi kad dođe doma osim objašnjavati po ne znam koji put svojim klincima da to i to nije u redu.
Izgleda da nikome nikad ne pukne film kao na primjer meni.

---

Nema živčanije i namrgođenije osobe od mene, ali sam još prije poroda odlučila da "po guzi" neće biti moj izbor: ne želim da me dijete posluša zato što me se boji, već zato što je shvatilo da nije dobro ono što radi. Nekad za tu spoznaju treba nekoliko minuta, nekad nekoliko dana, a nekad nekoliko mjeseci.
Ali i nama, da bismo nešto shvatili, ponekad treba više... pa nas nitko ne tuče.
Meni direktor sto puta zna ponoviti nešto što bi htio da je po njegovom, ja napravim po svom... Ali, da me udari... Taman posla!
A i on i ja smo uvjereni kako smo u pravu ;)

A kad mi "pukne film", odem u drugu sobu i mantram da ću je (se) baciti kroz prozor...

Citiraj:

---

naty prvotno napisa

Mislim, nemojte me krivo shvatiti, ali izgleda da nitko od vas koji ste tako strogo protiv "po guzi" nije nikada loše volje, umoran i nema ništa drugo za raditi kad dođe doma osim objašnjavati po ne znam koji put svojim klincima da to i to nije u redu.
Izgleda da nikome nikad ne pukne film kao na primjer meni.

---

Meni pukne film povremeno, najčešće kad sam umorna i živčana, ali mi je to nije razlog za puknuti svoje dijete po guzici ako napravi nešto što nije OK. Nema tada objašnjavanja - minimiziram štetu i mičem se što dalje mogu dok me ne prođe ljutnja. Nastojim minimalno govoriti i samo raditi kad sam van sebe. Često kažem da sam sad ljuta, umorna, nervozna, što već, i da će me proći.

Sorry, potkrala mi se greška u pisanju i brisanju.

Citiraj:

---

VedranaV prvotno napisa

ali mi to nije razlog za puknuti svoje dijete po guzici ako napravi nešto što nije OK.

---

Nije ni meni razlog puknuti dijete po guzi to što sam ja ljuta, nego to što me on npr. uopće ne sluša, a radi nešto što ne bi smio - npr. tuče sestru.

Kad sam ljuta onda mi je samo malo kraći fitilj, odnosno moje uvjeravanje i objašnjavanje da to ne smije raditi će kraće trajati, nego što je slučaj kad sam odmorna i dobro raspoložena.

Uglavnom se slazem sa svima, narocito da batina nije dobar izbor. Ali svi mi znamo da nekad nema resenja problema. Mislim stvarno - nema, jer sve sto pokusamo ispadne naopako. Dete se inati, roditelj broji u sebi da ne napravi neku glupost, i jedino pomaze time-out. Sreca je samo sto su nam te situacije kako rece tatek 10%, pa pokusajmo da prezivimo i docekamo da napune 7. Ili 8? Ili koliko???

Citiraj:

---

Mislim, nemojte me krivo shvatiti, ali izgleda da nitko od vas koji ste tako strogo protiv "po guzi" nije nikada loše volje, umoran i nema ništa drugo za raditi kad dođe doma osim objašnjavati po ne znam koji put svojim klincima da to i to nije u redu.

---

Odgovarala sam na ovo.

Naty, možeš li ga uhvatiti i odnijeti u drugu prostoriju kad tuče sestru?

Za sve one koji mogu, toplo preporučam Školu za roditelje, organiziraju je razna društva psihologa. Vrlo lijepo objašnjavaju razmišljanja djeteta, njihove potrebe, područja odgovornosti, asertivno ponašanje, aktivno slušanje i sl. i još uz to daju zgodne smjernice kako postupati kada se dogodi konflikt.