histerija

Citiraj:

---

anchi pp prvotno napisa

Kad bi si dala malo vise vremena, sjetila bi se barem 10-tak primjera za koje sam cula gdje su roditelji visoko obrazovani na humanistickim fakultetima (pedagogija, psihologija, soc. rad...) potpuno nespremni za odgoj vlastitog djeteta. Cini se da je vlastito dijete puno teze odgajati nego se "baviti" drugom djecom. A cesto puta mozemo vidjeti da su ucitelji "odustali" od odgajanja djece u skolama...

---

u potpunosti se slažem!!!
iako sam ja takav roditelj... (psiholog)
sve je to divno u teoriji, ali sam prve sekunde sa svojim Jopcem shvatila da sva teorija pada u vodu.
a ove napade histerije vidjela sam kod svoje nečakinje (4,5) gdje njezini roditelji to rješavaju vrlo jednostavno - ignoriraju ju (naravno jednim okom paze da se ne ozlijedi u tom šizenju i ludanju). kada napad prođe, sjednu i porazgovaraju sa njom o tome zašto se tako ponašala i sl.
I pali.
oko jedne stvari samo 2-3 puta napravi istu scenu. (kupovanje igračaka i sl.)
ali te scene stvarno mogu potrajati i po sat vremena.

Ja sam pokušala ignorirati to lupanje samog sebe, tako da ne vidi nikakvu reakciju od mene, ali nekad mi pobjegne, a on odmah skuži promjenu na mom licu.

Jooj nadam se da će ubrzo prestati jer mi je tugaljivo gledati kako se pljušće.

Dizem ovaj topic sa pitanjem: L. uskoro puni godinu dana, ali kako se mala zna dreljiti kada nije po njenom, pa me zanima da li je premala za neke odgojne metode? Meni se cini da ja nju mogu lijepo posjesti pored mene i pricati joj da to nije lijepo i da me boli kada me cupa, stipa i grize, ali ne vidim da to ima nekog odjeka. A sto boli kada cupa i grize !!! Zmaj mali!

Mislim da nikada nije prerano za objašnjavanje. Treba reći kako se osjećamo, zašto smo ljuti i što se na radi jer nekome nanosi bol ili ga vrijeđa. Dijetetu učenje nikad nije pre rano.

Ja sam Mii stalno objašnjavala, što još uvijek činim i kada se dese histerične situacije ona se luti vrlo kratko i posluša što joj želim reći i objašnjenje je uvijek umiri.
Stoga, samo naprijed...

:D

Nisam odavno pisala o razvoju situacije. naime, prestalo je ono dugotrajno histerizovanje, ali sada imamo lupanje glave od pod. Ponekad i od zid ili prozorsko staklo, ali najcesce je lupanje od pod.
Nacuturi se ko noj (kao da ce kolut naprijed napravit), te jako udari barem 3-4 puta. I to cesto bez vidljivog razloga.
Jel ima neko slicnu situaciju? Dokad to traje?

p.s evo vec je pocelaaa. Odohhhhhhhhhh....

I što ti radiš dok ona to čini? To nisam još vidjela! Nadam se da nema kvrge! :/

Katarina ne lupa glavom ali se baca na pod. Obično na trbuh i jš spusti glavu. To radi već par mjeseci i nije prošlo. Ženska je i inače vrlo temperamentna i hoće da je sve po njenom. Npr. neće dati ruku prek ceste.

Mia je zapravo nekoliko puta izvodila bacanje, no ja bi je uzela u ruke i pustila da se isplače, i pitala da mi kaže zbog čega se ljuti. I tako kad se te situacije ponavljaju, završe bez histerije, a ljutnjom koja prođe kad porazgovaramo.
Više se ne baca.

Treba im staviti štitnike za glavu i koljena! :lol:

Citiraj:

---

LeaB prvotno napisa

I što ti radiš dok ona to čini? To nisam još vidjela! Nadam se da nema kvrge! :/

---

Dignem je sa poda. Sta cu drugo?
Inace mislim da je njena nervoza zbog toga sto veoma malo po danu spava. Sada i navecer, jer joj je odjednom niklo osam zuba. Mislim, u roku od mjesec dana.
Po prirodi je veoma veselo dijete, ali u zadnje vrijeme s vremena na vrijeme uleti u neku huju (ako znate sta to znaci).

Sada smo imali jedan kraci ispad. Vjerovatno je pospana, ali je ne mogu uspavat jer za pola sata imamo termin kod ljekara.

Da vam se opet malo pozalim. U zadnjih par dana, ak mu nesto ne pase onda me gura od sebe i tuce uz uzasni dernjavu i dreku. Probala sam ga ignorirat, otic u drugu prostoriju, al on ide za mnom i tuce me. A zna maltit i sebe. Tocno vidis da nekak zeli tu frustraciju iskazat al ne zna kak. Neki dan je bilo najgore do sad, to jos nisam dozivjela. Prekjucer kad me tuko rekla sam mu da to nije lijepo i da ak me nastavi tuc (dijeli mi samare) nece vise dobit pusu od mene. I jucer se zalio dedi da je mama zlocesta jer mu nece dat pusu. I onda skuzim da je to bilo jako krivo od mene. :( Samo da vec jednom i ta faza prode. Imamo i razgovore poslije i kaze da vise nece, al imam osjecaj da jos nije ni reko necu vise a vec je zaboravio sta smo pricali :/

Uh, aktuelna tema i kod nas. U nedelju smo bili u gostima kod moje tetke. "Nameracili " se na uzivanje - predivna basta, bazen, terasa...
Nadja valjda nikad u zivotu nije bila gora. Jurila je kuce po basti, pokusavala da uskoci u bazen, cupala ruze...
Svako moje NE bilo je propraceno ili osmehom i nastavkom po istom ili strasnom histerijom, izvijanjem u "luk" kada sam pokusavala da je uzmem u ruke.
Dosli smo kuci prilicno iznervirani, mada smo uspeli da sacuvamo mirnocu i da ne vicemo na nju. Citavo popodne smo samo objasnjavali, ali bez efekta.
Kada su deca zaspala i mi seli da porazgovaramo o razlozima za takvo ponasanje, konstatovali smo da je ona jednostavno bila preumorna (tog dana smo je bez potrebe vukli i na gradsku plazu i kod sveki na rucak).
Prisetivsi se slicnih takvih ispada, shvatili smo da se UVEK desavaju kada dete ispadne iz svog redovnog ritma i kada barem pola dana nije u poznatom okruzenju.
Svakodnevni, mali napadi "drekanja" desavaju se kada zurimo u vrtic, kada nesto nije po njenom ili bas ne bi da obuce ono sto smo joj mi spremili. U takvim momentima trudim se da ostanem pribrana i da, pored sve dreke i dalje ostanem pri svom prvobitnom NE ako za to imam argumenata. Da je lako, nije... ;)
Ipak, cini mi se da sam evoluirala kada su takve stvari u pitanju u odnosu na vreme kada je starija devojcica bila mala. Sada bolje shvatam da je to njen za sada jedini nacin da izrazi svoje frustracije i da je ne treba sputavati, samo ostati pribran i pruziti joj zagrljaj i utehu ako stvari odu predaleko.

Sama kažeš da nekako mora tu ljutnju izbaciti.
To je i Mia napravila par puta. kad se jako naljutila. Nisam reagirala ljuto nego je pitam što je muči. Jesam li te ja naljutila? Tata? Zašto?
I rješimo to razgovorom.Ako ne pali nije važno. Proći će.
Mama je uvijek utjeha, kad su tužni mama ljubi, kad su sretni mama se smije s njima, kad su ljuti mama je tu da joj kažu ili pokažu...

Ne mislim da se to razvija u agresivnost...Ipak se oni uče nositi s emocijama.
:heart: :angel:

Ajme oprostite, ali hvala bogu da nismo jedini!

:-/

Saaaaaat vremena histeriziranja i neutješnog plača. Sve je inače NE kad krene cura u "napad". NE, NEĆE, NEMOJ MAMA (mogu si misliti što komšije misle da joj radim, a ja samo gledam u čudu...), NE TATA, NEĆE, NEĆU, NEEEEEEE! Sve imamo, sve u paketu! Bacanje stvari kad se uznemiri, bacanje sebe na pod, udaranje glavom o pod!!!, bacanje u stranu (pa o zid), istepljanje vlastite dude iz usta i vrištanje, neutješno plakanje, histerično plakanje, vikanje do režećeg zvuka, ajme...

Kako je to sve emocionalno iscrpljujuće! Sve sam probala, ako do sad nisam, večeras sam! SAAAAAAT vremena je ona plakala kao luđak. Trenutno je u fazi kad ne zna što će i kad pošizi onda samo maltretira - tutu, šolju, ne mama- tutu, odnesem ju na tutu, neeeeee mama- šolju, odneseš ju na šolju ona ništa. Od plakanja s njom preko razgovora i nekada samog promatranja u očaju, preko odvlačenja pažnje, preko multi ponuda u stilu "hoćemo ovo, hoćemo ono", do pucanja živaca kad sam ju pukla po guzici... jaaaaaaaaao kako je ovo iscrpljujuće. Neki dan ju nisam smjela pustiti od sebe kad je počela nenormalno vrištati oko ničega, odjednom, a nisam ju smjela pustiti dolje jer je ista scena bila dan ranije kad je isto reagirala pa onda se bacala okolo (jako opasna okolina kod svekra i svekrve, oštri rubovi na sve strane!). Bacala se po podu, udarala glavom o pod, o krevet, vrištala sve po redu, hroptala, ma bože što je to?!!!!

Nije to od jučer, ma to traje već sigurno mjesec i pol, samo je u zadnjih nekoliko dana toliko otišlo sve k vragu da ja više ne znam što da uradim! I pokušavam iskulirati, ma nije uopće stvar ima li koga oko nas ili nema, iskuliram ja nju. Ali grozno je što ju ne mogu zaustaviti. Ne smijem ju dirnuti, onda tek kreće histerija! Strah me da se ne ozlijedi, kad sam sama s njima, s malim i s njom. Oooooo, i ja sam opako protiv udaranja, ali sam ju u nekoliko različitih situacija pukla po guzici i priprijetila joj da ću ju istući! Jednostavno otišlo sve k vragu i čini mi se da ne zna kako da prestane, kad krene, ode u sve gore i gore. I tih par puta (kad nisam dočekala da se sama smiri, kad je stvarno otišlo u nedogled) sam ju pukla. I sad, vidim neke pišu ovdje da jadna djeca onda još i misle da ih mama mrzi. Ja ne znam što ona misli, ali tada sam ju prekinula i prestalo je sve. Stala je. I rekla sam joj da sam ljuta na nju što se tako ponaša, da se nitko tako ne ponaša. Da mi treba samo reći što hoće i uvijek ću sve uraditi što god želi i slično. Džabe, ništa to ne mijenja. Ni jedna od metoda, ni zločesta mama ni ijedna druga uloga koju joj igram kad prisustvujem tom ludilu.

I još nešto, kad stane, ma minutu iza- sve ok. Ona se smiri i ka ono, nije ništa bilo. Bože... Mogu pojmiti da joj je faza, ali koliko god dugo da trajala, tako je emocionalno iscrpljujuća da jedva čekam da prođe jer ne znam kako se nositi s njom. Večeras je histerizirala i plakala do iznemoglosti, iskulirala sam, pričala sam, plakala sam s njom, bez nje, nosila je gdje je htjela, nudila joj jelo, igru, objašnjavala da ne moramo spavati, govorila joj da ju volim i da me srce boli kad plače i da se meni onda plače... ma kakvi... udrite me, iskritizirajte, ma radite što hoćete, sve samo ako imate pomoć za ovakve situacije. Ako imate samo komentare da se grozite, imam ih i ja, to mi ne pomaže. Pomažite ako možete. Najviše večeras mi je pomoglo čitanje tuđih postova gdje sam vidjela da nismo jedini... jedino nije baš ohrabrujuće što imamo opasnu kombinaciju mnogo toga odjednom...

Moja je najstarija imala size, najlaksi način za riješiti je zatvoriti je u sigurnu sobU. To bi izgledalo ovako pokusala bih s razgovorom, upozorila nekoliko puta da je ne mogu razumjeti dok se tako ponasa, - ne razumijem što mi govoriš, ne razumijem sto ti smeta,moras se smiriti, ako ti smetam ja, podji u sobu, vrati se kad se smiris, pa cemo pričati/ jesti/ gledati crtiće. To je rijetko palilo, pa bih je odvela u sobu, zatvorila vrata, i cekala da prestane. Svako nekoliko, po procjeni intezinteta vristanja, bih pokucala i pitala da li je bolje, sve dok je bacala stvari, vristala itd, nije mogla vani, ali je znala da sam blizu. U pocetku je to bilo često, par puta je u vristanju zaspala, dok se nije prorijedilo, a danas i sama ode u sobu kad je frustrirana i ljuta, ispuca najgore i onda razgovaramo. Mladja se bacala po podu i lupala nogicama i rukicama, ignoriranje je pomagalo, ovu najmladju čekam sto će izmisliti.
Definitivno smo najgore sizeve imali kad se dnevna rutina remetila, ili kad joj je davan izbor. Djeci je izbor izvor frustracija, bar mojoj, više im ne dam da biraju npr. odjeću, pripremim je unaprijed, i pravim ustupke samo kad bas znam da je prigoda, i dijete inzistira, na misu nece, ali u susjede moze u tri plisirane suknje i dvije razlicite cipele. Ne svakodnevno, to je igra,

Zekana, imaš li možda onu dječju ogradicu da je staviš u nju kad krene šiza ? Tu bi se mogla bacati do mile volje, bez straha da će se ozlijediti. Mom sinu, koji je znao imati takve šize, nije nimalo pomagalo kad smo mu ispunjavali prohtjeve tipa "mama će dati sok, ne tata će, neću ovu čašu, hoću drugu", baš naprotiv. Pokušaj je staviti na neko sigurno mjesto i maksimalno ignorirati. Nama je jedino to pomagalo. U trenucima kad je sve ok davati što više pažnje i maženja. Sigurno je nešto muči (najvjerojatnije reakcija na bracu, po mom mišljenju) i ona ne može iskontrolirati svoje osjećaje. Ti joj trebaš pomoći da nauči da će pažnju dobiti pozitivnim ponašanjem. Pod pozitivnim ponašanjem mislim i na iskazivanje ljutnje i prkosa, ali na primjeren način.
Ne znam kako cura stoji s govorom. Moji su vrlo shvatili upute : ne razumijem što želiš kad urlaš i cendraš, smiri se, lijepo mi kaži što želiš..

P.S. Napisala si na drugoj temi da TM ne radi. Možeš li izdvojiti dnevno sat-dva samo za sebe i curicu, a da tata bude s bebom ? Ali sat-dva čiste, nepodijeljene pažnje, gdje ćeš ugasiti mobitel, uzeti curicu i raditi s njom ono što ona najviše voli (šetnja, čitanje priča, crtanje....). Meni je to puno pomoglo i riješilo probleme u ponašanju kod sina koje je imao nakon rođenja bebačice.

Kod nas su isto palili svi saveti koje je rehab napisala.
Plus, veruj da dete sigurno vidi i oseća tvoju uznemirenost i uzrujanost (pratim i drugu tvoju temu...), i verovatno reaguje i na to.
Osim toga, ona je još jako, jako mala, i stvarno kod tako male dece histeriju često izazivaju banalni uzroci-gladna, žedna, premorena, itd.
Možda se uznemirena zbog navikavanja na WC, možda je samo ljubomorna na batu, uglavnom, pokušaj da provedeš što više vremena sa njom, da je što više hvališ i što više smanjiš svoja očekivanja od nje- i ako treba, da izbegavaš par meseci situacije koje su joj izuzetno stresne. Ako ti je teško da budeš nasamo sa dvoje tako male dece (a to JESTE izuzetno naporno i stresno), probaj da to vreme provedeš na nekom mestu na kome je dete mirno i bezbedno. Ako to znači da ćeš ponekad propustiti šetnju ili posetu, i to je sasvim OK.

Hvala vam na odgovorima! Ja nju ne mogu ostaviti u igralištu, zna izaći iz njega, u sobi je ogroman krevet s ogromnim jastucima, ali me strah da se u bacanju (opet) ne udari o zid u glavu. Baš je teško. Nemam to sigurno mjesto za nju. Voljela bih da imam. Večeras se mm i ja dogovaramo na ENGLESKOM jer cura SVEEEEEE razumije i zna super pričati, cijele suvisle i (nebitno, ali!) gramatički ispravne rečenice. Sve ona zna, sve zna reći i sve joj je jasno. Voza nas kako god stigne. Dogoravamo se na engleskom, dakle, da ju pustimo večeras da se sama umori i traži spavati. Ona se, nakon sinoćnje jednosatne predstave, jutros prespavala, skoro do 9, 2,5 sata spavala danas i sad je upravo recitira Eci peci pec na šolji i kaka, haha! Inače ide spavati oko 9, večeras ćemo ju pustiti da traži kad se umori da ide spavati, zna ona i to, pa da vidim hoće li biti drame! Danas je isto bila drama na dnevnom spavanju. Samo sam ja nenaspavana i bolesna pa sam joj tiho i umorno rekla da sam umorna i bolesna i da se i JA moram naspavati. Derala se sve do tada, onda je sjela (nije htjela leći) i gledala me, točno me promatrala. Mislim da je točno vidjela da mi stvarno nije dobro i gubila sam se u snu. Gubila sam se u snu i kad sam vidjela da je legla na svoj jastuk i zaspala, samo sam ju pokrila i zaspala kraj nje.

Ona je stvarno pametnica, volimo ju, naravno, a to joj i izražavamo i riječima i pažnjom. Stvarno nas oboje pogalđa ovo njeno stanje. Recimo, prije par dana je sama došla do malenog kad sam ga smirivala (vrištanje mu je kao dobar dan) i rekla mu je: B., nemoj plakati dušo, ja te volim!

Nemam vremena sve čitati, samo sam prošla na brzaka.

Prošli kroz identično razdoblje lani. U fazama, znači trajalo bi, pa bi prestalo, pa bi opet bilo itd. U fazama šiza sve je moglo biti tempirana bomba, nikad nisi znao zbog čega će poluditi, od paljenja svjetla u hodniku i otključavanja vrata, do bilo kojeg postupka.
I noću i danju. Ponekad je izgledala kao u onim filmovima s egzorcistima. Naplakala sam se ponekad, bilo mi je žao da se toliko muči, a nekad mi je bilo mene žao.
Jednom sam odlučila da ću biti kul ma što uradila. I tako se ona probudi i hoće na wc. Ja je odnesem. Ona protestira, hoće hodati. Kužim, kreće šiza. Spustim je, protestira, hoće da je nosim. Sjedne na tutu, ja joj dodam papir da se obriše, ona poludi. Smireno kažem, ja ću te obrisati. Ona poludi. Ja i dalje kul. Dodajem papir, ona ga baca...sve što ona napravi, ja kul. I u jednom trenutku kreće vrištanje jer ju je moja mirnoća izbacila iz takta do kraja i umoči ruku u wc školjku, drži je umočenu i vrišti. Ja je zgrabim, grlim, ona nemoćno jeca na ramenu. Par sekundi prije toga bila bi se borila.... Kad nije imala šize, bila je turbo razumna.

Najgora faza su bili zadnji mjeseci moje trudnoće. Užasno nešto. Bila je super, dok je ne bi ulovilo. Tete u vrtiću su se čudile mojim pitanjima, stalno bi je hvalile, a mi doma jedva na kraj sa šizama. Nakon što sam rodila, sve ponovo super.

Po mom nekom shvaćanju, te terrible two se ne zovu bez veze tako. Osim toga, te faze često prethode skokovima u razvoju, nakon kojih bih se divila u kakvo se dijete ponovo pretvorila. I treće, te faze im dolaze u razdoblju velikih promjena s kojim se oni ne znaju nositi. Posebno ih ubija neizvjesnost i nesigurnost.

Ako je spavanje uvijek u 9, stavi je u 9. Neispavano djete postaje mrzovoljno, prelazi u ljuto, nitko ljut ne može zaspati, osim kad se placuci iscrpi. Srednja nije htjela nikada zaspati na vrijeme, a imam jos stariju koja se budi ujutro za vrtić i malu koja je morala spavati kad joj dođe. Morali smo napraviti raspored u kojem bi prvo na spavanje vodili nju, srednju nešto prije osam. Prica, poljubac i onda bi je morala fizicki ( zagrljajem) drzati na krevetu i praviti se da spavam dok me ona udara i vristi. Nakon sto bi iscrpljena zaspala, isla bi starija mirno, i beba nq ciki. Ako je nismo drzali, skakala bi po krevetu, bjezala iz sobe... Ako bi prije nje stavili drugu, cijela kuca bi se orila od vristanja meispavanih klinki... A kad bi mm bio na poslu, a ja sama s njima... Proslo je, proći ce i vamq, no ne bi nikaf vise u taj kosmar. Tada sam bila najblize ludnici no ikad u zivotu. Tek sad kad je najmanja ostavila siku, i ne budi se po noci, a ove dvije idu rutinski, uz samo pokoje 'jos samo malo', na spavqnje, osjecam se kao normalna osoba. Do novih terrible two's

Citiraj:

---

Zuska prvotno napisa

Ja je zgrabim, grlim, ona nemoćno jeca na ramenu. Par sekundi prije toga bila bi se borila.... Kad nije imala šize, bila je turbo razumna.

---

Eh ovako je meni bilo neki dan, samo je vrištanje bilo u krilu i trajalo 15 minuta. Nisam ju smjela ispustiti dolje. Jedna stvar me buni. Išli smo na put i ona se tamo u prvoj postavi nije puno promijenila. Ali je u drugoj posjeti totalno poludila. Puna kuća, baš sam jedva dočekala da dođem kući. Sve se nekako nadam da će doći u normalu. To znači jednom u tjednu šiza (u prosjeku). Moguće da joj u ovom periodu ne odgovara toliko ljudi. Njih petero i nas četvero i posjete ljudi stalno. Bože, po 5-10 puta na dan urlanje i plač za sve.

Pocelo i kod nas, dvije godine uskoro, samo jedna zasad, reakcije na nesto sto ne zeli su do vristanja, ili kad ne razumijemo sto zeli, a tad pocne plakat i druga jer place seka, to ce proci? Ne znam kako je navesti da objasni sto zeli jer se brzo uzruja i krece plac, gura, lupi pa me mazi nakon sto lupi, pa trazi da je tata smiri

Citiraj:

---

zekana prvotno napisa

Hvala vam na odgovorima! Ja nju ne mogu ostaviti u igralištu, zna izaći iz njega, u sobi je ogroman krevet s ogromnim jastucima, ali me strah da se u bacanju (opet) ne udari o zid u glavu. Baš je teško. Nemam to sigurno mjesto za nju. Voljela bih da imam. Večeras se mm i ja dogovaramo na ENGLESKOM jer cura SVEEEEEE razumije i zna super pričati, cijele suvisle i (nebitno, ali!) gramatički ispravne rečenice. Sve ona zna, sve zna reći i sve joj je jasno. Voza nas kako god stigne. Dogoravamo se na engleskom, dakle, da ju pustimo večeras da se sama umori i traži spavati. Ona se, nakon sinoćnje jednosatne predstave, jutros prespavala, skoro do 9, 2,5 sata spavala danas i sad je upravo recitira Eci peci pec na šolji i kaka, haha! Inače ide spavati oko 9, večeras ćemo ju pustiti da traži kad se umori da ide spavati, zna ona i to, pa da vidim hoće li biti drame! Danas je isto bila drama na dnevnom spavanju. Samo sam ja nenaspavana i bolesna pa sam joj tiho i umorno rekla da sam umorna i bolesna i da se i JA moram naspavati. Derala se sve do tada, onda je sjela (nije htjela leći) i gledala me, točno me promatrala. Mislim da je točno vidjela da mi stvarno nije dobro i gubila sam se u snu. Gubila sam se u snu i kad sam vidjela da je legla na svoj jastuk i zaspala, samo sam ju pokrila i zaspala kraj nje.

Ona je stvarno pametnica, volimo ju, naravno, a to joj i izražavamo i riječima i pažnjom. Stvarno nas oboje pogalđa ovo njeno stanje. Recimo, prije par dana je sama došla do malenog kad sam ga smirivala (vrištanje mu je kao dobar dan) i rekla mu je: B., nemoj plakati dušo, ja te volim!

---

Ova boldana rečenica je vrlo bitna. Ako sve zna reći i sve razumije, onda je ovo pravo vrijeme da je naučiš da nema mjesta šizi, urlanju i bacanju. Ona mora osjetiti u vašem pogledu i stavu da se takvo ponašanje ne tolerira. Barem ja svojima nisam tolerirala čim su počeli razumijevati i govoriti. Ima pravo biti ljuta, prkosna, tužna, ali to se onda pokaže riječima, stavom, izrazom lica, a ne urlanjem i bacanjem.
I ne mogu dovoljno napomenuti, što više pažnje i maženja u trenucima kad je raspoložena i kad se ponaša u granicama koje dopuštate.

Citiraj:

---

rehab prvotno napisa

Ova boldana rečenica je vrlo bitna. Ako sve zna reći i sve razumije, onda je ovo pravo vrijeme da je naučiš da nema mjesta šizi, urlanju i bacanju. Ona mora osjetiti u vašem pogledu i stavu da se takvo ponašanje ne tolerira. Barem ja svojima nisam tolerirala čim su počeli razumijevati i govoriti. Ima pravo biti ljuta, prkosna, tužna, ali to se onda pokaže riječima, stavom, izrazom lica, a ne urlanjem i bacanjem.
I ne mogu dovoljno napomenuti, što više pažnje i maženja u trenucima kad je raspoložena i kad se ponaša u granicama koje dopuštate.

---

Slažem se.

Zekana, evo našla sam malo praktičnih savjeta kako djetetu postaviti granice bez vikanja i uzrujavanja: http://blog.dnevnik.hr/protivnasilja...granice-4.html

Najbitnije je ovo: MI se moramo ponašati točno onako kako želimo da se naša djeca ponašaju. To je definitivno najbolja i najlakša metoda - primjerom.

Djeca u ovoj dobi GLEDAJU NAS i oponašaju. Ako se mi deremo - oni će se također derati. Ako psujemo - i oni će to raditi. Ako smo smireni - oni će misliti da se tako ponašaju odrasli i s vremenom će i oni tako početi.

Mene su moja djeca savršeno odgojila baš u ovoj dobi (a ja sam osoba kratkog fitilja) i mogu samo reći da je to bilo neprocjenjivo. Trudila sam se biti bolja nego što stvarno jesam i uspjelo je! :-D

Peterlin, odlični su mi ovi savjeti, ovako i mi radimo !
S tim da ovaj savjet da se ne popušta djetetu na "još samo ovaj put", kod nas ne bi prošao. Mi smo došli do te faze kad njima jako odgovara da se dogovore koliko puta još žele nešto učiniti ili koliko minuta još smiju negdje ostati, i onda idemo.
Npr., baš sam jutros mlađeg ljuljala na ljuljački prije polaska u vrtić. MM je žurio na posao, a on je uživao na ljuljački (već obučen i spremljen) i nije želio ustati i krenuti. Onda smo se dogovorili da ću ga još jednom zaljuljati dok mm spremi starijeg u AS i onda i on kreće. Dogovor je izvršio bez problema.
Prije par godina to bi se sigurno pretvorilo u natezanje "joooš samo maaaloo", ali sad su već naučili da se dogovori izvršavaju, i ako ja ispunjavam svoj dio dogovora, onda i oni trebaju ispuniti svoj.
Samo, treba poznavati svoje dijete i pretpostaviti do koje granice se može popustiti.

Ne znam, došla sam do zaključka da ne znam što je to mojoj curici. No, ne prestaje. Ipak, samo radi toga što je meni puno pomoglo sve što sam pročitala ovdje (da shvatim da je ne treba voditi doktoru jer se događa i drugima), da podijelim svoje dojmove i zaključke.

Svašta je moguće, svašta je moglo biti okidač koji je započeo ovo naše teško razdbolje. Možda je zakašnjela reakcija na brata, možda na spavanje bez nas (tj. svog tate s kojim spava) kad smo sad boravili kod muževih, možda ima noćne more kad spava pa zato pred spavanje kreće drama, možda nešto u zraku, možda nešto u jelu... nemamo pojma.

Počinje kad je vrijeme spavanja danju ili noću. Napomena, nije bilo ničega sličnog ranije. Lako uspavljivanje sam uspostavila s vremenom, baš sam bila sretna. Bajka, ljubim, volim te maco i sve ljubavi svijeta se nabrajaju, sutra ujutro kad se naspavaš ćemo to i to i sad laku noć ljubavi... i to je to. Ugašena svjetla do kraja. Sad već pred spavanje samo kreće s nervozom, i onda nagli preokret- jaka nervoza. Neeeeeeće mama (ako je mama kraj nje) ili neeeeeeće tata (ako je tata kraj nje), na šolju- mi na šolju, NE, na tutu hoće- na tutu, to je npr.

I onda kao da padne u svojevrstan TRANS. Kao da se izgubi i poludi. Od tog prebačaja sve je NE, NEĆE, NEEEEEEE, NEMOJ, NEĆU, NEĆE MAMAAAAAA, NEĆE TATAAAAAAAA. Urlanje, grgljanje, režanje, samoozljeđivanje... eh to mi je zadnje najgore. Ciljano se baca na sve strane, gleda gdje će udarati rukama, nogama, baciti se jako, onda je tu čak i udaranje glavom o pod. Strašno i za slušati i za gledati. I to traje jako dugo. Ne smiješ ju pipnuti tek onda poludi još jače, ako što kažeš sve je neeeeeeeee. U nedogled. Probali smo preksinoć da odustanemo, ostala je istovremeno kao bijesna, uplašena i napadnuta zvjerka stjerana u kut (tako mi je izgledala). Ignorirali ju i okrenuli leđa, kao gledali tv, pričali. Ona se bacala i bacala i onda samo pala i zaspala. Ali to je bila iznemoglost i prekasno za spavanje. Sinoć sam ja ostala s njom u sobi za spavanje, zatvorila vrata, opet bacanje, nikako nisam htjela odustati od toga da je vrijeme za spavanje. Ajme, ona je na leđima prešla vukući se i odgurujući i mlatarajući nenormalno rukama i nogama cijelu sobu. Ne daj bože dirnuti ju. Probala sam ju par puta vratiti na krevet, ma isto kao uplašena životinja koja je ugrožena. I kad se bacila na pod i petama krenula udarati po parketu, tada sam joj počela ponavljati, nemoj maco molim te, hajde kad te molim nemoj udarati, to boli, bolit će te jako ujutro, kad te mama moli, dođi kod mene, i tako u krug. I iznenadila sam se da mi je došla plačući i ponavljajući svoju frazu neeeeeeeeću mamaaaaaaa, obgrlila me nogama oko struka, rukama oko vrata i tako sam joj ponavljala, pričala kako je bila mala beba, kako ju volim i slično. I tako je zaspala na meni.

Večeras opet. Samo odjednom. U stolici za hranjenje pred vrijeme za spavanje, samo prebačaj. Neće mama, tata će. Mi već znamo što ide. Maleni je odnesen u sobu jer je htio jadan zaspati, a ona je divljala. Tako da sam ju ovaj puta uzela na sebe da se ne bi ozljedila. Ona je bila od opiranja meni mokra do kože. I naravno samo ponavljala, neeeeeće mama, neeeeeeću. I iza stolice ju je mm stavio na tutu ovdje kraj nas, tražila ju je. Čini mi se da je to bila zadnja SVJESNA funkcija i želja i radnja. Iza toga sam ju ja jedva digla s tute koliko se bacala kad sam joj prišla. Kad sam ju pokušala uzeti na krevetu, to je tek bila borba. Pokušavam joj gaćice obući, neeeeeeće mama, neeeeeće. Dakle, štogod iza jedne prekretne točke probaš- to neeeeeeće. I onda sam joj samo ponavljala da ju ne mogu pustiti jer ju volim, jer se ozlijedila sinoć i slično. I maca moja, zaspala mi je nakon znatno dugog opiranja na rukama. Strah me tog njenog samoozljeđivanja najviše od svega. Strah me da glavom ne udari, o bože, baš je teško.

Plače tijekom noći, budi se i plače, ujutro nekada plače, nekada ne plače. Dan joj je danas bio predivno ispunjen, ona je hiperaktivno, ali NIJE neiživljeno dijete. Sve je danas bilo oko nje. MA i jučer i otkada smo skužili da je sve otišlo kvragu. Snimila sam djelić tog ludila. To nije moje dijete, stvarno, to je jedna mala nemam koja divlja, straaaaaašno je to. Večeras se igrom slučaja našla tu i moja prijateljica, ma nije mogla vjerovati što se to događa. Ne znam do kada će to trajati. Pisati ću eto o svojim pokušajima da joj pomognem.

I nadam se da će netko tko bude imao problem kao mi barem naći utjehu u tome da ZNA da nije jedini. Da mi nije vas ovdje... uh, ma mislim da bih prošišala od brige i odvela ju na promatranje u bolnicu. Ovako... dan po dan, čekat ćemo strpljivo da ju prođe. A da li ćemo ikada znati ZAŠTO sve to? Mislim da ne. Da li je itko u svom slučaju otkrio razlog, uzrok???

Ajme zekana, meni je ovo tesko i citati, kamoli doziviti. Samo sam ti htjela reci da budes hrabra i strpljiva i da se nadam da ce ti ovo uskoro biti samo gorka uspomena.

Poslano sa mog LG-D802 koristeći Tapatalk

Zekana, to je faza, proći će. Ne događa joj se ništa što se drugima nije događalo, nije bolesna...
Strpljenja. Curka odrasta, nije joj lako. Teže joj je nego vama. Puno, puno strpljenja s njom. Puno ljubavi, razgovora, grljenja. I onda još strpljenja. Isplatiti će se. Vidjet ćeš kroz par mjeseci.

Vec sam negdje pisala...nasa carobna formula je bila viknuti "hej!" kad pocne prvo kreveljenje i prvo Necuuuu. Ili da se posluzim zekaninim primjerom - cim izgovori " nece mamama". To bi je izbacilo nekako sa putanje u histeriju, pocela bi normalno plakati i onda bi ju tjesila i mazila. Tako smo sprijecili 90% siza. Mozda kod jos nekoga upali:))

Zekana, nama se takva dramatika desila samo par puta, ostalo su bile blaže, tj. kraće varijante. UVEK, ali UVEK je okidač bio premorenost.
Možda nije tako kod vas, ali probaj da je staviš na spavanje pola sata-sat ranije nego obično, provedi neko mirno vreme sama uz nju, baš ti, i popričaj sa njom šta ste sve radili tog dana, probaj da shvatiš iz njene priče šta joj je tog dana bilo lepo, šta ružno, čega se uplašila. Možda je čak pitaj ima li nešto čega se uveče plaši. Pri tome probaj da budeš smirena i opuštena, da celo veče atmosfera bude mirna i "dosadna". Možda veče prođe malo bolje.
Setila sam se, jednom nam se takvo večernje-noćno plakanje desilo jer je ćerka imala upalu SPOLJNOG uha, preko dana veselo, srećno dete, noću plače, i plače, nije bila bolesna pre toga, niti imala temperaturu, ujutru nam je nekako objasnila šta je boli i srećom sam je shvatila ozbiljno i odvela na pregled kod doktora.
(da li su joj već izbili svi zubići, i petice? ako nisu, možda joj je to bolno uveče, a ne ume da objasni?)
Moj mlađi se u jednom periodu strašno plašio spavanja i mraka, nije pravio scene, ali je panično odbijao da zaspi, da legne u svoj krevet, pa smo ga ostavljali da zaspi na kauču, pričali puno uveče o spavanju i o tome ko sve spava a ko je budan, i jako, jako polako se rešio tog straha.

Citiraj:

---

Uh-puh prvotno napisa

Vec sam negdje pisala...nasa carobna formula je bila viknuti "hej!" kad pocne prvo kreveljenje i prvo Necuuuu. Ili da se posluzim zekaninim primjerom - cim izgovori " nece mamama". To bi je izbacilo nekako sa putanje u histeriju, pocela bi normalno plakati i onda bi ju tjesila i mazila. Tako smo sprijecili 90% siza. Mozda kod jos nekoga upali:))

---

X

Treba cirkus zaustaviti prije nego je počeo. To smo i mi radili. Uglavnom uspješno, iako ne uvijek.

Mislim da se treba zaista postaviti - bez 'kao'.. 'kao ignoriramo'; vec zaista ignoriramo, doslovno me ne dira.. dijete, kod takvih ispada, mora shvatiti da se naklonost roditelja mora zasluziti, a ne da je to 'prirodno' zagarantirano.. Treba biti cvrst jer autoritet je tu, po meni, jako bitan.. MM je to zacas srezao u samom pocetku, a bilo je slicnih ispada..

Djeca nanjuse da netko nije dosljedan ili to 'kao'.. Ovo je meni bilo tesko za izvesti pa sam to prepustila M, koji je dosljedan i ne popusta, nije toliko osjetljiv i jednostavno ima jacu volju od djeteta..

Zao mi je @zekana, mogu zamisliti kako ti je tesko :(

Sinoć je bila prva večer bez suza. Predivno nakon horora ovih dana. Noćas plač i suze i buđenje. To je još ostalo. Sad nekako razmatram da li ima noćne more možda ili ju je "koštalo" izmijenjeno spavanje s babom i dedom u Sarajevu.

Kad smo ranije tamo odsjedali, bez problema je ostajala spavati dolje u prizemlju s njih dvoje, tj. s babom. Sad smo bili dva tjedna i počela je tražiti da ju uspavljujem, počela je imati ispade i po danu i navečer. Tamo joj svi podilaze i bojim se da je to bilo zajedno okidač za sve ovo.

...a sad moramo ići opet. Moramo, jer mi se mali krsti i ne možemo to izbjeći, kao ni spavanje. Nitko me ne doživljava ozbiljno, ali sam najavila da najviše ostajemo dva ili tri dana. Bila sam otvoreno rekla prije odlaska da odlazimo radi njenog ponašanja i da nije normalno da dijete ima šizove do 10 puta na dan. Ne znam i kako sam u cijeloj ovoj priči ovo zaboravila uvažiti. Taj šou u Sarajevu. Nemojte krivo shvatiti, svi mi nju obožavamo, jasno sam dala do znanja da se ne bi netko loše osjećao. Ona se, čini mi se, jednostavno ne zna nositi s toliko različitih ljudi, različitih karaktera, različitih reakcija i njihovog popuštanja pred svime. Ozbiljno me strah i prenoćiti tamo opet s njom. Iako sad ima da spava ili sa mnom ili s mm-om. Kao kod kuće. Možda onda neće biti tolika šteta.

Kako li će biti večeras, nemam pojma. Nadam se da je sinoć bio početak normalnog spavanja umjesto slučajnost. Javim...

Još uvijek traje... kao da se stiša pa onda opet plane... ajme...

ufff,suosjećam....mojoj histerija sada opada,nije više u mjeri ko' prije odnosno sad kad je starija mogu ju uvjerit da prestane,nešto slično kao gore spomenuto glasni povik hej isl...pa se to toliko ne raspojasa....

nju bi iz takta izbacila i najmanja promjena rutine...tipa,idemo se kupat,inače se popne na jedan skalin u kadi,ja namjestim vodu i onda se ona spusti...jednom sam slučajno glavu tuša okrenula prema njoj i poprskalo joj je noge dok je bila na skalinu....momentalni kratki spoj...urlanje,plač i vikanje...tu se i počela svom snagom udarat rukom po bedri (inače se ne bi ozljedjivala)...strašno nešto,toliko to energije isisa iz tebe za čas....

samo se tješi da će to stvarno proći,postati blaže i da ćeš moći kontrolirati...i čuvaj snimke, imam ih i ja! :)

O boze, znaci sve to uzrokuju promjene u rutini.... a mi ovo ljeto idemo u Dalmaciju u posjet mojima. Sad me vec malo strah.

MM treba ići na tjedan dana u raditi van i ja biram ostati kod kuće sama s njima. Radije nego opet na put. NE MOGU! On ne da reći da bi moglo biti od boravljenja drugdje, a ja ne znam da može biti od ičega drugoga. Nije se prije toga tako ponašala, a vraća se u normalu tek djelomično i tek nakon nekog vremena boraveći kod svoje kuće. Pa ti hajde sad nemoj povezati. Ja sam i njegovima rekla da znam da svi mi nju volimo i radimo što mislmo da je najbolje za nju, ali to je van naše moći da spriječimo ludilo kad se izmiješaju različite ličnosti. Jednostavno na NJU (vjerovatno da to na velik broj male djece kao što je ona uopće nema nikakvog utjecaja!) to ima loš utjecaj i ne dam da se ludilo do kraja vrati. I tako je grozno i dalje.

Jutrima me zove, prelazi meni u krevet. Pokušaj da joj dodatno ispunimo dan s boravkom od 4 sata s djecom u vrtiću i igri na igralištu koje inače obožava je još gore učinila. Pa vam to navodim da ne pogriješite kao mi. Sad ne smijem napustiti prostoriju kad smo negdje vani. Radi 2 dana pokušaja da joj priuštim djecu koju obožava, a doma je nema, igranje na igralištu kojega nema osim kad idemo u Mostar, napravila sam katastrofu od koje se još nije oporavila. Nemojte to pokušavati kod kuće! HAHAHAHAHAHAH! Znate ona upozorenja, hahaha!

Nije me više strah histerije, hajde barem sam to prebolila. Skulirala sam se i čekam da ta faza prođe. Dođe mi žao kad MM zaključi kako će ona biti još gora i da je grozna i razmažena (ponekad stvarno muze situaciju s histerijom, debelo iskorištava...), a ja onda samo kažem- A što s ostalom djecom koja su u tim fazama? Jesu li sva ona smrdana i grozna i biti će još gora? Pa nije ona jedina! Bože, hvala ti na INTERNETU pa to znam!!! Ponavljam, da mi nije ovdje Rode, em bi ju već doktoru vodila ili svećeniku ili ju "potpisala" isto tako kao groznu i gotovo.

Idu mi na živce svi okolo jer ne slušaju što govorim, po običaju, pa se tu nađu komentari da je razmažena, da smo ju previše navikli samo na sebe... ka ono, trebali smo joj dati izmišljene ljude valjda jer ne znam kako drukčije dati djetetu nekoga još KOGA NEMA!?! Mi smo u drugom gradu daleko od svih rođaka! Baš mi idu na živce... nekako sam se pomirila da sam s mm-om sama u tome. I gotovo. Čuješ, naživciraš se, skuliraš i trudiš se ignorirati i nastaviš dalje sve moguće da se ne bi ozlijedila i psihički i oštetila psihički!

zekana, nisi jedina... Dosta roditelja to prolazi na ovaj ili onaj način.

Dijete te dobi NUŽNO TREBA ČVRSTU RUTINU koju je puno lakše ostvariti doma nego drugdje. Pogotovo kad imaš još jedno manje dijete... To ti obično prolazi kad navrše tri godine, ali kod nas doma je prošlo kad je mlađi sin navršio tri godine.

Sretno i drži se!

Zekana, nekoliko stvari:
prvo, mala ti je u toj dobi, u dobi tantruma, iskazivanja volje, nošenja s osjećajima. Nije joj lako. I bez svega ostalog, ta faza zna biti intenzivna i burna. Ali prođe.
K tome, u toj osjetljivoj fazi dobila je konkurenciju. Dakle, dvostruko joj nije lako. Puna je osjećaja koje ne zna opisati, s kojima se ne zna nositi. treba joj puno pažnje, nježnosti, ljubavi i čvrstine. Trajat će, ali budite dosljedni, pažljivi i obzirni.

Treće, čini mi se da ti je curka - ne znam pravi naziv - ali mislim da je od one fele koja traži puno svega. I kad je izmakneš iz doma i njene rutine na koju je naučena, onda burno reagira. Naš primjer - curka hoće kod bake, obožava biti tamo, želi prespavati... Ali kad se vrati, imam dojam da se vratio mobitel s ispražnjenim baterijala koje opet moramo napuniti, ne u smislu umora, nego se moramo više grliti, maziti, dirati...prikači se ko krpelj i puni se. I onda opet hoće negdje pa se opet vrati na punjenje. Tako je i kod remećenja rutine. Kao vlak kojeg ponovo moraš vratiti u tračnice.

Zekana, meni su "glupe" ideje često spašavale glavu - davala sam starijem sinu da se igra pravim alatom ( naravno, uz nadzor ), mikserom, plasttičnim posudama, kuhačama, kvačicama.... smio je rovariti po ladici s čarapama, trpati veš umašinu, prati pod krpom, prati lego kocke u kadi i cijediti ih u situ za tjesteninu. Samo prave stvari je volio, igračke puno manje.

Davala sam mu rezati voće i povrće plastičnim nožem, prati u sudoperu (imao je mali stolčić je je samo tako mogao dohvatiti), smio je mesti, brisati prašinu i još 1000 stvari.

Kuća mi je bila krš i lom, ali je bila tišina.

Od igračaka, obožavao je kartonske kutije.

Evo, mlžda ti nešto od ovoga poSluži kao ideja, ovisnoo tome što tvoju curu zanima. Sretno!