Događa li vam se?

Kina :love: , nisi mogla znati, i pružila si joj najbolju podrđku u tom trenutku. Ne brini. Da su bar svi kao ti, ali kad ih ima netaktičnih, glupih, strašnih.

Mene znaju pitati (i to tzv. prijateljice) kad me vide, a ja ionako strepim svakim danom za ovu sad našu mrvicu:

Što te nije srah ponovno? :/
Svaka ti čast, kako si se odlučila ponovno zatrudniti, ja ne bi! :shock:
A što ako ti se isto dogodi? Pa neće valjda... :(
Stvarno si hrabra, pazi se sada..
I takve strahote. Ljudi su stvarno :evil: , dođe mi u tom trenutku stvarno da ih šusnem i pošaljem kvragu!

:*

Kina :love:
nemoj se sekirati! Isabel je sve baš lijepo napisala :*
nije lako susresti se sa nekim tko doživi nešto ružno, i nije uvijek lako naći prave riječi!
meni je bilo najdraže kad bi me ljudi samo zagrlili i rekli tu smo za tebe, ako nas trebaš... jer puno priče i uvjeravanja da će biti bolje nisu dobra! čovjeku u takvom trenutku treba samo zagrljaj i tiho: žao mi je...

:*

joj, nekad mi više znači nečiji topli pogled nego sto pitanja... a danas sam srela jednu curu koju nisam vidila od srednje škole.znaći nekih 8 god. joj satrala me je.......... ispitala me je svvvvveeeeeeeeee sta se dalo i uopce nije primjetila da mi se o tome ne priča i ne zelim svima govorit kako mi je i sta mi je................joj....................pa se još cudi kako to pa 3 spontana, jer njena mama radi na ginekologiji pa je lipo upucena kad je koja rodila imala spontani i sl. :saint: :saint: :saint:

Citiraj:

---

*vitica* prvotno napisa

Citiraj:

---

bambus99 prvotno napisa

.............................. i kao ono razumjem te,ma sta se brines bit ce djece.......... joj to mi je najmrže ............ :saint: :saint: :saint:

---

Najgori komentar

Kao da sam gripu preboljela, kao malo smo se plakali i sad idemo dalje. Pa to je moje dijete, uvijek je tu: u mislima, u molitvama, kad se budim, kad idem spavat...

Bolje da ništa ne komentiraju, nego takve gluposti prevaljuju preko usta misleć da me to tješi. Kaj nije ljepše reć samo: žao mi je, ili držite se...

Ili kad ispituju iz pristojnosti, pa te uopće ne slušaju :roll:

---

Ovo potpisujem, oba posta :cry:
Meni je to jos gore zato sto ja ne mogu i nesmijem imati vise djece (genetika) :(
Vecina misli da je lako meni jer mi je Emica bila 5. dijete pa kada mi kazu "ah pa dobro, imas 4. zive djecice" onda pucam po savovima.
Kako ne razumiju da majka svako svoje dijete voli jednako?
Zasto misle da je njenih 18 dana zivota manje vrijedno? :cry:

i još kad mi se kaže, pa to su bile male trudnoće pa još nista nisi osjetila da se nesto u tebi mice,kao zbog toga bi mi trebalo biti lakše. al ja sam njih zeljela i nadala sam im se svim svojim srcem i svom svojom dušom. i znam da da sam ih zavoljela istog trena kad su zaceta,ma ne ni tada i puno puno prije svega toga. jasno mi je da kada se dogodi sve u kasnijoj trudnoći da je puno teže, al zar nam nije jednako teško kada izgubimo toliko željene bebe!!!!!!!!!!!!!!!!! jer bebe je beba..........naše bebe..toliko željene......toliko cekane........ ma nitko nas ne razumije osim nas koje smo to prošle i ponekada da mi nije vas tu imam osjecaj da puno puta do sada ne bih znala kuda dalje :saint: :saint: :saint:

marsupilami, moja mama bih rekla da ima 5 prstiju na ruci a da je svaki različiti a svaki jednako boli. tako bih meni rekla kada bih je kao dijete pitala koga više voli mene ili braću. :saint: :saint: :saint:

Citiraj:

---

bambus99 prvotno napisa

marsupilami, moja mama bih rekla da ima 5 prstiju na ruci a da je svaki različiti a svaki jednako boli. tako bih meni rekla kada bih je kao dijete pitala koga više voli mene ili braću. :saint: :saint: :saint:

---

Krasno receno :heart: :love:

Citiraj:

---

bambus99 prvotno napisa

marsupilami, moja mama bih rekla da ima 5 prstiju na ruci a da je svaki različiti a svaki jednako boli. tako bih meni rekla kada bih je kao dijete pitala koga više voli mene ili braću. :saint: :saint: :saint:

---

predivno rečeno! :heart:

:heart:

:heart:

Drage mame,
žao mi je.
Čitajući ovaj topic odlučila sam da neću više pitati moju kumu kad će roditi. Tko zna možda ima velikih problema... Hvala vam što ste mi otvorile oči.

Ana i mamino zlato :love:

Evo, ja sam danas odlučila takve bezosjećajne i besramne ljude sažalijevati. Ne znam kako ću to uspjeti, ali ako mi opet netko kaže da plod od skoro 11 tjedana nije beba, lijepo ću mu reći da mi je žao što mu je vjera tako slaba jer naš dragi Bog ne želi da djeca umiru rođena ili nerođena. Život je vrijedan od trena kad se začne. Ako nije tako, onda ni moj život nije vrijedan...

Što je u Svemiru velika razlika od 2-3 mjeseca, 2 godine ili mojih 33 godine? Da pitate leptira koliko mu jedna sekunda u životu znači što bi odgovorio? Stvarno mi je žao takvih ljudi jer im život prolazi u praznini, ako imaju i sve - nemaju ništa! Ponavljat ću si to dok god ne uspijem izgovoriti na glas!

Potpisujem sve vaše postove na ovom topicu, puno ih je da pojedinačno komentiram. I ja sam iz nekih drugih razloga koji su OT dugo u braku, 10 godina prije prve trudnoće pa sam se naslušala pitanja kaj još čekam, kaj ima novo, kad će? Kad se udebljam - odmah sam 'trudna' - a ja nisam bila ni blizu tome... Sada još ove dvije moje majušne mrvice....

Kad bih govorio jezike ljudske i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili činela što zveči. Kad bih imao dar proricanja i kad bih znao sve svete tajne i imao sve znanje i kad bih imao svu vjeru, tako da bih mogao i gore premještati, a ljubavi ne bih imao, bio bih ništa. I kad bih razdao sav svoj imetak kako bih nahranio druge i kad bih na smrt predao tijelo svoje, da bih se hvalio, a ljubavi ne bih imao, ništa mi ne bi koristilo.
Ljubav je dugotrpljiva i dobrostiva. Ljubav nije zavidna, ne hvali se, ne uzvisuje se, ne ponaša se nedolično, ne gleda svoju korist, nije razdražljiva, ne pamti zlo. Ne raduje se nepravdi, a raduje se istini. Sve podnosi, sve vjeruje, svemu se nada, sve trpi

Stvarno žalim takve ljude koji izvana imaju sve a u srcu ni ljubavi ni mrvu suosjećanja. Zapravo su siromašni u duhu. Danas sam to napisala, od sutra to i govorim!

Držite se sve koje ste to prošle, prolazite i čitate jer imate osjećaj za druge ljude! S vama sam :love:

Nije me ovdje bilo ne pamtim. Ali evo bliži se taj da. 21.07 imala bi 3 godine.
I odnijet će joj mama lijepe ružice na grobić. Bijele i sviježe, baš kakve zaslužuje.
Eto danas sjedimo ja, mama i njena frendica i prođe jedna cura pored nas koja je nedavno rodila bebicu koja je u bušici otišla. Sad je ta cura glavni predmet gradskog sažaljevanja. Prolazi a ljudi sebi u bradu "...a jadna..." Poludim kad pomislim da su i za mene tako...
Nego ta se frendica od mame okrene prema meni i ničim izazvana "...eto vidiš da to nije ništa strašno...znala sam ja da ćeš ti to zaboraviti čim opet rodiš...jesi vidjela, a šta sam ti ja govorila...eto sad se toga više ni ne sjetiš..." Uuuuuuuuu bila sam jako neugodna i suznih očiju otišla ća.
Mama me je zvala pred pola sata i tješila me da se ne sekiram.

Mislim ako se nema šta pametno za reći, a onda se šuti...

Zaboraviti? Pa to se ne može uopće. Sve od trenutka kad su mi rekli da njeno srčeko više ne kuca, pa od kad sam izašla iz rodilišta, sve ću to pamtiti kao da je bilo sada. Poroda se ne sjećam dobro, od šoka i to mi je drago. Ali zaboraviti? Bože sveti, do kud ide ljudska glupost.

Inače o tome ne pričam ni sa kime i duuuuugo nisam uopće načinjala tu temu, i je lakše mi je od kad imam moje drugo dijete (prvo je bila i ostat će moja Hana), ali ona je bila u meni. Nije udahnula zrak, nije papala moju cicu, nije mi bila u rukama, ali rasla je u meni i bila je moja prva beba. Sve manje pričam o njoj jer život ide dalje i ja moram ići dalje i svi oko mene me trebaju i zaslužuju da budem vesela i da im se dajem, pogotovo moja Larisa... ali ja je se sjetim. Možda ne više svaki dan i ima dana da ne pomislim više na nju, ali ima i dana da se oči zasuze u parku, u trgovini, na poslu...da se isplačem doma sama.
Kad sretnemo neko dijete koje bi bilo vršnjak mojoj Hani uvijek pogledam i pomislim kako bi i ona sada bila tako velika...
Fali...često i još uvijek mi fali...

Iako ne pričam više i ne spominjem ni nju niti trudnoću...drugima ne pričam. Nekako je ona ostala samo u mojoj glavi i to me boli i teško mi je...
Ne znam...idem sada, nekako se trudim ne dolaziti ovamo jer do kraja posta obično više od suza niti ne vidim ekran...ali takva sam svake godine u 7 mj.

Jednom prilikom mi je muž pročitao postove na anđelima i iskreno me je zamolio da smanjim i pokušam ne dolaziti. Od kad sam ga poslušala bilo mi je lakše, ali kad sa vama mi je super...tu se isplačem i onda sam nova

Idem...cure držite, sve vas volim...

večer, drage moje! ja isto ne razumim sve te ljude koji govore da trudnoca od npr, mojih 8.,11 i 6.tjedana nije uopce bila trudnoča i sta toliko žalim za tim. ali kako nebi, ja se sjetim svaki dan da sam mogla imati svoje bebice. i to me toliko razalosti da ne totalno izbacim iz takta, jer kako netko ko nije nista proša šta smo mi tu ima pravo nama govoriti sta je a sta nije. :cry:

nenaa, draga, i ostale cure..... grlim vas sve....

nenaa draga, razumijem te potpuno :(

Moj andjeo bi 24. imao 1 godinu, trebala je uciti puhati svjecice a ne.... :cry:

Cure drage, mislim na vas i na vaše bebe koje nisu među nama :love:

cure :love:

nenaa :love: A što da ti rečem, i meni su suze odma došle na oći. Nevjerovatno mi je da netko može na takav naćin razmišljati. Ostanem u šoku kad pročitam i sama doživim kako ljudi gledaju na naše tragedije.

Evo mene je nekidan zvala poznanica, koju zaista jako volim, radi u bolnici u kojoj sam ja rodila svo svoje troje dijece. I govori mi da me puno pozdravio moj doktor ginekolog (onaj koji mi je napravio čuvenu cerklažu sa Ivanom i Oliverom) i da mu je jako drago da sam nastavila sa životom, i poručio mi je, biće biće mlada sam nije kraj svijeta.
Ja sam knedlu progutala, nisam ništa govorila...ali u sebi sam ispsovala sve što sam imala, i ne shvačam kako si netko uopče može dozvolit nakon što mi doslovce život uništi, da me pozdravlja i postavlja se prema meni kao prema djetetu koje se malo udarilo ali sad je bolje...da mi poručuje Biće Biće mlada sam?!?! Uopče niti ne shvaća koliko mi je boli nanjeo, i trudim se non stop to zaboraviti i oprostit mu, zaista. Ne želim uopče razmišljat o tome da su moji Ivan i Oliver otišli zbog doktorske pogreške...ali bar nek mi ne kopaju rane. Ali ne, ljudi su nevjerovatni...on mene pozdravlja i poručuje mi da sam mlada...

Ma cijeli mi je post zbrčkan, malo sam se ispuhala.

Ali ostaje činjenica da su moje bebe otišle zbog nepotrebne doktorske intervencije. I kako to zaboravit, i kako oprostit njima a onda naposljetku, kako oprostit sebi?

Nenaa :hug neki ljudi jednostavno ne razumiju niti ikada budu razumjeli :x :/

Svima :love:

ja pokušavam objasnit ljudima da oni koji nisu iskusili ono ča i mi da mogu samo pokušat razumijet, ali se ne mogu suživit s našom patnjom i da to nije ni približno bolno i teško ko ča oni misle. Ako doktori to ne kape, kako da onda ostatak svijeta shvati.
Ja sam veliki šok :shock: doživila kada sam bila na prvom pregledu i kad me doktor najprije okrpao zašto sam pila bromergon a nisam HTJELA dojit na ča sam se rasplakala pa kad sam mu pokazala zašto, samo me hladno pogledao i rekao,: pa što plačete, mlada ste, imat ćete vi još djece, a ionako već imate jedno doma. Došlo mi je da ga bacim kroz prozor i pitam : a mogu ja vama izbit jedno oko, pa šta, ionako imate dva.
Mislim da bi svi pametniji bili i bolje za nas da jednostavno kažu : Žao mi je. Šutnja i stisak ruke mogu izreć puno, samo oni valjda misle da nas tješi ako kažu, e znaš, i ona je izgubila bebicu. Ma di je tu utjeha??!! :evil:

vise se necudim ljudima koji nas pokusavaju utjesiti a neznaju kako,neznam dali bih im covjek i mogao zamjeriti jer neznaju,a tako bi htjeli,ali LJECNICI,i njihovo ponasanje e na to uistinu nemam komentara.Zar bas oni koji su prva ruka izmedu srece i nesrece tu su joj odmah uz bok mogu biti toliko neljudski,bezosjecajni,nedodirljivi.Draga RozaGroza pitam se samo kako da doticni ljecnik jos uvjek ima isto radno mjesto,e to je ono jos zalosnije od njegove bezosjecajnosti.vidi casti i jos te se sjeca.
Hrabrice moje,svima veliki :love:

Citiraj:

---

a onda naposljetku, kako oprostit sebi?

---

RozaGroza mislim da je nažalost ovo ono najvažnije i najteže u cijeloj priči. Bar je kod mene tako bilo, trebale su mi godine da si štošta oprostim, a vjerojatno ništa nisam kriva što sam izgubila svoje dva anđela, blizance curicu i dečka, u 20.tjednu trudnoće.

Ja sam svoje bebice izgubila(i dobila svoje anđele) prije 8 godina, dva dana nakon svojih svatova. Prije dva dana sretnem sestru moje bake, i gledajući mog Karla mi kaže: "Još te se sjećam u svatovima, trudna i ja ti kažem "nemoj toliko plesati" a ti kažeš ma mogu ja." I to mi naravno sve kaže s onim tonom "jesam li ti rekla". :evil: Poludila sam, ali sam joj odgovorila samo da su doktori rekli da se radilo o nekoj upali, kao da bih se opravdala da nisam ja i moje plesanje bili krivi. Toliko sam bila jadna i pokisla da vam to ne mogu ni opisati. Zar i nakon 8 godina ljudi još uvijek imaju potrebu komentirati i to na takav način. A čega sam se naslušala prvih godinu-dvije... strašno. Samo su me žene koje su prošle isto razumjele i ponašale se ok.

Isabel je napisala:

Citiraj:

---

Tako ja često, tj. kad me tako netko stručan pita i u te medicinske svrhe, sama sebe zaprepastim, tako mehanički, bez miješanja emocija...

Jer znam da je ili ovo ili ono... Ili se slomim od suza i boli pričajući i podsjećajući se da je to strašno, ili mogu ovako, kao da pričam o nekom drugom, bez emocija...

I jedno i drugo mi teško padne, a kad sam tako distancirana i "službena" oko toga, uvijek sam poslije tužna i plačljiva

---

Ovo potpisujem u potpunosti, s tim da ja uvijek pričam tako hladno i distancirano, a onda se poslije u samoći raspadnem. I nikad mi nije jasno kako mogu tako pričati i tko to progovara iz mene jer to nisam ja. Dovoljno je da kažem da nikad nikome nisam rekla da sam mama anđela i da su oni moja djeca, samo vama ovdje. :love2:

A moja crtice to ti ja zovem "provincijski mentalitet"...Mirne duše mogu reći da u našoj bolnici ni jedan od tih ginekologa nema pojma u 50% slučajeva što rade, a doktori iz drugih malo boljih bolnica u Hrvatskoj a i vanka, govore da skoro sva dijeca koja se rode u dubrovačkoj bolnici, mogu se jednako tako roditi i u šumi...Sve to skupa nagnalo je mm i mene da se zauvijek preselimo iz Dubrovnika, jednostavno mi je dosta više, i ovu bebu ne želim dati njima u ruke. Ma prestrašno, samo kad mislim o tome i sad dok tipkam mm je došao i malo smo se spomenuli svega, nemogu vam opisati koja me ljutnja, gnjev, ma ludilo čisto me prožme...ali ćemu, njih više nema, ne mogu ih vratiti nikada, i mogu jednostavno za svoje dobro i dobro svoje obitelji, pustit nek stvari idu kako idu, vjerovat da će ipak jedan dan tom čovjeku doć "iz prkna u glavu" što je napravio...

sb1977 UF što da ti rečem, zaista ljudi znaju i ćini mi se i žele biti okrutni. Ja dobijam od svoje sestre skoro svakodnevno ovim riječima: "trebala si mene poslušat kad sam ti govorila, i trebala si odmah ići za Zagreb i gore pratiti trudnoću, trebala si ovo, trebala si ono, sve bi bilo u redu da si pošla u Zagreb..." i što na to reći?!? Svjesna sam i sama nekih stvari, ali nismo mi super žene, ne vidimo budučnost, i uvijek ipak se nadamo da će bit sve dobro. Ko u tvom slučaju, molim te poznam preko 20 žena koje su s trbuhom do zuba plesale na svojim ili tuđim svadbama, jedna od mojih naj frendica je u prvoj trudnoći svaki dan pušila marihuanu, druga je živila na selu, s trudovima je kravu muzla...sve neke Sačuvaj me Bože situacije i evo dijeca živa, zdrava, vesela, sve 5...stvarno mi se nekad ćini da što se manje čuvaš to trudnoća prođe bolje...iako je i to glupo razmišljanje, jer bez čuvanja nekih beba uopče nebi ni bilo...

Ma raspisala sam se...al eto...neka me inspiracija čapila :oops: iako je sve lagano porazmještano, hormoni me pucaju!

kod nas ima jedna izreka : lako s tuđim kur... po graji mlatit...
najlakše je bit pametan za druge, a kada se njima nešto desi, e to je druga stvar. A i mi smo smotane i imamo potrebu opravdavat se kako i zašto, tako da njima bude lakše, a njih zato zaboli... zato sam se naučila kada vidim da osoba pita tek toliko da prcka i vidi moju reakciju, kažem nešto što ne očekuju, što ih pogodi pa mi se počnu izvinjavat, a ja mrtva hladna puštam neka se koprcka u isprikama i neugodnjaku.

evo sada nakon 4 mjeseca mogu reci da nisam imala puno loših iskustava sa glupim komentarima al moram napisati ova dva koja nikada necu zaboraviti...prvo mi je covjek koji je obiteljski poznanik i prijatelj nakon par dana nakon sto su blizanci preminuli rekao ma da su to mala dijeca i da za njima ne treba zaliti jer nema uspomena,,, a ja sva onako jadna samo klimnula glavom,,sad mi je krivo sto mu nisam ocitala bukvicu. a drugo je da mi je doktorica u ambolanti na doznaci za bolovanje napisala smrt oba ploda i dala mi porodjajni samo 6 dana dok drugi sin nije preminuo a ostalih 35 koliko sam morala lezati je napisala pod depresiju jer ona kaze da se to tako pise...uzas ja sam tek kasnije vidjela sta je napisala i da moju dijecu koja su krstena i koja su zivjela koliko toliko naziva plodovima a jos mi i nije dala puno porodjajno

evo čitam ove vaše postove i razmišljam kako neke ljude koje dugo nisam vidjela izbjegavam baš da ne dođem u takvu situaciju.
Općenito mi je jako neozbiljno bilo koga pitati ako nema djece što čeka ili kad će drugo. To je stvar intime.I prije nego sam izgubila Mariju to su mi bila užasna pitanja.Moja kuma ima jednog dečka i kaže da je puno puta doživljavala da joj govore: "Jedno ko nijedno!"
Pa ja bi te ljude zadavila!
Ni meni se više ne da nekim ljudima objašnjavati, jer sam prošla fazu kad sam htjela objašnjavati sada imam fazu da razgovaram o drugim stvarima.

evo jučer pišem kako mi se još nije dogodilo da naiđem na nekog tko ne zna , kad ono danas u šk pričam sa kolegicom koju viđam često i ona primjeti jedan moj privjesak iz Tabora sa duhovne obnove ovo ljeto i pita me:" odakle mi?" , ja govorim:" kao iz tabora, bila sma ovo ljeto nakon svega." A ona će: "Čega?"
ajme , ja jedva izgovorim što mi se dogodilo, odmah mi se zasuze oči i kao da progutam knedlu. Ali izustila sam...:-(
Žena je (vjeroučiteljica, imala jedan spontani)hvala Bogu jako lijepo reagirala i lijepo smo popričale ali taj osijećaj što ja moram nekom reći što je bilo mi je užasan, ja to jedva izustim, jedva...
Kao da ne prihvaćam...a moram je pustiti, ona mi je baš rekla da moram pustiti to dijete jer je anđeo a anđeo ne smije patiti, a ako majka pati pati i dijete.Sve ja to znam,ali boli....i teško je...
Vi to razumijete...:-(

hehe gramatičkih pogrešaka u mene, ko u priči...od brzine i navale misli!:-):oops:

Klarita sve mi to nalalost razumijemo:love2:
Ali kako ne patiti kako se ponasati da se nista nije dogodilo kad svaki dan po sto puta razmisljam sta sam izgubila i da je bilo malo drugacije da smo izdrzali jos dva tjedna , bilo bi vjerovatno sve ok....
meni je tesko vidjeti bilo kakvu bebu a blizance kad vidim sva se ukipim, i mislim da mi nikada ali nikada nece biti svejedno kad ugledam necije blizance...

klarita, latika :love2:

Citiraj:

---

klarita2 prvotno napisa

Žena je (vjeroučiteljica, imala jedan spontani)hvala Bogu jako lijepo reagirala i lijepo smo popričale ali taj osijećaj što ja moram nekom reći što je bilo mi je užasan, ja to jedva izustim, jedva...
Kao da ne prihvaćam...a moram je pustiti, ona mi je baš rekla da moram pustiti to dijete jer je anđeo a anđeo ne smije patiti, a ako majka pati pati i dijete.Sve ja to znam,ali boli....i teško je...

---

mozes li nam, molim te, kratko prepricati sto ti je jos rekla? kad se to meni dogodilo, jako sam trebala razgovore s takvim ljudima ... i sad bi mi dobro doslo cuti, ulovi me nekad sumnja i treba mi 'potvrda', malo me digne tudja vjera i snaga

kejtrekla mi je da trebam na sv.misi kad je prikazanje predati dijete Bogu(jer Marija nije krštena)i reći :Bože, predajem ti moju Mariju sada u tvoje ruke , uzmi je i čuvaj mi je desna k sebi."
to mi je inače već jedna žena rekla i to sam napravila.
zatim da se za anđelom ne smije puno patiti jer onda i oni pate a kad je anđeo sretan i pušten, predan <bogu može puno učiniti za nas. <naše molitve idu šreko njega. zamoliš anđela svoga da ti da snage.
ispričala mi je svoje opsobno iskustvo(ona vjeruje čudo Božje), vjerujem da ima nečeg u tome .
Pokušat ću, trudit ću se ...

Klarita,hvala ti na ovom postu i meni je sad malo lakše,mučilo me što Viktorija nije krštena,pa sam razmišljala kako onda može biti anđeo,svećenik na sahrani je rekao da su tako malena djeca bez obzira anđeli,ali sad kad sam ovo pročitala odmah mi je malo lakše.Sve ovo vrijeme mi je bilo krivo sto nismo zvali svećenika u bolnicu da je tamo krsti,ali smo mislili kad joj bude bolje ćemo to napravit,ali izdržala je samo deset dana, i sad sam sigurna da je Anđeo.

hvala ti, klarita

cure, bez azhvale sve za vas!:love2:

klarita ovo je baš prekrasno! :heart:
ni moji anđelčići nisu kršteni i baš mi je nekako mirnije u srcu kad sam pročitala što si napisala!
jučer sam gledala na foxlife-u Uvod u anatomiju, malena bebica je rođena prerano u 30.-om tjednu, i bila je jako bolesna. bili su svi uvjereni da će umrijeti i doktor ju primi k sebi na ruke i kaže: dođi malena, nitko ne bi smio umirati sam. :cry: ja sam se toliko rasplakala, jer sam se sjetila kako je moja curica umirala sama, jer ja nisam mogla k njoj!
koliko god vremena prošlo postoje dani kada se čini kao da je bilo jučer...

bzararazumjem te draga, žao mi je.neke rane nikad ne zarastu.
ali slikica avatara i malena je predivna!kako raste!

Citiraj:

---

klarita2 prvotno napisa

kejtrekla mi je da trebam na sv.misi kad je prikazanje predati dijete Bogu(jer Marija nije krštena)i reći :Bože, predajem ti moju Mariju sada u tvoje ruke , uzmi je i čuvaj mi je desna k sebi."
to mi je inače već jedna žena rekla i to sam napravila.
zatim da se za anđelom ne smije puno patiti jer onda i oni pate a kad je anđeo sretan i pušten, predan <bogu može puno učiniti za nas. <naše molitve idu šreko njega. zamoliš anđela svoga da ti da snage.
ispričala mi je svoje opsobno iskustvo(ona vjeruje čudo Božje), vjerujem da ima nečeg u tome .
Pokušat ću, trudit ću se ...

---

ovo je meni isto reka svecenik koji je vjencao mene i mm. on zna da smo izgubili nas bebe. je da sam ih izgubila u pocetku trudnoce, ali mi je rekao d aim ne moram dat ime (kako nisamo znali spol).