evo jučer pišem kako mi se još nije dogodilo da naiđem na nekog tko ne zna , kad ono danas u šk pričam sa kolegicom koju viđam često i ona primjeti jedan moj privjesak iz Tabora sa duhovne obnove ovo ljeto i pita me:" odakle mi?" , ja govorim:" kao iz tabora, bila sma ovo ljeto nakon svega." A ona će: "Čega?"
ajme , ja jedva izgovorim što mi se dogodilo, odmah mi se zasuze oči i kao da progutam knedlu. Ali izustila sam...
Žena je (vjeroučiteljica, imala jedan spontani)hvala Bogu jako lijepo reagirala i lijepo smo popričale ali taj osijećaj što ja moram nekom reći što je bilo mi je užasan, ja to jedva izustim, jedva...
Kao da ne prihvaćam...a moram je pustiti, ona mi je baš rekla da moram pustiti to dijete jer je anđeo a anđeo ne smije patiti, a ako majka pati pati i dijete.Sve ja to znam,ali boli....i teško je...
Vi to razumijete...